Navijači su osobe koje svojim navijanjem ohrabruju pojedinca ili
tim u izvedbi određene aktivnosti. Sastavni su dio svakog sportskog
događaja. Međutim, treba razlikovati pozitivno ponašanje navijača
koje korisno djeluje na tim i samog navijača, te negativno ponašanje
koje šteti i dovodi u napast navijača i ljude oko njega. Navijati
se može na više načina, a način navijanja određuje i sam događaj
na kojem se navija. U Hrvatskoj postoji mnogo navijačkih skupina,
no najpoznatije su Bad Blue Boys i Torcida. Veliki
problem današnjih navijačkih skupina je huliganizam koji se javlja
unutar njih. Uz huliganizam, problem predstavljaju i rasizam, ksenofobija
i ostali oblici diskriminacije koji se javljaju na sportskih događanjima.
Kao posljedica toga, često dolazi do navijačkih nereda koji završavaju
uništavanjem imovine, tučnjavama, ranjavanjem a ponekad i smrću.
Među najpoznatijim primjerima navijačkih nereda koje ćemo prikazati
su: tragedija na Heysel stadionu 1985., utakmica Dinama i Crvene
Zvezde 1990. te nedavni događaji na utakmici Dinama i Hajduka. Zbog
učestalost takvih nereda posljednjih desetljeća javila se potreba
za zakonom o navijačima. Taj je zakon nakraju i izglasan, međutim
uz mnoge pobune i žalbe.
Navijača u širem smislu te riječi, ima otkad postoji i sam sport.
Već u antičko doba javljaju se grupe ljudi koje su navijale za svoje
favorite na sportskim događajima. Kako se razvijao sport, razvijale
su se i mnogobrojne navijačke skupine. U današnje vrijeme to su
mnogobrojne i dobro organizirane skupine. Međutim, u posljednje
vrijeme javlja se sve više problema vezanih uz njih. Najveći problem
predstavlja upravo navijački huliganizam. Iako se huliganizam javlja
u gotovo svim sportovima, odlučile smo ga pribiližiti kolegama na
primjeru nogometnih huligana. Razlog tome je činjenica što se upravo
na nogometnim stadionima događaju najveći navijački neredi i to
što i na mnogim događanjima iz drugih sportova nerede izazivaju
upravo pripadnici nogometnih navijačkih skupina. U ovom seminarskom
radu pokušat ćemo obasniti razlike između pozitivnih i negativnih
aspekata navijanja, te uzroke ponašanje navijača. Također ćemo prikazati
neke od najpoznatijih navijačkih nereda u svijetu i Hrvatskoj
2. NEGATIVNI KONTEKST NAVIJANJA
2.1. Navijači
Navijači su osobe, jedna ili više njih, u skupini koje svojim navijanjem
ohrabruju pojedinca, par ili skupinu ljudi u izvedbi određene psiho-fizičke
aktivnosti, uz pomoć određenih sredstava ili bez njih, a u svrhu
kako vlastitog tako i zadovoljstva onoga za koga navijaju.
Navijači koji imaju iste objekte navijanja često se organiziraju
u skupine navijača i klubove obožavatelja (fan klubove), a sve u
svrhu navijanja.
Navijati se može na više načina, a sam način navijanja određuje
i bonton događaja na kojem se navija:
1. pljeskom uz pomoć ruku (dlanovima) ili pomagala
za jači pljesak
2. glasom to jest raznim povicima, pjesmama, parolama
itd. koje su posebno osmišljene za objekt navijanja ili je povijesnim
tijekom pripala objektu navijanja.
3. navijačkim rekvizitima - razna glazbala, udaraljke,
bubnjevi, transparenti
Svrhu navijanja potiče sam objekt navijanja svojom izvedbom i ponašanjem
pa se tako navija:
1. jer se podržava to jest moralno ojačava objekt navijanja
2. jer se izražava svoja naklonost vjernost objektu navijanja
3. jer se želi obeshrabriti protivnika
4. radi druženja s osobama istog uvjerenja po navijanju.
Navijanje otkada postoji povlači za sobom kontroverze u svezi toga
što je navijanje a što nije pa su tako neke društvene norme odredile
što spada u pravedno i moralno opravdano navijanje a što ne.
Navijanje nije:
1. vrijeđanje protivnika po rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili
nekoj drugoj diskriminirajućoj osnovi te fizičko nasilje nad istim
2. vrijeđanje vlastitog objekta navijanja po rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj
ili nekoj drugoj diskriminirajućoj osnovi te fizičko nasilje nad
istim
3. uporaba nedopuštenih sredstava za navijanje (bengalke, topovski
udar, petarde tj. pirotehnika općenito radi sigurnosti) te ometanje
uz pomoć istih odvijanja događaja na kojima se navija
4. fizičko sukobljavanje sa suparničkim navijačima te vrijeđanje
istih po rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj diskriminirajućoj
osnovi na događajima gdje se navija i van njih
5. sukobljavanje sa osobama koje su zadužene za očuvanje javnog
reda i mira (pripadnicima policije, redara i osiguranja) na događajima
gdje se navija
6. sprječavanje održavanja događaja gdje se navija što na samom
mjestu održavanja što van njega
7. ometanje protivnika svog objekta navijanja van pravila koje nalaže
bonton
2.1.1. Zašto ljudi postaju navijači?
Jedan razlog je zabava, jer je gledanje sportskih događaja zapravo
prilika za druženje i uživanje. To je i način izbacivanja frustracija,
koje ljudi možda ne mogu izbaciti u drugim aspektima svoj života.
I estetika je razlog za neke ljude, koji posebno uživaju u ljepoti
nekog sporta. Razlog može biti i obiteljsko zbližavanje, recimo
kad cijela obitelj zajedno odlazi navijati za svoj tim. Odlazak
na sportska događanja može uzrokovati takozvano „posuđeno samopouzdanje“.
To se događa kad se navijač poistovjećuje s timom i smatra se uspješnim
kad je njegov tim uspješan ( kao što se vidi u izjavi „pobijedili
smo“). Sport ima veliki utjecaj na živote mnogih ljudi, što i dovodi
do zanimanja za navijače. Mnoga istraživanja su provedena na navijačima
u posljednjih desetak godina. Mnoge teorije pokušavaju objasniti
navijačko ponašanje. Sociolozi Zillman, Bryant, and Sapolsky vjeruju
da sudjelovanje u navijanju ima gotovo jednake pozitivne učinke
na ljudsku psihu kao i samo participiranje u sportskom događaju.
Međutim, mnoge teorije tvrde da gledanje sport zapravo u ljudima
potiče buđenje osnovnih ljudskih nagona te zbog toga potiče nasilje.
Jedan od najbitnijih značajki navijača je njegova emocionalna povezanost
s timom za koji navija. Eisler je 1997. objavio teoriju po kojoj
navijač emocionalno ovisi o izvedbi svojeg tima. Kad tim gubi on
doživljava stres i pravu emocionalnu bol. Smatra se da emocije imaju
velik utjecaj na samo ponašanje navijača. Postoje tri skale: emocionalnost,
negativno ponašanje i pozitivno ponašanje. Definicije tih skala
su:
1) emocionalnost- ova skala pokazuje emocionalni
odgovor navijača na igru svojeg tima Mnoge od tih emocija su negativne,
ali ima i emocija koje su pozitivne (osobito one vezane uz pobjedu)
2) negativno ponašanje- stvari na toj skali se
smatraju pokazateljima privrženosti timu koje mogu biti opasne za
ostale ili samog navijača
3) pozitivno ponašanje- stvari su stavljene na
tu skalu ako ponašanje navijača pokazuje podršku timu na pozitivan
ili neutralan način. Drugim riječima, to je ponašanje koje nije
opasno za druge, nego pozitivno djeluje na samog navijača
2.2. Navijačke skupine u Hrvatskoj
Najpoznatije navijačke skupine u Hrvatskoj su Bad Blue Boys
( NK Dinamo Zagreb ) i Torcida ( NK Hajduk Split ), stoga
ćemo napisati nešto više o njima. Ostale navijačke skupine su: Armada
( NK Rijeka) , Kohorta ( NK Osijek ) , Ultrasi
(NK Cibalia Vinkovci) , White Stonesi ( NK Vartkes ), Šibenski
Funcuti ( NK Šibenik) itd. Huliganizam se u Hrvatskoj javlja
paralelno s raspadom Jugoslavije. Povijesne i tradicijske razlike
koje su konačno i dovele do raspada Jugoslavije već su ostavljale
traga i na nogometu. I Torcidi i Bad Blue Boysima na svim se većim
utakmicama protiv klubova iz Srbije redovito pridruživao ogroman
broj navijača momčadi nižih liga, a do kraja 1980-ih ova je praksa
postala općeprihvaćena, pogotovo kada je bila riječ o utakmicama
s nekom od dvije beogradske momačedi, Partizanom ili Crvenom Zvezdom.
Iako su gostovanja u Beogradu oduvijek predstavljala opasnost za
hrvatske navijače, od sezone 1987/88 ona je postala još veća. Kako
je komunistički režim diljem Europe bio na zalazu, a Srbi se počeli
okretati prema srbijanskoj državi, navijačke skupine Torcide i Bad
Blue Boysa počele su zajedno putovati na utakmice kako bi bile brojčano
jače. No, može se primijetiti da su isto to ponekad radili i navijači
Crvene Zvezde i Partizana. Jedan je od osnovnih razloga tomu bila
beogradska policija kojoj je sve više smetala i sama pojava hrvatskih
transparenata i zastava u njihovom gradu. A kako su navijači sa
sobom nosili i baklje i dimne bombe za stvaranje atmosfere, vlasti
su odlučile oštro djelovati. Sve su češće te intervencije bile brutalne,
posebno kada se radilo o Bad Blue Boysima koje su dugo smatrali
najjačom među hrvatskim desničarskim skupinama.
2.2.1. Bad Blue Boys
Navijačka skupina Bad Blue Boys navijačka je skupina NK Dinama
iz Zagreba. Poznata je po raznim nasilnim ispadima na svom domaćem
stadionu i u gostima. Nasilje se manifestira: u tučnjavama s policijom
, tučnjava s navijačima iz rivalnog tima , uništavanje imovine,
vandaliziranje tramvaja, vandaliziranje i paljenje automobila ,kamenovanje
autobusa, vandaliziranje zgrada , vlakova, bacanje baklji i predmeta
na igralište, prekidanje utakmica, javno izražavanje mržnje prema
raznim manjinskim skupinama, vođenje ratova sa drugim navijačkim
skupinama (npr. sa Torcidom- hajdukovom navijačkom skupinom). Nasilje
je dio miljea Bad Blue Boysa, počevši 13. svibnja 1990. kada se
dogodio sukob s navijačima Crvene Zvezde i tadašnje milicije. U
povijesti BBB-a, mnogi smatraju da je ovaj navijački sukob bila
i prva bitka u Domovinskom ratu, tj. navijačko nasilje je doslovce
u temeljima Hrvatske državnosti uzevši sliku Bobana kako sa nogom
udara glavu milicajca da bi zaštitio člana BBB-a koji je bio tučen
s pendrekom, što opisano ovako na službenim stranicama BBB-a:
U Bobanovu skoku bilo je i mnogo simbolike, bio je to skok i otpor
nasilju, nepravdi, i najava skorog raspada bivše države u kojoj
su Hrvati bili građani drugog reda. Bitka je trajala nekoliko sati,
a izvan stadiona i do kasno u noć. Sve svjetske novinske agencije
ubrzo su javljale o velikim neredima u Hrvatskoj metropoli, spominjalo
se da ima i mrtvih.
Mnogi članovi BBB-a koriste nasilje kao način izražavanja svojeg
unutrašnjeg bijesa i frustracija (bilo zbog rezultata utakmice,
socio-ekononske situacije, ili pritiska grupe), i tipično je ponašanje
huliganskih nogometnih navijačkih podskupina u svijetu. Mnogi članovi
opravdavaju svoje asocialno ponašanje zbog truleža današnjeg društva,
te da BBB imaju prava što čine jer su zaslužni za stvaranje Hrvatske
države:
Zapamtite, mi nismo kriminalci, mi smo subkultura koja je, ako se
zanemare nekakvi, gledajući ukupno stanje društva, trivijalni incidenti,
ovoj državi dala puno toga dobroga. Koja je bez razmišljanja prva
krenula u njeno stvaranje i koja je prva digla glas kad su u njoj
krenule nepravde i političke zloporabe.
2.2.2. Torcida
Navijačka skupina torcida navijačka je skupina NK Hajduka iz Splita.
Izgredi navijača Torcide također su počeli sredinom 80-ih godina
20. stoljeća. S vremenom su postajali sve češći i s neželjenijim
posljedicama. Tako je uoči utakmice "Hajduk" - "Tottenham",
održane u Splitu u travnju 1984. godine jedan navijač na centru
igrališta zaklao pijetla, budući da se navijači londonskoga kluba,
čiji je simbol tetrijeb, kolokvijalno nazivaju "pijetlovima".
Na to je reagirala UEFA zabranom igranja jedne međunarodne utakmice
u Splitu. Sredinom '80-ih navijački huliganizam, postaje nerazdvojna
ikonografija Torcide, ali i i problemi narkomanije. U tom infiltriranju
i naglom širenju droga među Torcidom očiglednu zaslugu imaju i tajne
službe bivše Jugoslavije (UDBA, KOS), s obzirom na to da je policijski
nadzor i nadzor građana od strane tajnih služba bio toliko velik,
da je mogućnost uklanjanja nepoželjnih pojedinaca (i trajna neutralizacija)
bila potpuna, a realizacija skoro promptna, da se toliko širenje
droga među mlado, nacionalno svjesno i agilno hrvatski nastrojeno
stanovništvo nije bilo moglo dogoditi bez njihovog znanja i umiješanosti.
Torcida je, kao i Bad Blue Boysi, izrazila veliko nezadovoljstvo
stanjem u Jugoslaviji - prekidom utakmice u Splitu protiv Partizana,
paljenjem jugoslavenske zastave, gromoglasnim uzvikivanjem hrvatskog
imena, zazivanjem skore hrvatske neovisnosti i pjevanjem hrvatskih
pjesama.
2.3. “Casual” pokret
Iako je casual kultura postojala u nekim dijelovima Europe i dosta
prije današnjih dana, postojala je naravno i u Hrvatskoj, ipak takav
oblik navijačkog oblačenja, ponašanja i djelovanja najviše obilježava
novije vrijeme. Činjenica je da su navijači postali sami sebi svrhom,
navijačke skupine najviše akcija izvode zbog vlastite reputacije
u navijačkom svijetu, ne zbog samog kluba, a sve više smo svjedoci
i apsurdnih situacija u kojima klubovi vrše atak na vlastite navijače
zbog pojedinačnih ispada nekih pripadnika navijačkih skupina. Stoga,
kako navijači sve više brinu o sebi samima, o vlastitoj reputaciji
i ugledu, sve više se prate određeni navijački trendovi koji uspostavljaju
neku konstantu, letvicu koje se grupe moraju držati kako bi bile
imalo respektabilne. Izgled navijačke tribine izbija u prvi plan.
Iako je to oduvijek bio jako važan faktor, počinje se sve više obraćati
pažnja detaljima i sitnicama na koje se u prijašnja vremena u Hrvatskoj,
recimo, nije posebice obraćala pozornost. Tako pod povećalo sve
više dolazi i izgled navijača, oblačenje, subkulturna pripadnost,
pa nas ta svijest navijača dovodi do toga da raspravljamo o casualu,
jer se takva kultura sve više infiltrira među hrvatske navijače,
dok je u Europi već godinama prisutna u impozantnom opsegu. Casual
kultura se europskim kontinentom počela širiti iz Velike Britanije.
Kako su Englezi imali već krajem 60-ih i početkom 70-ih velike probleme
s huliganizmom, masovne tučnjave i invazije tisuća huligana u teren
na gotovo svakoj nogometnoj utakmici, policija je imala sve više
posla, a huligani su naravno također bili zaposleni smišljanjem
načina da izbjegnu policiju. Takav način razmišljanja nogometnih
huligana na Otoku posebno je uzeo maha nakon što je „željezna lady“
Margaret Thacher uvela rigorozne zakone kažnjavanja nasilja na nogometnim
terenima. Broj pripadnika organa reda i mira, i stuarda i policajaca,
je uvelike povećan, brojne policijske ophodnje oko stadiona postale
su svakodnevna pojava, pa su i nogometni huligani bili primorani
reagirati svojevrsnim „obrambenim mehanizmom“ gurajući casual kulturu
u prvi plan. Sergio Tacchini, Adidas, Ellesse i ostale sportske
marke postale su uobičajena odjeća nogometnih huligana koji su na
taj način odvraćali sa sebe pažnju policije, a od obilježja nosili
su eventualno bedž svog nogometnog kluba. Neredi su se sa stadiona
preselili na okolne ulice, broj sukoba i razbijenih glava nije padao
iako to mediji i dan danas nastoje iskriviti pa često čujemo sintagmu
„Margaret Thacher je smirila ratoborne Engleze“, što u stvarnosti
baš i nije tako. Kroz 70-e su u modu došle dizajnerske marke poprilično
skupe odjeće, pomodni stil je sve više uzimao maha, naposljetku
do te mjere da je precizirana neka dizajnerska odjeća koju su nosili
huligani, brandovi kao što su Burberry, Aquascutum, Stone Island,
Henri Lloyd, Fred Perry, Lonsdale London postajali su sve učestalija
odjeća nogometnih huligana. Kulminacija casuala među „otočkim“ huliganima
dovela je do toga da su među huliganima u potpunosti istrijebljeni
ostali navijači s obilježjima klubova. Casual kultura razvila se
isključivo kao odgovor huligana na policijsku represiju, ali sve
veći opseg poprimila je prelaskom i na europsko kontinentalno tlo,
još u 70-im godinama. Navijači su i u zapadnoj, ali i u istočnoj
Europi postajali sve veća prijetnja, sukobi među navijačima poprimali
su sve veće razmjere, tako da je ekvivalentno toj činjenici i policijski
aparat bio po čitavoj Europi sve moderniji, ažurniji i brojniji.
Nadzorne kamere, pojačane ophodnje, specijalne policijske jedinice,
„undercover“ operacije protiv huligana krajem 80-ih naročito u Engleskoj
doveli su do širenja casuala. I na prostorima naše države puno su
bolje prolazili oni koji su na gostovanja (većinom vlakom) išli
u jeans ili kožnim jaknama nego oni koji su nosili, tada popularne,
spitfire jakne, jer su ovi prvi izgledali kao obični putnici, dok
su ovi drugi bili etiketirani kao navijači zbog svog izgleda i imagea
i nerijetko su odmah na stanici dobivali policijsku pratnju. Huliganizam
se iz Velike Britanije jako brzo proširio europskim tlom, zahvatio
je gotovo sve zemlje, a naročito one s dobrim nogometnim ligama
i velikim brojem navijača, Njemačku, Francusku, Nizozemsku, Italiju,
ali uvelike i zemlje istočnog bloka, koje i danas imaju jako istaknute
huliganske scene kao npr. Poljsku i Rusiju. Novija vremena donijela
su i u Hrvatsku tzv. dizajnersku ili uniformiranu casual odjeću,
kojoj su prije svega podlegli huligani. Sindrom koji je zahvatio
hrvatsko pravosuđe i organe reda i mira doveo je do toga da je odlučeno
da se moraju sankcionirati i ultra elementi kao što je pirotehnika,
a sve češći problem je i unošenje zastava, bubnjeva i koreografija
na hrvatske tribine. Bit tzv. uniformiranog casuala je upravo isticanje
navijačkog identiteta. Za navijača obučenog u tu dizajnersku odjeću
ostali navijači znaju da je pripadnik njihove subkulture, dok on
kao takav teže podliježe policijskoj represiji nego navijač s vidljivim
obilježjima i navijačkim rekvizitima. Iako „casual“ u navijačkom
smislu znači odijevanje bez klupskih obilježja, dizajnerske marke
su prevladale jer imaju istu ulogu zavaravanja organa reda i mira,
ali direktno impliciraju ostalim navijačima da je osoba koja se
tako odijeva upravo navijač.
2.4. Rasizam , ksenofobija i ostali oblici diskriminacije
U zemljama u kojima živi puno doseljenika (poput Njemačke) nogomet
je i važno sredstvo za društvenu integraciju stranaca. Od oko dva
milijuna mladih koji redovito igraju nogomet u nekom njemačkom klubu,
čak 50 posto ih potječe iz inozemstva. Bundesliga je nezamisliva
bez stranih zvijezda poput Olića, Robbena ili Ribéryja. Pa ipak,
sav trud oko integracije pokušavaju uništiti ili uništavaju rasistički
'navijači'. Nogomet je za svakog pravog navijača nezamisliv bez
emocija, bez izljeva bijesa i dubokih razočaranja. Uz te 'pozitivne',
na tribinama korijenje hvataju i 'negativne' emocije: mržnja prema
strancima, netolerancija, socijalne frustracije. Prema mišljenju
njemačkog profesora Guntera Pilza, sociologa iz Hannovera koji se
pozabavio ponašanjem navijača, razlog te pojave leži u činjenici
da među navijačima ima i onih osoba koje 'strahuju od budućnosti,
nemaju perspektivu i onda u rasističkim parolama i ideologiji traže
rješenje za svoje probleme'. Zahvaljujući anonimnosti navijačkih
masa, takve se parole uzvikuju i na tribinama nogometnih stadiona.
Mogućnost bezuvjetne identifikacije s vlastitom ekipom, konstelacija
'naši-njihovi', žeđ za uspjehom i činjenica da sve ono što je vezano
uz nogomet u medijima nailazi na velik odjek - to je kombinacija
zbog koje su nogomet i nogometna supkultura postali tako atraktivni
ekstremnoj desnici. Kriv je i društveni položaj koji nogomet uživa
u većini društava. U Njemačkoj, primjerice, nogomet nije samo najpopularnija
sportska igra koja obožavatelje ima u svim društvenim slojevima.
Nogometni i općenito sportski klubovi su žarišta društvenog života.
Na zapadu Njemačke svaki treći, a na istoku svaki četvrti građanin
aktivno je uključen u rad nekog sportskog društva. Nogomet je uza
sve to vrlo važna platforma za socijalizaciju mladih muških, a sve
više i ženskih gledatelja. 'Upravo zbog toga i desne ekstremne snage
preko sportskih aktivnosti pokušavaju širiti svoju ideologiju',
kaže Angelika Ribler, referentica udruge Sportska mladež u Hessenu,
koja se već duže vrijeme bori protiv rasizma u nogometu. Desnih
ekstremnih, antisemitskih i rasističkih obrazaca ponašanja ima više-manje
u svim njemačkih ligama: od Bundeslige pa do četvrte i pete lige.
Studija Saveznog instituta za sportske znanosti iz Bonna objavljena
2006. pokazala je da postoji samo jedna (mala) razlika između istoka
i zapada zemlje: na istoku desničarski ekstremni fanovi otvorenije
i ofenzivnije prakticiraju svoje aktivnosti u nogometnim krugovima
nego oni sa zapada zemlje. U elitnoj nogometnoj ligi (Bundesligi),
gdje vlada visok stupanj profesionalizacije, odnosno gdje se tribine
nadzire uz pomoć videokamera, na tribinama stručnjaci uočavaju takozvani
'suptilni' rasizam. Umjesto da skandiraju ozloglašene parole, pristalice
desničarske scene određenim kodovima šalju svoje poruke široj javnosti.
Oni se kreću na granici legalnosti i ilegalnosti kad nose majice
na kojima je otisnut broj 18 - kao simbol za 1. i 8. slovo njemačke
abecede: A i H (Adolf Hitler). Sociolog Gunter Pilz navodi i neke
druge primjere 'prikrivenog' rasizma na tribinama: 'U te suptilne
oblike spada i činjenica da se tamnopute igrače brže izviždi kad
igraju loše nego što je to slučaj s njemačkim igračima.' Inozemni
igrači, prije svih tamnoputi nogometaši, tvrde da ih ne vrijeđaju
samo 'navijači' na tribinama - već i protivnički igrači, treneri,
pa čak i suci. Nerijetko se takve uvrede pretvaraju u fizičke obračune.
Iz amaterskog nogometa, prvenstveno u onim predjelima s visokim
postotkom imigranata, sve češće stižu vijesti o brutalnim tučnjavama
na travnjaku. Angelika Ribler govori iz svog dugogodišnjeg iskustva:
'Postoje situacije u kojima se neki igrači ili cijele momčadi vrlo
dobro poznaju iz ranijih ogleda. I već od ranije imaju negativnu
sliku o protivniku. Ti mladi ljudi onda na teren izlaze s vrlo lošim
osjećajem u trbuhu...' Drugim riječima rečeno: u igri je previše
agresije. Prevencijom sukoba bave se i navijači i navijačke skupine,
nogometni klubovi i sami nogometaši. Ipak, za iskorjenjivanje rasizma
i desnog ekstremizma u nogometu (i u društvu općenito) nisu dovoljni
samo javni apeli poznatih osoba - potreban je prije svega i angažman
svakog pravog navijača. Svijet sporta pod pritiskom je organizacija
i skupina koje rasizmom, ksenofobijom i uporabom nasilja pokušavaju
uništiti zadovoljstvo, entuzijazam i jedinstvo kojima je sport okružen,
a te skupine najviše djeluju preko interneta. Internet je danas
postao forum za više milijardu korisnika u cijelome svijetu. Rasističke,
nasilne i ekstremističke organizacije i skupine brzo su posegnule
za tim medijem te kroz sustavnu i racionalnu uporabu iskoristile
njegove prednosti. Time se internet pokazao kao učinkovit i nekažnjiv
medij za širenje rasističkih, antisemitskih, ksenofobnih ideja ispunjenih
mržnjom te u velikoj mjeri bez posljedica. Europski nadzorni centar
za rasizam i ksenofobiju (EUMC) 2002. godine objavio je studiju
kojom su proučavali internetske stranice navijačkih skupina širom
Europe. Naišli su na velik broj stranica navijača koji se koriste
nogometom i internetom kako bi širili rasističke i ostale diskriminirajuće
ideje. Na primjer, dvije takve stranice u Švicarskoj, Koma Kolonne
88 i Commando Ultra 88 Lugano, imaju broj 88 jer je to šifra nacističkog
pozdrava «Heil Hitler», gdje je 8 simbol slova H, osmog slova abecede.
Nadalje, austrijska stranica s imenom Rapid Club Wels pokazuje ironične
stripove s rasističkim i ksenofobnim sadržajem te neprestano vrijeđa
Afrikance. Ostale stranice sadrže razne rasističke poruke o Romima,
Turcima, crncima i Židovima. Na navedenim se stranicama često pojavljuju
nacionalističke boje ( crna ili boje državne zastave ) , gotička
slova ili slova u obliku runa. Danas nema kluba, igrača, trenera
i svih nogometnih struktura koji bilo kakav oblik diskriminacije
ne osuđuju i stalno ukazuju na problem. Krajnje je vrijeme da se
ta borba konkretizira kroz zakonske mjere koje će se drastično sprovoditi.
2.5. Huliganizam
Huliganizam je termin koji opisuje ponašanje koje krši pravila društvene
norme, bonton, zakon, a i opće destruktivno ponašanje. Sam termin
huliganstva dolazi po irskom prezimenu Hooligan (sricano i Houlihan),
a pojavio se u Velikoj Britaniji krajem 19. stoljeća, a opisuje
devijantno ponašanje i način življenja uličnih bandi i pojedinaca
koji su ih sačinjavali. Također danas taj termin je općeprihvaćen
i opisuje ponašanje kod pojedinaca ili skupine ljudi koji svojim
destruktivnim ponašanjem ne uklapaju u društvene norme i zakone
te vandaliziraju svoju okolinu. Takva vrsta ponašanja pripisuje
se obično navijačkim skupinama iz različitih sportova, najčešće
ekipnih kao što su nogomet, ragbi, košarka, rukomet...
2.5.1. Povijest huliganizma
Iako se huliganstvo uglavnom, premda ne isključivo, pripisuje modernom
nogometu, sukobi su se događali i na tjelesnim natjecanjima u antičko
doba, kao što se događaju danas u mnogim drugim sportovima. Jedan
od najranijih zapisa o sukobima između suparničkih navijača potječe
od Tacita i opisuje nerede u Pompejima 59. godine. Tijekom gladijatorskih
igara koje je u gradu organizirao Livenius Regulus, skupina gledatelja
iz Nucerije i Pompeja stala se međusobno nabacivati uvredama a potom
i kamenjem, da bi neredi naposljetku prerasli u oružani sukob. U
sukobu je ubijeno i ozlijeđeno toliko ljudi da je građanima Pompeja
nametnuta desetogodišnja zabrana sudjelovanja na sportskim natjecanjima,
a navijački klubovi su bili raspušteni. Nasilje među navijačima
sportskih timova bilo je prisutno i u vremena starih Rimljana, kad
su gledatelji utrka u kočijama često bili sudionici masovnih svađa
i tučnjava. Najpoznatiji incident dogodio se 532. godine u Niki.
Navijači zelene i plave ekipe su izazvali tučnjavu koja je dovela
do pobune u kojoj je poginulo 3000 ljudi. Nešto bliže današnjem
dobu, srednjovjekovne igre soule- koja se igrala u ruralnim dijelovima
Francuske i uključivala borbu dvije momčadi za posjed nad svinjskom
mješinom koju bi pobjednici potom odnijeli kući i objesili na zvonik
seoske crkve- bila je popraćena s tolikim strastvenim ispadima i
sukobima među navijačima da je Crkva igru u više navrata zabranila
zbog poticanja nemira. Iz istog doba potječe i vrlo moderna slika
nasilja vezana uz viteške turnire u kojima su sudjelovali i sudionici
i gledatelji. Nije bilo neobično da se na natjecatelje bacaju svakojaki
predmeti , a vrijedili su i zakoni o zabrani unošenja oružja u prostor
gledališta, iz straha da će se suparničke grupe u tolikoj mjeri
poistovjetiti sa svojim prvakom da će se međusobno i potući.
2.5.2. Tragedija na stadionu Heysel
Heyselska tragedija se dogodila 29. svibnja 1985. godine na stadionu
Heysel u Bruxellesu, prije finala «Kupa europskih prvaka» u nogometu
između talijanskog Juventusa i engleskog Liverpoola, kada se, zbog
huliganizma, srušio jedan nosivi zid stadiona.Poginulo je 39 ljudi,
većinom navijača Juventusa. Događaj je za posljedicu imao izbacivanje
svih engleskih nogometnih klubova iz europskih natjecanja do 1990.
godine. Smatra se da se tragedija dogodila iz osvete navijača Liverpoola
za događaje godinu prije u Rimu, nakon finala Kupa prvaka i pobjede
Liverpoola nad Romom. Romine navijačke skupine su van stadiona Olimpico
napale i pretukle brojne Liverpoolove navijače, koji su se vraćali
u svoje hotele. Godinu dana su kružile glasine da Liverpoolovi huligani
Talijanima spremaju osvetu za rimske događaje. Heysel je izgrađen
1930. godine. Brojni su upozoravali, između ostalih i Liverpoolov
izvršni direktor, da stadion zbog dotrajalosti ne odgovara sigurnosnim
i drugim kriterijima za odigravanje finala Kupa prvaka. Na dan finala
na stadionu se tiskalo oko 60 tisuća navijača, od toga po 25 tisuća
Talijana i Engleza. Veliki broj talijanskih navijača se domogao
ulaznica za sektor Z, čime su došli u dodir s najekstremnijim Liverpoolovim
navijačima u sektorima X i Y. Belgijska policija je, nakon prve
tuče, između sektora Y i Z postavila zaštitnu žičanu ogradu, koju
je čuvao manji odred policije. Tada su se navijači počeli gađati
komadima dotrajalih betonskih tribina. Sukob je eskalirao kada je
veća grupa Liverpoolovih navijača preskočila i probila zaštitnu
ogradu, ušavši u sektor Z. Bježeći pred njima, Juventusovi navijači
su nagrnuli na vanjski zid stadiona, koji se pod njihovom težinom
srušio. Poginulo je 39 ljudi, a preko 600 je bilo ozlijeđeno. U
kaosu koji je uslijedio, navijači Juventusa na drugom kraju stadiona
su krenuli u odmazdu prema Liverpoolovim navijačima, sukobivši se
s belgijskom policijom koja im se ispriječila na putu. Sukob je
trajao preko dva sata.
2.5.3. Neodigrana utakmica između Dinama i Crvene Zvezde ( 13.05.1990.
)
Utakmica između zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja
1990. ostala je čuvena u novijoj hrvatskoj povijesti. No , ne po
nogometu budući da nikad nije niti odigrana. Na stadioni su izbili
neredi između navijačke skupine Bad Blue Boys te Delija (navijača
Crvene zvezde) predvođenih Arkanom. Taj datum je bio samo par tjedan
nakon održavanja prvi višestranačkih izbora u Hrvatskoj na kojima
su premoćno pobijedile stranke koje su se zalagale za neovisnost
Hrvatske. Izgredi na stadionu su rezultirali činjenicom da je 60
ljudi bilo ozlijeđeno.Oko 3000 "Delija" je došlo na utakmicu
u Zagreb. Nekoliko sati prije utakmice po Zagrebu su se događale
tučnjave između Bad Blue Boysa i Delija na ulicama. No ,prave nevolje
su počele dolaskom navijača na stadion. Delije, u svom ograđenom
prostoru, su počeli razbijati po stadionu nastojeći se probiti do
mjesta gdje su bili Bad Blue Boysi. Pri tom su uzvikivali "Zagreb
je Srbija!", "Ubit ćemo Tuđmana! ". Probivši zaštitnu
ogradu počeli su napadati Dinamove navijače stolicama i noževima.
BBB -razljućeni potezima svojih suparnika - pokušali su se probiti
na teren pola sata kasnije , ali su bili brzo napadnuti od postrojbe
specijalne policije koju su većinom činili Srbi koji su bili blagi
prema ponašanju gostujućih navijača .Policajci su se pritom koristili
pendrecima i suzavcem. Za par minuta , situacija se otela nadzoru
, budući da BBB više nisu mogli biti zadržani od strane policije,
izašli su na teren kako bi se dočepali Delija. Sat vremena kasnije,
sa desecima ozlijeđenih , bitka je završila. Usred cijelog kaosa,
nekoliko Dinamovih igrača je ostalo na terenu, dok su igrači Crvene
Zvezde već napustili teren i bili u svlačionicama. Zvonimir Boban,
kapetan Dinama napao je policajca koji je napadao Dinamovog navijača.
BBB-ovci su se uskoro stavili u odbranu Bobana poput tjelesnih čuvara.
Zbog tog čina, Boban je postao svojevrsni nacionalni junak, dok
su ga Srbi proglasili "nacionalistom". Bio je suspendiran
od strane Jugoslavenskog nogometnog saveza na 6 mjeseci te je protiv
njega podignuta optužnica, unatoč tomu što je napadnuti policajac
(za kojeg se naknadno ispostavilo da je bio Bošnjak) javno oprostio
Bobanu taj napad. Mnogo godina kasnije govoreći o spomenutom incidentu
Boban je uzjavio:" mogu samo reć da ...sam reagirao na
jednu ... veliku nepravdu koja je bila toliko očita ... da jednostavno
čovjek s.. sa minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek
koji ima osjećaj za .. za minimalnu pravdu ne može ostat miran:
Ne može ne reagirat na neki način . Ja sam kasnije bio isprovociran
budući da ... ja jesam psovo svašta sam vikao milicajcima i tako
bilo je , bilo je sigurno i s moje strane dosta provokacija prije
nego što me je onda milicajac udario i onda sam mu ja vratio".
2.5.4. Neredi na utakmici Dinamo- Hajduk ( 01.05.2010. )
Teška ozljeda policajca i navijača u sukobima što su izbili tijekom
nogometnog derbija između Dinama i Hajduka najnoviji je incident
na tribinama u Hrvatskoj. Rezime navijačkih napada je petnaest ozlijeđenih
policajaca i šest navijača, a privedena je 91 osoba, odnosno 66
domaćih i 25 gostujućih navijača. Bilo je i pucnjave. Jedan je policajac
najvjerojatnije slučajno tijekom okršaja s navijačima ispalio hitac
i ranio navijača, dok je drugi policajac dva puta pucao u zrak u
znak upozorenja jer je napadnut. Navijački neredi izbili su na istočnoj
tribini na zagrebačkom stadionu Maksimir pred kraj prvog poluvremena,
tako što su specijalci ušli na tribinu kako bi, unatoč najmodernijem
video nadzoru u Europi, sa stadiona izveli navijača koji je zapalio
baklju (bengalku). U okršajima Bad Blue Boysa i policijskih specijalaca
jedan je policajac izgubio oko. Naime, na donjem dijelu sjeverne
tribine Maksimirskog stadiona, nepoznati počinitelj bacio je i aktivirao
pirotehničko sredstvo pod nazivom «topovski udar» te teško ozlijedio
policajca kojem je trajno stradalo oko i oštećen mu je sluh. Na
kraju je, prije nastavka susreta, ispražnjen dio sjeverne i istočne
tribine. Huligani su na policajce bacali baklje i stolice, no temeljem
nadzornih snimki utvrđeno je da su policajci te iste baklje i stolice
bacali natrag među huligane ne razmišljajući da na tribini ima i
djece, žena, staraca i normalnih navijača. Tijekom postupanja policija
je nad više osoba upotrijebila sredstva prisile – tjelesnu snagu
i sredstva za vezivanje, a prema masi i službene palice. Oštećeno
je i pet službenih osobnih automobila, dva autobusa i dva tramvaja
ZET-a. U dva autobusa koji su prevozili navijače Torcide razbijena
su bočna stakla i oštećena dva krovna prozora.
2.5.5. Još neki primjeri huliganizma u svijetu sporta
1993. godine Monicu Seles je navijač Steffi Graf izbo nožem tijekom
pauze u meču. To je bio prvi korak huliganizma u svijet tenisa.
Tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva 1994. kolumbijski nogometaš
Andrés Escobar je zabio autogol u utakmici protiv SAD-a, zbog čega
je Kolumbija na kraju izgubila. Nakon što se vratio u Kolumbiju,
muškarac ga je pričekao ispred bara i upucao 6 puta. Navodno je
uzvikivao „GOL“ prilikom ispaljivanja svakog metka.
Tijekom Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine, irski svećenik Neil
Horan istrčao je iz publike i napao trkača Vanderleia de Limu, koji
je do tada bio vodeći, te ga tim napadom koštao zlatne medalje.
2007. godine talijanski policajac je pokušavao spriječiti tučnjavu
navijača nakon utakmice Juventus-Lazio. Pucnjem iz pištolja ubio
je navijača Lazia. Nakon što se vijest o ubojstvu proširila Italijom,
prekinuta je utakmica Milan-Atalanta jer su navijači pokušavali
demolirati ogradu i napasti policiju i igrače.
Utakmica švedske hokejaške lige između domaćeg AIK-a i Leksanda
počela je sa zakašnjenjem, jer su navijači zasuli teren umjetnim
penisima, pa je bilo potrebno dodatno čišćenje leda. Osim mnogobrojnih
gumenih p...enisa na terenu, navijači su na tribine donijeli i ogromni
penis na napuhavanje.Cijeli taj show bio je uperen prema hokejašu
Leksanda, Janu Huokku, koji se tog tjedna našao usred seks skandala,
jer je njegova snimka 'kućnog pornića' sa djevojkom objavljena na
internetu.
2.5.6. Mediji kao katalizator huliganskoga nasilja
Nakon tragedije na Heyselu, huliganstvo više nije bilo samo britanski
problem jer su mediji svojim komentarima, obrađivanjima teme i neprekidnim
prikazivanjem istih slika- u klasičnoj novinarskoj maniri oslanjajući
se na težinu riječi i šokantnost slike- dali nogometnim navijačima
i huliganima dotad neviđen publicitet. Dotada je njihova glavna
svrha bila podupiranje momčadi, s huliganstvom kao najtvrđim izrazom
navijačke kulture, no od trenutka kad su njihove aktivnosti dobile
potvrdu, oni su počeli uživati u sve većoj prepoznatljivosti. Uloga
medija u širenju huliganstva nije ograničena samo na slučaj intenzivnoga
praćenja heyselskog slučaja. Kao način borbe protiv huliganizma
, dio britanskog tiska stvorio je takozvanu «razbijačku ligu» kojoj
je cilj bio uzvratiti udarac huliganskim skupinama stigmatizacijom
i javnom osudom. Međutim, mladi navijači gladni pažnje javnosti,
taj sustav okrenuli su u vlastitu svrhu. Biti na vrhu razbijačke
lige s vremenom je postao najvažniji cilj svih huliganskih skupina.
Razbijačka liga je nažalost postala razlog više za rivalstvo i nasilje
među skupinama. Premda mediji nisi prouzročili huliganstvo, oni
su ga potaknuli, pojačali i razjarili te znatno utjecali na njegovo
širenje, promociju i potvrđivanje, bar među onim ljudima koji su
se poistovjetili s takvim načinom života i postizanja društvenog
priznanja.
2.6. Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima ( Zakon
o navijačima )
«Svrha Zakona o navijačima je osiguravanje sigurnosti gledatelja,
natjecatelja i drugih sudionika sportskog natjecanja ili sportske
priredbe i stvaranje okruženja koje sprječava, suzbija i sankcionira
nedolično ponašanje, nerede, te nasilje, prije, za vrijeme i nakon
sportskog natjecanja ili sportske priredbe, zaštita gledatelja koji
se dolično ponašaju, zaštite drugih građana i njihove imovine i
imovine pravnih osoba te stvaranje uvjeta da sportsko natjecanje
ili sportska priredba što više pridonosi kvaliteti života građana,
osobito mladeži.»
Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima
Zakoni koje krše huligani su opći zakoni te je njihovo kršenje vezano
za :
- vrijeđanje po raznim diskriminacijskim osnovama pojedinaca
ili skupina ljudi
- fizički napadi sa nanošenjem lakših, težih ili čak smrtnih posljedica
- uništavanje javne i privatne imovine
- uznemiravanje javnog reda i mira
- ugrožavanje opće sigurnosti (pirotehnika)
- zlouporaba zabranjenih sredstava (alkoholna pića, narkotici, pirotehnika)
- ometanje odvijanja športskih i drugih društvenih događanja
Kazne za huligansko ponašanje pojavljuju se u obliku:
- društveno korisnog rada
- novčanih kazni
- zatvorskih kazni u trajanju od nekoliko dana do čak nekoliko godina
- ograničenja kretanja za vrijeme odvijanja određenih društvenih
događanja
- izgon i progon za strane državljane
Isječak iz izmjene Zakona o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima:
Članak 39.a mijenja se i glasi:
»(1) Novčanom kaznom od 4.000,00 do 20.000,00 kuna ili kaznom
zatvora u trajanju od najmanje 20 dana do najdulje 60 dana kaznit
će se za prekršaj fizička osoba koja:
1. baca predmete u natjecateljski prostor ili gledateljski prostor
športskog objekta (članak 4. stavak 1. podstavak 5.),
2. pjeva pjesme ili dobacuje natjecateljima ili drugim gledateljima
poruke, čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju na temelju rasne,
nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti (članak 4. stavak
1. podstavak 6.),
3. pali ili baca pirotehnička sredstva (članak 4. stavak 1. podstavak
7.),
4. pali ili na drugi način uništava navijačke rekvizite ili druge
predmete (članak 4. stavak 1. podstavak 8.),
5. poziva ili potiče na tučnjavu ili na napad na druge gledatelje,
redare, službene osobe organizatora natjecanja, športaše i druge
sudionike u športskom natjecanju (članak 4. stavak 1. podstavak
9.),
6. potiče i sudjeluje u tučnjavi ili napadima na druge gledatelje,
redare, službene osobe organizatora natjecanja, športaše i druge
sudionike u športskom natjecanju (članak 4. stavak 1. podstavak
10.),
7. pokuša nedopušteno ući ili nedopušteno uđe u natjecateljski prostor
ili gledateljski prostor ili prostor koji je namijenjen sucima ili
drugim osobama koje sudjeluju u športskom natjecanju (članak 4.
stavak 1. podstavak 11.),
8. oštećuje ili uništava dijelove športskog objekta, prijevoznih
sredstva i druge imovine (članak 4. stavak 1. podstavak 13.).
(2) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 20.000,00 kuna ili kaznom zatvora
u trajanju od najmanje 20 do najdulje 60 dana kaznit će se osoba
kojoj je izrečena mjera iz članka 32., a koja nije postupila sukladno
odredbama članka 32.a ovoga Zakona.
(3) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 50.000,00 kuna ili kaznom zatvora
od najmanje 20 do najdulje 60 dana kaznit će se fizička osoba koja
je dva ili više puta od dana počinjenja prekršaja u razdoblju od
dvije godine unatrag pravomoćno proglašena krivom za prekršaje iz
ovoga članka.
(4) Novčanom kaznom od 10.000,00 do 50.000,00 kuna ili kaznom zatvora
od najmanje 30 do najdulje 90 dana kaznit će se fizička osoba koja
se za vrijeme trajanja zaštitne mjere iz članka 32. ili sigurnosne
mjere iz članka 34. zatekne u prostoru športskog objekta ili se
njezina prisutnost utvrdi pregledom zapisa videonadzora obavljenog
na temelju ovoga Zakona (članak 16. stavak 1.) ili Zakona o policiji.«.
Članak 39.b mijenja se i glasi:
»(1) Ministarstvo nadležno za unutarnje poslove ustrojava i
vodi Zbirku podataka o osobama i događajima vezanim uz športska
natjecanja.
(2) Zbirka podataka iz stavka 1. ovoga članka sadrži: osobne podatke
o osobama evidentiranim za prekršaje iz ovoga Zakona (ime i prezime,
ime oca/majke, osobni identifikacijski broj, datum i mjesto rođenja,
spol, nadimak, pseudonim, zanimanje, pripadnost klubu navijača ili
navijačkoj skupini, fotografiju te svaku informaciju koja se odnosi
na identificiranu fizičku osobu koja se može identificirati), podnesenim
kaznenim prijavama i optužnim prijedlozima, izrečenim mjerama opreza,
kaznama, sigurnosnim i zaštitnim mjerama, dovedenim i zadržanim
osobama, podatke dobivene od inozemnih policijskih tijela, te s
time u vezi podatke o navijačima i navijačkim skupinama.
(3) Podaci iz stavka 2. ovoga članka o izrečenim mjerama opreza,
kaznama, sigurnosnim i zaštitnim mjerama, mogu se koristiti za razmjenu
u okviru međunarodne policijske suradnje.
(4) Podaci iz stavka 2. ovoga članka čuvaju se deset godina.«
ZAKLJUČAK
Ako postoji jedan određeni oblik nasilja koji se obično povezuje
sa sportom ili barem navijačima, to je huliganstvo. Moglo bi se
reći da je u svakodnevnoj komunikaciji huliganstvo jedini prepoznatljivi
oblik nasilja, no u posljednje vrijeme sve se više pažnje pridaje
i rješavanju problema rasizma, ksenofobije i raznih ostalih oblika
deskriminacije. Slika koju javnost danas ima o mladim huliganima
ne samo da je potaknula porast nasilja na utakmicama već je pridonijela
i širenju toga problema Europom kroz proces koji se zasniva na oponašanju
i suparništvu. Smatramo da je danas jedna ( ako ne i jedna od najbitnijih
) funkcija sporta –masovna zabava. Ima li sport u toj funkciji jaču
ulogu u ujedinjavanju ili razdvajanju? To pitanje mučilo nas je
par dana i bilo tema skoro svakog našeg zajedničkog susreta. Nakon
nekoliko dana debatiranja složile smo se da su svi sportski događaji
prilike u kojima se ljudi mogu otvoriti prema onima od kojih se
razlikuju i naučiti nešto o njima, jer sport spaja i miješa različite
tipove ljudi i kultura. Sport, a time i navijanje, olakšava nam
komunikaciju i vjerojatno služi za borbu protiv predrasuda i onih
vrsta uvjerenja koja šire mržnju i netoleranciju. A mi, navijači,
vjerojatno od sporta tražimo više nego od ostalih područja života
upravo zato što sport uključuje odgoj, strast i zadovoljstvo, zato
što priređuje spektakle, inspirira nas da sanjamo. Iz iskustva znamo
da je biti na stadionu neopisiv osjećaj, ali smatramo da svi zajedno
moramo izgraditi pravedniju i mirniju «tribinu» u kojoj će vladati
pravda, prijateljstvo, osjećaj zajedništva i tolerancija, a definitivno
trebamo reći DOSTA nasilju, što sa strane navijače, što sa strane
čuvara javnog reda i mira.
LITERATURA
Karamarko, J.(2010). Zadnji trzaj. Zagreb: Nova knjiga Rast.
Foer, F.(2006). Kako nogomet objašnjava svijet. Zagreb: Celeber.
Vrcan, S.(2003). Nogomet-politika –nasilje. Zagreb: Naklada Jesenski
i Turk.
Bodin, D., Robene, L., Heas, S.(2007). Sport i nasilje u Europi.
Zagreb: Knjiga trgovina.
Brimson, D.(2006). Nogometno nasilje u Europi. Zagreb: Celeber.
Brimson, D.(2006). Tajne nogometnog huliganizma. Zagreb: Celeber.
Hornby, N.(2001). Nogometna groznica. Zagreb: Celeber.
Radnedge, K.(2006). Enciklopedija nogometa. Zagreb: Znanje.
Povijest nogometa: Europske velesile i tamna strana nogometa
/ CD-ROM/
Violence in sports (2010) , preuzeto 21.05.2010. sa http://en.wikipedia.org/wiki/Violence_in_sports
Mass-media aspect of sport hooliganism (2008), preuzeto 21.05.2010.
sa http://www.britannica.com/bps/additionalcontent/18/35233988/MASSMEDIA-ASPECT-OF-SPORT-HOOLIGANISM
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sprečavanju nereda na športskim
natjecanjima (2009), preuzeto 23.04.2010. sa http://www.mup.hr/main.aspx?id=149#zakon09
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|