Otcjepljenje južnih Slavena od Austrougarske
i stvaranje države Slovenaca, Hrvata i Srba

Jedan od ranih političkih i promidžbenih vanjskih podsticaja za federalizaciju jugoistočne Evrope povezan je s vodećom osobom poljske političke emigracije iz 1830. poljskim knezom Adamom Czatarovskym. Taj plan je imao za cilj ujedinjenje svih Slavena sem Rusije. Dalje na osnovu toga nastale su ideje Ilije Garašanina ali je to pretvoren u velikosrpski projekat. U drugoj polovini 19. St. nastaju velikosrpska ideja po Vuku Karadžiću i velikohrvatska ideja po Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. U jeku I svjetskog rata nastala je ideja o stvaranju Jugoslavavije i otcjepljenju Južnih Slavena od Austrougarske. Emigracija je osnovala Hrvatski odbor u Italiji. Ali pored svih želja ipak je na vidjelo isplivala velikosrpska politika koja će i dominirati u novonastaloj državi.

1. Geneza borbe za ujedinjenja Južnih Slavena

Realizacija ideje o stvaranju zajedničke države Južnih Slavena, koja je nikla u Hrvatskoj u prvoj polovini 19. St., ubrzana je po izbijanju prvog svjetskog rata. Hrvatski građanski političari ( Franjo Supilo, Ivan Meštrović, Ante Trumić..) emigrirali su u Italiju i obrazovali Hrvatski odbor, koji je izjavio da napad na Srbiju je kao i napad na Hrvatsku. Nakon bitke na Kolubari na sjednici srpske vlade u Nišu 7.12. 1914. vlada je izjavila da ovo od početka borba za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvatska emigracija je pozvala sve Slavene da stupe u srpsku vojsku.
Pored toga u to vrijeme je srpska vlada vodila tajne pregovore oko ustupljenja pojedinih područja Austrougarske naseljenim Hrvatima i Slovencima nakon rata za koje nije znao odbor u emigraciji. Političari u emigraciji su sluteći to bili potpisali se protiv davanja teritorije Italiji. Oni su se bili izjasnili kao odbor u emigraciji, iako nikakav odbor kao takav nije postojao. Emigranti su osnovali jugoslavenski odbor u hotelu Madison u Parizu 30.4. 1915., a za predsjenika izabran je Ante Trumbić.
Za to vrijeme u Srbiji su dominirala dva pravca „ malo “ i „veliko “ rješenje. Malo rješenje podrazumijeva proširenu Srbiju s dijelovima Hrvatske, Dalmacije sva Bosna, Hercegovina i Vojvodina. A drugo je bilo ujedinjenje svih Slavena pod dinastijom Karađorđevića. Zbog Londonskog sporazuma u Nišu je 6.5. 1915. Potpisana bila peticija protiv tog sporazuma. Najbliži srpskoj vladi u vezi stvaranja nove države bio je Frano Supilo. On je bio pored toga iznio i svoju zamisao oko federalizacije te države.

1.1. Svibanjska i Krfska deklaracija i Kongres potlačenih

Potkraj svibnja ( maja) 1917. u Beču je zasjedalo Carevinsko vijeće. U vijeću su bili zastupnici iz Dalmacije, Slavonije, Slovenije i Istre – zemalja koje su bile u austrijskom dijelu monarhije. Oni su osnovali  Jugoslavenski komitet na čijem je bio dr. Anton Korošec a potpredsjenik dr. Martko Laginja. Na zasjedanju carevinskog vijeća 30.5.1917. predsjednik Jugoslavenskog kluba Anton Korošec je pročitao deklaraciju o ujedinjenju svih zemalja Južnih Slavena u jedno državo tijelo pod vlašću Hasburško – Lotarinške dinastije. To je bila tzv. Svibanjska deklaracija.
Svibanjska deklarcija je imala značajnu ulogu u političkom životu Južnih Slavena u Austrougarskoj monarhiji. Pravo pitanje je bilo da li ono ima i podršku sila antante i Srbije. Deklaracija je potaknula politička gibanja na jugu monarhije upravo u vrijeme kada je svjetski rat ulazio u svoju završnicu. Rasprave o ulozi Južnih Slavena u političkom životu monarhije su intenzivinirani nakon Svibanjske deklaracije, osobito kada se bilo pročulo oko dogovora srpske vlade i jugoslavenskog odbora.
Krfska deklaracija nastala je kao izraz političkih težnjih Srbije nastale novom situacijom nakon izlaska Rusije iz rata, ulaska Amerike i Solunskim procesom protiv određenih struktura u Srbiji. Dogovr s Jugoslavenskim odborom mogao je pomoći Srbiji u takvoj situaciji.Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni dokument.U deklaraciji su se »autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca« složili da na bazi samoodređenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu državu, koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, a prema toj unitarističkoj ideji, Srbi, Hrvati i Slovenci uzimani su kao jedan narod te se dalje priznavala ravnopravnost njihovih imena, znakova, pisama i vjera, pri čemu se na ostale narode i narodnosti nije ni mislilo.
Nakon što je Nikola Pašić uočio da je bilo kod saveznika neke želje za separatnim mirom protiv Njemačke i da saveznici teže očuvanju Austrougarske doščlo je do promjene u Srpskoj politici. To je bilo dovelo Pašića na ideju „ malog“ rješenja. Zbog toga je Jugoslavenski odbor donio ideju o održavanju tzv „ kongresa potlačenih“. Te ideje su bili predlagali italijanski političari prije svega iz svojih razloga. Kongres je bio počeo 8.4.1918. u Rimu gdje su bile iznijete ideje o neophodnosti rušenja Austrougarske i opredjeljenosti Južnih Slavena oko života u zajedničkoj državi. Pored toga ovaj kongres nije dobio veliku podršku Pašićeve vlade. Konvgres je smatrao da sami ljudi imaju pravo rješavanja teritorijalnoh sporova.

Stvaranje države Slovenaca, Hrvata i Srba

Iako su Centralne sile imale određenog uspjeha, zbog sve većeg nezadovoljstva svojih podanika, kao i teške materijalne situacije došlo je bilo do sve veće političke agitacije u svrhu stvaranja nove države. Ante Trumbić je bio preko Švicarske uputio depešu da bi bolje da pređe sa političke tačke gledišta na Krfsku deklaraciju nego Svibanjsku. Na ovu ideju se bio stavi dr. Ante Starčević i njegova Hrvatske Stranka Prava. Stupio je bio u vezus Antom Korošecom. Okupljanje je bilo počelo početkom Januara 1918., a 2 i 3. Marta iznijeta je Zagrebačka deklaracija o ujedinjenju svih Južnih Slavena na prostoru Austrougarske ali se na spominje Hasburška dinastija kao ni ujedinjenje sa Srbijom.
Od početka septembra dolazi do otvaranja podružnica organizacija s idejom o ujedinjenju j. Slavena. Za predsjednika je bio izabran Ante Starčević a za potpredsjenika Ante Pavelić. Počekom oktobra 1918. U Zagrebu se formiralo bilo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba iz zemalja pod Hasburškom vlašću s temeljnim programom: ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u narodnu, slobodnu i neovisnu državu. Deset dana Kasnije 9. Oktobra Narodno vijeće proglašava rskid svih državno pravnih veza s Austrougarskom. To je bilo iznijelo na vidjelo dvije zemlje o ujedinjenu. Politku Narodnog vijeća u inostranstvu je bilo zastupalo Jugoslavenski odbor. Država SHS je obuhvaćala sva mjesta gdje žive J. Slaveni i gledana je kao provizor konačno ujedinjenja sa Srbijom. Ta država je bilo stvorila novu situaciju u pogledu uređenja.
Nova država nije imala bila snaga da se odupre Italijanski okupacionim trupama. Prvi pokušaj ujedinjenja s Srbijo bio poduzet na konferenciji u Ženevi od 6 do 9 Decembra. Dogovoreno je bilo formiranje zajedničke vlade Narodnog vijeća i Srbije. Zbog svojih ubjeđenja Pašić je povukao potpis sa Ženevske konvencije i teži da ujedinjenje prnese na svoju državu. Svetoza Pribićević je pored toga i dalje bio jedan od vodećih zagovaratelje ujedinjenja te je u Beorad poslao jednu svoju delegaciju. Druga delegacija u Beograd je bila poslana krajem novembra, a protiv tog izaslanstva je  bio glasao samo Stjepan Radić.
U decembru je bio stihao u Zagreb predstavnik srpske vlade koja je ljutito odgovorila da se države moraju ujedinit jer ne žele pustiti da Srbi u monarhiji budu potlačen narod. Takođe veliku želju za ujedinjenjen imao je Svetozar Pribićević što je opet odgovaralo velikosrpskim idejama. Budućnost Srba u monorhiji je vido samo u državi kojoj će glavnu ulogu imati Sbija. Pojavile su se i dvije grupe organizacija Srba: jedna je vidjela budućnost integrisanja zajedno s državom SHS,a druga samo u Srbijanskom insistiranju. Delegaciju u Beogradu s S. Pribićevićem na čelu je primio kralj regent. Odmah je bio izjavio želju za ubrzavanjem ujedinjenja. Regent Aleksanda Karađorđevič je pročito bio depešu 1. 12. 1918. Oko ujedinja države i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Zaključak

Stvaranje države Slovenaca, Hrvata i Srba imalo je svoje korijenje još u 19.st. Za vrijeme I svjetskog rata te ideje su dobile na popularnosti pod različitim okolnostima. To je ujedno predstavljalo i prvu osrganizaciju pod zajedništvom Južnih Slavena. To je bilo prvo zajedništvo tipa državno – pravnih odnosa. Pored svega toga ono predstavlja i iskru kasnijih dešavanja na ovim prostorima. Od samog početka osjećaju se nacionalne težnje, prije svega velikosrpska ideologija. To će kasnije imati udjela i u prvoj Jugoslaviji.

Literatura

• Grupa autora., Opšta enciklopedija Larouusso., str., 611., Beograd., 1974.
• Hrvoje Matković., Povjest Jugoslavije., str., 36., Zagreb., 1991.
• Trpimir Macan., Povjest hrvatskog naroda., Zagreb., 1992.
• Grupa autora., The Time : Atlas svjetske povjesti., str., 309., Zagreb., 1986.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi