|
Eros u Platonovom Simpoziju
i eros u enciklici Benedikta XVI „Deus caritas est“
Postoji li veza između razuzdanog, demonskog erosa, „boga“ Platonovog
i Ivanovog „boga“ agapea? Dok je prvi sinonim za tjelesnu, požudnu, posesivnu
i egoističnu ljubav – amor concupiscentiae, drugi je sinonim za duhovnu,
čistu, altruističku ljubav – amor benevolentiae. O erosu nam piše Platon
u «Simpoziju». Ali, kako ga on zapravo opisuje i što nam govori izraz
'platonska ljubav'? Jesmo li ispravno shvatili Platona?
Doista, kad je u pitanju eros i agape, radi li se zapravo o dvije nepremostive
krajnosti, ili samo o paradoksu u kojem se te krajnosti dokidaju? Zar
nije kršćanska religija preuzela, ako ne u potpunosti a onda barem parcijalno
ili selektivno, platonistički dualizam sa ostalim principima platonske
filozofije? Nisu li posljedice toga, barem za našu kulturu, bile dalekosežne?
Jesmo li još uvijek zarobljenici jednog jedinog modela? I, je li naša
percepcija stvarnosti još uvijek dualistička? Nije li moderno doba svjedok
smrti metafizike? Pa ipak, ne krećemo li se još uvijek u okvirima dobra
i zla, istine i laži, Bitka i ništavila, tijela i duha, erosa i agapea?
U ovom ćemo radu pokušati barem donekle analizirati razumijevanje erosa
u Platonovom „Simpoziju“ i erosa u enciklici pape Benedikta XVI., Deus
caritas est. Jedan od najvećih mislilaca, Friedrich Nietzsche, svojevremeno
je izjavio da je kršćanstvo otrovalo eros. Nasuprot Nietzscheu, papa Benedikt
XVI. tvrdi posve suprotno: kršćanstvo je pročistilo i discipliniralo eros.
No je li zaista tako?
U radu će se, na temelju članaka i komentara, pokušati ukazati na neka
filozofska i teološka gledišta s obzirom na shvaćanje erosa kako u klasičnoj
kulturi tako i u kršćanstvu do enciklike Deus caritas est.
EROS U PLATONOVOM SIMPOZIJU
A) Eros – «bog» Platonov
Tko još nije upotrijebio izraz „platonska ljubav“ u smislu duhovnog odnosa
koji isključuje tijelsno? Dobro je uočiti da, prema Platonu, stvari ipak
ne stoje tako. Ljubav se zapravo rađa preko tjelesne privlačnosti vezane
uz seksualnu sferu iako ovu posljednju kasnije nadilazi. Jer, zašto se
zaustaviti samo na zemaljskoj dimenziji koja je podložna smrti? Nisu li
ljudske ljubavi prolazne, a energije usmjerene u tom pravcu bačene u prazno,
vremenom pregažene? Jedini način da se ljubavi osigura vječno postojanje
jeste usmjeriti ju u visinu, dosegnuti sasvim drugačiju stvarnost. Platon
u svojem Simpoziju i u Fedru donosi važnu sintezu razumijevanja Erosa.
Ljubav se u Simpoziju poistovjećuje sa željom za spoznajom, sa philo –
sophia (tj. ljubavi prema mudrosti). Platon precizno identificira različita
stanja Erosa: od ljubavi prema lijepim tijelima prelazeći preko duhovne
ljubavi i različitih manifestacija lijepoga da bi došao do potpune ljepote.
U Simpoziju se Sokrat, prikazan kao čovjek iskusan u ljubavi, suočava
sa pet sugovornika koji izlažu koncepcije karakteristične za grčku kulturu
onoga vremena. Eros se tako predstavlja kao sila koja uzdiže čovjeka navodeći
ga da čini uzvišene radnje a odbija ono što je nečasno. Pravi se razlika
između „vulgarnog“, zemaljskog Erosa vezanog za tjelesno i „nebeskog“
Erosa usmjerenog na duhovnu ljepotu. Izložena je ideja prema kojoj Eros
izvire iz ljudi kao želja za sjedinjenjem te ga se opisuje kao sklonost
prema lijepome koja je vlastita samo pojedinim dušama. Sokrat se suprotstavlja
takvom načinu gledanja i predlaže da se Eros shvati kao čežnja za onim
što je lijepo, dobro i istinito. To se konkretizira u želji za prokreacijom
kroz koju si ljudi nastoje u vječnosti osigurati sva ona dobra koja, zbog
svoje smrtne egzistencije, ne mogu zadržati. Sokrat ipak napominje da
najbolji način reprodukcije nije onaj koji se ostvaruje preko tijela,
nego preko duša, dakle u odgojnom odnosu između zrelog čovjeka i mladića.
Ovdje, kao uostalom i na drugim mjestima (npr. u Fedru), Platon ne negira
seksualnu želju, nego smatra da ona može biti upravljana razumom te u
osnovi tražiti nešto vrlo visoko i duhovno. Sokrat napokon ustvrđuje da
ljubav prema ljepotom obdarenom tijelu, postaje ljubav prema svim lijepim
tijelima, dakle otkriće duhovne ljepote koja je superiorna tjelesnoj.
Od tu kreće duhovna potraga koja vodi prema kontemplaciji lijepog, dobrog
i istinitog u sebi. Eros, dakle, kao posljednji cilj nema osobu nego se
radije shvaća kao posrednička sila između osjetilnog i nadosjetilnog svijeta.
U Simpoziju se govori o gozbi koju je pripremio tragički pjesnik Agaton
jer je htio proslaviti neki svoj kazališni uspjeh. Među uzvanicima su
komediograf Aristofan, govornik Fedro, liječnik Eriksimah, govornik Pausanije
i Sokrat. U jeku gozbe dolazi također polupijani mladić Alkibijad koji
hvali Sokratove vrline te priznaje da je u Sokrata zaljubljen na komičan
ali istovremeno i dubok način. Svaki od uzvanika izriče pohvalu Erosu,
bogu ljubavi. Vrlo je važan Aristofanov govor o iskonskom čovjeku kao
androginom biću, koje je posjedovalo dvostruku energiju.
Kako ćemo kasnije vidjeti, mit o androginu bit će spomenut više puta i
to ne bez razloga. Ovdje se u bitnim crtama iznosi njegov sadržaj.
Aristofan izmišlja mit o prvobitnom životu ljudi koji su bili istodobno
muškarci i žene. U tom stanju ljudi su bili silni snagom i sliom, te su
naumili nasrnuti na bogove. Zeus rasječe svakog androgina popola, razbaca
polovice po svijetu i na taj ih način prinudi da vječno traže jedna drugu
zbog uspostavljanja njihove prijašnje punine i moći. Eros je, dakle, težnja
rasječenih ljudskih polovica jedne prema drugoj radi vraćanja u svoj prvobitni
oblik. To je moguće pod uvjetom štovanja bogova, koji u slučaju nečašća,
mogu ljude rasjeći na još manje dijelove.
Sokratov govor, koji će uslijedit kasnije, prepričani je razgovor s Diotimom.
To je središnji dio Simpozija u kojem je dana objektivna strana Sokratovog
učenja o Erosu, dok će subjektivna strana, prema kojoj je Sokrat demonsko
utjelovljenje Erosa, biti izložena u trećem dijelu u egzaltiranim riječima
Alkibijada. Sokrat u Erosu veliča jednu metaforu filozofije, koja je ljubav
prema znanju. Sin nebeskog Pora (Bogatstva) i zemaljske Penije (Siromaštva),
jest ljubav prema onome što je lijepo, a najljepše dobro je mudrost. Eros
je dakle filozof, „ljubitelj mudrosti“. On je također i posredničko božanstvo,
neka vrsta demona, između boga i čovjeka. „Eros teži za trajnim posjedovanjem
dobra a time i za besmrtnošću; ali besmrtnost se može postići samo prokreacijom
(tokos) koja kao svoj uvjet zahtijeva prisutnost ljepote.“
Porijeklo Erosa od nebeskog Pora (Bogatstva), koji zna pronaći pravi put,
kao što to govori njegovo ime, (a-poria doslovno znači „nedostatak puta“)
objašnjava nam zašto su zaljubljeni uvijek nemirni kada je ljubljeni daleko,
te su u isto vrijeme spremni uložiti sve kako bi ponovno bili zajedno,
svladavajući svaku prepreku i zabranu. Eros je u isto vrijeme siromah,
zbog nezadovoljene žudnje, ali uvijek spreman tražiti ispunjenje svoje
ljubavi prema ljepoti. Jednom vidjevši ljepotu, on ju traži zauvijek.
Ta njegova narav čini ga jednakim filozofiji, ljubavi prema znanju. Sokrat
drži da, kao što postoji tjelesna ljepota lišena znanja, isto tako, postoji
i ljepota čistih duša u koje je Eros osobito zaljubljen. Eros nastoji
dosegnuti ljepotu u sebi, neraspadljivu i vječnu ljepotu, koja je red
i sastavni dio univerzuma a koju jedino znanje može shvatiti. To znači
da se među nepromijenjivim idejama, kojih su stvari i materijalna bića
nesavršena imitacija, postavlja kao poveznica duša, i to na poseban način
filozofska duša koju hrani Filozofski eros.
Privodeći kraju svoj govor, Sokrat ustvrđuje da za posjedovanje dobra
ne postoji bolja pomoć od Erosa. I zaključuje: „Stoga i ja tvrdim da treba
svatko da štuje Erosa pa ga i sam štujem i osobito odan sam mu vjernik
te na to potičem i druge; uz to, kako sada tako i vazda, veličam moć i
postojanost Erosa koliko sam to samo kadar.“
Simpozij, kao što se vidi iz ovog letimičnog pregleda pokušava dati odgovor
na pitanje koje je porijeklo i funkcija Erosa. Preostaje nam još da se
upitamo na koji su način današnji čitatlji Simpozija shvatili Platona.
Jesu li ga u potpunosti razumjeli?
B) Utjecaj platonizma na suvremene svjetonazore
Distanca od 2 500 godina, koja dijeli suvremenog čovjeka od početaka
Platonove filozofije nije bila dovoljna da se izbriše sjećanje na ovog
filozofa niti da se ugrozi opstojnost platonizma s poznatom teorijom o
idejama shvaćenom kao odvojenost svijeta privida od svijeta istine. Materijalna
stvarnost nije istinska, ona je privid u odnosu na onu najzbiljskiju zbilju
– svijet ideja od kojeg nam je trenutno ostalo samo prisjećanje. Platon
prisjećanjem naziva „(anamnesis) duše na ono što je gledala u vječnoj
sferi inteligibilnoga dok nije rađanjem ponovno utjelovljena“ Platon samtra
da je duša nepromijenjena supstancija na kojoj se odvijaju promjene njezina
stanja. „Umiranje je za dušu zapravo njezino odvajanje od tijela, a rađanje
njezino ponovno utjelovljenje. Duše moraju dakle postojati i poslije smrti
da bi se uopće moglo dogoditi rađanje, tj. reinkarnacija duše, odnosno
da bi se mogao nastaviti život u cjelini kao trajni proces rađanja i umiranja.“
Teoriju o anamnesis, Platon izlaže u Fedonu, u dijalogu između Sokrata
i Simije. Sokrat: „A ne zovemo li, Simija, zaboravom gubitak znanja? -
A ako smo ga, mislim, primili prije poroda, a u porodu izgubili, te poslije
s pomoću sjetila nanovo primamo one pojmove, što smo ih jedanput prije
imali, ne bi li to, što zovemo učenjem, značilo rođeno znanje svoje nanovo
primati? A ako to zovemo sjećanjem, zvat ćemo valjda pravo?“
Koncepcija platonizma bit će sasvim sigurno absorbirana od strane mnogih
filozofskih škola, ali i religioznih pokreta onoga vremana. Poprimit će
ona najrazličitije nijanse, ali će se u osnovi uvijek moći prepoznati
njezina bitna struktura. Novi religiozni pokreti baš kao i suvremeni svjetonazori
sadržavaju u manjoj ili većoj mjeri ne samo platonističku koncepciju nego
i tajne spoznaje (hermetizam) dostupne jedino odabranima. S pojavom gnoze
(1. st. n. ere) i platonizmu će biti osiguran put do našeg doba. Naime,
buđenjem novih religioznosti, zapaža se također oživljavanje starih i
odumrlih religija i skrivenih mudrosti. Kao što je to poznato, gnoza je
jedna od njih. Tek u sažetom prikazu te filozofije, ili religije, bit
će nam moguće uočiti njezine poveznice s platonizmom.
Gnostici su bili religiozno političke sekte nastale fuzijom istočnjačkog
sinkretizma i helenističkih doktrina sa kršćanstvom. Valentin se redovito
navodi kao jedan od predstavnika gnoze iako ih je bilo daleko više, dok
su još brojniji bili njihovi sistemi. Ključne riječi za razumijevanje
gnoze jesu stranac, pijanstvo i neznanje: „Kamo hrlite, o ljudi pijani,
vi koji ste pili vino neznanja...?“ Čovjek je bačen iz svoje pradomovine
svjetlosti u ovu zastrašujuću stvarnost, u materiju, čiji je tvorac niži
bog Demijurg i njegovi pomagači, zli anđeli Arhonti. Najfinija iskra čovjekove
duše pripada onom kraljevstvu svjetlosti iz koje je nemilosrdno izbačen
u ovu zlu materiju, u egzistenciju. Ali čovjekov cilj je povratak u domovinu
svjetla kamo zapravo pripada. Lišen znanja i prave spoznaje, on to ne
može učiniti sam, zbog čega bog šalje posebne ljude, odabranike, čiji
je zadatak da probude i otrijezne čovječanstvo. Odabrani posjeduju znanje
koje moraju prenijeti na ostale kako bi shvatili da je krajnje vrijeme
da se oslobde tiranskog boga koji ih je zarobio u materiji. Od tu proizlazi
strogi dualizam: mržnja prema materiji i prema nižem bogu Demijurgu te
ljubav prema duhovnom i nematetijalnom. U kršćanskoj gnozi poslanik je
Isus Krist. Iz apokrifne literature, kao što je to Judino evanđelje, čita
se da je čin izdaje dobar jer je omogućio Kristu lišavanje ovoga materijalnog
tijela i povratak u kraljevstvo svjetlosti. Juda izdajnik je, dakle, uzoran
učenik.
Gnosticizam u zapadnoj kulturi nalazi put kroz misao Heidegeera, Schopenhauera
i Nietzschea. U gnosticizmu kao što se iz predhodnog odlomka može zaključiti,
sadržan je u određenoj mjeri i platonistički dualizam.
Na gnostičkoj matrici snimljen je film The Matrix (USA, 1999)
a što se smatralo presudnim za njegov uspjeh. Prvi dio filma posvećen
je buđenju izabranika Nea koji još uvijek nosi ime odbojne stvarnosti
u koju je prognan. Na koji način on dolazi do spoznaje, koju je oduvijek
u sebi imao (usporedi teoriju anamnesis u Fedonu i teoriju lijepog u Fedru),
da je život što ga je do sada živio bio jedan neautentičan život? Pomoću
tihog zova savjesti (heideggerovski Gewissen sažetak gnostičke spoznaje
u Bitak i Vrijeme) koja, pokazavši mu grozotu njegovog prognaničkog života
u politehničkoj metropoli, prisiljava ga da spozna svoj vlastiti Ja. Ovdje
se prepoznaju topoi moderne gnoze, koji svojega podržavatelja nalaze u
njemačkom filozofu Martinu Heideggeru koji kaže: «znanost ne misli» te
snagom toga ne mišljenja sadržanog u činu ne prisjećanja (ponovno «anamnesis»)
ontološke razlike između Bitka i bića, osuđeni smo na budućnost u kojoj
će tehnološki strojevi dominirati zemljom (ovdje se možemo također pozvati
na teze izložene u Radniku Ernsta Jüngera) pretvorivši ljude u robove;
situacija koju u samom polazištu opisuje Matrix. Drugi dio filma posvećen
je izboru: crvena pilula - ostati u neautentičnom svijetu ili plava pilula
– spoznati konačno istinu? Tu se evidentiraju dva temeljna karktera gnoze:
vjera u slobdni sud i vjera u istinu. Gnostik je spreman mirno eksplodirati
poput kamikaze kako bi u zamjenu dobio istinu. To je napokon mistično
riješenje koje je predložio Schopenhauer na kraju svojeg ključnog djela
Svijet kao volja i predodžba: odreći se volje za životom i ugasiti se
u Nirvani. Neo izabire spoznaju istine sa svim posljedicama koje slijede.
Moderna gnoza a s njome i platonizam prisutni su u još jednom suvremenom
svjetonazoru – New Ageu koji je veoma sinkretičan i eklektičan. “Uzima
ponešto od svakog raširenijeg svjetonazora. Iako njegovi neobičniji razvijeni
oblici i čudnije dimenzije dolaze iz istočnjačkog panteizma i drevnog
animizma, njegova povezanost s naturalizmom daje mu više izgleda da pridobije
obraćenike, nego što ih ima čišći istočnjački misticizam.“ New Age je
zasebni svemir koji je najrealniji u petoj dimenziji nastanjenoj duhovima,
mitskim i fiktivnim bića. Za newagera stvarnost je ono što zapravo ne
postoji. Stvarnost nije ono što vidimo nego ono što zamišljamo. Naslov
Castanedine knjige Odvojena stvarnost nije izabran slučajno. Castaneda,
tipični predstavnik Novog doba, pseudoantropolog, pisao je romane koji
su se temeljili na fikcijama iako su njegovi čitatelji stvarno mislili
da se radi o istinitim događajima. Je li Castaneda bio mistik ili mistifikator?
- prvi su se zapitali njegovi kolege antropolozi koji su doveli u sumnju
mnoge činjenice o kojima je pisao.
Sinkretizam New Agea najbolje dolazi na vidjelo u romanima Paula
Coelha u kojima on pokušava dovesti u suodnos razlike, te dokinuti u njima
svaku suprotnost i međusobno protujriječje prema principu „all is one“,
sve je jedno (istočnjački panteistički monizam). Stvarnost objedinjava
sve što postoji, razlike su iluzija. Tek kada to shvatimo, postat ćemo
svjesni da nema nikakve razlike između prostitutke, supruge, majke, božanstva,
Života, Smrti, Zakona itd.
Razmišljanje o Erosu nastavit ćemo preko Coelhovog romana Jedanaest minuta,
koji priča o životu jedne prostitutke. Na samom početku himan Izidi stavlja
se uz odlomak Lukinog evanđelja (7, 37-47) i molitvu djevici Mariji: „Zašto
sam ja prva i posljednja // Obožavana i prezirana // Prostitutka i svetica
// Supruga i djevica // Majka i kći“ Marija – ime protagonistice iz Jedanaest
minuta nije slučajno izabrano. Mlada prostitutka Marija piše svoj dnevnik
u kojem se iščitava njezin napor da pronađe istinsku ljubav. Marija u
sebi ima svjetlost, koju primjećuje umjetnik Ralf Hart. Međutim, put do
pronalaženja istnske ljubavi je dug i zaobilazan. On preko seksa vodi
do potpunog poniženja i degradacije, samokažnjavanja, sadomazohizma: „Kad
nisam imala što izgubiti, dobila sam sve. Kad sam prestala biti što jesam,
pronašla sam sebe.“ Ni radnja se također ne odvija slučajno u blizini
ulice kojom su se hodočasnici kretali prema Santiagu di Compostela, srednjovjekovno
mjesto pokorničkog hodočašća.
Ralf Hart prepričava Mariji Herodotove zapise o drevnoj Babiloniji, o
hramskoj prostituciji i kultu božice Ištar koji se za vrijeme Rimskog
carstva proširio mediteranom te o božici Vesti koja je zahtijevala potpuno
djevičanstvo ili potpuno predavanje. Ali, kako pronaći istinsku ljubav?
Marija dolazi do spoznaje: „Ljudi su bili razdvojeni i sada ponovno traže
zagrljaj koji bi ih spojio. To je naš nagon. Ali i razlog zbog kojeg možemo
izdržati sve teške stvari što se pojavljuju u tome traganju (…) Prva želja
je važna jer je skrivena, zabranjena, nedopuštena. Vi ne znate da li se
nalzite pred svojom izgubljenom polovicom, a ni ona to ne zna, no nešto
vas privlači – potrebno je vjerovati da je to istina.“
Povratak u zagrljaj, vraćanje u svjetlost, razdvojenost i spajanje, daljina
i blizina, svjetlo i tama, materija i duh - sve su to nama dobro poznate
suprotnosti koje newagerskim sinkretizmom bivaju dokinute ili na drugačiji
način interpretirane: „Na svim jezicima svijeta postoji poslovica: daleko
od očiju, daleko od srca. No ja tvrdim da je to posve netočno; što su
dalje od očiju, to su bliže srcu osjećaji koje nastojimo ugušiti i zaboraviti.
Ako smo u progonstvu, želimo sačuvati i najmanju uspomenu na naše korijene;
ako smo daleko od voljene osobe, svatko tko prođe ulicom, podsjeća nas
na nju.“
Iz ovog smo kratkog pregleda mogli zaključiti da je platonizam prisutan
ne samo u modernim svjetonazorima, filmskoj umjetnosti i literaturi nego
i u novim duhovnostima i religioznim pokretima koji se ponovno bude.
C) Utjecaj platonizma na kršćanstvo
U kojoj je mjeri platonizma utjecao na kršćanstvo,
jednu od velikih svjetskih religija još uvijek dominantnu na Zapdu? Kršćanstvo
se na početku snažno počelo opirati poganskoj kulturi i civilizaciji kako
to čitamo kod Tertulijana: „Što ima Atena s Jeruzalemom? Što Akademija
s Crkvom? Što heretici s kršćanima? Naš nauk dolazi iz Salomonovog hrama,
koji nas je naučio da se Gospodina traži u jednostavnosti srca. To je
ono na što bi trebali gledati svi oni koji bi željeli neko stoičko, platonsko
ili dijalektičko kršćanstvo. Poslije Isusa Krista nepotrebna je radoznalost,
a poslije Evanđelja nepotrebno je istraživanje.“ Ovo govori o principijelnom
odbacivanju filozofije literature i umjetnosti, kao i određenih zanata
(poučavanje u školi), drugim riječima kompletne poganske kulture i civilizacije.
Kršćanstvo će se vremenom ipak početi postupno otvarati poganskoj kulturi:
„S Atenjaninom Atenagorom može se već govoriti o prijateljskom pristupu
grčkoj kulturi. Školovan u retorici, čita Sveto pismo s namjerom da ga
pobije. No Atenagora se obraća na kršćanstvo ali ne prestaje slijediti
antičke pisce. Prema filozofiji, osobito prema Platonu, odnosi se prijateljski.
Međutim, najveći će pomak prema grčkoj filozofiji, a to zanači prema platonizmu
učiniti Justin: „Njegov programatski stav i praktično ponašanje otvoreno
je grčkoj kulturi, osobito, filozofiji. Nalik na poganske filozofske škole
u Rimu drži školu kršćanske filozofije. U traženju istine misli da je
u platonizmu našao zadovoljavajući odgovor jer mu ta filozofija omogućuje
gledanje Boga. Ali susljednim susretom s kršćanstvom spoznaje granice
platonske filozofije (učenje o izravnom gledanju Boga, o duši koja je
po naravi besmrtna, metempsihosa). Pa ipak je za Justina platonizam najuspjeliji
pokušaj grčke filozofije u spoznaji istine.“ Spoznaja istine u grčkoj
filozofiji je, prema Justinu parcijalna te on za to donosi dva argumenta.
Prvi argumenat je derivacija grčke mudrosti iz Starog zavjeta a drugi
je Justinova teorija seminalnog Logosa (Logos spermatikós).
Kao što vidimo, kršćanstvo nije moglo ignorirati grčku filozofiju. Koliko
god nastojalo oponirati pogonskoj cvilizaciji i kulturi, nužno će doći
do približavanja koje će voditi prema novoj fazi otvorenog dijaloga s
helenističkom kulturom. S pojavom gnosticizma, kršćanstvo će se snažno
sukobiti sa novim religioznim pravcem i nastojati po svaku cijenu obraniti
ortodoksiju, često ne birajući sredstva, kako se to više puto kroz povijest
ponovilo. Skrivena biblioteka Nag Hammadi, slučajno pronađena, ukazuje
na to da su neistomišljenici bili od samog početka proganjani a njihovi
spisi uništavani. Tek će pojavom gnosticizma, kršćanstvo početi razvijati
sustavnije svoju teologiju, osbito kristologiju i trinitarni nauk (tri
hipostase) Mysterium Trinitatis. „U Aleksandriji je vrlo jak gnosticizam
koji se pojavio na viši kulturni-religiozni rang u odnosu na vjeru jednostavnih
ali je zato pobudio simpatiju grčke poganske elite. Osim toga upravo su
gnostici bili prvi koji su probudili središnje teme kršćasnkog učenja
(Trojstvo, kristologija) Da bi se pridobile učene osobe poganskog svijeta,
što je do sada bio monopol gnostika, u katoličkom ambijentu izranja malo-pomalo
oružje za protuudar.Temeljno sredstvo tog nastojanja u katoličkoj zajednici
u Aleksandriji jest aleksandrijska škola. Osnivači su joj Panten, Klement,
a prve joj je temelje postavio Origen.“ Put prema potpunom zbližavanju
poganske kulture i kršćanstva postao je više nego izvjestan: „S Klementom
Aleksandrijskim kršćanstvo čini odlučujući korak u odnosu na klasičnu
kulturu. On tu kulturu poznaje do dna i zna se s njom mjeriti pionirskom
odvažnošću, smislom za mjeru i otvorenošću prema ljudskim vrednotama.“
U svojim spisima Klement rado citira Homera i Platona te je uvjeren kako
je filozofija za grke ekonomija spasenja paralelna ekonomiji Zakona u
Starom zavjetu.
Origenov pothvat glede približavanja kršćanstva grčkoj kulturi također
je velik. „Snabdjeven filološkom i filozofskom spremom, tim snažnim sredstvom
aleksandrijske kulturne sredine, ravnopravno se nosio s najkvalificiranijim
predstavnicima poganske kulturre svoga vremena. S tom kulturom ulazi u
ravnopravni dijalog.“
Nakon svega navedenog ne preostaje drugo nego da se pitamo: radi li se
ovdje o kristjanizaciji helenizma ili o helenizaciji kršćanstva? Nema
sumnje, riječ je ponajprije o helenizaciji kršćanstva kada će kreirati
razdoblje helenističko-ekumenske paradigme. To prilagođavanje će učiniti
kršćanstvo više grčkim nego što je bilo u trenutku svojeg začetka, u judeokršćanskim
zajednicama, tj. u primitivnoj crkvi.
Platonističke će ideje, kako smo vidjeli, biti dobrim dijelom integrirane
u kršćansku teologiju, ali kada se radi o Platonovom Erosu, stvar će očito
biti drugačija: „Grčka misao poznaje erosa isključivo kao težnju prema
drugom, a to drugo može biti Bog ili princip mišljen u metafizičkim terminima;
kršćansku će misao, naprotiv, odrediti novozavjetno shvaćanje agapea,
i to prije svega ivanovsko; eros je polubog, kršćanski Bog je, u svojoj
samoj egzistenciji, agape.“
EROS U ENCIKLICI DEUS CARITAS EST
A) Agape – «bog» Ivanov
Posrednik između boga i ljudi nije polubog nego demon, prijatelj mudrosti,
besmrtni Eros, „bog“ Platonov. Nema li on svojeg suparnika sasvim oprečnih
osobina? Jer, dok prvi ne bi bio ni čovijek ni bog, drugi bi bio i jedno
i drugo, bogočovjek (theantropos). Dok bi prvi bio netjelesna demonska
sila, drugi: stvarna inkarnacija Ljubavi. Dok bi prvi težio besmrtnosti,
drugi bi sam po sebi bio besmrtan jer je vječni Logos. Dok bi prvi bio
netjelesan, pa ipak izgarao od požude prema tijelu; drugi bi, iako tjelesan,
osjećao odvratnost prema svakom užitku. Ili bi se možda, onaj prvi, pronalazio
u ovom drugom, koji bi poništio svaku suprotnost svojeg suparnika? U čemu
bi tada bila razlika? Što bi to trebalo biti novo u Ivanovoj proklamaciji:
„Theòs agàpe estin“ – Bog je ljubav (1 Iv, 4,8)? Ivanov je dakle „bog“
agape?
Briljantna filozofska i teološka rasprava o erosu i agapeu bila je aktualna
još 1930. i 1937., kada je u Stokholmu luteranski teolog Andres Nygren
objavio u dva toma svoje djelo Agape i Eros: kršćanska ideja ljubavi.
Knjigu je, objedinivši prvi i drugi dio, 1953. za englesko govorno područje
izdao Philip Watson, nakon čega je doživjela veliki uspjeh. Ista će tematika,
kako vidimo, ponovno postati aktualna u papinoj enciklici i to, ovaj puta,
uz ne mala očekivanja.
Nakon što je najavio svoju prvu encikliku Deus caritas est, papa Benedikt
XVI, izazvao je veliku pozornost ne samo članova crkve nego i onih koji
joj ne pripadaju. Naslov enciklike, na prvi pogled ni po čemu se nije
mogao spojiti, kako se to tada komentiralo, sa dugogodišnjim Ratzingerovim
poslom predstojnika Kongregacije za nauk vjere, bivše sanctae Romanae
Inquisitionis. I doista, nemoguće je zaboraviti sve one restriktivne poteze
koje je kao pročelnik navedene Kongregacije činio prema pojedincima ili
skupinama što se nisu poravnavali s linijom Vatikana, tj. sa službenim
naukom crkve. Ovdje se misli na brojne teologe kojima je oduzeta tzv.
„missio canonica“, dozvola rada na katoličkim učilištima, ili su njihova
djela osuđena vatkanskim instrukcijama pod optužbom da dovode u opasnost
„zdravi nauk vjere“. Dossier, kojeg je godine 2003. objavila talijanska
Agencija Adista, sa sjedištem u Rimu, sadrži kronološki popis činjenica,
imena osoba i institucija protiv kojih je Vatikan poduzimao mjere. Za
žrtve vatikanskog progona to nije značilo samo mrginaliziranje nego i
„damnatio memoriae“ – brisanje iz sjećanja. Adistin Dossier, zastrašujuće
je štivo koje svjedoči o represalijama Ivana Pavla II. a koje je po njegovoj
direktivi provodio prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph
Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI.
Toliko očekivana enciklika pape Benedikta XVI. čini se da je ipak primljena
kao izraz njegove osobnosti daleko bolje nego dok je bio prefekt Kongregacije
za nauk vjere.
„Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1
Iv, 4,16). Tako počinje enciklika Benedikta XVI. o ljubavi. Mogao je izabrati
drugačiji početak s Lk 6,27 („Ljubite vaše neprijatelje“) ili s Iv 3,16
(„Bog je toliko ljubio svijet da je predao Sina svoga jedinorođenoga“)
ili s tolikim drugim sličnim mjestima o ljubavi. Ali ono što je zapravo
izabrao jest jedino što se podudara s ciljem, budući da ujedinjuje središnji
kršćanski nauk o Bogu – koji je ljubav – s onim što je važno za nas –
'tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje'. Tekst nastavlja sigurnim tonom
s nekom posebnom profinjenošću koja je neuobičajena za papinske enciklike.
Prvi dio enciklike klasično je izlaganje kršćanske i katoličke doktrine
o ljubavi. Ono što se ne može negirati jest novost i svježina prvog teološkog
dijela. Papa se služi živim bojama – patrističkim i augustinovskim. Eros
nije po sebi loš ali treba biti discipliniran i pročišćen. To je tipična
katolička i augustinovska teza za koju je dobro da je upravo tu potvrđena,
osobito kada ju toliki moderni teoretičari kršćanske ljubavi (obično nekatolici)
doživljavaju u potpuno agapističkom smislu po kojem je svaka sjena požude
isključena jer je motivirana „osobnim interesom“ pa prema tome i nepoželjna.
Eros i agape, tvrdi papa, ne mogu nikada u potpunosti biti odijeljeni.
Ipak, razlika postoji, i ona nam govori o jednoj novosti koju donosi kršćanska
religija: „Ljubav između muškarca i žene, koja nije plod planiranja i
htijenja, već se na neki način sama od sebe nameće ljudskom biću, stari
su Grci nazivali eros. Recimo odmah da grčki Stari zavjet koristi dva
puta riječ eros, dok je Novi zavjet ne koristi nikada: od triju grčkih
izraza za ljubav – eros, filia (prijateljska ljubav) i agape – novozavjetni
spisi daju prednost posljednjem, koji se u grčkom jeziku zapravo vrlo
rijetko koristi. Što se tiče prijateljske ljubavi (filia), ona se koristi
na produbljeni način u Ivanovu evanđelju za izražavanje odnosa Isusa i
njegovih učenika. Izbjegavanje riječi eros, zajedno s novom vizijom ljubavi
koja se izražava riječju agape, bez sumnje jasno ističe nešto novo u načinu
na koji kršćanstvo shvaća ljubav.
Enciklika daje letimični pregled klasične kulture te čini neočekivani
skok od stare Grčke prema Babilonu i sakralnoj prostituciji: „Grci – kao
usotalom i druge kulture – smatrali su eros prije svega nekom vrstom opijenosti,
zahvaćenošću razuma nekim 'božanskim ludilom' u kojem čovjek biva istrgnut
iz ograničenosti svoga života i postaje kadar, svladan tom božanskom silom,
kušati najveće blaženstvo. Sve ostale sile između neba i zemlje padaju
tako u drugi plan: 'Omnia vincit amor' – ljubav sve pobjeđuje – kaže Vergilije
u Bukolikima i dodaje: 'et nos cedamus amori' – i mi smo podlegli ljubavi.
U religijama je taj stav pronašao mjesto u obredima plodnosti čiji je
sastavni dio bila 'sveta prostitucija', koja je cvala u mnogim hramovima.
Eros se, dakle, slavio kao božanska sila, zajedništvo sa božanstvom.“
Biblija se, nastavlja papa, odlučno suprotstavljala ovakvoj vrsti kulta
te svoju tvrdnju potkrepljuje brojnim citatima koji će nadalje biti sve
učestaliji ali ne uvijek dosljedni s obzirom na kontekst tvrdnje. Npr.
u br. 11 prepričava se, nama poznati, Platonov mit o androginu kojeg je
Zeus podijelio na dva dijela, da bi se zaključilo s tvrdnjom prema kojoj
eros usmjerava čovjeka prema braku. Enciklika tvrdi svoju potvrdu u Bibliji
ne pronalazi samo Platonov mit nego i monogamni brak jer, kao takav, on
odgovara „slici monoteističkog Boga“. Sve do sada rečeno ipak zavrijeđuje
jedan kritički osvrt.
Od papine se enciklike ne može očekivati da donosi kompletan opis klasične
kulture, ali kad se već suočavamo s odeđenom problematikom potrebna je
veća uravnoteženost. Prije svega, kad se govori o ljubavi između muškarca
i žene, grčki eros ne može se identificirati samo i jedino s ovim modelom.
Poznato je da u staroj Grčkoj žene nisu primale naobrazbu, one su se brinulo
samo o kući i o djeci. Čak i za stolom nisu sjedile s mužem. Kao posljedica
toga teško da se moglo govoriti o razvijanju nekog duhovnog odnosa između
muškarca i žene. Štoviše, Platon će u Simpoziju, za muškarcie koji su
tjelesno plodni i traže žene zbog prokreacije djece iz želje za besmrtnošću,
reći kako se ne radi o stvarnoj ljubavi nego o tjelesnom odnosu. Eros
koji pobjeđuje smrt u ovom se slučaju treba promatrati u perspektivi pedagoškog
odnosa. Muškarci duhovno plodni tražit će mladiće kako bi oplodili njihov
duh. Snagom toga ljubavnik i ljubljenik rodit će djecu superiorniju od
ove tjelesne, tj. umjetnička djela i političke pothvate (Simpozij 209c).
S obzirom na sakralnu prostituciju, koja se nakon toga spominje, potrebno
je također naglasiti da ona ipak nije bila jedini dosljedni put koji je
čovjeka vodio prema sjedinjenju s Božanstvom. Dosta je problematična tvrdnja
da slici monoteističkog Boga odgovara monogamni brak, jer Biblija donosi
mnogobrojne slučajeve poligamije kao što su (Post, 29, 28), (1 Sam, 18,
27), (2 Sam, 11, 27), (1 Kr, 11,3) i mnogi drugi. Zašto enciklika ne uzima
u obzir niti jedan od ovih navoda. Enciklika svoj prvi dio ne završava
s erosom već s razmatranjem o Isusu Kristu – utjelovljenoj Božoj ljubavi
te o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I u prvom i u drugom slučaju bit
će izložena tradicionalna katolička doktrina a osobito novozavjetno shvaćanje
ljubavi kao caritas i agape. Eros se više neće niti spomenuti.
Pa ipak, ne možemo izostaviti pitanje o tome kakva je bila sudbina erosa
tijekom dva tisućljeća krćanstva. Je li eros oplemenio eru kršćanske religije
obilježenu nebrojenim konfliktima, progonima neistomišljenika, svetim
ratovima, nasilnim pokršavanjima i kolonijalizmom? Ili se dogodilo nešto
što je i bilo za očekivati; naime, je li kršćanstvo zatrovalo eros?
B) Nietzsche nas nije razumio! Božja ljubav je erotska!
„Kršćanstvo bi, prema Friederichu Nietzscheu, otrovalo eros, koji se,
budući da nije podlegao otrovu, postupno izrodio u porok. Time je njemački
filozof izrazio vrlo raširenu percepciju: nije li nam Crkva sa svim svojim
zapovijedima i zabranama zagorčala najljepšu stvar u životu? Ne postavlja
li zabrane upravo tamo gdje nam radost, koju nam je namijenio Stvoritelj,
pruža sreću koja nam daje određeni predokus nečega božanskog?“
Doista, jedan od velikih mislilaca, koji je i sam bio student teologije
s izuzetnom filološkom naobrazbom, a zanimao se izgleda za teologiju i
Novi zavjet upravo onoliko koliko ih je želio filološki analizirati, javno
objavljuje svoj 'Requiem aeternam deo!: 'Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav!
A mi smo ga ubili!' Smrt Boga znači veliki slom! Bezutješnu prazninu:
ispijeno more. Bezizgledni životni prostor: prebrisano obzorje. No kršćanstvo
je za Nietzschea nihilizam jer poništava vrijednosti zemlje među kojima
su eros, erotika, tijelo, ljepota, moć te pridaje istinu onostranosti
koja je u stvari ništa: '...pojmovi „onostranost“, „posljednji sud“, „besmrtnost
duše“, sama „duša“: to su sredstva za mučenje, sistemi okrutnosti pomoću
kojih je svećenik ostao gospodar... '
Prije no što enciklika odgovori Nietzscheu slijedi jedno samoispitivanje
i konstatacija: „Danas se nerijetko prekorava kršćane da su u prošlosti
bili protivnici tjelesnosti; i istina je da su takve težnje uvijek postojale.
Ali veličanje tijela, kojem smo danas svjedoci, himbeno je i lažno. Eros,
sveden načisti 'seks', postaje roba, neka puka 'stvar' koja se može kupiti
i prodati, štoviše, sam čovjek postaje roba.“
Uslijedit će potom odgovor Nietzscheu koji počinje citatima iz Pjesme
nad pjesmama, s namjerom da se objasni semantičko značenje izraza „dodim“
i „ahabà“. „U vezi s tim vrlo je poučna činjenica da se u knjizi za izražavanje
»ljubavi« koriste dvije različite riječi. Prva je »dodim« – množina koja
izražava ljubav koja je još uvijek nesigurna, za kojom se još uvijek neodređeno
traga. Tu riječ zatim zamjenjuje riječ »ahabà«, koja se u grčkoj tradiciji
Staroga zavjeta prevodila izrazom sličnog prizvuka »agape«, koji je, kao
što smo vidjeli, postao karakterističan izraz za biblijsko shvaćanje ljubavi.“
Ova zbirka putenih pjesama, naime, ušla je u kanon Starog zavjeta. Prema
tome, nije istina da je kršćanstvo protiv erosa, kako to konstantira Nietzsche.
Nasuprot Nietzscheu, enciklika tvrdi da je kršćasntvo pročistilo eros.
Eros se, dakle, pročistio i disciplinirao pomoću agape.
Ide se još dalje prizivajući se ponovno na Bibliju: „Proroci, prije svega
Hošea i Ezekiel, opisivali su tu Božju ljubav prema njegovu narodu smjelim
erotskim slikama. Pri opisivanju Božjeg odnosa s Izraelom koriste se metafore
zaruka i vjenčanja; idolopoklonstvo je prema tome preljub i bludništvo.
Ovdje se konkretno upućuje – kao što smo vidjeli – na obrede plodnosti
s njihovim zloporabama erosa, ali se istodobno opisuje odnos vjernosti
između Izraela i njegova Boga.“
Ali Hošea, osim što oslikava Božju ljubav na erotski način, enciklika
to ne propušta naglasiti, prikazuje ju također i kao agape: „Izrael je
počinio »preljub«, raskinuo je Savez; Bog bi ga morao osuditi i odbaciti.
Upravo se ovdje Bog objavljuje kao Bog, a ne kao čovjek: »Kako da te dadem,
Efrajime, kako da te predam, Izraele!... Srce mi je uznemireno, uzavrela
mi sva utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima,
jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe – neću više gnjevan dolaziti«
(Hoš 11,8-9). Strastvena Božja ljubav prema svom narodu – prema ljudskom
rodu – istodobno je ljubav koja oprašta.“ Drugim riječima – agape, koji
se nikako ne može dijeliti od erosa.
S obzirom na sve rečno, potrebno je ipak izložiti neke primjedbe. Prijeđe
li netko pogledom preko kršćanske tradicije vrlo će vjerojatno zaključiti
da stvari ipak stoje drugačije.
Augustin, na primjer, smatra amor concupiscentiae, to jest seksulanu želju,
zlom u sebi te afirmira da samo ako je usmjerena prema prokreaciji „supružnička
veza pretvara u dobro zlo požude“ (De bono conjugali 1, III, 3). Jeronim
je daleko radikalniji jer obescijenjuje brak i poziva na totalnu apstinenciju
od seksualnog života: „uzmimo mač i presjecimo sterilne korijene braka.
Bog je obećao brak na početku svijeta. Ali Isus Krist i Marija posvetili
su djevičanstvo“ (22 Pismo Eustahiju). Iako ne ide tako daleko, sv. Toma
Aq., ipak drži da je nakon istočnog grijeha seksualno zadovoljstvo u sebi
neuredno: čovjek zapravo „za vrijeme coitusa postaje životinja jer ne
može razumom kontrolirati slast coitusa i intenzitet požude“ (Teološka
suma I, 98, 2 ad 3m) tako da se može govoriti o „besramnosti požude, koja
se nalazi u coitusu na djelu“ (ivi, I, 98, 2). To što su kršćanski moralisti,
ispovjednici, duhovnici usmjeravali čitave generacije da seksualno zadovoljstvo
smatraju bestidnim ne može ukloniti sumnju da je Nietzsche ipak imao pravo.
Da sažmemo: prema Benediktu XVI. eros bi odgovarao tijelu a agape o duši.
Međutim, ta konstacija ipak nije u potpunosti točna, jer ljubav o kojoj
govore kršćani prvenstveno je agape ali nikako odvojen od erosa, jer bi
u tom slučaju bila lišena tjelesnosti i ljudima ne bi ništa obećavala.
Fuzija ova dva različita tipa ljubavi je viši oblik koji svoju točku pronalazi
u Isusu, utjelovljenoj Božjoj ljubavi a ostvaruje se u Euharistiji, konkretnom
mjestu ljubavi prema Bogu i braći. Božja je ljubav poistovjećena s inkarnacijom.
Iz gore navedene formulacije može se pročitati prije svega to da je papina
interpretacija problematike tradicionalistička. Ništa nije bolja ni njegova
interpretacija biblijskih tekstova, koja osim što je selektivna, ne upotrebljava
bolji egzegetski instrumentarij, niti se služi novim dostignućima egzegeze.
Primjerice, biblijske metafore iz Pjesme nad pjesmama, Hošee, Ezekiela
itd. interpretirane su po principu 'eis-egeze' = 'u-čitavanja', a ne 'ex-egeze'
= 'iz-čitavanja', kao što bi trebale biti.
Uostalom o preciznom značenju velikog broja biblijskih riječi, među kojima
su „dodim“ i „ahabà“, mi imamo sve drugo samo ne jasne ideje. Pjesma nad
pjesmama je prije svega poetski tekst, nije najvažniji biblijski spis,
ali je zasigurno jedan od onih čije nam odlomke prekriva sjena nejasnoće.
C) Kritika azijskog teologa
U čemu pronalzi svoje uporište filozofski i teološki govor enciklike
Deus caritas est o erosu i agapeu? Je li on izložen na prihvatljiv način
suvremenom čovjeku? Ili pripada određenoj filozofskoj kulturi koja nije
u suglasju sa suvremenim načinom razmišljanja?
Slijedi osvrt teologa T. Balasuriyae iz Šri Lanke, čije ćemo pojednine
segmente izložiti zbog zanimljivog pogleda na stvar.
„Papin tekst u potpunosti pokazuje koliko je on sam pod utjecajem zapadne
kulture u kojoj je odrastao. Razne aktualne teološke struje kršćanske
teologije trebale bi ga komentirati iz vlastite perspektive. Feminističke
bi teologije tu mogle pronaći mnoge nedostatke počevši od seksističkog
jezika do mnogih diskutabilnih tema koji se tiču vlastitih zakona reprodukcije.
Latinoamerički teolozi oslobođenja mogli bi primjetiti odsutnost bilo
kakvog uvažavanja njihovog jedinstvenog doprinosa razvoju kršćanske teologije
tijekom posljednjih desetljeća s naglaskom na socijalne i strukturalne
dimenzije ljubavi. Azijske i afričke teologije oslobođenja imale bi mnogo
toga reći o njihovom iskustvu 'kršćanske ljubavi' za vrijeme i nakon perioda
zapadnjačkog kolonijalizma. Promicatelji međureligijskog dijaloga mogli
bi reći nešto o perspektivi tradizionalne kršćanske interpretacije 'Bog
je ljubav' koja je vjekovima imala velik utjecaj. Oni koji se zalažu za
međunarodnu pravdu, globalnu etiku i prirodu mogli bi komentirati svoj
način gledanja na kršćansku duhovnost i teologiju.“
Balasuriya najprije daje osvrt na kršćansku seksualnu etiku: „Rečeno je
kako je ljubav kao eros i agape dio Božjega plana za međuljudske odnose.
U modernim se vremenima crkva morala suočiti s mnogim pitanjima u odnosu
na obitelj i interpersonalni seksualni moral. Jedna od najdiskutabilnijih
tema bila je reguliranje začeća. Po tom pitanju najteži je trenutak bio
odluka pape Pavla VI. u srpnju 1968, da osudi upotrebu kontraceptivnih
metoda. Ta je odluka u svoje vrijeme bila mnogo diskutirana čak i među
katoličkom hijerarhijom. Kritični su vjernici bili podijeljeni glede njihove
vjere u Crkvu. Po cijelom svijetu mnoge katoličke obitelji ignoriraju
papinske naputke. Nauk i praksa Crkve o seksualnosti, među kojima je i
zabrana Euharistije rastavljenima i ponovno oženjenima, imala je za posljedicu
to da je sve više katolika bilo suočeno sa neprihvatljivim i nepopustljivim
stavovima Crkve. Aktualni papa pokazao je, u svojoj prvoj enciklici, veliki
senzibilitet glede pitanja vezanih za ljudsku seksualnost, stavljajući
u suodnos autocentričnu ljubav vlastitu erosu sa heterocentričnom ljubavi
agapea, s Bogom koji je izvor i jedne i druge. Budući da ogromna većina
čovječanstva, uključujući katolike i velik dio katoličke hijerarhije,
više ne pristaje uz doktrinu kontrole rađanja, može se očekivati da će
papa preispitati katolički crkveni nauk o upotrebi kontracepcije. Situacija
je tim više važnija zbog činjenice da je jedan običan vjernik, izložen
riziku zaraze Hivom/Aidsom, može s tim u vezi naći pred velikim moralnim
dilemama.“
Kao azijski teolog, Tissa Balasuriya, blizak teologiji oslobođenja, očito
će naglašavati u svojoj kritici socijalni aspekt. Prema tome njegova će
kritika biti usmjerena više na drugi dio enciklike. To ne znači da se
iz nje ne mogu potegnuti brojna filozofska i teološka pitanja. Slijedeći
citat upravo to dokazuje.
„Crkva je predstavljena kao manifestacija Božje ljubavi preko Isusa Krista.
Razvijena je tema veze ljudske ljubavi, u njenim raznim dimenzijama, sa
ljubavi Božjom. Ono što je u ljudskoj ljubavi egoistično mora biti pročišćeno
da postane heterocentrična ljubav koju je poučavao i manifestirao Isus.
Postavlja se pitanje zašto je katolička Crkva, sa svojim brojnim svecima
navedenim u enciklici, poučavala, tijekom skoro čitavih 2000 godina povijesti,
isključenost velikog dijela čovječanstva iz vječnog spasenja zbog istočnog
grijeha, sve do dolaska Isusa Krista jedinog i univerzalnog Spasitelja
cijelog ljudskog roda. Pod tim vidom riječ je o kombinaciji antropologije
pada cijelog čovječansttva u istočni grijeh počevši od praroditelja Adama
i Eve, sa soteriološkom tradicijom po kojoj spasenje dolazi samo po Isusu
Kristu i pripadnosti katoličkoj Crkvi. Takve interpretacije mogu biti
prihvaćene samo u ambijentu zapodnog kršćanstva, ali ne mogu prenijeti
ideju da je 'Bog ljubav' mnogim drugim narodima. Zadnjih četrdeset godina,
poslije II. vatikanskog sabora (1962-1965), katolički se nauk razvio tako
da je uključio mogućnost spasenja svih ljudskih bića sve ako i ne pripadaju
Crkvi. Ali još uvijek neki crkveni dokumenti veličaju Crkvu kao privilegirani
put spasenja, kao deklaracija 'Dominus Jesus' iz 2000.“
„U br. 7.“ – nastavlja dalje Balasuriya – „Benedikt XVI. podrazumijeva
da je jedino kršćanska ljubav agape. Karakteriziranje ljubavi u nekršćanskim
kulturama kao 'silazne, posesivne i sebične' čini se na neki način nepotrebnim,
ako ne upravo arogantnim, kako od strane kršćane, da ne kažemo od strane
pape. Zar ne bi bilo ispravnije reći da oba tipa ljubavi prisutna u svim
kulturama zahtijevaju pročišćavanje? Kad bi se sagledao način na koji
su se religije i kulture ponašale u ovih posljednjih 2000 godina, teško
da bi se moglo reći kako je kršćanska ili zapadna kultura bila ljubaznija
ili heterocentrirana u odnosu na one nekršćanske.“
Balasuriya smatra da je interpretacija evanđeoske poruke od strane Crkve
bila tijekom velikog dijela njezine povijesti suprotna Isusovoj poruci.
Umjesto da ona bude oslobađajuća, spasenjska i univerzalnog karaktera,
ona je bila autoreferencijalna zbog svojeg nauka o pripadnosti Crkvi.
Osvrćući se na papin model prve Crkve koju on smatra idealnom zajednicom
ljubavi, Balasuriya navodi loš primjer Ananije i Safire koji su prodali
zajednička dobra te zadržali novac za sebe (Dj, 5, 1-10). Dok papa naglašava
odvojenost Crkve i Države, Balasuriya tvrdi da enciklika zaboravlja kako
su pape sve do polovice XIX st. (1870) bili vladari Papinske države koja
je sa svojom vojskom zuzimala dobar dio Italije i da su se angažirali
u ratovima zbog političke moći. Dok je Crkva propovijedala kako je Bog
ljubav, ne samo da je istovremeno tolerirala nepravedne društvene strukture
nego ih je blagoslivljala i uz njih pristajala, kao u slučaju kolonijalizma.
Papa više puta spominje marksizam te predlaže crkveni socijalni nauk kao
ispravan put za djelovanje bez revolucija. Balasuriya se pita: „Zanimljivo
je da dok papa kritizira teoriju marksističkog sistema kao jednu 'nehumanu
filozofiju' u kojoj se 'čovjek koji živi u sadašnjosti žrtvuje Molohu
budućnosti', enciklika ne osuđuje ni direktno ni indirektno dominantni
kapitalistički sistem a osobito imperijalistički neoliberalizam. Ne zauzima
li papa implicitno ideološku poziciju u korist kapitalizma i kolonijalizma
koji su dominirali i dominiraju svjetom već vjekovima“
Nepotrebno je, a u ovom slučaju i nemoguće, navesti tolike kritičke aspekte
teologa T. Balasuriye. Sva dosada postavljena pitanja, kao i ona koja
nismo naveli, dovoljna su da bi mogla biti poticaj za neko buduće istraživanje.
Tema o erosu i agapeu u kršćanskoj religiji bez sumnje zaslužuje daleko
veću pozornost.
ZAKLJUČAK
Eros, kao što smo vidjeli iz Platonovog Simpozija, ima dvostruku prirodu
i dvostruko porijeklo. On je istovremeno bogat i siromašan, nebeski i
zemaljski. Eros teži za svime što je lijepo a najljepše je dobro mudrost.
Eros je, prema tome, filozof, „ljubitelj mudrosti“ (Simpozij 204 b – 204
b). Ljubav se rađa kroz seksualnu sferu koju kasnije nadilazi. Odatle
vjerojatno i razlika između „vulgarnog“ - zemaljskog erosa i „nebeskog“-
usmjerenog na duhovnu ljepotu. Ovaj platonski dualizam, kao što smo nastojali
prikazati, ostao je apsorbiran od strane mnogih filozofskih škola, pa
čak i kršćanske religije, te se održao počev od antiknog gnosticizma sve
do danas u suvremenim svjetonazorima a osobito u modernoj gnozi. Rano
će kršćanstvo, i prije no što sebi osigura put da postane državna religija,
ostvariti veze sa poganskom civilizacijom i kulturom. Istina, to će se,
kako smo vidjeli, dogoditi postupno (Justin, Klement, Origen) a najveći
pomak napravit će se osnivanjem aleksandrijske škole. Nema sumnje, riječ
je o ekumensko-helenističkoj paradigmi koja je kao produkt proizvela helenizirano
kršćanstvo.
Enciklika Benedikta XVI. Deus caritas est, a osobito njezin prvi dio,
bavi se filozofskim i teološkim pitanjima o odnosu erosa i agapea. Papa
jasno naglašava, nasuprot Nietzscheu, da kršćanstvo nije otrvalo eros
nego ga je, štoviše, pročistilo, te da se eros i agape, kao takvi, ne
mogu djeliti. Papa, kako smo vidjeli, svoje tvrdnje nastoji argumentirati
osvrtom na klasičnu kulturu, drevne civilizacije a osobito tumačenjem
Staroga i Novoga zavjeta. Međutim, ne uspijeva u tome biti dosljedan,
ponajprije zato što stvari sagledava površno i selektivno. Njegova se
rasprava vodi uglavnom u duhu tradicionalne katoličke doktrine koja odlučno
odbija najnovija dostignuća ostalih kršćanskih teologija kao što su razne
teologija oslobođenja i feminističke teologije. Egzegetski instrumentarij
Benedikta XVI. također izbjegava koristiti suvremene metode tumačenja
biblijskih tekstova, zbog čega je njegova interpretacija Biblije također
tradicinalna. Ona, naime, „učitava“ sadržaj u biblijski tekst umjesto
da ga „iščitava“ - 'ex-egeze'.
Teolog Tissa Balasuryia tvrdi kako je enciklika izrazito europocentrična,
tj, da odražava samo jednu filozofsku i teološku koncepciju (zapadnog
tipa) koju većina drugih naroda ne može prihvatiti.
Ipak, pohvalan je i poticajan papin pokušaj da progovori o odnosu erosa
i agapea u kršćanstvu, temi koja zaslužuje biti daleko bolje istražena.
LITERATURA
- PLATON: Eros i filia: Simpozij i Lisis, Bilingvalno izdanje, Zagreb:
Demetra, 1996.
- BENEDIKT XVI, Deus caritas est. Bog je ljubav. Enciklika biskupima,
prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima
o kršćanskoj ljubavi. Dostupno na URL: http://www.vatican.va
- Agencija ADISTA, Jubilej represalija. 25 godina pontifikata pape Wojtyle
viđemih na drugačiji način. Rim, 2003., (s talijanskog preveo Tihomir
Lovrić dostupno na URL: http://www.zamirzine.net/IMG/pdf/Jubilej_represalija-1.pdf)
- JAMES W. SIRE, Izazov svjetonazora, STEPress, Zagreb, 2001.
- H. KÜNG, Cristianesimo. Essenza e storia, BUR Saggi, R.C.S. Libri
S.p.A., Milano, 2005.
- W. BEIERWALTES, Platonesimo nel Cristianesimo, Vita e pensiero, Milano,
2000.
- ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, sv. I., glava II, Kršćanska
apokrifna književnost, KS, Zagreb, 1976.
- F. NIETZSCHE, Antikrist, Izvori, Zagreb, 1999.
- T.Z.TENŠEK, Rano kršćanstvo i kultura, Bogoslovska smotra, 1985. str.
332-345
- F. BARETTI, Dell' Amore e dello Stato, 31. genniao 2006.,dostupno
na URL: http://www.rassegna.it
- P. COELHO, Jedanaest minuta, V.B.Z., Zagreb, 2003
- JANET SOSKICE, Deus caritas est – commento all'enciclica di Benedetto
XVI, The Tablet – International Catholic Newspaper, 2006, Preveo na
talijanski: Rosino Gibellini, editrice Queriniana, Brescia
- T. BALASURIYA, Commento alla „Deus caritas est“, Adista 52/2006. Dokument
iz osobne arhive.
- R. GIBELLINI, Eros e agape, Teologi@internet, br. 70. Iz osobne arhive.
- A. FRACHIA, Sulla Deus caritas est, Iz osobne arhive.
- E. RINDONE, Un' enciclica sorprendente, Iz osobne arhive.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI
RAD
|
|