Religijska spoznaja | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "Religijska spoznaja". Rad ima 10 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.

EVANĐEOSKI TEOLOŠKI FAKULTET
OSIJEK, HRVATSKA
Religijska spoznaja
(Esej)
Predmet: Filozofija religije
Godina studija: 1
Datum: 13.05.2011.
I. Uvod
Tema koja u samoj sebi sadrži mnoge polemike jeste upravo tema religijske spoznaje. Njom su se bavili, blago rečeno, skoro svi svetski filozofi. Njena važnost se ogleda upravo u tome što ona želi ili bar neki pisci koji su pisali o ovoj temi, da „pomiri“ veru i razum. Videćemo da su vera i razum tokom vekova vodili veliku bitku, na kojoj na kraju niko nije dobio rat, ali bilo je par pobeda u bitkama i sa jedne i sa druge strane. Tužna činjenica je da se na pravu debatu čekalo čak dugo, ali to ćemo videti tek nešto kasnije.
U radu ću pokušati da objasnim zašto je bilo toliko polemike oko vere i razuma, i kako Seren Kjerkegor vidi istinu kao subjektivnost. Osvrnićemo se na velike mislioce kao što su Toma Akvinski, Imanuel Kant, Martin Buber i, već pomenuti, Seren Kjerkegor. Zbog obimne materije ovaj rad će se baviti religijskom spoznajom do moderne, ali će uvesti i Martina Bubera u taj dijalog.
II. Odnos vere i razuma do moderne
Ako samo i letimično pogledamo odnos čovekovog razumskog razmišljanja, obuhvaćen terminom filozofija, s jedne strane, te ono drugo stanje čovekova duha koje se obično označava kao vera, a o kojem reflektira teologija¸ videćemo da u celoj svojoj istoriji ta dva područja stoje barem u određenoj napetosti, ako ne i suprotnosti, čak neprijateljstvu.
Ivan Macan nas podseća da su se tokom cele istorije vera i razum borile „prsa u prsa“. Čak u antičkoj Grčkoj, filozofi su se smatrali bezbošcima, jer nisu verovali u religiju toga doba, tačnije u mitologiju. Crkveni oci u prvom veku imali su averziju prema razumskom razmišljanu, pribijajući se uz Tertulijana koji govori da je što je verska istina manje dostupna razumu, ona je sigurnija. U Srednjem veku, tačnije u jedanaestom veku, dolazi do borbi između dijalektičara (logičara) i antidijalektičara. Logičari zagovaraju da se ispitaju verovanja Crkve, kao što je na primer Isusovo bezgrešno začeće. Opčinjeni Aristotelovom logikom svim silama napadaju Crkvu i njene dogme. Antidijalektičari su smatrali da logika ne može da se primenjuje na verske istine. Prvi koji je bio na stranu antidijalektičara je Anselmo Kenterberijski, koji ontološkim putem pokušava da razvije i poveže verski nauk.
Nešto kasnije, u trinaestom veku, na „scenu“ stupa Toma Akvinski i skolastička škola. Toma, kao i Anselmo, logiku koristi da bi njime branio samu veru i time on još više razvija apologetiku (odbranu vere) i samu logiku. Ali tu prepirke između vere i razuma ipak ne jenjava. Naime, već nastaje novi sukob i to novovekovni sukob. Galileo Galilej, u sedamnaestom veku, započinje sukob sa teolozima toga doba. Sukob je pretežno između, sa jedne strane, filozofa i nauke i, sa druge strane, vera. Slično se dešava i na tlu Engleske, gde se razvija novi filozofski pravac – empirizam, sedamnaestom veku. Empiristi poput Frensisa Bajkona, Tomasa Hobsa i, najradikalnijeg među njima, Dejvida Hjuma ograničavaju znanje. Tačnije to čini Bejkon, kada znanje svodi na „osetilne i materijalne stvari“, otud kaže Bog se može spoznati samo verom. Hobs smatra da jedino se prihvatanje hrišćanske istine može učiniti isključivo samo sa verom, dok Hjum smatra da je vera najčvršći temelj za teologiju, kao i Božanska objava. Hjum smatra da je spoznao uske sposobnosti ljudskog razuma, stoga je za njega jedini apstraktni predmet nauke, matematika, jedino sigurna. Kant, u osamnaestom veku, je pak pokušao da nekako pomiri veru i znanje. On je smatrao da se teoretski um mora ograničiti da bi praktičan um mogao da dođe do izražaja. On kaže sledeće: „Morao sam, dakle, zakinuti znanje da bih učinio mesta veri.“ Zato Kant smatra da se do Boga ne dolazi preko teoretskog znanja, već preko praktičnog znanja. Nešto slično pokušava i Toma Akvinski da objasni u svom delu Suma teologije. „Svako se znanje steče pomoću nekih po sebi razumljivih načela, tj. onih koja uviđamo. No, pre sam pokazao da je nemoguće da jedna te ista osoba jednu stvar prihvata verom i uviđa umom.“ Akvinski i Kant smatraju da ako bi u nešto trebali da verujemo, onda to ne možemo da spoznamo teoretskim umom, već naš praktičan um mora da ima udela u tome.
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET