SEMINARSKI RAD IZ FILOZOFIJE
| OSTALI
SEMINARSKI RADOVI IZ FILOZOFIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
SOKRAT
Sokrat
je rođen 470.g. a umro 399.g.
pne., od otrova što ga je po nalogu atenskog suda morao
ispiti, jer je osuđen za bezboštvo i kvarenje atenske mladeži.
Bio je ˝filozof trga˝ na kojem se upuštao u duge rasprave, tragajući za
definicijama i onim nepromjenjivim i jasnim što se u njima krije. Upravo
je to traganje za onim opće vrijednim ključno za razumijevanje njegovog
filozofiranja. Sokrata treba shvaćati kao protivnika sofista i njihovog
subjektivizma i relativizma. Za razumijevanje njegovog sustava, kao i sustava
bilo kojeg drugog filozofa, potrebno je poznavati i kulturne i političke
prilike koje vladaju u sredini u kojoj on živi.Sokrat djeluje u vrijeme procvata atenske demokracije ali i neposredno pred početak peloponeskih ratova. To je vrijeme u kojem su sofisti, uočivši praktičnu vrijednost znanja i sigurni da znaju, počeli poučavati za novac. Njihovim djelovanjem filozofija je sišla na trg, ˝ srce grada.˝ i pozornicu Sokratova djelovanja.
Sokrat je za razliku od svojih prethodnika pogled sa kozmosa svrnuo na čovjeka i tako postao autorom prvog antropološkog zaokreta i utemeljiteljem autonomne etike. Kako je govor smatrao odličnijim, nije ništa pisao. Knjiga ne može odgovoriti na pitanje drugačije nego uvijek isto, i ne može šutjeti kad treba šutjeti. Zbog toga su nam glavni izvori za Sokrata: Ksenofontov Život Sokratov, Aristofanove Oblakinje, Aristotelova djela i Platonovi dijalozi, napose oni mlađeg doba.
1. ANTROPOLOŠKI ZAOKRET
Sokrat se u početku, kao i njegovi prethodnici, bavio kozmološkim spekulacijama, no od njih se udaljio uočivši veliku množinu nesuglasnih teorija u tom području. Tračak nade ipak mu je pružio Anaksagorin Um. Sokrat se nadao da će kod Anaksagore pronaći ideje o tome kako Um ravna svijetom . No kada je otkrio da je Anaksagora Um u svoj sustav uveo samo zato da bi njime objasnio početak i osigurao nastavljanje vrtložnog gibanja u svijetu, Sokrat se zaključno razočarao u kozmologiji i okrenuo se samome sebi - čovjeku.2. SUKOB SA SOFISTIMA
Sokrat je bio praktični filozof. Nije filozofirao zatvoren u radnoj sobi već je filozofirao na trgu sa svojim sugrađanima. Tamo je došao i u sukob, kako sa sofistima, tako i sa građanima Atene koji će ga na kraju doći i glave. Sokratov sukob sa Sofistima svoj korijen ima u temeljnim postavkama njihova učenja, s kojima se Sokrat nikako nije mogao složiti. Iako su Sofisti su bili uvjereni da znaju sve i da mogu o svemu govoriti prava istina je bila drugačija. Često su svoje neznanje skrivali kićenim govorom i općenitim tvrdnjama koje su mogli upotrijebiti u raznim prilikama, nije im bilo stalo do istine već su se, naprotiv, hvalili time kako slabije razloge mogu učiniti jačim. Naučavali su spoznajni relativizam i skepticizam, i etički skepticizam. Sokrat s dreuga strane nastupa želeći pokazati da ne znaju ni oni koji tvrde da znaju. U dijalogu sa sofistom zahtjeva kratke i jasne odgovore, izbjegava kićen govor, i dobro promišljenim pitanjima vodi Sofistu u smjeru kojem želi. Sokrat tvrdi da unatoč tome što se mišljenja više ljudi o istoj stvari razlikuju, na čemu sofisti i grade svoj relativizam, ipak postoji neki minimum slaganja, nešto oko čega se svi, koji govore o istoj stvari, moraju složiti. Da bi došli do onoga oko čega se svi slažu, da bi definirali stvar, treba razgovarati sa mnogim ljudima i vidjeti što je to u čemu se svi slažu. Tragajući za definicijama Sokrat želi oboriti sofistički relativizam i pokazati da postoji nešto stalno i opće vrijedno.3. SOKRATOVA METODA
U potrazi za onim stalnim i opće vrijednim Sokrat je razvio vlastitu praktičnu, dijalektičku metodu kojoj je dao oblik razgovora. U tom smislu on je ˝ prvi mislilac, koji je mišljenju odredio stalni postup za postignuće cilja.˝ Ipak valja naglasiti da Sokrat nije bio logičar, niti mu je na srcu bila metoda kao logički problem, već je njegova metoda bila čisto praktične naravi; a tek ju je Aristotel izrazio logičkim terminima.Polazište njegove metode je u činjenici neznanja. Sokrat naime za sebe tvrdi da ništa ne zna, no ne i da se ništa ne može znati, već tu tvrdnju izriče nasuprot sofistima koji tvrde da sve znaju. Prvo treba porušiti kule krivih i mutnih znanja, a zatim potragu za istinom graditi na čvrstim temeljima. Znanje, kako ga definira Sokrat nije laka stvar pa je zato prije svega potrebno izgraditi svijest o vlastitom neznanju. Zaštićen tako u vlastitom neznanju Sokrat pita druge, koji misle da znaju; da ga pouče . On šuti i pušta drugog da govori, no čim dobije definiciju, neko objašnjenje stvari ili nekakav opis, ističe poteškoće vezane za isti i traži daljnja pojašnjenje. Nakon pojašnjenja slijede nova pitanja i tako dalje. Ubrzo sugovornik postaje svjestan da znanje nije laka stvar i da je njegovo znanje o stvari ili vrlo površno ili da čak zapravo ni ne zna. Tu završava prvi korak Sokratove metode- ironija. Cilj ovog prvog, negativnog, koraka jest ukazati na sugovornikovo neznanje, jer da bi se došlo do pravog znanja mora se prvo raspršiti ono pogrešno i lažno. Drugi korak- maieutika ili porodiljska vještina za zadaću ima ˝porađanje istine˝. Sokrat smatra da postoji neko minimalno slaganje svih ljudi oko neke stvari. No da bi se do njega došlo potrebno je ciljanim pitanjima poroditi tu jezgru oko koje se svi slažu, a koja će uči u definiciju i koja je zapravo ono stalno i opće vrijedno u svakoj stvari za čime on i traga.
Sokrat je dakle u svojoj potrazi za onim općim u svakoj stvari kretao od par primjera iz svakodnevnog života. Svoju bi potragu zatim sužavao ciljanim pitanjima, eliminirajući na taj način sve nestalno i promjenjivo. Tako bi se polako približavao pojmu, i dolazio u posjed sve točnijeg određenja stvari. U tom je smislu njegova metoda induktivna, jer kreće od pojedinačnih primjera uspinjući se prema onom općem. Naravno, u tom uspinjanju Sokrat nije uvijek uspijevao doći do konačnog određenja stvari- definicije, no uvijek bi joj se bar približio. Ponovno naglašavam da je Sokratova metoda bila duhovita domisao koju je tek Aristotel sveo na znanstveni oblik, a koja je za cilj imala Atenjanima pokazati da, nasuprot sofističkim naučavanjima, u svakoj stvari postoji nešto stalno i općevrijedno.
Kad govorimo o metodi ne smijemo izostaviti i njezin, za Sokratov život vrlo važan, negativan aspekt. Sokrat je ukazujući na neznanje svojih sugovornika i slušača stekao mnogo neprijatelja, i to posebice među uglednijim Atenjanima. To će ga neprijateljstvo 399. godine stajati i života.
4. SOKRATOVA ETIKA
Potraga za onim stalnim i općevrijednim od posebne je važnosti u etici, jer da bi čovjek dobro radio mora znati što to dobro jest; ili, da bi dobro živio mora znati što to dobar život jest. Zbog toga je Sokrat toliku pažnju posvećivao definicijama; jer je jasna spoznaja istine od ključnog značaja za ispravno vođenje života. Sokrat je uvjeren da jednom kada je netko spoznao što je to dobro, on više neće činiti zlo. ˝Znanje se traži kao sredstvo za moralno djelovanje.˝ Sokrat je na ovaj način, tvrdeći da će čovjek koji zna što je dobro i činiti dobro, poistovjetio znanje i vrlinu. Problem koji se nameće u Sokratovom etičkom intelektualizmu pristiže nam iz svakodnevnog iskustva . Naime, svi smo svjesni toga da čovjek iako zna što je dobro ipak čini zlo. Očito znanje o onom što je dobro nije ujedno i dovoljno da čovjek tako i postupa. Zašto onda Sokrat uči nešto što je evidentno krivo? Jedno od objašnjenja jest i da znanje o kojem ovisi dobro djelovanje nije bilo kakva vrst ˝apstraktnog znanja˝, već se radi o istinskom osobnom uvjerenju da je nešto dobro. Ukoliko prihvatimo ovakvo shvaćanje znanja o kojem Sokrat govori, postaje nam jasnije zašto je naučavao nešto što se u tolikoj mjeri protivi iskustvu.Onaj tko čini zlo, nastavlja Sokrat, griješi samo zato jer krivo spoznaje što je dobro; griješi jer mu je spoznaja dobra mutna i nejasna. Nemoguće je da griješi iz nekog drugog razloga jer ništa nije jače od uma tj. nije moguće da prosudbu onog tko je spoznao što je dobro pomute strasti. Dobro djelovanje je ˝ ono koje služi istinskoj čovjekovoj koristi, u smislu povećanja njegove istinske sreće.˝ Naravno, to ne znači da čovjek u uvećavanju vlastite sreće smije postati rob užitaka, jer mudar čovjek uviđa da je bolje biti pod vlastitim nadzorom nego bez njega. Sokrat uči da se ˝ Sloboda stiče umnim udešavanjem težnji.˝ U tom je smislu u životu ključna umjerenost, jer je tek umjeren čovjek istinski slobodan čovjek. Stoga i predavanje nasladi mora biti s mjerom, jer u nasladi stvarno uživa samo onaj koji nije rob iste . Um dakle mora upravljati životom težeći prema uvećavanju svoje sreće, a rukovodeći se pritom načelom umjerenosti.
Iz izjednačavanja znanja i vrline slijede dvije posljedice: vrlina je samo jedna - znanje o onome što je istinski dobro za čovjeka; i drugo, vrlina se očito može učiti. Drugim riječima, ukoliko je čovjek samim znanjem o tome što je dobro predodređen da djeluje kreposno, a znanje je nešto što se stiče poučavanjem, tada se vrlina može učiti.
Zaključimo dakle što smo rekli o Sokratovoj etici. Sokratova etika je intelektualistička tj. on je uvjeren da čovjek koji zna što je dobro neće činiti zlo. Na taj način izjednačuje znanje i krepost. S obzirom na to da Sokrat smatra da ne postoji sukob između znanja o onom što je dobro i dobrog djelovanja (jer ništa nije jače od uma) njegova je etika i optimistična. Aristotel mu je s pravom prigovorio da je naglašavajući moć uma u ravnanju čovjekovim životom, zaboravio na iracionalne dijelove duše i na moralnu slabost, i u tom smislu njegova je etika uistinu manjkava. Ali, Sokratu u jednom moramo odati priznanje: temelj svoje etike postavio je u ljudsku prirodu i dobro ljudske prirode kao takve. Na taj način je potvrdio temelj racionalne etike: dužnosti nisu proizvoljne zapovijedi ili zabrane već imaju svoj temelj u ljudskoj prirodi. Moralni zakon treba sagledavati s obzirom na ljudsku prirodu kao takvu. Nadalje, u sukobu sa Sofistima Sokrat je uočio da su etičke vrednote nepromjenjive i pokušao ih je odrediti općim definicijama kako bi bile vodilje i norma ljudskog ponašanja.
5. SOKRATOVE ZASLUGE
Sokratu, unatoč tome što ništa nije napisao, u povijesti filozofije možemo pripisati znatne zasluge. Učenje o onom stalnom i općevrijednom poslužilo je kao poticaj Platonu za učenje o svijetu ideja, a Aristotel mu pripisuje zasluge za opće definicije i induktivni dokaz. Uz to autor je prvog zaokreta prema čovjeku u povijesti filozofije.Njegov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraživanju moralnih koncepta i prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, i filozofije uopće. Aristotel je Sokrata proglasio pronalazačem metodedefinicije i indukcije, koje je on vidio kao esencijalne u naučnim metodama. Međutim, čudno, Aristotel je tvrdio da ova metoda nije pogodna za etiku.
Metod vođenja dijaloga ima dvije faze:
1. Ironija- dovodi sagovornika do saznanja da ništa ne zna o onome što ga učitelj pita. Poznata rečenica, "Znam da ništa ne znam". (To je ironija).
2. Majeutika- u drugom dijelu razgovora Sokrat postepeno dovodi sagovornika do saznanja- "porađanja istine" (majeutika- babička vještina).
Sokrat je tvrdio da je svjesnost ne znanja prvi stepen sticanja znanja. Sokratova metoda je negativna metoda hipotetičke eliminacije, u tome što su bolje hipoteze one kada polahko otkrivamo i eliminišemo one koje vode u kontradikciju. Sokratova metoda je potraga sa skrivenim hipotezama, pretpostavkama, aksiomima, koji podsvjesno oblikuju nečije mišljenje, a onda ih temeljito proučiti, da bi se odredila njihova dosljednost sa drugim vjerovanjima. Na osnovu puno pitanja, kao test logike i znanja, pomaže se osobi ili grupi da otkriju svoja mišljenja o nekoj temi, proučavajući definicije ili logoi(jednina logos), pokušavajući da nađe zajedničko u mnogo pojedinačnih mišljenja.
Vješt učitelj može podstaći učenika, pomoću ove metode, da misli za sebe. Ovo je jedina klasična metoda učenja za koju se zna da može stvoriti autonomnog mislioca. Ima nekoliko važnih principa ovog učenja:
- Učitelj i učenik se moraju složiti oko teme za raspravu
- Učenik se mora složiti da će pokušati odgovoriti na pitanja koja mu učitelj postavlja
- Učitelj i učenik moraju prihvatiti svako tačno-promišljeni odgovor. To znači da proces mišljenja mora biti važniji od činjenica.
- Učiteljeva pitanja moraju pokazati greške u učenikovom mišljenju ili vjerovanju. To znači da učitelj mora misliti brže i tačnije od učenika, i otkriti greške u učenikovom mišljenju, a onda smisliti pitanje koje učenik ne može odgovoriti osim pomoću tačnog procesa mišljenja. Da bi ovo izveo učitelj mora biti veoma brz u uočavanju klasičnih grešaka u razmišljanju.
- Ako učitelj napravi grešku u logici ili činjenicama, prihvatljivo je da ga učenik ispravi.
Pošto diskusija nije dijalog, nije dobar način da se sprovede Sokratova metoda. Međutim, pomaže, čak i poželjno, ako je učitelj u mogučnosti da započne diskusiju sa grupom studenata.
Ovo nije uvijek moguće kada učitelj treba da procijeni učenike, ali je
poželjno pedagoški, jer ohrabruje učenike da razmišljaju umjesto da samo
odgovaraju autoritetu .
Malo labavije, može se bilo koji proces temeljitog ispitivanja u dijalogu
nazvati Sokratovom metodom.
Sokrat je koristio ovu metodu u istraživanju bitnih moralnih koncepta
svog vremena kao što su vrline poštovanje, mudrost, umjerenost, hrabrost
i pravda. Takva ispitivanja su osporavala moralna uvjerenja sagovornika,
pokazivajući neadekvatnost i nekonsistnost u njihovim vjerovanjima, i
često se završavalo zbunjenošću ili aporiji. U takvim situacijama i Sokrat
je priznavao svoje ne znanje, ali su drugi tvrdili da imaju znanje. Sokrat
je vjerovao da ga njegovo priznavanje ne znanja čini mudrijim od onih
koji, iako neznalice, su tvrdili da imaju znanje. Iako, na prvi pogled
izgleda paradoksalno (ili ironično), to je Sokratu dalo šansu da ispravi
svoje greške tamo gdje su drugi mislili da su u pravu.
LITERATURA
1. BAZALA,Albert.Povijest filozofije sv.1..( Globus, Zagreb)191.
2. BAZALA,A..Pov. fil.199.
3. COPLESTON,Frederick. Istorija filozofije.Grčka i Rim.( Beogradski izdavačko grafički zavod,Beograd 1988.).
4. KOPLSTON, Frederik.Istorija filozofije. Grčka i Rim.Tom 1. =Velika filozofska biblioteka. ( Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd 1988.)146.
5. KUNZMANN, P./ BURKARD, F. P./WIEDMANN, F..Atlas filozofije.(Golden marketing, Zagreb 2001.).
6. www.wikipedia.rs
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi