E-potpis, digitalni potpis | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "E-potpis, digitalni potpis". Rad ima 13 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.


Fakultet za poslovne studije
Banja Luka
SEMINARSKI RAD
iz predmeta ELEKTRONSKI BIZNIS I INTERNET POSLOVANJE
na temu
E-POTPIS /DIGITALNI POTPIS/
MIRSADA HUSAK Doc. dr. MLADEN RADIVOJEVIĆ
Sadržaj:
Općenito o digitalnom potpisu    
Uvod
Osnovni principi rada digitalnog potpisa
Uloga povjerljive stranke i potpisivanje javnog ključa
Potpisi i zakon
Tehnički opis digitalnog potpisa
Kriptografske osnove digitalnog potpisa
Opis SHA-1 «Secure Hash Algorithm» funkcije
Opis DSA «Digital Signature Algorithm»
Korištenje DSA
Zaključak
Literatura
         
1. Općenito o digitalnom potpisu
1.1. Uvod
          Današnji opće prihvaćeni način ovjeravanja dokumenata vlastoručnim potpisom vuče korijene od samih početaka ljudske pismenosti. Potpisi se danas nalaze na najrazličitijm dokumentima, od različitih ugovora, naloga, čekova pa sve do privatnih pisama. Prema postojećim zakonima potpisom se smatra ne samo vlastoručni potpis, već i bilo koji drugi znak na dokumentu načinjen s ciljem ovjeravanja dokumenta. Ipak, na računalima se ne smatra svaki potpis digitalnim potpisom. Različite znakovne ili tekstualne oznake u datotekama ili elektronskoj pošti ili kopije vlastoručnog potpisa krajnje su neprimjerene i nepouzdane, prije svega zbog trivijalnog krivotvorenja. Razvojem i širenjem računala a napose računalnih mreža, postalo je jasno da je potreban posve novi način ovjeravanja. Temelji za pouzdanu provjeru porijekla informacija, «digitalni potpis», stvoreni su 1976. godine otkrićem kriptografije javnog ključa (Diffie-Hellman), koja se još naziva i asimetričnom kriptografijom. Zanimljivo je napomenuti da je ovaj način kriptiranja podataka, prema nekim informacijama [J H Ellis: The Possibility of Secure Non-Secret Digital Encryption, CESG Report, January 1970] bio poznat britanskoj tajnoj službi nekoliko godina prije nego spomenutoj dvojici istraživača.  
Danas, kada većina razvijenih zemalja u svoje zakone uvodi i zakon o digitalnom potpisu, ovo područje se nalazi na granici dva svijeta, kriptografije i prava. Osim pravnih problema oko primjene digitalnog potpisa, postoje i pravni problemi vezani uz implementaciju algoritama digitalnog potpisa, uglavnom zbog softverskih patenata kojima je velik broj algoritama zaštićen, ali i zbog restriktivnih regulativa pojedinih zemalja vezanih uz kriptografske proizvode općenito. Tako je npr. izvoz «jakog» enkripcijskog softvera iz SAD-a bio zabranjen sve do pred kraj 1999. godine. Isto tako, u Francuskoj je upotreba alata za enkripciju bila zabranjena do početka 1999. Ipak, naglim širenjem elektronskog poslovanja postalo je nužno ovakve odredbe ukinuti, i omogućiti kako sigurnu zaštitu informacija šifriranjem tako i zaštitu od mogućih prijevara, autentifikacijom. Upravo idealnim za ovo potonje nameće se digitalni potpis.
1.2. Osnovni principi rada digitalnog potpisa
Princip digitalnog potpisa
Pretpostavimo da dvoje ljudi A i B, žele razmjenjivati potpisane poruke (podatke) tj. žele biti sigurni u identitet osobe od koje su poruku dobili. Kao prvo, obje osobe kreiraju par komplementarnih ključeva, javni i tajni ključ. Važno je naglasiti da se poznavanjem javnog ključa ne može izračunati tajni ključ u nekom razumnom vremenu (vrijeme potrebno za izračunavanje tajnog ključa iz poznatog javnog ključa, tj. razbijanje šifre, mjeri se milijunima godina na danas najjačim raspoloživim računalima). Nakon kreiranja ključeva, osobe A i B razmjenjuju svoje javne ključeve, a potom pošiljatelj (A), koristi svoj tajni ključ za šifriranje sažetka poruke koji je izračunao nekom od «Hash» funkcija. Hash funkcija je funkcija koja iz zadane poruke (podataka) računa sažetak fiksne duljine, obično od 128 do 256 bita. Kada primatelj (B) uspije dešifrirati sažetak poruke javnim ključem pošiljatelja (A), on još računa i sažetak primljene poruke koji potom uspoređuje s upravo dešifriranim, i ako je izračunati sažetak jednak onom dešifriranom, primatelj može biti siguran u porijeklo poruke (podataka), jer je poruka mogla biti šifrirana jedino tajnim ključem pošiljatelja (A), kao i u integritet poruke.
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET