Mehanizmi privrede | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "Mehanizmi privrede". Rad ima 14 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.

UVOD:
1.Regulatorne funkcije države u sektoru alokacije resursa
U javna dobra ubrajaju se:
1.vojska;
2.policija i sudstvo i
3.javni putevi, mostovi, luke, parkovi i slično.
Država može da obezbeđuje stanovništvo javnim dobrima na dva načina. Najčešće to vrši preko objekata koji se nalaze u državnom vlasništvu, a moguće je da angažuje i privatni sektor. Međutim, bez obzira na oblik vlasništva, pošto zadovoljava potrebe stanovništva za javnim dobrima, država javna dobra finansira iz budžeta.Prirodni monopoli podrazumevaju one privredne oblasti u kojim ne postoje mogućnosti uspostavljanja konkurentskih odnosa na strani ponude. Polazi se od stanovišta da jedan proizvođač proizvodi određeno dobro po društveno optimalnim troškovima. To su: komunalije, železnica, pošta, snabdevanje električnom energijom i sl. Usluge koje pružaju prirodni monopoli, bez obzira na to da li je reč o državnom vlasništvu ili privatnom sektoru, većinom plaćaju korisnici, po iznosima koje propisuje država. Međutim, i kod prirodnog monopola česti su slučajevi budžetskog sufinansiranja.Delatnosti koje imaju eksterne efekte su: obrazovanje, nauka, kultura, ekologija i sl. Ove oblasti mogu i tržišno da se alociraju. Međutim, u tom slučaju postoji opasnost da društveni troškovi budu veći nego što bi bili u slučaju državne alokacije resursa u ovim oblastima i zbog toga dobra i usluge koje nude navedene delatnosti ne bi mogle da budu dostupne svim građanima. Regulacija države kod eksternih efekata odnosi se na izradu odgovarajućih propisa i akata o pravilima poslovanja, bez obzira na to da li je reč o privatnom sektoru i čisto tržišnim odnosima ili se radi o državnom vlasništvu i kompletnom ili delimičnom finansiranju iz budžeta.
2.Regulatorna funkcija države u redistributivnom sektoru
U uslovima privatne svojine nad proizvodnim faktorima i slobodne tržišne konkurencije, slobodne onoliko koliko je to u praksi maksimalno moguće, raspodela ostvarenog proizvoda i dohotka unapred je determinisana u stepenu slobode koju ima tržišna konkurencija. Svakom vlasniku jednog od proizvodnih faktora (zemlja, rad, kapital, znanje, preduzetništvo, itd.) pripada onoliko od ukupnog proizvoda i dohotka koliko je konkretni faktor doprineo njegovom stvaranju. Podela radnih i neradnih dohodaka među stanovništvom zavisi od cene pojedinih faktora i podele vlasništva nad njima. Takva raspodela, pre svega, favorizuje individualne dohotke na kapital, a time i vlasnike kapitala u odnosu na dohodak od rada. Potom, takva raspodela ne obezbeđuje dovoljno mehanizama za zbrinjavanje onih članova društva koji su privremeno ili trajno (zbog bolesti, starosti ili iz bilo kog drugog razloga, ne svojom voljom i svojom krivicom) lišeni radnih sposobnosti i sticanja bilo kakvog dohotka. U tom slučaju, država, kao opšti reprezent društvenih interesa, regulatornom funkcijom u sektoru (re)distribucije dohotka, vrši korekciju svojinski-alokaciono determinisane raspodele dohotka. Regulatornu funkciju (re)distribucije dohotka država obavlja tako što progresivnom poreskom stopom na dohodak (svih vrsta) i socijalnim transferima prikuplja sredstva u budžet i druge institucionalne oblike, kao što su namenski fondovi, i potom ih iz bužeta i fondova distribuira onim članovima društva koji ispunjavaju utvrđene kriterijume u vezi sa socijalnom ugroženošću.U teoriji i praksi javljaju se osporavanja ekonomske opravdanosti i potrebe da država u uslovima privatne svojine nad proizvodnim faktorima i slobodne tržišne konkurencije, slobodne koliko je to u praksi maksimalno moguće, regulatornom funkcijom u (re)distributivnom sektoru, koriguje svojinski-alokaciono determinisanu raspodelu dohotka koja ne obezbeđuje mehanizme za zbrinjavanje onih članova društva koji su privremeno ili trajno zbog bolesti, starosti ili iz bilo kog drugog razloga, ne svojom voljom i svojom krivicom, lišeni radnih sposobnosti i sticanja bilo kakvog dohotka. Osporavanja polaze od isticanja činjenice da su državni organi subjektivni pri odlučivanju o (re)distribuciji dohotka.
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET