POCETNA STRANA

Predosjećaji, Vizije, Drugi vid

Predosjećaji

Predosjećaj je najelementarniji parapsihološki doživljaj.

Ali, riječi niži, najniži ili elementarni u filozofiji duha imaju tek terminološku vrijednost. I onaj viši postoji samo zato što postoji niži, a taj niži nije zato manje vrijedan ili bezvrijedan, kao što nije bezvrijedna ili manje vrijedna prva stuba stubišta prema višoj stubi.
Predosjećaj je jednostavan, časovit, sinoptičan čin spoznaje, neko neposredno opažanje, duhovno gledanje i neposredno stečeno saznanje. Zato ga ne smijemo miješati s logičkim, diskurzivnim zaključcima kada do predviđanja budućih događaja dolazimo putem dokazivanja i posrednih pojmova.
Opće je poznato i priznato da pjesnici i drugi umjetnici svojim višim i finijim instinktom često vide dalje i dublje od strogih historičara, vezanih za suha fakta i uvijek nedostatne izvore. A tu sposobnost ne bismo smjeli zanijekati ni osobito senzibilnim osobama, ljudima »profinjenih živaca«, bez obzira jesu li ili nisu umjetnici. S druge pak strane, predosjećaji će biti rjeđa pojava kod ljudi koji, poput znanstvenika, apstraktno misle, ih kod trgovaca koji računaju.
Predosjećaji će biti vrlo česti i kod svih primitivnih naroda. Oni se pretežno zanimaju sami za sebe, njihova je mašta silno bujna. Poznato je da primitivci imaju snažan predosjećaj za vrijeme, bolest i smrt. Kulturan čovjek ne obraća, naprotiv, pažnju na svoja osobna raspoloženja, oslanja se na barometar, termometar i liječnika, pa tako pomalo gubi sposobnost predosjećanja, baš kao što se gubi vještina ruke s kojom se dugo ne služimo.
Vrijedi pripomenuti da su u mlada čovjeka doživljaji poput predosjećaja znatno rjeđi nego u njihovih matera i otaca, baka i djedova. Da bi se osjetile te vrste duševnih doživljaja potreban je, izgleda, iskusniji život s mnogo uspomena i boli, trajnih, dubokih i dragih veza, kojih često nemaju mladi ljudi zaneseni snovima, idealima i životom koji im tek počinje drhtati na usnama.
Predosjećaji su posve naravna sposobnost, nema tu ničega natprirodna niti treba ikakvih umjetnih sredstava da bi se ta sposobnost probudila.
Gotovo uvijek se predosjeća samo ono što je tužno. Zapazio je to još starogrčki dramatičar Eshil (525-456). Ovako to izriče vođa kora u »Agamemnonu«: »Zar su ikada ljudi iz ustiju proročišta čuli i jednu željnu riječ?«
Između mnoštva primjera raščlanit ćemo podrobnije dva uvelike vjerodostojna slučaja koja su doprla do nas sa svim mogućim pojedinostima.
Prvi slučaj neka bude onaj vrlo poznati predosjećaj Kalpurnije, žene Julija Cezara. Ona je predosjetila smrt svoga muža u snu što ga je usnula noć prije negoli je Cezar bio ubijen. Vidjela je kako urotnici navaljuju u senatu na njezina Julija, kako su ga izboli noževima i kako se on, prije no što će pasti, pokrio togom. Zato ga je tog kobnog dana, 15. ožujka 44. g. pr. Krista, odvraćala da ne ide u senat. Ali uzalud.
Ono što u ovom slučaju muči mislioca zapravo nije to što je Kalpurnija predosjetila smrt svoga muža, nego što je predvidjela neke okolnosti za koje ne znamo kako bi se mogle predvidjeti, a ipak su, navodno, bile predviđene.
Vrlo je, naime, bilo lako i s malo intuitivnog dara predvidjeti tužan konac Cezarov. On je tek bio proslavio trijumf nad pobijeđenim Rimljanima koje je vodio sin njegova bivšeg kolege u trijumviratu, Knej Pompej. Bio je to vrlo nepolitički i drzovit gest koji je duboko uvrijedio rimski narod. Istodobno je Cezar bio proglašen doživotnim diktatorom, obavljao je službu konzula, raspolagao vlašću narodnog tribuna i pravima cenzora. Naizgled je i dalje postojala republika: ostali su i senat i narodna skupština, ali je Cezar zapravo bio neograničeni monarh. Broj senatora povisio je na 900, popunivši senat svojim pristašama, a narodna skupština glasovala je po njegovim uputama. Zato je protiv Cezara raslo nezadovoljstvo. Teško su bih uvrijeđeni ne samo njegovi osobni protivnici, nego i svi oni koji su bih i ostali prijatelji slobode. Kao što se kasnije saznalo, u urotu protiv njega bilo je upleteno šezdeset senatora a mnoštvo građana uživalo je, bez sumnje, zbog toga što je danomice rasla mržnja prema despotu koji je prijetio ropstvom i senatu i rimskom narodu. Sigurno su se takva duševna raspoloženja očitovala u tajnim šaputanjima koja su došla do ušiju njegove žene i koja je zbog toga predviđala pogibelj što prijeti njezinu mužu. Kratak je misleni put da se s ove pretpostavke dođe do pomisli na zasjede i bodeže, pa da se sniva kako je izboden baš u senatu, gdje su ga već toliko dana čekali.
Nije historijski utvrđeno da je Kalpurnija u snu vidjela i sve potankosti umorstva onako kako su se uistinu zbile.
Sličnom kritičkom analizom mogli bismo raščlaniti gotovo sve analogne događaje i doći do istih zaključaka. Tako je, primjerice, predosjećaj smrti koji je imao predsjednik SAD-a Abraham Lincoln tek na prvi pogled nerazjašnjiv, ali promotri li se malo bolje, razabrat ćemo bezmalo sve okolnosti koje smo vidjeli u Cezarovu slučaju.
Lincoln sanja da vidi kuću drapiranu u crno i čuje, i dalje u snu, kako mu sluge kažu da je sve tako uređeno jer je Predsjednik ubijen u kazalištu hitcem iz samokresa. Lincoln o tome razgovara sa ženom koja ga, poput Cezarove Kalpurnije, savjetuje i moli da ne ide u operu, ah ni on ne sluša ženu, ide i biva ubijen metkom Wilkesa Bootha.
Nema ovdje ničeg natprirodnog. Lincoln je bio duša i srce Građanskog rata, u godini svoje pogibije definitivno je umirio južne države te drugi put izabran za predsjednika. Poražene pristaše američkog juga, uglavnom robovlasnici, bijahu ogorčeni i zdvojni do dna duše. Izgledalo je vjerojatno da će koji politički zanesenjak pokušati Lincolnu oduzeti život. Prirodno je stoga bilo da Lincoln sanja o napadu, kao što se moglo očekivati da ni on, odlučan i odvažan čovjek, ne vodi računa o svojim sanjama, niti da se obazire na ženina savjetovanja.
Ne treba nas čuditi ni to što je on, misleći dan prije na mogućnost atentata, mislio također i na žalobne svečanosti koje će se, nakon toga, činiti njemu u počast, pa da su takve misli imale kao posljedicu san koji je usnio sljedeće noći. A ne može se isključiti ni mogućnost da je gospođa Lincoln, pričajući kasnije o suprugovu snu i o svojim savjetima koje on nije htio poslušati, i nehoteć popunila priču pojedinostima, koje je tek kasnije saznala.
Ni u Kalpurnijinu ni u Lincolnovu slučaju nije riječ o predosjećaju kao »časovitom, sinoptičkom činu spoznaje«. U tim dvama primjerima kobnim je slutnjama prethodio upozoravajući san podstaknut realno utemeljenim strahovanjima - op. B. M.
Gotovo da i nema odrasla čovjeka koji nije imao brojnih, no bestemeljnih »predosjećaja« od kojih se, dakako, gotovo ni jedan nije ispunio. Ali predosjećaje koji se ne ispune čovjek lako i brzo zaboravlja, a kad se jedan ispuni, naglašava se: Ta, imao sam predosjećaj. Ciceron je napisao De divinatione (O proricanju), navodeći mnogo slučajeva iz rimske povijesti, gdje su proročišta krivo kazala te se pita: »Pa zašto ipak puk drži do proricanja«. I odmah odgovara: »Puk lako zaboravi na neispunjena proročanstva, a slučajno ispunjena dobro pamti i brzo vjeruje u kriva«. I Sv. Augustin gledanja budućnosti pripisuje ili slučaju ili Božjem saopćenju (Confessiones, VII., 6).
Zaključimo riječima srpskog pripovjedača Laze Lazarevića: »Ima u čoveku jedna žica, lažljiva kao slučaj, pa ipak je zovu predosećanjem. Ko god igra na lutriji, taj pri svakom vučenju ima predosećanje da će dobiti i nikad se po svršenom vučenju ne čudi kako ga je prevarilo to predosećanje. A udari li samo jednom na njega šlepa sreća, on ceo svet uverava da je znao da će dobiti, jer mu se sve baš tako činilo i nikako drukčije« (iz pripovijetke »Sve će to narod pozlatiti«).

Ako smo saznali što o predosjećajima kaže pripovjedač i liječnik Lazar Lazarević, dobro je čuti što je o istoj temi rekao i njemački književnik, mudrac i prirodoznanac J. W. Goethe (1749 - 1832). U razgovorima s Eckermannom, 1. listopada 1827., Goethe veli: “Mi smo opkoljeni atmosferom za koju još nikako ne znamo šta se sve u njoj kreće i u kakvom je ona odnosu s našim duhom. Ali toliko je, zaista, izvesno da u naročitim stanjima pipci naše duše mogu da dopru preko njenih telesnih granica i da joj je dopušteno predosećanje, pa čak i stvaran pogled u najbližu budućnost” (Razgovori s Geteom, Rad, Beograd, str. 70).
I zaista, predosjećaji se danas smatraju jednim od najpouzdanije dokazanih činjenica u parapsihološkim istraživanjima. U brojnim slučajevima budući događaj, na kojeg upozorava predosjećaj (slutnja), manifestira se tek kao neobjašnjiva napetost, nemir i strah, pa se u takvu stanju osoba odluči na neku radnju za koju ni sama ne zna zašto ju je poduzela. Sakupljeni su mnogi slučajevi kad je, djelujući tako, čovjek u zadnji čas izbjegao velikoj, čak i smrtonosnoj opasnosti. Primjerice, osoba mirno sjedi u svojoj fotelji, da bi iznenada istrčala iz odaje, a čas zatim na naslonjač se sruši plafon koji prethodno ni po čemu nije pokazivao da je ruševan.
U drugoj polovici pedesetih prošlog stoljeća William Cox je duže vrijeme uspoređivao broj putnika u vlakovima koji su pretrpjeli nesreće s brojem putnika u vlakovima koji su uredno prometovali. U vlakovima pogođenim udesima broj putnika bio je manji na razini statističke važnosti! To možda ne dokazuje, ali ozbiljno indicira da su mnogi ljudi imali zle slutnje kojih možda nisu bili svjesni i prepustili su se da ih vodi predosjećaj (v. Elmar R. Gruber, Parapsihološki ratovi, AGM, Zagreb, 2009., str 242).
Opće je poznata fiziološka pojava da na uzbuđujuće prizore ljudski organizam, djelovanjem autonomnog živčanog sustava, reagira nizom pojava koje se lako verificiraju i mjere, primjerice, ubrzava se broj srčanih otkucaja, povećava se ili smanjuje volumen krvi u pojedinim dijelovima tijela, pojačava se električna aktivnost kože (ježenje, kostriješenje dlaka i sl.). No, eksperimentima je dokazano da se takve reakcije često javljaju i prije negoli je osoba izložena zastrašnom ili uzbuđujućem prizoru. Pokusi su rađeni na taj način da su pokusne osobe sjedile ispred zatamnjena kompjutorskog zaslona na kojem su se nasumce izmjenjivali mirni prizori (cvjetne livade, plava nebesa s pokojim bezazlenim oblačićem i si.) s brutalnim slikama (fizička agresija, seksualna perverzija i si.).
Suvremeni parapsiholozi također eksperimentima pokušavaju dokazati da ljudi donose odluke i prije negoli su tih odluka postali svjesni. U istraživanjima im se pridružuju i psiholozi, te i oni sve više značenja pridaju intuitivnom, dakle, podsvjesnom rješavanju problema. No, valja pripomenuti da je do identičnih zaključaka došao i francuski filozofski pisac Henry Bergson (1859 - 1941) još 1889., kada je doslovce napisao: »Ispitamo li svjesno sami sebe, uvidjet ćemo da ponekad važemo motive, premišljamo što nam valja učiniti, a odluku smo u stvari već donijeli. Neki, jedva čujni, unutarnji glas nam šapće: 'Čemu premišljaš? Ishod ti je poznat, dobro znaš što ćeš učiniti'. A mi ipak premišljamo!« (Bergson, Ogled o neposrednim datostima svijesti, Demetra, Zagreb, 2000., str 129).

Vizije

Latinski visio = duševna predodžba

Ukoliko se predosjećaj do te mjere pojača da poprimi oblik jasne slike, tada govorimo o viziji. Navest ćemo nekoliko vrlo upečatljivih primjera kad su daroviti pojedinci u svojim vizijama došli do epohalnih znanstvenih otkrića.
Godine 1863. pozvan je na slobodnu katedru opće kemije u Petrogradu mladi znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834-1907). Svim je silama radio kako bi odgovorio toj visokoj časti i teškoj dužnosti. Bio je uspješan, ah uza sav uspjeh u poslu nezadovoljan s obzirom na gustu šumu kemijskih elemenata i spojeva bez međusobne zakonitosti i povezanosti. Odredio je cilj: naći zakonitosti u elementima i srediti ih. Pokušao je, prvo, s bojom, no ispostavila se nestalnom, kao i, poslije toga, specifična težina, provodljivost elektriciteta i si. Moralo je, očigledno, postojati neko drugo osnovno obilježje koje se nikad ne mijenja i bez kojega kemijski element ne bi bio onakvim kakvim jest. Da, karakteristični je znak zaista postojao, ali mu se nije pridavalo mnogo važnosti. To je atomska težina. Mendeljejev je do tog zaključka došao uspoređujući osobine svih elemenata. Činilo mu se da će s pomoću te bitne razlike otkriti zakon sličnosti i različnosti među elementima. Tu je bio ključ njegova istraživanja, ključ jedinstva i poretka u svijetu materije. Trebalo se samo ključem vješto koristiti.
Tragovi po kojima je išao bili su nejasni. Da ne bi pogriješio, da bi imao što pregledniju sliku veze među elementima, izrezao je Mendeljejev od kartona 63 pravokutnika, koliko je do tada bilo poznatih elemenata, i napisao na svaki naziv elementa, njegove glavne osobine i atomsku težinu. Zatim je počeo s elementima slagati »pasijans«: redao je kartice u različitim kombinacijama, mijenjao im mjesto, ispitivao sličnosti i razlike tražeći opću zakonitost, onaj osnovni zakon kojem bi se pokoravali svi elementi.
Danju i noću, za katedrom, u laboratoriju, na ulici i kod kuće za pisaćim stolom mislio je Mendeljejev o prirodnom sistemu elemenata. Neke večeri, godine 1869., kako priča jedan od njegovih učenika, sjedio je vrlo dugo, do iznemoglosti slažući svoj pasijans i zaspao ne postigavši nikakva rezultata. Ali, podsvijest nije prekidala rad: u snu je Mendeljejev saznao ono što je toliko dugo željno očekivao, ugledao je svoj sistem skladan i neodoljivo jasan u obliku gotove tablice. Ubrzo je Mendeljejev razradio prirodni sistem elemenata u svim pojedinostima i o tome izvijestio Rusko fizičko-kemijsko društvo.
Poslije će se pronaći da je redni broj elemenata u Mendeljejevljevu periodičnom sistemu elemenata jednak električnom naboju jezgre atoma, čime je otvoren put objašnjenju svojstava elemenata i spojeva, pa će periodični sustav postati osnovom moderne znanosti o strukturi materije (prema I. Nečajev, Priče o elementima, Novo pokolenje, Beograd, 1946.).
No, nije se Mendeljejev bavio samo znanstvenim radom u užem smislu riječi. Osnovao je on i poseban odbor za ispitivanje spiritističkih fenomena na sveučilištu u Petrogradu. Pri tome, valja kazati, u dostupnijim podatcima iz Mendeljejevljeva životopisa nema indicija da je sam bio metagnomski nadaren.

Nikola Tesla (1856 - 1943) od ranog je djetinjstva bio kadar živo zamisliti stvari, teško je razlikovao stvarno od zamišljenog. Tu, u običnom životu nezgodnu i čak zastrašujuću sposobnost, Tesla je sjajno iskoristio u svojim epohalnim pronalascima. Njegov najveći izum, pronalazak obrtnog magnetskog polja i primjena istog na indukcijski motor i polifazni sistem, začeo se vrlo rano, dok je 1878. bio student na Politehnici u Grazu.
Jednog dana profesor Poschl, koji je Tesli predavao teorijsku i eksperimentalnu fiziku, demonstrirao je studentima Grammeov dinamostroj, koji je upravo prispio iz Pariza, radeći s njim kao s motorom. Zapažajući jako iskrenje na komutatoru i ugljene četke za odvođenje struje, Tesla se usudio primijetiti kako bi bilo moguće izmisliti motor kojem te četke ne bi bile potrebne. Primjedba se profesoru Poshlu učinila toliko neprimjerenom, da je zamisao svog »nadobudnog« studenta usporedio s idejom o stvaranju perpetuum mobile. Isprva impresioniran profesorovim razlozima, Tesla se ipak vrlo brzo vratio svojoj zamisli. Do kraja semestra borio se s tim problemom stvarajući, u uobrazilji, projekte stroja na izmjeničnu struju.
Godine 1880. prešao je Tesla iz Graza na Praški univerzitet, a iduće godine primio se dužnosti glavnog elektroinženjera novoosnovane telefonske kompanije u Budimpešti. U to vrijeme problem motora bez komutatora i bez četki postala mu je nekovrsna opsesija. Imao je dojam da se rješenje uobličilo, no još nije bio u stanju to izraziti. Jednog predvečerja u veljači 1882. on je sa svojim prijateljem Szigettyjem šetao peštanskim parkom deklamirajući stihove iz Goetheova Fausta, kad mu je odjednom rješenje koje je toliko tražio sinulo pred očima izvanrednom jasnoćom. Jasno je ugledao željezni rotor kako se brzo okreće u električnom vihoru - okretno magnetsko polje nastalo uslijed uzajamnog djelovanja dviju izmjeničnih struja koje se ne poklapaju. Tesla je štapom u pijesku smjesta nacrtao shemu, detaljno razlažući Szigettyju principe indukcijskog motora kakav će, šest godina kasnije, patentirati u Americi.
U rano proljeće 1914. boravio je u oporavilištu u Schwarzwaldu (u jugozapadnoj Njemačkoj) dr. Wilhelm Schmidt koji je bio izumio lokomotivu na pregrijanu paru (Heissdampflokomotive). Već je tada bilo poznato da je njegov izum od najveće važnosti za konstrukciju lokomotiva. U nekoliko godina trideset tisuća lokomotiva imalo je ugrađene ove naprave, a pruski ministar željeznica izjavio je da je u tom kratkom vremenu na taj način bilo ušteđeno trideset milijuna zlatnih maraka.
Zamoljen od nekog vrlo uglednog oporavilišnog gosta da užem krugu tvorničara, profesora i liječnika svoj izum rastumači na jednostavan način, dr. Schmidt je svoje zanimljivo predavanje započeo riječima: »Ja sam po zanimanju kovački pomoćnik. Istina, dobio sam kasnije doktorski naziv od jedne visoke tehničke škole, ali moju tvrdnju uzmite doslovno, ta već ste sigurno zapazili da ni njemački ne govorim korektno«. Nastavio je pričajući o danima kada je bio šegrt i radnik-početnik: »Nikad nisam učio crtati, ali kad moji konstruktori pišu stranice pune brojaka, ja vidim rezultat već prije negoli su oni završili i svaki put je taj rezultat točan, isto tako vidim unaprijed ono što vi nazivate mojim izumima. Već kao radnik-početnik viđao sam takve slike: lebdjele su u zraku ili su mi se prikazivah kao crteži na zidu sobe. Tada bi iščeznule, da bi se vratile nakon deset, dvanaest ili, sad već trideset godina. Svi planovi za moje izume došli su mi u pamet na najjednostavniji način. S lokomotivom je to bilo ovako: Jednog jutra osjećao sam se vrlo slabo i veoma neraspoložen. Stajao sam pred prozorom. Bio je hladan dan, stakla su bila orošena. Tada mi sinu glavom misao: Koliko je topline u jednom stroju sadržano time što para pokriva stijene kotla! I u isti mah dođe mi na pamet davno zaboravljena slika iz mojih mladih dana, koja mi je kazivala na koji bi se način moglo izbjeći da ta vodena para ostane na stroju i tako postići da se pretvori u silu. Slika se bila jasno u meni probudila, ali kako da to konstruiram, nije još bilo jasno u mojoj glavi. Tada sam naručio auto i vozio se sate i sate nekim pustim predjelima, ničega nisam vidio, ni lijevo ni desno, samo sam razmišljao. Uzalud! Sve se miješalo u mojoj glavi. Kasno uvečer sjedio sam, umoran, u svojoj sobi. Tada se, iznenada i vrlo jasno, ukaže konstrukcija kao da je bila projicirana na zidu sobe. Probudio sam svog najboljeg crtača i diktirao mu imajući neprestance sliku pred očima; sve crte, sve mjere. Za nekoliko mjeseci sva proračunavanja konstrukcije bila su završena. Prvotna slika bila je potpuno točna (Stutzer, Geheimnisse des Seelenleberts, Braunschweig, 1922., str 131-133).
Manje ili više jasna slika cjeline u tvoraca (istinski) umjetničkih djela obično postoji i prije negoli prionu oblikovanju svoje zamisli. O Rafaelu (1483-1520) se pripovijeda da je on, prije no što će naslikati jednu od najljepših svojih madona, ugledao na praznom zidu radionice njezin lik toliko jasno da je nekom učeniku glasno naredio: »Makni mi se u stranu, jer inače ne vidim slike!«
A priča se i da je Rade Neimar, legendarni i bezimeni majstor, vidio pred očima most (ćupriju) na Drini kod Višegrada još prije nego što je počeo crtati plan te čudesno lijepe arabeske na zelenoj vodi među tamnim planinama.

Po naredbi Mehmedpaše Sokolovića, turskog državnika i uspješnog vojskovođe koji je kao dječak bio otrgnut iz roditeljskog doma u Sokolovićima, zaseoku ponad Višegrada, podignut je preko Drine 170 m dugačak kameni most s jedanaest svodova i s »kapijom« kao krunom po sredini. Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija isprepleo je oko ovog mosta višegradsku kroniku od šesnaestog stoljeća do 1914. - op. M. M.
Međutim, nacrt mosta na Drini nije djelo Rade Neimara, već tada osamdesetgodišnjeg Kodže Mimara Sinana, poznatog turskog graditelja koji je radio i druge Mehmedpašine zadužbine. Nema sumnje da je Andrić to znao, no gradeći svoje umjetničko djelo na mitskoj
simbolici mosta, on se ponekad ne obazire na povijesno utvrđene činjenice te o graditelju mosta kaže: »Zidao ga je Rade Neimar, koji je morao živeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno po srpskim zemljama, legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, čak i u sećanju«. A viziju mosta u svojoj knjizi pisac neće pripisati »bezimenom Radi«, pa ni Kodži Sinanu, već samom dobrotvoru - Mehmedpaši. Oteti dječak, pripovijeda Andrić, postao je novi čovjek u tuđem svijetu zaboravivši sve što je ostalo u kraju iz kojeg su ga nekad odveli. Ostao je tek bolni osjećaj nelagode koji mu je ponekad poput »zle crne pruge« presijecao grudi nadvoje. Ta se bolna nelagoda sa starošću javljala Mehmedpaši sve češće, da bi u jednom trenutku došao na misao da bi se tegobe mogao riješiti kada bi »zlu vodu mutne Drine« premostio i tako »zauvek i sigurno vezao Bosnu s Istokom, mesto svog porekla s mestima svoga života«. I konačno: »Tako je on bio prvi koji je u jednom trenutku iza sklopljenih očnih kapaka ugledao čvrstu i vitku siluetu velikog kamenog mosta koji treba na tom mestu da nastane« (Na Drini ćuprija, Sabrana djela Ive Andrića, Svjetlost, Sarajevo, 1988.).
Ne treba se odveć čuditi što se ranih pedesetih prošlog stoljeća Miroslav Matijaca nije snašao u čaroliji Andrićeva pripovijedanja. Nije to uspijevalo ni profesionalnim kritičarima. A u Enciklopediji leksikografskog zavoda, tiskanoj 1955., u natuknici o Ivi Andriću, možemo među ostalim pročitati da je riječ »o trezvenu i nepristranu promatraču imunom od svih ideoloških inklinacija, koji je opisujući bosanski život realistički biljeg davao događajima bliže i dalje prošlosti«. S tek ponešto ironije, danas bismo mogli reći da je u svemu tome točno samo to da je Andrić bio trijezan čovjek.
Ova digresija o djelu Ive Andrića ima nezanemarivo značenje za čitatelja ove knjige o parapsihologiji. Upućuje nas, naime, na to da vjerodostojnost svjedočenja o prošlosti, pogotovo ako je riječ o neobičnim događajima, presudno ovisi o tome do koje smo mjere razgrnuli mitske naslage, prepoznali imaginacijsko-estetske akrobacije i uočili ideološko i svjetonazorsko breme s kojima ta svjedočanstva mogu biti opterećena, bilo da do nas dopiru usmenom predajom ili iz pera umjetnika, kroničara, pa i povjesničara. Mučan posao, nema što. Često, nažalost, i bezuspješan.

Drugi vid

Ako je predosjećaj česta ali nedovoljno određena slutnja nečega što će se dogoditi, a vizija znatno rjeđa trenutačna i jasna slika budućeg zbivanja, drugi vid je iznimno rijetka sposobnost viđenja budućnosti koja ima nešto plastična u sebi i manifestira se na javi simbolom ili živom slikom.
Tu su pojavu u 17. stoljeću Englezi nazvali second sight, što će Nijemci i Talijani doslovce prevesti kao zweites Gesicht, odnosno la seconda vista, a otuda u Hrvata i Slovenaca naziv drugi vid. Spomenimo i to da riječ vidjeti treba uzeti u značenju: osjetilima zapažati. U tom smislu često kažemo: Vidi što govori, umjesto: Čuj što govori, ili: Vidi kako je ovo drvo hrapavo, umjesto: Opipaj kako je ovo drvo hrapavo, itd.
Evo nekoliko primjera pojave drugog vida.
Talijanski slikar Giovanni Segantini (1858-1899), sin seljaka, u mladosti pastir, slikao je motive iz talijanskih i švicarskih Alpa. Stvarajući za parišku izložbu glasoviti triptih »Priroda, Život, Smrt«, s alpskog prijevoja promatrao je krajobraze Engadina i prenosio ih na svoje remek-djelo. Napokon je gotovo završio i zadnju sliku, »Smrt«: u pozadini snježna brda, u desnom kraju livade snijegom prekrivene dvije pastirske kolibe, iz jedne iznose mrtvačka
nosila. Oko lijesa nekoliko brđana i nekoliko žena, a jedna među njima gorko plače. Naprijed, mnogo bliže slikaru, saonice s upregnutom mazgom za prijenos lijesa.
Segantinijeva udovica pripovijeda: »Posljednje nedjelje koju je proveo na Maloji bado se u svom atelieru na nekoliko stolica da otpočine. Bila sam vani, igrala se s djecom. Ušavši, mislila sam da spava, pa rekoh: - Oh, vrlo mi je žao što sam te probudila, san ti je toliko potrebit! - A on smjesta odvrati: -Ne, draga, dobro si učinila što si ušla, sanjao sam otvorenih očiju da sam ja bio u lijesu koji su iznosili iz one pastirske kolibe, jedna od žena pokraj nosila bila si ti, i ja sam te vidio kako plačeš. - I sve ovo što je on tada vidio ispunilo se trinaest dana kasnije. Slika »Smrt« bila je slika njegova konca: Iz pastirske kolibe iznesoše njegov lijes, krajobraz je bio baš onakav kakvoga je naslikao na platnu, a žena koja plače uz nosila bila sam ja!«
Ako se zna da je Segantini bio potpuno zdrav do pred samu smrt (umro je iznenada, od akutne upale potrbušnice) i da je slika bila u glavnim potezima gotova već nekoliko sedmica, jasno je da je ovo tipičan slučaj drugog vida (Gino Trespioli, Rincamazione, Milano, 1936., str. 39/40).
Naš poznati filozofski stručnjak dr. Stjepan Zimmermann, u knjizi Putem života (Zagreb, 1945., str. 45), piše o sebi ovo: »Sjedim u sobi sam kod radnog stola i čujem kako na zvoniku zagrebačke prvostolnice zvoni pozdravljenje u 7 sati uvečer. U svijesti mi se jasno pojavila ova predodžba: brod se otisnuo od obale prema pučini, na palubi vidim oca koji mi odmahuje na oproštaj. U tom trenu grčevito zaplačem (a ne pamtim da sam ikada u životu plakao) potpuno siguran da otac umire. Ustanem, uzmem ručni kovčeg i spremim se na put u Viroviticu. Poručim svojoj sestri da se hitro spremi za polazak kud vlakom u 9 sati. Zamalo dođe k meni jedna osoba iz kuće, vidi da se spremam na put i ja joj saopćim događaj. Odgovarala me da pođem, jer je držala, kako je kasnije izjavila, da mi se poremetio um. Još koji čas, u njenoj prisutnosti dođe brzojav da je otac obolio i neka dođem. Sestri sam u vlaku sve opisao. Stigavši iza ponoći na virovitički kolodvor, prva mi je riječ bratu bila: - Kada je umro? - On se začudi pitanju i odgovori: - Večeras, upravo je odbijalo 7 sati, pitao je za tebe i prestao disati.
Bruno Grabinski pripovijeda o slučaju koji se dogodio u Porajnju: »Jedne noći probudi se u samostanu neki franjevac i pripravi se otići u crkvu na molitvu, misleći da je tome već krajnje vrijeme. Otiđe stoga u sakristiju odakle su samostanci imali prilaz na kor. I, doista, u sakristiji začuje on kako iz crkve odjekuju glasovi samostanaca. Nego, kad htjede ući u crkvu nađe, na svoje veliko čudo, da su vrata zatvorena. Potraži ključ, otključa vrata i uđe u rasvijetljenu crkvu, a u svetištu, na svoje zaprepaštenje, ugleda otvoren lijes. Kad stupi bliže, ugleda u lijesu - samoga sebe! Također začu kako okupljeni samostanci mole mrtvački oficij i pri tome spominju njegovo ime. Strahovito prestrašen, otetura iz crkve i pogleda na sat, te utvrdi da je neobično rano da bi se u crkvi molilo. Da bi imao dokaz da nije sanjao ostavi ključ crkve u ključanici. Ujutro zamoli gvardijana da ga pripravi na smrt. A da bi mu obrazložio ovaj svoj, u tim prilikama, neobičan zahtjev, pripovjedi mu što je doživio. Tek poslije upornih molbi gvardijan udovolji njegovoj želji. I dobro da je to učinio, jer one iste večeri franjevac umre od kapi« (Spuk und Geistererscheinungen oder was senst, II. izd., Hildesheim,1922., str. 134/135.).
Drugi vid doživljava obično samo jedna osoba, ali ima slučajeva kad više osoba u isto vrijeme ima isto viđenje.
Časopis Turmer u listopadskom broju 1913. donosi sljedeće saopćenje A. J. Cueppersa: »Imao sam sestru koja je bila znatno starija od mene i mnogo sam je volio. Ona se razbolje i vrlo brzo razumjesmo da žarko rumeni njezini obrazi ne bijahu nikakav znak zdravlja. Jednog vedrog ljetnog dana otpratio sam je da uživa na suncu i čudio sam se osobitu sjaju njezinih očiju. Izgledale su kao da se u njima odrazuje ljepota nekog nevidljivog svijeta. Uvečer toga dana oko 10 sati spremao sam se na počinak. Tri godine mlađi brat spavao je sa mnom u istoj
sobi, a u susjednoj sobi naša, već davno obudovjela, majka. Počeli smo se razodijevati kad me neki šum, kao mrmor dalekih glasova, prisili da osluškujem. Gurnem brata rukom. On je čuo to isto. Polako iziđosmo pred vrata koja su bila prema stubama što su vodila s prizemlja na hodnik prvog kata. Kad smo stupili pred vrata čuli smo jasno kako se u sobi prizemlja izgovaraju, u našem katoličkom kraju poznate, molitve za pokojnika. Štoviše, prepoznali smo i glas onoga koji je molitvu predvodio i brat i ja izmjenično smo jedan drugom šaptali njegovo ime. Odšuljao sam se do majčine sobe, pokucao na vrata i zamolio je da načas iziđe. Začuđena što nas vidi pred stubama sa svijećom u ruci, približi nam se, te i ona začuje molitvu za mrtve. Stajali smo tako neko vrijeme kad, obuzet nekom meni nerazumljivom srčanošću, ushtjedoh stvar istražiti, te uzeh svijeću i krenuh. Ali, još nisam sišao ni do pola stuba kad odjednom sve zanijemi. Moja majka obuhvati lice rukama i, teturajući, povuče se u svoju sobu. Pretpostavljali smo, brat i ja, što bi to trebalo značiti pa drhćući legosmo u krevet. Sedam dana kasnije ležala je sestra na mrtvačkom odru. Ista osoba predvodila je iste molitve u isti sat u koji smo ih bili čuli. Ona mi je večer živa pred očima kao da sam to jučer doživio. Čini mi se da je, u ovom slučaju, isključena mogućnost bilo kakve opsjene ili sugestije. Trojica smo motrili zdravih osjetila jednu objektivnu činjenicu. Ovaj događaj ne umijem ni na koji način razjasniti.«
Slučajevi drugog vida u Europi zapaženi su u Irskoj, Skandinaviji, Westfaliji i alpskim zemljama, no najčešće u Škotskoj. Čitatelji književnika Waltera Scotta (1771-1832), koji u brojnim romanima obrađuje povijest Škotske u 17. i 18. stoljeću, prisjetit će se da se u njegovim romanima na više mjesta govori o ovoj pojavi. Divlja brda, mrke doline, čarobna jezera, strašne oluje, gusta magla, visok snijeg, malo sunca, samotne kuće pastira među visokim klisurama, na moru huk oceana i ribolov među hridinama - sve to, bez dvojbe, utječe na dušu naroda. Stoga i nije neobično da su stanovnici takve krajine zamišljeni i skloni mudrovanju.
Već stari Plutarh (oko 50.-125.), grčki povjesničar i filozof, posljednji univerzalni zastupnik grčkog nazora na svijet, čovjek rijetkih sposobnosti i svestrana znanja, o Škotskoj i njenim tadašnjim stanovnicima piše: »Urođenike plaše svakovrsne utvare i moraju provoditi dane svoga života u neprestanim mukama« (De defectu oculorum, gl. XII.).
Mnogo više negoli se obično misli, čovjek sliči zemlji u kojoj živi i koja ga svojim kruhom hrani. Tko u to sumnja neka uporedi, primjerice, Ljubišine ili Matavuljeve Primorce s Lazarevićevim šumadincima i Adamovljevim Srijemcima, pa će smjesta uvidjeti razliku u temperamentu i u pogledima.

Sposobnost viđenja budućnosti u simbolu ili živoj slici, ne u snu nego na javi, ljudi obično baštine kao što baštine fine živce, lako pamćenje ili zamjećivanje, a onaj tko je ima smatra se nesretnim.
Tajnovita pojava drugog vida privlači pozornost liječnika, svećenika i filozofa, njome su se bavili stručnjaci s medicinskog i filozofskog fakulteta Edinburškog sveučilišta, ali do sada zadovoljavajuće razjašnjenje nije nađeno. Spomenimo barem neka tumačenja.
Njemački filozof Schopenhauer (1788-1860) u pojavi drugog vida nalazi potvrdu svoje teorije o nužnosti svega što se događa. Sve što s pomoću drugog vida unaprijed vidimo izvršava se, kaže on, u svim pojedinostima pa čak i onda kad na sve moguće načine izbjegavamo prilike i okolnosti koje tim pravcem vode. U tim slučajevima baš ono što je po našem mišljenju moralo zapriječiti da se ne dogodi, ono što je bilo unaprijed kazano posluži
kao sredstvo da se zbude. Baš kao što čitamo u tragedijama ili povijesti starih naroda da se je nesreća naviještena od proročišta ili sanja dogodila uslijed toga što su ljudi nastojali istu izbjeći. Kao primjere navodi sudbinu kralja Edipa i slučaj lidijskog vladara Kreza. Nužda svega što se zbiva ne bi, po Schopenhaueru, bila slijepa, nego posljedica planskog zbivanja, kao fatalizam neke više vrsti kojeg bismo mogli nazvati i »transcedentnim fatalizmom«. Životni put pojedinca, ma koliko bio zapleten, divna je i skladna cjelina poput dobro promišljena epa. Već kod rođenja svakog pojedinog čovjeka u tančine je određen njegov životni put da bi ga jedna somnambula (mi bismo danas kazali metagnom), silne snage mogla unaprijed kazati (v. Arthur Schopenhauer, Parerga und Paralipomena, glava IV.).
Frederic Myers iznosi hipotezu prema kojoj mi vidimo stvari u nekom slijedu, jednu poslije druge, dok su one u stvarnosti ocean istovremenih pojava, pa tako mi subjektivne godine i stoljeća otkidamo ili režemo iz apsolutnog, koje je bezvremensko. Kada je Albert Einstein razradio svoju teoriju relativnosti vremena i prostora, mnogim je parapsiholozima Myersova teorija postala svetinjom. Tako profesor filozofije dr. Joseph Feldmann u svom djelu Oculte Philosophie (Paderborn, 1927.), izdanom uoči smrti, saopćava plod svojih mnogogodišnjih studija u ovom pitanju, te misli da bi kod osoba s osobitim duševnim sposobnostima sadašnje vrijeme obuhvaćalo razdoblje čitava čovječjeg života i da bi u stanovitom času u tih pojedinaca bilo prisutno i ono što je za druge prošlo i buduće.
Možda bi se drugi vid mogao protumačiti ovako: Ljudi koji žive u samoći imaju uže duševno obzorje i zato su njihove predodžbe mnogo snažnije. Priprosti seljaci često misle na smrt i požar. Te dvije predodžbe živo su zacrtane u njihovoj mašti, pa briga koja ih prati lako rađa zlim slutnjama. Katkada neka od tih predodžaba toliko oživi da im se čini da gledaju događaj. Ono što su slutili - vide pred sobom. Njihova je slutnja, dakle, poprimila konkretne oblike. Analogije su poznate svakome. U snovima imamo dojam da se sanjano zaista događa, a sanja se najčešće ono što je u svezi s našim mislima, slutnjama i brigama. Ako je netko od naših dragih bolestan, nerijetko ćemo sanjati da ga vidimo na mrtvačkom odru. A u ognjici čovjek teško razlikuje istinu od onoga što vidi. Tako drugi vid ne bi bio ništa drugo nego živi snovi u budnom stanju ili, drugim riječima, oblikovana slutnja. Uzročnici drugog vida bili bi, dakle, fantazija i čuvstvo, dakako u iznimnim raspoloženjima na koja utječu također samoća i divljina prirode.
A kako to da se drugi vid ponekad obistini?
Obistini se baš onako kao što se obistinjuju slutnje (predosjećaji). Ako nam je netko blizak ozbiljno bolestan, lako nas spopadnu slutnje da će on i umrijeti. Ako umre, slutnje su se obistinile. A ukoliko se takve slutnje u senzitivnom čovjeku ispremijene u drugi vid, i drugi se vid ispunio. Teško je, vrlo teško točno utvrditi što je vidio onaj koji je doživio drugi vid. Vidio je, primjerice, požar ili mrtva čovjeka, pa ako naskoro negdje u blizini bukne požar ili netko u susjedstvu umre, onaj tko je imao drugi vid uvjeren je da je baš tako on unaprijed vidio, a prije nedovoljno jasni potezi nekako se sami od sebe dopunjuju s novim, stvarnim podatcima. Isto možemo kazati i o slučaju kad netko vidi svoj odar ili svoj pogreb. Možda čovjek još nije svjestan svoje bolesti, ali ona djeluje u njemu i on je nesvjesno osjeća. Nesvjesna se osjećanja izraze slutnjama, slutnje se pak oblikuju u predodžbama, a najobičnija predodžba u smrtnim bolestima je predstava mrtvačkog odra i sprovoda. Kome je fantazija vrlo živa taj može na odru vidjeti i samoga sebe. Takve predodžbe, uzgred kazano, mogu čak i pospješiti smrt, jer je shvatljivo da se poslije takvih doživljaja čovjek ne ćuti dobro, obuzimaju ga mračne misli što ponekad može ubrzati fatalan ishod.

Literatura:

• PARAPSIHOLOGIJA I SPIRITIZAM , Dr. Miroslav Matijaca, teolog i Dr. Bartul Matijaca, psihijatar

preuzmi seminarski rad u wordu » » »   

Besplatni Seminarski Radovi