Još u petom stoljeću p.n.e. Demokrit iznosi hipotezu da je materija
sastavljena od sitnih neuništivih jedinica koje naziva atomima. Sami
atomi ostaju neizmjenjeni, ali se kreću prostorom i kombiniraju na različite
načine te formiraju makroskopske objekte.
Iako je Demokritova dilema bila u osnovi filozofske naravi, činjenica
da u Svemiru postoji neka elementarna tvar je osnovni pokretač moderne
fizike (potraga za konačnim subatomskim česticama).
John Dalton u ranim 1800-im zaključuje da se svaki
kemijski element sastoji od jedinstvenih tipova atoma, te da se atomi
međusobno razlikuju s obzirom na njihovu masu. Izradio je sistem kemijskih
simbola i nakon što je ustanovio relativne težine atoma poredao ih je
u tablicu. Utvrdio je da su tvari sastavljene od molekula i da se molekule
sastoje od atoma sa točno određenim međusobnim rasporedom. Zbog toga,
atomi određuju sastav tvari, a složene tvari se mogu razložiti na njihove
elementarne elemente.
Prvu procjenu veličine atoma i broja atoma po jedinici volumena napravio
je Joseph Loschmidt 1985. Loschmidt je izračunao da u 12g ugljika postoji
6.022×1012 atoma i da je tipičan promjer atoma 10-8 centimetara.
2 Materija
Materija egzistira u četiri stanja: čvrsto, tekuće,
plinovito i kao plazma. Plazmu je moguće pronaći samo u koronama (kruni
ili vijencu) i središtima zvijezda. Stanje tvari je određeno snagom
veza između atoma koji čine tvar. Dakle, proporcionalno je temperaturi
ili količini energije koja je sadržana u tvari.
Promjena stanja tvari iz jednog u drugo naziva se promjena faze. Primjer:
led (čvrsta voda) prelazi u tekuću vodu dodavanjem energije. Nastavimo
li dodavati energiju i voda uzavre prelazi u plinovito stanje (plinovita
voda) zatim na nekoliko milijuna stupnjeva dolazi do raspada na komponente
– atome.
Temeljno je uočiti da atomska teorija dovodi u odnos makroskopski svijet
(nas) i mikroskopski svijet atoma. Primjer: da bi se objasnila tvar
u makroskopskom svijetu koriste se koncepti kao što su temperatura i
pritisak. U mikroskopskom svijetu atomska teorija se bavi kinetikom
atoma koji se kreću kako bi objasnila makroskopske veličine. Tako se
temperatura objašnjava kretanjem atoma (brže = toplije). Pritisak se
objašnjava momentom atoma koji se kreću i koji se prenosi na stijenke
posude (brži atomi = viša temperatura = više momenta/sudara = viši pritisak).
3 Zakon idealnog plina
Makroskopska svojstva tvari su određena kemijskim zakonom idealnog plina.
Idealni plin je plin koji se na ponaša (na idealan način) u skladu sa
fizikalnim zakonima između pritiska, volumena i temparature. Zakon idealnog
plina kaže da je za točno određenu količinu plina, produkt volumena
(V) i pritiska (P) proporcionalan apsolutnoj temperaturi (T), odnosno
u obliku formule: PV=kT , gdje je k konstanta. Ova relacija za neku
tvar naziva se relacijom stanja i dovoljna je da se objasni veliki dio
ponašanja tvari.
Zakon idelanog plina se može izvesti i iz kinetičke teorije plinova
i temelji se na pretpostavci da:
1. se plin sastoji od velikog broja molekula, koje se kreću po slučajnim
pravcima i u skladu sa Newtonovim determinističkim zakonima gibanja
2. volumen molekula je zanemarivo malen u odnosu na volumen koji zauzima
plin
3. na molekule ne djeluju niti jedne druge sile osim tijekom elastičnih
sudara zanemarivo kratkog trajanja.
4 Termodinamika
Znanost o odnosu između topline, rada, temperature i energije, a koja
obuhvaća opće karakteristike ponašanja fizikalnih sistema naziva se
termodinamika.
Prvi zakon termodinamike često se naziva i zakon o
očuvanju energije (zapravo energije mase) jer tvrdi da, kada sistem
prolazi kroz proces, suma energije koja se prenosi preko granica sistema
– bilo kao toplina ili kao rad – je upravo jednaka neto promjeni u energiji
sistema. Primjer: ukoliko vršimo fizički rad na nekom sistemu (npr.
miješamo vodu) dio energije odlazi na gibanje, a ostatak na podizanje
temperature sistema.
Drugi zakon termodinamike tvrdi da, u zatvorenom sistemu
entropija raste. Automobili hrđaju, mrtva stabla se raspadaju, zgrade
se urušavaju, sve ove pojave su primjeri entropije na djelu, spontanog
kretanja iz reda prema neredu.
Klasična Newtonova fizika je nepotpuna jer ne uključuje ireverzibilne
procese koji su povezani sa povećanjem entropije. Entropija čitavog
Svemira se neprestano povećava s vremenom. Mi smo jednostavno lokalna
točka niske entropije i naša sudbina je vezana uz nezaustavljivo povećanje
nereda u našem svijetu – zvijezde će sagorjeti, civilizacije će izumrijeti
zbog nedostatka energije.
Kretanje prema ekvilibrijumu (ravnoteži) je stoga nezaustavljiv proces.
Tendencija prema ravnoteži je toliko fundamentalna u fizici da je drugi
zakon termodinamike vjerojatno jedan od najuniverzijalnijih regulatora
aktivnosti koji je poznat u znanosti.
Koncept temperature ulazi u termodinamiku kao precizna matematička
veličina koja stavlja u odnos toplinu i entropiju. Međusoban odnos ovih
triju veličina je dalje ograničen trećim zakonom termodinamike, koji
se bavi temperaturom apsolutne nule i koju je teoretski nemoguće dosegnuti.
Apsolutna nula (približno -273 oC) se odnosi na stanje u kojem je sistem
postigao stanje vlastite najniže energije. Treći zakon tvrdi da, kako
prilazimo minimalnoj temperaturi daljnja ekstrakcija energije postaje
sve teža i teža.
5 Rutherfordov atom
Ernest
Rudeford se smatra ocem nuklearne fizike. Možemo kazati da je Rudeford
izmislio jezik kojim je moguće opisati teoretske koncepte atoma i fenomen
radioaktivnosti. Čestice koje je nazvao i opisao uključuju alfa česticu,
beta česticu i proton.
Rudefordov model opisuje atom kao sićušnu, gustu, pozitivno nabijenu
jezgru nazvanu nukleus u kojoj je koncentrirana gotovo sva masa, oko
koje svijetle, negativno nabijene tvari koje kruže na određenoj udaljenosti,
slično kao što planeti kruže oko Sunca.
Prijevod sa slike: masa elektrona je oko 1/2000
mase protona, a masa protona je jednaka masi neutrona.
Rudefordov model atoma se naziva i nuklearnim atomom ili planetarnim
modelom atoma.
6 Smjer vremena
6.1 Entropija
Entropija
je spontano i konitinuirano kretanje iz reda prema neredu.
Mjera entropije mora biti globalna. Primjer: možemo pumpati toplinu
iz frižidera (kako bi napravili kocke leda), ali toplina se prenosi
u kuću i entropija kuće raste, iako se lokalna entropija u kockama leda
smanjuje. Dakle, suma entropije u kući i frižideru raste.
Koncept entropije se odnosi na mnoge fizikalne sisteme, ne samo na
toplinu. Primjer: entropija ometa tok informacija – signal se uvijek
degenerira uslijed slučajnog šuma.
Entropija čitavog Svemira raste sa vremenom.
