|
Bosanska država za vrijeme Kulina bana
Prva
pouzdana vijest o Bosni potiče iz sredine X stoljeća, kada je bizantski
car-pisac Konstantin Porfirogenit spominje u svom djelu “De
administrando imperio“ kao malu zemlju ili “horion
Bosona“ oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne u kojoj se nalaze
dva grada Katera (Gradac) i Desnik.Ime Bosna se postepeno prenosilo sa
njegovog prvobitnog područja na pripojene prvo susjedne,a zatim i dalje
oblasti. Tako se prije kraja XI stoljeća stvara bosanska država koju pop
Dukljanin u svojoj hronici navodi ravnopravno sa Raškom i Hrvatskom. S
obzirom na svoj geopolitički položaj i relativnu udaljenost od tadašnjih
centara političke moći,Carigrada na istoku i Rima na zapadu, Bosna se
kao država oformila prije drugih susjednih južnoslavenskih država.
Dukljanin opisuje Bosnu kao veliku zemlju,koja se prostire od Drine do
gornjeg toka rijeke Vrbasa i jadranskog razvođa,sa organiziranom vlašću
na čijem čelu se nalazi vladar sa titulom bana. Prvi koji se spominje
u pisanim spisima je ban Borić kao samostalni gospodar Bosne u vrijeme
bizantsko-ugarskih ratova (1154-1164). Vladar Bosne koji se spominje nakon
bana Borića bio je ban Kulin (1180-1204), poznat kao
veliki bosanski ban. Za vrijeme njegove vladavine bitna
je povelja donijeta Dubrovčanima, heretičko učenje, kao i sabor na Bilinom
polju koji je po naredbi pape Inocenta III održao njegov izaslanik Ivan
de Casamaris u cilju da se heretičko učenje u Bosni uguši.
2. Dolazak bana Kulina na vlast
Vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon Borića jeste ban Kulin
koji je vladao od 1180. do 1204. godine. Papski izaslanik Ivan de Kazamaris
u svojim spisima ga je nazvao kao “velikog bana“ i “plemenitog
i moćnog muža“. Smatra se da je ban Kulin došao na vlast prije cara
Manojla 1180. god. kao bizantski vazal. Teritorijslno širenje Bosne izraz
je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestovalo prirodnim
pokazateljima, međunarodnim respektovanjem, želeći poslovnu saradnju sa
susjednim zemljama. Bitno je da se Bosna nakon 1180. god. među južnoslavenskim
zemljama javlja kao već izgrađena i čvrsta država.
Bosna se u diplomatskim spisima različito nazivala: vojvodstvo (ducatus),
regija (terra,districtus), banovina (banatus) i na kraju
kraljevstvo (regnum). U vrijeme velikog bosanskog bana Kulina,
krajem XII i početkom XIII stoljeća, Bosanska država se prostirala od
Drine do Grmeča,sa oblastima Bosnom,Usorom (Srebrenik), Soli (Tuzla) i
Donjim krajima oko Sane (Ključ). U Kulinovo vrijeme u Bosni su bile već
učvršćene određene feudalne društvene strukture. Istovremeno su razvoj
trgovine i rudarstva sa Dalmatinskim gradovima rezultirali značajnim privrednim
usponom. Centralnu ulogu u tome je imao Dubrovnik kao najjača sila na
zapadnom Balkanu tog vremena. Ban Kulin je bio najtipičnija ličnost srednjovjekovne
Bosne i jedini je bosanski vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji.
3. Politička stabilnost Bosne za vrijeme bana Kulina
Ban Kulin je ostao sačuvan u narodnoj poslovici “Od Kulina
bana i dobrijeh dana“. U vrijeme potpune feudalne anarhije
u Bosni početko XV stoljeća jedna skupina bosanske vlastele obratila se
napuljskom kralju Ladislavu da se bosanske granice potvrde u opsegu koje
su imale za vrijeme bana Kulina. To pokazuje da se u Bosni, zahvaćenoj
feudalnim rasulom, i dva stoljeća nakon bana Kulina čuvala uspomena na
njegovu vladavinu kao doba postojanosti i državničke mudrosti. Boreći
se svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri ban znao se praviti
nevješt – kako ne razumije u čemu su doktrinarne vjerske razlike između
katoličanstva i patarenstva
samo da bi i sebi i Bosni skinuo sa vrata papu i ugarskog kralja. Ban
Kulin simbolizira duh i karakter Bosne kao osobene zemlje. Papski izaslanik
Ivan de Kazamaris je predložio da se u Bosni uspostave tri – četiri biskupije.
4. Privredni prosperitet Bosne, Povelja bana Kulina
Pored političke stabilnosti za vladavinu bana Kulina
vezuje se značajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva
i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno sa Dubrovnikom.
Iz ugovora (povelje) o trgovini koji je ban Kulin zaključio sa dubrovačkom
općinom 29. VIII 1189, može se zaključiti da je u to vrijeme u Bosni već
postojala određena feudalna struktura vlasti. On se ponašao kao svaki
patrimonijalni feudalni vladar koji se smatra vlasnikom cjelokupnog državnog
teritorija. U ulozi gospodara Bosne, Kulin jamči Dubrovčanima slobodu
trgovine i kretanja po zemlji kojom vlada. Oko bana se već nalazi određeni
izvršni i prinudni aparat vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima
zaštitu od eventualnih nasilja njegovih “časnika”. Najviše
koristi od tog poreza su imali novi vladajući slojevi.Zahvaljujući tome
u Bosni su se razvila tri trga sa utvrdama : “Vrhbosna“ u
XI stoljeću nazvana kao “Civitas Bosna“,Visoko
i Drijeva (Nerenta),na lijevoj obali Neretve kod ušća rijeke Krupe. Na
kraju je njegova dvorska kancelarija, koja predstavlja posljednju kariku
u izgradnji feudalne državne organizacije.
Ova povelja pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII stoljeća
na tlu Bosne postojala država sa svojom osobenom organizacijom vlasti
i određenim prevnim sistemom. Povelja predstavlja prvi pisani dokument
pisan ćirilicom na govornom narodnom jeziku koji govori o trgovačkim vezama,
koje su sigurno od ranije postojale. Prema tome ugovorom se uređuje jedna
već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Jačanjem
tog prometa i veza u Bosni su se razvijala vremenom mala trgovačka središta,
među njima su bila već navedena tri trga: Vrhbosna, Visoko i Drijeva kod
ušća rijeke Krupe.
5. Srpska prijestolna kriza
Do srpske prijestolne krize došlo je kada se 1196. Veliki
župan Stefan Nemanja, protivno tadašnjem redu naslijeđa, preskočivši
najstarijeg sina Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana,
koji je kao zet bizantskog cara imao političku prednost nad starijim bratom.
Vukan je od oca mjesto očekivanog prijetolja dobio na upravu Zetu i Trebinje,
sa titulom “velikog kneza”. Uvrijeđen i nezadovoljan, Vukan
se povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz njegovu podršku nekoliko
se godina borio za prijestolje protiv mlađeg brata Stefana. U sklopu te
borbe treba gledati i njegovo pismo papi 1199, u kojem su se iza vjerskih
optužbi i dokaza protiv navodnih heretika u Bosni krili konkretni politički
motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj Emerik uspio svrgnuti bana Kulina,
onda bi na mjesto bosanskog bana mogao doći sam Vukan, kao Emerikov saveznik
i “pravovjernik”, koji priznaje papu i rimsku crkvu kao pravu
i jedinu.
Istovremeno su i Emerikovi motive bili prije svega političke prirode.
Prilikom pacifikacije Huma 1198 godine kralj Emerik se nije usudio napasti
bana Kulina, kao “gospodina Bosne”, i “njegovu zemlju”.
Kralj Emerik se u jednom pismu papi žali da je ban Kulin upao u Srbiju
i odveo “neke kršćane”, kao podanike ugarske krune, te da
prijeti da će i “preostali dio zemlje uzeti”. Jasno je da
ban Kulin nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika
bana Borića, nije bio ni politički povezan sa ugarskim kraljem.
