OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ SOCIOLOGIJE: |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Kapitalistička i socijalistička urbanizacija
Na početku ističem važnost planiranja prostora radi raznih negativnih
i neplaniranih posljedica na okoliš, a time i na samog čovjeka. Stoga
se javlja potreba za racionalnim planiranjem prostora, te se ovdje ponajviše
referiram na gradove jer su oni nosioci svekolikog razvoja, umnog i materijalnog.
Danas postoje - planski gledano - dva tipa grada, a to su tzv. kapitalistički
i tzv. socijalistički gradovi. Zbog porasta industrijske proizvodnje u
kapitalističkim državama u 19. i 20. stoljeću nastaju divovski gradovi.
Oni se šire na agrarnu okolicu, gutaju agrarno stanovništvo te postaju
središta akumulacije kapitala s jedne strane i siromaštva s druge strane.
Planiranje u gradovima kapitalističkih sustava podređeno je zakonima tržišta.
U socijalističkom društvenom poretku gradovi gube svoj antagonistički
značaj prema selu, a prestaju i klasne suprotnosti među stanovništvom
istog grada.
Kapitalizam i socijalizam su danas dva prisutna oblika društvenih odnosa,
od kojih svaki ima drugačiji pristup planiranju i realizaciji u urbanizaciji.
Iako ti putovi mogu biti različiti smatra da postoje značajne sličnosti
i razlike - no oba socijalna sistema žele zadržati ekonomski rast kao
osnovnu matricu legitimiranja socijalnog sistema. U kapitalizmu dolazi
do potiskivanja i marginalizacije radničke klase putem raznim procesa,
a glavni cilj je maksimizacija profita bez obzira na posljedice u prostornoj
strukturi i funkcioniranju gradova. Na drugoj strani, socijalizam se razvijao
na totalizaciji industrijskog rada, idealizaciji manualnog rada i radničke
klase kao osnovnog sloja. To je razlog zbog kojeg dolazi do nadređenosti
industrijalizacije nad urbanizacijom.
1.Grad i urbanizacija
1.1. Grad
Grad je veće naselje ljudi, organizirano u više ili manje povezanu, diferenciranu društvenu zajednicu: u gradsku općinu, koju čine građani tog grada. Broj građana za pojam grada nije odlučujući; u historijskoj perspektivi on se penje od nekoliko stotina na više milijuna. Nastaje kada se izdvoji iz agrarne okoline, kada robna razmjena omogući razvijenu podjelu rada te ima tendenciju da se zatvori prema van. 1.2. Urbanizacija
Urbanizacija (od lat. urbanus: gradski) je proces širenja gradskog načina života. Obuhvaća prostorno širenje gradova, rađanje novih gradova, pretvaranje negradskih naselja u gradska i širenja gradskog načina zauzimanja i korištenja zemljišta. Istovremeno obuhvaća i proces napuštanja sela i seljenja stanovništva u gradove, pretvaranje seoskog stanovništva u gradsko i napuštanja poljoprivredne djelatnosti u zamjenu za druge. U proširenom značenju urbanizacija je proučavanje razvitka gradova te njihove fizičke i sociološke strukture.
2. Kapitalistička urbanizacija
Kapital je odnos politi čko-ekonomskih sila koje se temelji na proizvodnji
u znaku profita, a ne u znaku «ekonomije slobodnog i udruženog rada» .
Grad je u kapitalističkom sistemu podređen što bržoj reprodukciji kapitala
i što većom povećanju profita. Kritika prividno nepovezanih pojava i odnosa
u planiranju i građenju može razotkriti stvarni karakter urbanističkih
mjera i njihova teorijskog alibija. Pogotovo ideološke nadgradnje koja
opravdava i otvara se za reprodukciju vladajućih interesa i eksploatatorskih
odnosa. Ti interesi i odnosi, i njihova povijesna pozicija naspram radnih
klasa, stvarni su uzrok uspostavljanja realnog aktualnog stanja kapitalističkog
grada i kapitalističkog urbanizma. Taj stvarni karakter i politički smisao
urbanističkih mjera i trendova razvoja postaje jasniji upravo kroz analizu
organske povezanosti kapitalističke države i krupnog kapitala i njihova
utjecaja na urbanističko planiranje.
Izgled današnjih europskih gradova specifični je proizvod industrijalizacije
koja je započeta u 19. stoljeću i procesom industrijalizacije uvjetovanih,
kapitalističkom eksploatacijom i građanskom vladavinom iznuđenih oblika
podjele rada, pa čak i u onim društvima u kojima su klasni odnosi radikalno
izmijenjeni.
Podjeli prema prihodu i klasama odgovara dioba prostora, odnosno grada
prema funkcijama. Tako suvremeno ustrojstvo razdvaja javnu sferu života
(rad, trgovina, politika...) od privatne sfere (stanovanje, obitelj...).
Kapitalistički grad se još dijeli na sferu potrošnje i na sferu proizvodnje.
Grad ne bi mogao funkcionirati kada bi svi ovi faktori ostali nepovezani,
stoga grad mora podupirati komunikacijske putove da bi spojio ono što
je kapitalistički sistem rascjepkao. Ti komunikacijski putovi su već unaprijed
isplanirani kako bi odgovarali eksploatatorskim interesima vladajuće klase.
Tako je moderni grad funkcionalno postao puki transportni stroj, a pojedinac
je preuzeo ulogu jednog od najvažnijih predmeta transporta. Automobil
se pokazao kao iznimno zahvalnim proizvodom - kao sredstvo osobnog transporta,
na njemu se zasnivaju cijele industrije, pojedinac se poistovjećuje s
njim. Gradovi stoga imaju tendenciju da se šire uz velike prometnice,
te se tradicionalni odnos radne podjele periferije i unutrašnjosti neće
promijeniti samo kvalitativno nego i kvantitativno, tj. unutrašnjost gradova
će sve više ostajat bez stanovnika.
Pojedinac je u velikom gradu otuđen, a za pripadnike različitih klasa
različiti su oblici ponašanja. Razum pojedinca - radnika prihvaća sistemske
odredbe podjele rada koje se manifestiraju u vidu stambenog sistema. Posljedica
njene samorazumljivosti jest institucionalizacija pojedinca - radnika
kao onoga koji obavlja svoje zanimanje i isto tako institucionalizacija
njega kao privatne osobe. Kapitalističkom gradu iz očitih je razloga pripala
odlučujuća konsolidacije institucija u svakom pojedinčevom razumu. Kapitalistički
grad pojedincima regulira ne samo prostor - vremensku raspodjelu na dokolicu,
rad i promet među njima već regulira i stav pojedinca prema cijeloj toj
mreži sistema. Ti stavovi i klasna dioba prostora prema prihodu i vlasništvu
stvara socijalnu koherenciju još jasnijom. Pojedinac - radnik tu podjelu
prostora plaća visokim izdacima, dugotrajnim putovima, a u najmanju ruku
i dijelom svog života.
Čak je od srednjeg vijeka naovamo urbanizacija gradova bila uređena tako
da bi se potlačena masa zadržala i održala potlačenom - ulice su asfaltirane,
a ne popločavane kamenim kockama, bulevari su dovoljno široki za vojne
formacije, a i dovoljno dugi za upotrebu artiljerije. Ovo je posebno efektno
bilo u Parizu 1871. i 1968. godine. Danas je takva realizacija nepotrebna
- nema klasne svijesti, klasna solidarnost i povezanost je razbijena,
manjak radikalnih organizacija.
Iako je došlo do promjene iz centralističkog tradicionalnog gradskog ustrojstva
u megalopolsku strukturu linearnog grada (tj. grada koji se širi uz prometnice
- putove komunikacija), ipak se zadržao onaj represivni faktor u okruženju
suburbanih četvrti. Današnji gradovi više nisu definirani količinom i
izgledom objekata koje sadrži, nego količinom i tempom transporta te i
ostalih oblika komunikacija koje se u njemu odvijaju svaki dan.
Nadalje, tipično za kapitalistički grad je pustošenje centra (city) jer
su tu nagomilane reprezentativne ustanove grada kao što je uprava, trgovina,
transport - nakon radnog vremena se tu nema što tražiti. Gradski centar
se stoga sanira, najčešće uz pozelenjavanje, uvođenjem novih zabavišta
samo da bi se u centru netko naselio i da bi netko drugi zaradio. Takav
društveni odnos koji potencira takav urbanizam “sam pridonosi vlastitoj
opsolescenciji, svojemu vlastitom procesu zastarijevanja” jer već
za vrijeme samog planiranja grada on kaska za dotičnim i to u svim aspektima
urbanizacije. To znači da bi se svaki društveno odgovorni urbanist morao
truditi da izigra to tehnološko zastarijevanje reflektiranjem o njena
političko-ekonomska određenja i ugraditi ih u urbanističku praksu. To,
naravno, uključuje ukidanje monopolnokapitalističke vladavine i korijenitu
promjenu proizvodnih, odnosno tipa društvenih odnosa. Pojedinac bar donekle
može tu matricu sistema prilagoditi svojim potrebama, no ipak je on suštinski
podređen sistemskim odredbama koje se tu manifestiraju. Tako se pojedinca
uvjetuje za opći poredak, te se on u javnosti pojavljuje kao izolirani
anonimus, zamjenjiv i razmjenjiv. Takav pojedinac je za kapitalistički
sistem vrlo funkcionalan jer «danas ga se može instalirati ovdje, sutra
demontirati i otpremiti nekamo drugamo». Za takvog običnog izoliranog
pojedinca - radnika u modernom kapitalističkom društvu mjesto privatne
i javne sfere može biti bilogdje jer svuda nalazi usporedive, tj. uniformirane
uvjete. A to sve pak olakšava eksploatacijske putove transporta , tj.
komunikacija općenito.
3. Socijalistička urbanizacija
Prijelaz sa privatnog i korporacijskog vlasništva u javno zahtijeva inovaciju
novih oblika planiranja, ekonomije i socijalnog mehanizma da bi se omogućilo
funkcioniranje prostornog tipa u urbanoj okolini. Eliminiranjem privatnog
profita socijalizam stvara uvjete za stvaranje besklasnog društva. Kolike
i kakve je, dakle, prostorne promjene uzrokovao socijalizam? “Socijalizam
je dinamični proces: on zahtijeva progresivnu promjenu”. Mora pokušati
realizirati marksističko-lenjinističke, tj. mora realizirati ideje i planove
raznih statičnih odnosno dinamičnih, te kratkoročnih odnosno dugoročnih
procesa u konkretne oblike. Kako je urbano upravljanje prostorom prihvatilo
prostornu strukturu gradova da bi se promijenilo usporedno sa socijalističkim
shvaćanjem diobe prostora, sa ekonomskim promjenama, sa socijalnom promjenom,
s njezinim širenjem te sa sve većim pritiskom na urbanizaciju i infrastrukturu?
Imaju li gradovi u različitim zemljama nacionalni odnosno regionalni štih
kao što je tipično za starije dijelove grada, tj. imaju li svaki svoj
identitet? Marx i Engels pretpostavili su da će put ka socijalizmu biti
različit u pojedinim zemljama. Različiti putovi ka socijalističkoj urbanizaciji
u raznim zemljama vidljivi su iz različitih razloga kao što su nacionalizacija
privatnog i korporacijskog vlasništva, pravo nasljeđivanja, privređivanje,
infrastruktura, brisanje granica sela i grada. Ovi faktori igraju važnu
ulogu u stvaranju prostorne organizacije, posebice u širenju grada na
ruralna područja, tj. u urbanizaciji. Socijalistički gradovi imaju težnju
ka stvaranju ekonomski i kulturno naprednog društva u kojem će povezanost
kao socijalizirajuća funkcija djelovati ka stvaranju društvene jednakosti.
Gradovi u socijalistički uređenom društvu zauzeli su važan status u modernizaciji
kao arena koja se proširila na obrazovne, znanstvene, istraživačke i razvojne
ustanove -visokoobrazovano stanovništvo i automatizirana industrija trebala
bi omogućiti visokostandardizirani oblik života (materijalna sigurnost,
životni prostor, kulturno uzdizanje, socijala, rekreacija, estetizirani
uvjeti života.) koji bi bio jednako dostupan svima.
Cjelokupni političko - ideološki princip kao osnova za socijalistički
oblik urbanog razvoja je, u biti, težnja ka jednakosti i socijalnoj pravdi.
Ta težnja se manifestira na dva nivoa: na prvom - između grada i kroz
prostorne strukture tipova investiranja; na drugom -unutar pojedinog gradskog
planskog upravljanja i unutarnje strukture. Jednakost se u socijalističko
uređenim društvima se ne smije shvaćati kao jednakost u prihodima ili
krajnjoj potrošnji, nego u obliku jednakih mogućnosti za sve - jer to
je ideološki cilj socijalistički uređenog društva i to sve uz pomoć društvene
kontrole i jednake alokacije uvjeta života. Bez obzira ne mjesto stanovanja,
etničku pripadnost, obrazovanje ili prihod svi ljudi bi trebali imati
jednaku mogućnost pristupa jednakim standardima, tj. jednakim normama
u stanovanju, transportu, obrazovanju, zdravstvu, kulturnim i rekreacijskim
ustanovama - i to svakome prema potrebama. Ključ toga bio bi u ukinuću
kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i nad vlasništvom
zemlje.
Naslijeđene unutargradske i izmeđugradske nejednakosti manifestirane u
obliku infrastrukture, komunalnog sistema i privrednog sistema moraju
biti izmijenjene, često vrlo značajno - konstrukcijom novih ili redistribucijom
starih ustanova u svrhu stvaranja veće jednakosti. Tako se htjela provesti
ideja «dovođenja rada radnicima». Kako socijalistički uređeno društvo
stvara različitosti po zanimanju, stoga svaka prostorna lokacija može
između različitih gradova ili čak pojedinih kvartova stvoriti diobu prostora.
Od ideje do realizacije kroz organiziranje , razvijanje i upravljanje
urbanim prostorom sve je pod utjecajem interakcije između gradske administracije
i ureda za planiranje. Općenito, jači administrativni status omogućava
gradu da prihvati ili odbaci lokalne planove u svrhu realizacije centralističkih
investicija.
Socijalistički ekonomski ustroj se odvija jednako na nacionalnom i na
gradskom nivou da bi se formirala neka međuurbana prostorna struktura.
Takva ekonomska politika potencira brisanje granica sela i grada što je
jedna od ideja socijalističko uređenog društva, jer su dosad svi gradovi
bili građeni s tendencijom da se zatvore prema van, tj. da se izdvoje
iz agrarne okoline.
Nadalje, socijalistički gradovi podijeljeni su na nekoliko zona, te su
zone vidljive u raznim gradovima, no važnost pojedine zone varira u različitim
gradovima zbog njihove strukture. Putujući iz gradskog centra moguće ih
je uočiti ovim redom:
(1.) povijesna jezgra,
(2.) komercijalne zgrade, industrijska postrojenja iz kapitalističkog perioda,
(3.) zona socijalističkog prijelaza, gdje je moderna konstrukcija djelomično i progresivno zamijenila naslijeđeno urbano relikt-selo,
(4.) socijalističke stambene zgrade iz razdoblja 1950.g.,
(5.) integrirana socijalistička naselja iz razdoblja 1960.g. i 1970.g.,
(6.) ostavljeni ili pozelenjeni zeleni pojasevi,
(7.) industrijske ili slične zone,
(8.) neurbanizirana područja, polja, šuma, brda - često uključuju turističke komplekse.
Unutarnja zona zadržala je više-manje bivšu prostornu formu i funkcionalnu
strukturu, fizički izgled, i označuje unutarzonalne razlike. Dominantan
je tip ponašanja koji ljude vraća u taj centar zbog visoke lokaliziranosti
te zbog centralnog komunalnog servisa. S druge strane, moderna socijalistička
vanjska urbana zona je više uniformirana po izgledu i standardiziranoj
opremljenosti. Evidentno je da se razvija polinuklearna prostorna struktura
koja istovremeno stvara više matrica društvenog ponašanja u dijelovima
grada koji nisu toliko povezani sa centrom, odnosno sa starim gradom -
jer je stanovnicima ponuđeno sve što im je potrebno u stambenim naseljima;
od potrošnje i rekreacije pa do zabave...
Zaključak
Radi povećanja funkcionalno i racionalno iskorištenog prostora on se planirano
iskorištava, tj. urbanizira. Uobičajeni tipovi prostornog planiranja koji
su danas prisutni u gradovima mogu imati razne neplanirane i neintendirane
posljedice. Mnoge od tih posljedica planiranja nemoguće je predvidjeti
i teško je s njima se nositi, katkad dio planirane urbanizacije treba
biti izmijenjen kako bi se izbjegle nepoželjne posljedice planiranja.
Nadoknada se najčešće vrši u toku same realizacije plana. Razlike između
planiranja i realizacije dotičnog su sveprisutne, gotovo da i nema savršene
realizacije. Svaki urbanist je toga svjestan i dužnost je svakog pokušati
anticipirati to i pokušati izbjeći. No, i kapitalistička i socijalistička
urbanizacija pokušavaju spriječiti ovaj fenomen, određenim segmentima
jedna bolje, druga lošije.
Literatura
1. Čaldarović Ognjen: Društvena dioba prostora, Biblioteka revije za sociologiju,
Zagreb, 1989
2. Lay Vladimir, Seferagić Dušica: Urbanizacija i uređenje prostora, Centar
za društvena istraživanja sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1977
3. Hans G. Helms, Janssen Jorn: Kapitalistički urbanizam; Biblioteka «Kulturnog
radnika», Zagreb, 1986
4. French, Hamilton: The Socialist City, The Oxford Press, London, 1980
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