6.2 Ireverzibilnost
Klasična fizika je znanost na kojoj se temelji naše vjerovanje u deterministički,
vremenski revezibilan opis prirode. Klasična fizika ne unosi nikakvu
razliku između prošlosti i budućnosti. Ovo je poznato kao Epikurova
dilema, dilema postojanja ili postajanja, ideja da je potrebano uzeti
u obzir određeni element slučajnosti kako bi se dogodila devijacija
(odstupanje) u kretanju materije iz potpuno predodređene (staze) evolucije.
Zapanjujući uspjeh jednostavnih fizikalnih principa i matematičkih
pravila u razjašnjavanju velikog dijela prirode nešto je potpuno očigledno
sa stanovišta svakodnevnog iskustva. Povremeno je promatrajući, priroda
se čini krajnje kompleksnom i slučajnom. Malo je fenomena koji iskazuju
točnu vrstu pravilnosti, a koja koji mogu nagovještavati unutrašni red.
Tamo gdje su trendovi i ritmovi očiti, oni su veoma često približne
i kvalitativne forme. Postavlja se pitanje kako možemo uskladiti ove
naoko slučajne događaje sa pretpostavkom o Svemiru bez unutarnjih zakona.
Treba biti sposoban izdvojiti bitno iz kompleksnosti svakodnevnih situacija.
Reverzibilni procesi se čine idealizacijom realnih procesa u prirodi.
Interpretacije koje se temelje na vjerojatnosti čine makroskopski karakter
naših opservacija odgovornim za ireverzibilnost koju promatramo. Ako
bi mogli pratiti svaku pojedinu molekulu, mogli bi vidjeti vremenski
reverzibilan sistem u kojem se svaka molekula ponaša u skladu sa Newton-ovim
zakonima fizike. Kako mi jedino možemo opisati određeni broj molekula
u svakom odjeljku, zaključujemo da sistem teži prema ekvililibrijumu
(ravnoteži). Da li je ireverzibilnost samo posljedica približnog makroskopskog
karaktera naših promatranja? Da li ona ima ima veze sa ignoriranjem
svih pozicija i brzina?
Ireverzibilnost vodi i prema redu i prema neredu. Neravnoteža vodi
prema konceptu kao što je samo-organizacija i disipativne strukture
(one strukture koje se postepeno troše, gube energiju, rasipaju) kao
što je npr. snježna pahuljica. Objekti daleko od ravnoteže su visoko
organizirani zahvaljujući privremenim, ireverzibilnim, neravnoternim
procesima.
Ponašanje kompleksnog sistema nije u potpunosti slučajno, radi se zapravo
o tome da je finalno stanje toliko osjetljivo na početne uvjete da je
nemoguće predvidjeti buduće ponašanje bez beskonačnog znanja o svim
budućim kretanjima i energijama (npr. leptir u Južnoj Americi uzrokuje
oluju na Sjevernom Atlantiku).
Promatramo li rast jednodimenzionalnog staničnog automata da dva stanja
(on i off) očito je da jednostavna pravila generiraju značajnu kompleksnost.
Iako se radi „samo“ o matematičkoj igri, mnogo je primjera istog oblika
i složenog ponašanja koja se zbivaju u prirodi.
Individualni opisi nazivaju se trajektorije, statistički opis grupa
naziva se ansamblom. Individualni dijelovi su determinirani, trajektorije
fiksirane. Ipak ansambli djelova prate vjerojatne obrasce i nisu izvjesni
(kolebljivi su). Da li ovo proizlazi iz ignoriranja svih trajektorija
ili nečeg dubljeg u zakonima prirode? Svaki proračun sa ciljem predviđanja
će neizbježno sadržavati neku veličinu ulaznih pogrešaka jer mi nismo
u mogućnosti mjeriti fizikalne veličine neograničeno precizno.
Valja uočiti da se relativne vjerojatnosti razvijaju na determinističan
način. Statistička teorija može ostati deterministička. Dakako, makroskopska
ireverzibilnost je manifestacija slučajnosti vjerojatnih procesa na
mikroskopskoj skali. Uspjeh redukcionizma se temeljio na činjenici da
je većina jednostavnih fizikalnih sistema linearna, ukupno je suma dijelova.
Kompleksnost se pojavljuje u nelinearnim sistemima.
6.3 Smjer vremena
Zašto percipiramo vrijeme kao da se uvijek kreće prema naprijed? Zašto
su naša sjećanja uvjek o prošlosti, a nikada o budućnosti. Svi temeljni
Newtonovi zakoni su vremenski revezibilni. Sudari izgledaju jednako
prema naprijed i prema natrag. Kutija ispunjena molekulama plina koja
se u potpunosti ponaša u skladu s Newtonovim zakonima nema ugrađen smjer
vremena. Međutim, moguće je pokazati da će kontinuirano slučajno kretanje
molekula izazvati ukupan ansambl da posjeti i prijeđe kroz svako moguće
stanje kutije, slično kao što će kontinuirano miješanje karata u konačnici
reproducirati svaku moguću sekvencu (slijed karata).
Ova sposobnost prirode da se dijeli u višestruka stanja čini jednostavnijim
za shvatiti zašto termodinamični sistemi teže ekvilibrijumu (ravnoteži)
što je poznato kao Pioncare-ov teorem. Ako je kutija sa plinom trenutno
u stanju niske entropije, uskoro će vjerojatno biti u stanju manjeg
reda s obzirom da postoji velik broj stanja koja može zauzeti (u koja
se može razviti), većina ovih stanja su ona više entropije. Samim zakonima
slučajnosti, kutija ima veću vjerojatnost postići stanje više entropije
nego stanje niže entropije jer postoji mnogo više mogućih stanja visoke
entropije.
Poincare-ov teorem tvrdi da ukoliko svako pojedino stanje ima istu
vjerojatnost da bude postignuto (dosegnuto), tada će se očito stanja
većeg nereda pojavljivati češće nego stanja potpune uređenosti, jednostavno
jer je ovih prvih znatno više.
Termodinamička zbivanja, kao naprimjer rast stabla, nisu vremenski
reverzibilna. Razbijena jaja se ne popravljaju sama. Određeno ovim događajima,
vrijeme ima smjer, preferirani smjer.
Entropija i smjer vremena su usko povezan. Povećanje entropije je u
smjeru pozitivnog vremena. Ipak, proučavanje komponenata sistema pokazuje
da je djelove moguće opisati u obliku vremenski-simetričnih zakona.
Drugim riječima, mikroskopski svijet je upravljan vremenski-simetričnim
zakonima, ali makroskopski svijet ima točno određeni smjer.
7 Kvantna fizika
7.1 Planckova konstanta
Ranih 1900-ih njemački fizičar E. Planck je uočio fatalne pogreške
u fizici demonstrirajući da elektron kružeći oko jezgre ubrzava. Akceleracija
znači promjenjivo električno polje (elektron ima naboj), kada dolazi
do emitiranja fotona. Ali, u tom slučaju elektron bi izgubio energiju
i pao na jezgru. Prema tome, atom ne bi trebao postojati.
Prijevod sa slike:
Prema klasičnoj fizici, elektron u orbiti oko jezgre atoma treba
emitirati elektromagnetsku radijaciju (fotone) kontinuirano, jer kontinuirano
ubrzava u zakrivljenoj putanji. Rezultirajući gubitak energije implicira
da bi elektron trebao u spiralnoj putanji pasti na jezgru u veoma kratkom
vremenu (tj. atom ne može postojati).
Bohr je predložio da su elektroni ograničeni na određene fiksirane
(kvantizirane) putanje. Elektron može skočiti, odjednom, između ovih
putanja apsorbiranjem ili emitiranjem fotona sa odgovarajuće točnom
valnom dužinom.
Da bi riješio ovaj problem, Planck je pretpostavio da
se energija, na sub-atomskoj razini, može transferirati (prenositi)
jedino u malim jedinicama tzv. kvantima. Prema njegovom pronalasku,
mi ovu jedinicu nazivamo Planck-ovom konstantom (h). Riječ kvantni dolazi
od riječi kvantitet i odnosi se na malene pakete djelovanja ili procesa,
najmane jedinice oba (djelovanja ili procesa) koji se mogu povezati
sa pojedinim događajem u mikroskopskom svijetu.
7.2 Dvojnost val-čestica
Valna priroda svjetlosti objašnjava velik dio njenih svojstava:
• refleksiju/refrakciju
• difrakciju/interferenciju
• Dopplerov efekt
Ali, rezultati zvijezdane spektroskopije (emisija i apsorpcija spektra)
se mogu objasniti samo ukoliko svjetlost ima čestičnu prirodu poput
Bohr-ovog atoma i opisa svjetlosti pomoću fotona.
Dvojna priroda svjetlosti najbolje se demonstrira fotoelektričnim efektom,
u kojem slabo UV zračenje (svjetlost) producira tok naboja (oslobađanje
elektrona) dok snažno crveno svjetlo ne oslobađa elektrone bez obzira
koliko je intenzivno.
Einstein
je objasnio fotoelektrični efekt pretpostavljajući da svjetlost postoji
u čestičnom stanju, paketima energije (kvantima) nazvanim fotoni. Upotrebom
crvenog svjetla ne dolazi do toka naboja jer su paketi energije koje
nosi svaki pojedini foton preslabi da bi izbili elektrone iz atoma neovisno
o tome koliko je crvenih fotona usmjereno na katodu. Za razliku od toga
svaki pojedini UV foton je dovoljno snažan da oslobodi elekton i prizvede
tok naboja.
Ovo je jedan od najneobičnijih, ali temeljnih koncepata moderne fizike
da svjetlost ima i valno i čestično stanje (ali ne istovremeno) i nazivamo
ga valno-čestičnim dualizmom (dvojnosti).
7.3 de Broglie-va valna materija
Jedno
do temeljnih pitanja koje se postavilo kada je Einstein iznio svoju
teoriju o svjetlosti bilo je: da li elektroni imaju valna svojstva?
Odgovor je došao u doktorskoj tvrdnji Louisa de Broglie-a
1923. de Broigle je tvrdio da s obzirom da svjetlost pokazuje valna
i čestična svojstva i materija također može biti čestica i val.
Jedan od načina na koji možemo zamisliti val tvari (ili foton) je u
obliku valnog paketa. Normalni valovi imaju sinusoidalni oblik i nemaju
početak ni kraj.
Kompozicija nekoliko valova različitih valnih dužina može proizvesti
valni paket sljedećeg oblika (slika).
Dakle, foton ili elektron u kretanju se može zamisliti kao valni paket
koji posjeduje svojstva vala, ali također i jedinstvenu poziciju i veličinu
koju povezujeno sa česticom. Prisutni su i određeni problemi poput onog
da valni paketi ne prestaju na konačnoj udaljenosti od točke najveće
amplitude već se proteže u beskonačnost. Znači li to da elektron postoji
na svim točkama svoje trajektorije?
de Broglie je također formulirao jednadžbu koja povezuje valnu dužinu
čestice sa momentom čestice. Dakle, energija je povezana svojstvima
tvari.
I dok je de Broglie-ove valove bilo teško prihvatiti nakon stoljeća
shvaćanja čestica kao tvari s konačnom veličinom i pozicijom, valna
svojstva elektrona su dokazana u laboratorijskom eksperimentu usmjeravanjem
snopa elektrona prema prepreci s otvorima i pokazujući pojavu struktura
koje nastaju uslijed interferencije.
Kako se de Broglie-ova ideja uklapa u makroskopski svijet? Valna dužina
isčezava proporcionalno sa momenton objekta. Zato što je veća masa objekta,
kraća je valna duljina. Valna dužina osobe, na primjer, je veličine
milijuntnog dijela centimetra, premala da bi se mogla izmjeriti. Ovo
je razlog zbog kojeg ljudi ne „tuneliraju“ kroz stolice kada na njih
sjednu.
7.4 Princip neodređenosti
Klasična fizika se našla pred problemom kada je trebalo opisati dvojnu
prirodu (valna i čestična svojstva) materije. Još veći problemi došli
su sa otkrićem principa neodređenosti.
Princip
neodređenosti razvio je W. Heisenberg tvrdnjom o efektima
valne i čestične prirode na svojstva objekata na subatomskoj razini.
Razmotrimo li koncept momenta u mikroskopkoskom svijetu s valnim svojstvima,
moment vala dan je sa njegovom dužinom. Valni paket poput fotona ili
elektrona sastavljen je od mnogo valova. Stoga, on treba biti sastavljen
od mnogo pojedinačnih momenata. Ali kako objekt može imati mnogo momenata?
Dakako, u trenutku kada je mjerenje nad česticom provedeno, uočava
se jedan jedinstveni moment. Ali poput neodređeosti pozicije (fuzzy
position) i moment prije promatranja je intrinsično (po prirodi, kao
unutrašnje svojstvo) neodređen. Ovo je poznato kao princip neodređenosti
koji tvrdi da su određene veličine poput pozicije, energije i vremena
nepoznate osim u obliku vjerojatnosti. U svojoj najjednostavnijoj formi
princip neodređenosti tvrdi da pouzdano poznavanje tzv. komplementarnih
parova nije moguće. Na primjer, možemo izmjeriti lokaciju elektrona,
ali ne istovremeno i njegov moment (energiju).
Matematički princip neodređenosti opisujemo na sljedeći način, gdje
je „x“ pozicija, a „p“ moment:
Ovo je vjerojatno najpoznatija jednadžba u fizici uz onu E=mc2. Ona
u osnovi kaže da kombinacija pogreške u određenosti položaja pomnožena
sa pogreškom u određenosti momenta uvijek mora biti veća od Planck-ove
konstante. Dakle, moguće je izmjeriti poziciju elektrona do neke točnosti,
ali pri tome će njegov moment biti unutar velikog raspona vrijednosti.
Obratno, moguće je precizno izmjeriti moment, ali tada je položaj nepoznat.
Također, valja uočiti da je princip neodređenosti nevažan u slučaju
makroskopskih objekata s obzirom da je Planck-ova konstanta, h, veoma
mala (10-34).
Dubina principa neodređenosti se shvaća kada postavimo pitanje; da
li je naše znanje uistinu neograničeno? Odgovor je ne, jer princip neodređenosti
kaže da postoji ugrađena neodređenost, nedeterminiranost, nepredvidljivost
prirode.
7.5 Kvantna valna funkcija
Valna priroda mikroskopskog svijeta čini koncept „položaja“ složenim
u slučaju subatomskih čestica. Čak i valni paket ima „neodređenost“
koja se uz njega vezuje. Elektron u orbiti (na putanji) oko jezgre nema
poziciju o kojoj možemo raspravljati, osim što možemo tvrditi da sa
nalazi negdje unutar svoje orbite (putanje).
Kako bi riješila ovaj problem, kvantna fizika je razvila alat u obliku
kvantne valne funkcije, matematički opis superpozicije povezane sa entitetom
(jedinkom) u bilo kojem trenutku.
Ključna točka valne funkcije je u tome da se pozicija čestice opisuje
isključivo kao mogućnost ili vjerojatnost sve dok se ne izvrši mjerenje.
Na primjer, sudar elektrona sa fotonom rezultira izmjerenom pozicijom
i kažemo da je nastao „kolaps“ valne funkcije (tj. valna priroda elektrona
prelazi u čestičnu prirodu).
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|