Nakon što je 1202 god. pomogao Vukanu da izbaci Stefana i za kratko se
vrijeme domogne položaja velikog srpskog župana, ugarski kralj je smatrao
da se može okrenuti Bosni i dovesti je u svoju političku zavisnost.
6. Pojava heretičkog učenja u vrijeme bana Kulina
Za vrijeme Kulina bana vezane su prve vijesti o postojanju i širenju
heretičkog učenja u Bosni.To učenje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio
i sam ban Kulin, s porodicom,rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu,
Inocenta III godine 1199. Prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin
velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se u “
zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera,
i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i
svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa više svojih
srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana“.
Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja
u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije
i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati. U Rimu su tek navodi iz pisma
kneza Vukana primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje,
pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu
sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom ugarskom kralju
Emeriku, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija
je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga “da ova bolest, ako
se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ugarskom
kraljevstvu ne razvije njena pošast”.
Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost
da uz podršku rimske kurije ostvari svoje političke pretenzije na Bosnu.
Time je započela bliska saradnja između između rimske kurije i ugarsko-hrvatskih
kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne
crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, ustvari protiv njene
samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i
križa ili krsta,koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju
bosanski heretici, bilo da su “patareni” ili “babuni”,
bilo muslimani, nije više prekidala. Usaglašena akcija rimske kurije i
ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, podstaknuta izvještajem zetskog
kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz
XII u XIII stoljeće kada su ugarski vladari nosili i titulu “srpskog
kralja”. Pred opasnošću od križarskog rata, lukavi i oprezni Kulin
odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži
rimska kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati
heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, u tom smislu
moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove
ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev
i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog
kapelana, Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenom uputstvima trebalo
da postupi kao u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vođenim protiv
katara i patarena po Italiji i Francuskoj.To je značilo da prvo pokuša
prevesti heretike “na put istine”, a ako se ne odazovu onda
da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, što je značilo
da se upotrijebi sila. Hereza je u Bosni bez sumnje bila sredstvo drzavne
politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na dugovni zivot
bosanskog covjeka nikako nije mogao odreci.
7. Sabor na Bilinom polju
Papin izaslanik,već spomenuti Ivan de Kazamaris, je po naredbi pape,
u pratnji dubrovačkog arhiđakona Marina, stigao u Bosnu početkom aprila
1203 godine. Odmah je na Bilinom polju, “pored rijeke” (na
području Zenice) održao sabor sa “starješinama krstjana”,
banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom.To je bilo vrijeme Četvrtog
križarskog rata 1202-1204 god. koji je doveo do znatnih pomjeranja u političkim
odnosima na Balkanu i u istočnom Sredozemlju, što se vremenom osjetilo
i u Bosni.
Papin izaslanik ispitivanjem “krstjanskih” starješina ustanovio
je das u njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni
učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije. Zato je zatražio
od starješina da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to odmah
pristali, pa su 8.IV 1203. Potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji)svog
heretičkog učenja i prakse. Pored prisutnih starješina bosanskih krstjana,
akt je potpisao i sam ban Kulin kojem je svjedok bio dubrovački arhiđakon
Marin.Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape
Inocenta III, koji je za razliku od svojih prethodnika, vodio blažu politiku
prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ukoliko se njihova
vjerska djelatnost nije nalazila u suprotnosti sa službenim katoličkim
dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala željenog učinka, Inocent III
nije oklijevaoda proglasi križarski rat, kao što je to učinio 1209 god.
protiv albižana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara. U Bosni
je 1203 god. ta politika očito dala željeni učinak da je Ivan de Kazamaris,
smatrajući da je završio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi
ono što je uskladio i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa
sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starješina, po imenu Ljubina
i Bragetu. Oni su pred kraljem, katoličkim nadbiskupom (Kalocsa – danas
malo mjesto u mađarskom Podunavlju u području Kecskemeta, a nekada sjedište
vrlo značajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, “u ime sve
svoje braće i samog bana Kulina”, ponovili zakletvu da će se pridržavati
svih datih obaveza. Banovom je sinu určen akt sa kraljevim pečatom, kao
nalog banu da pazi da se primljene obaveze poštuju i da se izvršava sve
ostalo što bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tražila rimska crkva.
Ukoliko bi ban svjesno podržavao i širio heretike, bio bi dužan platiti
globu od 1.000 maraka srebra, koju bi po pola dijelili rimska kurija i
kraljeva blagajna.
Pismom datiranim u Ugarskoj 10.VI 1203 god. Kazamaris je izvijestio papu
da je obavio posao sa “bivšim patarenima” u Bosni. U stvarnosti
čin odricanja pokazao se samo kao Kulinov taktički potez, povučen u samoodbrani
da bi se izbjegla opasnost krstaškog rata. Sabor na Bilinu
Polju, sa svim događajima koji su mu potom slijedili, pokazao je da su
bosanski krstjani bili u stanju da se na različite načine odupru svakoj
vrsti spoljnog pritiska. Oni su se pokazali čvršćim i ustrajnijim nego
što su to njihovi brojni protivnici mislili. Što se pritisak pojačavao,
to su više jačali i njihov otpor i njihova snaga.
Historijske prilike u Bosni omogućile su bosanskom krstjanstvu da uhvati
čvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se,skoro tri
st. pružao otpor svim pritiscima koji su dolazili,kako sa zapada tako
i sa istoka.
Zaključak
Ban Kulin je bio najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i jedini
bosanski vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji. Da je to tačno svjedoče
nam brojna dešavanja za vrijeme njegove vladavine, kao što su:
- politička stabilnost srednjovjekovne bosanske države za vrijeme bana
Kulina;
- privredni prosperitet Bosne, Povelja bana Kulina;
- srpska prijestolna kriza;
- pojava heretičkog učenja;
- sabor na Bilinom polju;
Za vladavinu bana Kulina vezuje se privredni prosperitet utemeljen na
razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno
Dubrovnikom. Iz ugovora o trgovini 29.VIII 1189 može se zaključiti da
je u Bosni postojala struktura feudalne vlasti. Kao gospodar Bosne ban
Kulin jamči Dubrovčanima slobodu trgovine i kretanja po zemlji kojom on
vlada. Ova povelja svjedoči da je u vrijeme izdavanja postojala država
sa svojom osobenom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom.
Veze sa Dubrovnikom su postojale i ranije, ali ova povelja predstavlja
prvi pisani dokument kojim se samo utvrđuje ustaljena praksa.
Razvojem trgovine javljaju se i trgovački centri: Vrhbosna, Visoko i Drijeva
(Narenta) na lijevoj obali kod ušća Krupe. Za vrijeme bana Kulina javljaju
se i prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni koja je uzela toliko
maha da je prihvatio i sam ban Kulin, kao i njegova porodica i narod.
O tome je papu Inocenta III obavijestio 1199 godine zetski knez Vukan,
(stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje).
Papa Inocent III se 1200 godine obratio pismom ugarskom kralju Emeriku
tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je to prihvatio,
vidjevši mogućnost da uz podršku rimske kurije ostavi pretenzije na Bosnu.
Sve se ovo zbiva u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, tj. na prelazu
XII u XIII stoljeće kada su ugarski vladari nosili titulu ,,srpskog kralja¨.
Kulin je da bi izbjegao križarski rat, pristao na promjene kada je u pitanju
vjera, pa je sa papinim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom održao sabor
na Bilinom polju 8.IV 1203 godine. Sabor je potpisan u vrijeme Četvrtog
križarskog rata 1202-1204 koji je doveo do značajnih političkih promjena
u Bosni.
Literatura
1.Dr.Imamović Mustafa - Historija Bošnjaka (drugo izdanje),Sarajevo:
Bošnjačka zajednica culture Preporod, 1998.
2.Dr.Imamović Mustafa – Historija države prava Bosne i Hercegovine (Knjiga
trinaesta), Sarajevo.
3.Akademik dr Dzevad Juzbašić,Prof.dr Ibrahim Karabegović(iz recenzije)
- Bosna I Hercegovina od najstarijih vremena do Drugog svjetskog rata
(Prvo izdanje), Grupa autora: Dubravko Lovrenovic, Boris Nilevic.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
|
|