Tatjana Vujović-Kostić
“Ne ukradi moj san
biću
izgužvana haljina
sa rubovima ušivenim od tame”
Na žalost sve je manje i manje pjesnika i ljudi se otvaraju prema drugom,
vrednosti su pomjerene, te se sve manje i manje okreću svojoj duhovnosti
i prirodi. Možemo rjeći da je kriva situacija, možda vaspitanje i škole,
društvo u kojem se krećemo.. U svakom slučaju nema stvarnog opravdanja
da čovjek ne koristi svoj duh i ne ostavi svoj trag.
Ja sam u ovom radu htjela da pišem o jednoj novoj pjesnjikinji, novoj
zvjezdi na našem pjeseničkom nebu, Tatjani Vujović-Kostić,
čije su me pjesme iskreno dotakle.
Zbirku
poeziji "Vrijeme tišine" Tatjane Vujović-Kostić legitimiše
bijeli, slobodni stih, čitava gama pjesničkih stanja i osjećanja, za čiji
rezultat imamo veći broj uspješnih poetskih vizija, kaže prof. dr Dragan
Koprivica predstavljajući Tatjanin pjesnički prvijenac.
- Svoja poetska interesovanja autorka je podijelila u tri ciklusa: "Haljina",
"Kutija" i "Tiho", pri čemu je prvi
dominantan, kako po broju pjesama, tako i po sveobuhvatnosti pjesničkih
vizija. Poetesa pjesničke vizije koncentriše u tkz. pjesničke medaljone,
uz to, u ravni haiku poezije, kada se jedno osjećanje, pogled impresija,
susret trenutak, ili naoko nebitan komentar, uspješno pretaču u pjesmu,
kojom se notira izdvojeni segment postojanja, prolaznosti, emocije - objasnio
je Koprivica.
Vujovićeva voli trenutnu impresiju, koju potom pjesnički transformiše
u emotivno stanje, konstatovanje viđenog, osjećajnog.
- Zato iz više uglova propituje unutrašnje biće pjesničkog subjekta, nastoji
da riječju zabilježi, i na vidjelo iznese munjevitu emociju, spremnu da
se poput meteora izgubi u predjelima uma. Kroz ovu knjigu susrećemo se
sa velikim brojem motiva i emotivno obojenih sižea. Autorka se u većini
pjesama obraća simbolu, pojavnom, ili onom iza granice klasičnog uma,
u nastojanju da vlastitim komentarom pohvata znakove nadohvat ruke, među
kojima se, manje ili više svjesno, ili nesvjesno, i sami nalazimo. Tatjana
Vujović-Kostić brižljivo bira riječ, vodi računa o sažetom poetskom iskazu,
sa puno uspjeha formuliše skrivene porive duše, iznoseći ih na vidjelo,
na dnevno svjetlo, koje inače uvijek može zaprijetiti ljubavnoj emociji
- kazao je Koprivica.
Prof. dr Slobodan Vukićević je naglasio da naintimnije i najljudskije
pitanje koje lucidno postavlja pjesnikinja Tatjana Vujović- Kostić je
"Vrijeme tišine".
- To pitanje inspiriše sve nas da tragamo za svojom najdubljom intimom.
Inspiracija je u samom vremenu tišine, jer je ono nepokorno, ni racionalno
ni iracionalno, ni emotivno ni aplitivno i zato je samo sobom umjetnost.
Vrijeme tišine ne čeka, ono samo tišinom traži i nalazi umjetničku dušu
pjesnikinje Tatjane. Tajnovitost je istinska vrijednost koja spaja vrijeme
tišine i njenu pjesničku nadahnutost. Jedino se u tišini odvija sve ljudsko
i umjetničko. Tamo se sa spoljnim vjetrovima koji nas neprestano šibaju
sudara sve ono intimno, doživljeno i nedoživljeno. U vremenu tišine se
igramo sami sobom - kazao je, između ostalog, Vukićević. U tišini Tatjane
Vujović- Kostić se najslobodnije igraju sva vremena - prošlost, sadašnjost
i budućnost, praveći tako svoju tajnu saigru - smatra Vukićević.
„Pjesma je neodvojiva od bića, što ne znači da tu mora da zadrži svoja
sklopna svojstva. Ona traži izlaz iz bića, ne da ga porekne, nego da mu
dâ nove značenjske penetrate, među kojima prioritet pripada – slućenju.
Ako ono zataji, inertizuje se sama postulacija pjesme kao kreacijskog
idioma. Na potrebu tako shvaćenog stanovišta upućuje nas Malarmeova poezija,
u kojoj se umjesto logike daje prednost viziji.
Kada je Tatjana Vujović-Kostić tvorila svoju prvu zbirku pjesama „Vrijeme
tišine”, vjerovatno je mislila na navedeno načelo. Otuda je pjesnikinja
posegla za tišinom kao za vrstom očuvanja svoga intimiteta. Tamo se ukrštaju
milosne i nemilosne stvari i opsesije, produkuju mnogolike refleksije
lirskog naboja. Neke se zapućuju u sferu snolikosti koja nije lišena tamnih
obrisa. Čak bi se reklo da su u mnogim pjesmama dominantni i sa gledišta
alegorijskog naglaska: Savršena u pohlepnoj igri / sudbino / vidjeh
te / kako se bacaš u vjetar / otkrivena si / sa jezikom do poda / krezuba
rugaš se / a on se vrati / i usisa mi dušu.
Čežnja za tišinom gravitira kroz cijelu zbirku. Gravitira kao zaklon od
nepredvidljivih zamki života, koje su uvijek za leđima okrenuta sanjarskoj
duši. Tako se mnoge naslage dilema iskazuju putem sna, u vjerovanju da
je san jedino sposoban da ih otkloni. Međutim, on uvećava optiku i vrši
stalni pritisak na čulne i druge agense. Dakako, san bi bio bezličan,
igra za sebe i u sebi, da nije prožet stvarnim svijetom. U njihovom „sudaru”
eksplicira se vizijski supstrat, koji pjesmi daje značenjsku nosivost
i kretanje.
U zbirci je duša osnovni korelativ života. I kad je čežnja i kad je zebnja
u pitanju. To je zbog toga što je osjećajna duša po pravilu raspolućena.
Pjesnikinja je poetski naglašeno fiksirala taj i takav fenomen, putem
melanholičnih refleksija.
Čitajući ovu zbirku dolazi se do zaključka, iako je prva, da u njoj nema
isprazne retoričnosti. Stihovi su sazdani od gustog tkiva, gdje idealitet
i sumnjičavost života neprekidno izmjenjuju mjesta Time se širi tematski
ram pjesme, a njena sadržinska strana poprima željenu lirsku fluidnost.
Pjesme Vujovićeve karakteriše unutrašnje bogatstvo kontrastnih elemenata.
Nigdje nema prave linije. Ona bi takvim svojstvom oduzela pjesmi dubinski
sloj. A njega u pjesmama čine dobro nivelisani simboli i mnoštvenost asocijacijskih
penetrata, koji u svakoj prilici daju stihu prozračnu smislenost i ljepotu.
Izliv osjećanja izriče se u spontanoj verziji, bez versifikatorskog kuluka.
I u tišini je moguća uzburkanost. Uslovljena je drhtajem čulnih senzora.
U obilju ih ima u ovoj zbirci stihova magnovenog karaktera. Svaka pjesma,
mahom one melanholične tipnosti, imaju tačku početka. Iz nje se račva
čitava skala maštenih sublimata, čiji fikcijski faktor produbljuje kreacijsku
stranu stiha. Čak i prisustvo likovnog medija doprinosi otkriću lirske
obojenosti i svježine: Noć se svlači / u čipkano rublje / giba kukovima
/ šapće / zavodi mjesec / i gricka uvo slučajnom prolazniku / i vodi ga
opijenog / uz gutljaj vina / svjetlost svijeće / u svoj moćan / začarani
svijet.
Osluškujući biće, pjesnikinja se njime jednovremeno uznosi i prepušta
virovima sjete. Doživljaj uslovljava svu tu „arbitražu”. Tatjana se za
tišinom povodi kao za nekom vrstom kompasa. Kakav je doživljaj, takva
je njegova „receptura”. Najviše je doživljaja sa rezignantnom aromom.
Poneki posjeduje i uskličnu rezoluciju, ali je više onih koji kolorišu
fenomen gubitništva.
“Sklanjanje u svijet tihosti može se shvatiti i kao „terapijski”
činilac. Ja bih je prije shvatio kao uslov pribiranja da se sazna šta
je iza nje. Nemir je preovladiva konstanta da to iza bude prepušteno težnji
da se spozna u svoj svojoj dubini. Ni ljubav ne može da opstaje bez niti
strepnje, kao što strepnja ne opstaje bez osjećanja nade. Otuda i tišina
na kojoj pjesnikinja insistira kao na nužnosti, stiče karakter glasnosti.
Ne istina jake, već prigušene, sa očitim predznakom da lirski topografiše
nemir i žudnju duše. Njeno potenciranje je u zbirci često i poetski profilisano....“
smatra Akademik Žarko Đurović
Literatura
- “Vrijeme Tišine” Tatjana Vujović-Kostić
- http://www.tatjanavujovickostic.me
- http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=365467&datum=2013-02-01&naslov=Raznoglasje%20nemira%20i%20ti%B9ine
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|