Pripreme za Hercegovacki ustanak 1875.godine

OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ ISTORIJE

Još...

Pripreme za Hercegovački ustanak 1875.godine

U maju 1874. Za namjesnika Bosne bio je imenovan Ibrahim Derviš paša koji je bio poznat kao neprijatelj kršćana. To je bilo dovelo do izbijanja tenzija. Porta jedva da je mogla u BiH poslati nepodesnijeg čovjeka. Svoj uticaj na Porti stekao je bio raznim spletkama, nije bio imao ni vojničko ni diplomatsko obrazovanje. Muslimani su u njemu bili vidjeli osobu koja će zaštiti njihove privilegije i satrati „ kaure“.
Ustanak u Hercegovini nije bio planuo iznenada. Godina 1874. Je bila puna znakova, da se nešto sprema. Seljaci oko Ravna, Gabele, Nevesinja, u trebinjskom i stolačkom kotaru čitavu su spomenutu godinu stajali u živoj svezi s Dalmacijom, jer austrijske oblasti nisu pravile smetnje prolazu, aosobito su često uzmicala preko granica u Crnu Goru, pravoslavna izaslanstva, nalazeći ondje potpore zborom i tvorom.Crna Gora je i onako stajala bila prema Osmanskom carstvu u vrlo napetim odnosima radi krvoprolića u Podgorici. Osmanlije su radi ovih događaja pojačale bile granicu prema Crnoj Gori, a knez Nikola se obrati prema Austriji i Rusiji, koji su mu bili preporučili suzdržanost.
Bosanski ustanak 1875 . počeo je kao seoska pobuna protiv socijanog ugnjetavanja, a u seb i je bila sadržavala i odlike političkih kretanja koje su bile sadržavale dotadašnju karakteristiku BIH društva. Motivi koji su bili povod ustanku su se bili vidjeli već u prvim žalbama, samo su prividno krili dotadašnju pravi karakter ustanka. Jedan od glavnih uzroka izbijanja ustanka je bilo nemilosrdno pobiranje desetine po zakupcima i uopće agrarna mizerija, kojoj nije državna vlast mogla stati na kraj, a sami posjednici zemlje upravo su svojim postupanjem izazivali otpor. Porast zakupa desetine gurnuo je u krizu sistem sa svim njegovim bezazlenim i drastičnim stranama. Ustanak je bilo djelo prožimanje širih društvenih i poreskih zbivanja koji su do njega bili doveli. Njegova predistorija sadržana je u ovom poretku: nezadovoljstvo feudalnim sistemom na bosanskom selu izrodilo se, porastom zakupa desetine, u otvoreni društveno – vojni pokret.
Većina hrišćanskog stanovništva u BIH je prestavljala u socijalnom pogledu zavisan narod. Od 85 hiljada kmetovskih porodica samo je šaćica predstavljala muslimanski narod. Dok je od 75 hiljada slobodnih seljaka samo jedan neznatan dio bili hrišćani tj. oko 5 odsto. Učvršćenje takog odnosa bilo je regulisano Saferskom naredbom. Time je bio potvrđen sistem. zakupnih odnosa između age i kmeta. Takav sistem je bio postojao i znatno ranije.
Godine 1874. Bila je u nekim gornjim krajevima Hercegovine žetva slabije ponijela, pa se stoga ni desetina nije mogla bila potpuno davati. Zakupnici su bez obzira na to teško seljačko stanje nemilosrdno bili uzimali desetinu, a zaostatak htjedoše već kupiti u januaru 1875 godine. U okolini Nevesinja bili su neki seljaci pohvatani i pozatvarani, a neki su pred tim nasiljem pobjegli u planine, ai u Crnu Goru. Zabiljžen je slučaj bio da je izvjesni Smail –aga mučio kmetove da isušuju neku zemlju, što je bio dotični onda tu zemlju dijelio po nahođenju. Ovakav postupak begova i aga, a i da ne spominjemo ostale koji su bili su izazivali otpor kmetova i jačao bili svaki dan netrpeljivost.
Seljaci oko Ravna, Gabele i Nevesinja, u ljubinskom i stolačkom kraju nailazi su na otvorenu podršku austrougarskih vlasti u Dalmaciji. Pored njih, Austrijanci su podržavali i pravoslavna izaslanstva koja su išla u Crnu Goru. Prije nego što je bio buknu ustanak, U Dalmaciju je bio došao Franjo Josip, čija je pojava ustvari bila otvorena podrška ustanicima, naročito katolicima. U Dalmaciju su bila dolazila brojna izaslanstva, bosanskog namjesnika, fra Paške Buconjića, pratnja kneza Nikole. Time je car bio zaokružio svoju politiku prema BiH.
Vođe naroda u Hercegovini Jovan Gutić, Simun Zečević, Ilija Stevanović, Trivko Grubačić, Prodan Rupar i Petar Radović tokom avgusta i septembra 1874. se sastaju i odlučuju da počnu pripreme za ustanak. Donose odluke o pripremi oružja i municije, mjesta za zbjegove naroda, pripremi podrške Crne Gore ustanku i pripremi sve tako da se ustanak digne na proljeće 1875. Ova grupa je u oktobru stupila bila u pregovore sa crnogorskim knezom Nikolom Prvim Petrovićem. Knez isprva ne želi preuranjene akcije napominjući nespremnost Rusije za rat sa Osmanlijama. Pripreme su međutim bile nastevljene. U bilećkom i trebinjskom kraju njima rukovode serdar Todor Mujičić, Gligor Milićević, Vasilj Svorcan i Sava Jakšić.

Osmanlije su doznali za pregovore sa knezom i pokušavali su bili da pohapse kolovođe, ali ovi bježe u Crnu Goru u zimu 1874. na 1875. Velike sile su se bile umješale, naročito Austrija koja je zarad svojih interesa u BiH tražila od Osmanilja da pomiluje kolovođe i izvrši amnestiju. Osmanlije pod pritiskom pristaju i ulaze u pregovore.

Izbijanje Ustanka 1875. u Hercegovini

Polovinom jula 1875. Bio je najveći dio Hercegovine spreman na ustanak. Mostarski biskup Kraljević je na molbu mutesarifa da ođe među pobunjenike i sprovede primirje, ali se bio vratio sa neuspjehom. Neki smatraju da je tajno čak bio njih i bodrio. Na čelu ustanika među katolicima stajao je don Ivan Musić, koji je bio radio u porilogu Austrije. Oko don Ivana Musića se okupiše i ostale vođe kao Mijo Tomašević, Andrija Raić, Gjuro Krišto, Nikola Putica i Lovro Maslač. Od pravoslavnih vođa bili su pristali Jovan Džombeta i Jefto Kalajdžić. Od pravoslavnih vođa bili su istaknuti Lazar Sočica, Petar Radovanović, Stojan Kovačević, Bogdan Zimonjić, Maksim Bačević, Peko Pavlović i Mićo Ljubibratić. Inače je sva gornja Hercegovina bila pod uplivom Crne Gore. U to vrijeme je još bila neriješeno pitanje granica a u BIH su bili došli Konstantin eff. I Husejin paša.
Plan predviđa prvo oslobođenje nevesinjskog kraja a zatim širenje na ostale dijelove Hercegovine. U međuvremenu su Osmanlije bili tražili hajduke Pere Tunguza koji su 5. jula na Cetnjoj poljani na planini Bišini napali karavan. U gonjenju Osmanlije 9. jula ulaze u sukob sa naoružanim seljacima Jovana Gutića na brdu Gradac sjeverno od sela Krekova. Ovaj sukob je postao poznat pod imenom Nevesinjska puška i označio je tako početak opšteg ustanka u čitavoj Hercegovini. Isprva nevesinjski a potom bilećki i stolački kraj su zahvaćeni, a u avgustu gatački kraj i prigranični pojas ka Crnoj Gori. Čete od 50-300 ljudi i odredi od 500-2000 ljudi se skupljaju i napadaju Osmanske granične karaule i begovske kule.
Osmanlije imaju 4 bataljona (tabora) redovne vojske (nizami) sa ukupno 1800 vojnika. Raspoređeni su u Mostaru, Trebinju, Nikšiću, Foči i karaulama na granici. Uz nizame imaju i veći broj bašibozuka (neredovne vojske). Osmanlijskim snagama komanduje Selim-paša koji je pod komandom Derviš-paše, turskog komandanta BiH. Po izbijanju ustanka Osmanlije pokušavaju dobiti u vremenu pregovaranjem sa ustanicima dok stignu pojačanja. Ustanici su tražili smanjenje poreza, što Osmanlije odbijaju i borbe se nastavljaju. U avgustu iz Bosne stiže još 4000 nizama iz Bosne, a kasnije i još 4 bataljona nizama morem preko Kleka u Trebinje. Ustanici su u julu iavgustu uništili većinu karaula i opsjeli Trebinje 5. avgusta. Trebinje su Osmanlije deblokirali 30. avgusta. Krajem avgusta počinju borbe i u Bosni, a Srbija i Crna Gora obećavaju pomoć. Ovo dovodi do pojačanja ustanka.Knez Nikola šalje Petra Vukotića i pristiže i veći broj crnogorskih dobrovoljaca pod komandom Peka Pavlovića. Srpska vlada se ne usuđuje da javno pomaže ustanak pod vanjskim pritiskom, ali šalje Miću Ljubibratića. Dolazi do sukoba među ustanicima zbog neslaganja između predstavnika crnogorske i srpske vlade, što uzrokuje neuspjehe.

Početak, tok i kraj ustanka na području Bosne 1875 – 77.

Počinje nešto kasnije od hercegovačkog, i nije došlo do usklađivanja dejstava u ova dva kraja. U pripremama se ističu Vaso Vidović, Simo i Jovo Bilbija, Spasoje Babić i Vasa Pelagić. Po planu je valjalo prvo osloboditi sela kod Kozare, Prosare i Motajice, zatim napasti komunikacije i blokirati savske gradove, a kasnije zauzeti Banja Luku. Plan je predvidio početak ustanka za 18. avgust 1875. Plan su Turcima odali zatvoreni sveštenici u Prijedoru pa ovi pojačavaju pritisak. Zato seljaci iz Dvorišta, Čitluka, Petrinje, Bačvana, Pobrđana i Tavije napadaju 15. avgusta redife u Dvorištima. Ustanak je prihvaćen a vođa postaje Ostoja Kormanoš.
Na početku je zahvaćen dio oko Prosare i Kozare, a oko Prijedora se formira četa sa oko 400 ustanika kojom komanduje Pero Babić. Oni blokiraju Prijedor a zatim pod vođstvom Marka Bajalice i Marka Đenadije napadaju Bosansku Kostajnicu 19. avgusta. Tu trpe neuspjeh. Osmanlije brzo formiraju čete bašibozuka u Banja Luci, Travniku, Bihaću, Bosanskoj Dubici i Kostajnici, Prijedoru i Starom Majdanu. Sa ovim snagama nastupaju u tri kolone ka Kozari, a ustanici se povlače pred nadmoćnijim snagama. Na 25. avgust se ustanici dijele u manje grupe da izbjegnu uništenje, a komandu preuzima Petar Popović Pecija. Sa njegovom pomoći preko Save je 9-10. septembra prebačena kod Gašnice veća količine pušaka, poslata iz Srbije kao pomoć. Sutradan jače turske snage napadaju ustanike na Prosari i potiskuju ustanike ka Savi, gdje hrabro ginu Kormanoš i Pecija. Ustanak se međutim dalje širi u jugozapadnu Bosnu (bosansku Krajinu) gdje na čelo dolazi Golub Babić. Sa centrom oko Crnih Potoka južno od Grmeča stvorena je slobodna teritorija koju ustanici drže tokom 1875.
Odbori za pomoć su formirani u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Glavni odbor za pomaganje ustanka je osnovan u Beogradu avgusta 1875, a zatim se javljaju odbori i drugdje. U Novoj Gradiški je osnovan Glavni odbor bosanskog ustanka za oslobođenje. Srpska vlada nastoji svojim djelovanjem da obezbijedi pripajanje Bosne Srbiji, a Hrvati traže ujedinjenje sa Hrvatskom. Na Jamničkoj skupštini 16-17. decembra 1875. dolazi i do sukoba između pobornika dinastije Obrenović i Karađorđević.
Proljeće 1876. donosi nastavak akcija ustanika naročito na Kozari, Prosari, Grmeču, Vučjaku i Motajici. Golub Babić je zimi nabavio 200 pušaka ostraguša i barut i olovo za njih. Glavna uprava uz Babića ima i Iliju Bilbiju i Todora Sučevića. Babić ne napada dobro utvrđene i branjene gradove, već vrši uspješne napade na manje turske snage. 30. juna Srbija ulazi u rat protiv Osmanlija što pomaže ustanicima. Ustaničko rukovodstvo 2. jula 1876. izdaje proglas o ujedinjenju Bosne sa kneževinom Srbijom. Golub Babić sa ustanicima 9. jula osvaja Sanicu i Bravsko a 2-7. jula Bosansko Grahovo
Tada komandu od Babića preuzima pukovnik Mileta Despotović iz Srbije. On je organizovao vojsku, pooštrava disciplinu i počinje da planira osvajanje gradova a potom i šireg područja Bosne gdje bi trebalo organizovati srpsku vlast. Po tom planu Odžak je napadnut 23. avgusta i osvojen, ali je postalo jasno da je zauzimanje gradova nerealno pa su manje grupe ustanika ponovo uspostavljene. Zbog neuspjeha Srbije u ratu sa Osmanlijama i primirja 1. novembra, ustanak počinje da slabi. Nesloga među vođama ustanka se produbljuje, slabi disciplina, a ovo koriste Osmanlije.
U proljeće 1877. kreću u napad sa 5000 vojnika, ali sa ograničenim uspjehom. Despotović sa ustanicima u maju prodire u središte Bosne, na šta Osmanlije grupišu snage (20000 vojnika) sa namjerom da unište žarište ustanka kod Tiškovca i Crnih Potoka. Babić predlaže izbjegavanje frontalne borbe, ali Despotović to odbija i sa 3000 ustanika zauzima Sedlo. Tu ih Osmanlije napadaju 4. avgusta i razbijaju, čime je došlo do vojnog sloma ustanka. Despotović prelazi u Austriju gdje je zarobljen i interniran sa grupom ustanika. Babić prelazi na par dana u Liku, a zatim se vraća u Bosnu sa namjerom da obnovi ustanak. Usamljen vojno i politički, ne uspijeva da dobije pomoć ni od Srbije i Rusije. Održava se tada Narodna skupština sa 200 delegata i bira privremenu narodnu bosansku vladu sa 14 članova. U vladu ulaze Golub Babić, Vladimir Jonin, Jovo Bilbija, Jovo Skobla, Vid Milanović i drugi. Vlada je uskoro uglavnom pohapšena, a Austro-Ugarska je okupirala BiH 1878. po sporazumu sila na Berlinskom kongresu

Tok i kraj ustanka u Hercegovini

Ustanak je svom žestinom krenuo u južnoj i istpčnoj Hercegovini. Najžešće borbe bile su između Bileće i Trebinja i oko manastira Duži, kojeg su osmanske čete zauzele na juriš i spalile. Masa hrišćanskog svijeta pobjegla je preko granice na austrijsku teritoriju. Nešto s se teže na ustanak odlučile bile nahije kao: Piva, Banjani i Zupci, Krusevica, Sutorina. Među pravoslavnim učesnicima vodio je bio glavnu riječ Mićo Ljubibratić. U blizini Goražda bio je napadnut Ševket paša. To bila prva značajnija pobjeda pobunjenika. Krajem 1875. Zapovjednikom Bosne bio je postao Ahmed Muktar paša. Iako je dobio upozorenja oko kretanja ustanika Muktar paša se bio zaputio u Bileću. Dok je u Trebinju tu bilo ostavljeno samo dva bataljuna. Došlo je takođe do napada na Bošnjake u blizini Gluhe Smokve, gdje je bilo 124 momka borilo se preko 56 sati protiv 3000 i na kraju su uspjeli pobjeći.
Prvih dana mjeseca maja bio je planuo ustanak u Bugarskoj radi zločinačkih grozota, što su ih bili počinili bašibozuci. Na akciju se odličio bio i knez Nikola koji je zauzeo Bileće i Gacko i došao sve pod Nevesinje. U Nevesinju bio je zapovjednik Ismail paša. Crnogorska vojska nije bila uspjela na juriš zauzeti Nevesinje, mada je bila potpalila okolinu. Nikola je kasnije bio upozoren da Austrougarska neće trpiti širenja na područje sliva Neretve. Nakon toga ustanaka se na ovom području bio smirivao.

Utjecaj ustanka na međunarodnu politiku

Uz sve ove unutrašnje odnose u Osmanskom carstvu su se bile umiješale i strane sile. Prije svega to su bile Njemačka i Rusija, te Austrougarska. Težnje Austrougarske za osvajanjem BiH su stare. U 19 st. maršal Radetzky je u posebnoj spomenici naglasio važnost posjeda BIH kao zaleđa za Istru i Dalmaciju, a istog mišljenja bio je nešto kasnije i pobjednik kod Visa, admiral Tegetthoff. Kada je grofu Andrassy uspjelo zbližiti Austrugarsku i Njemačku, dobivale su težnje Austrougarske za proširenjem upliva na Balkanu. Došlo je bilo do sastanka triju careva ( ruskog, austrijskog i njemačkog) u Berlinu, gdje je Austrougarskoj priznato učešće u rješavanju „ Istočnog pitanja“.
U mjesecu augustu 1875. Sastadoše se u Beču njemački i ruski poslanici, te se sporazumiše s grofom Andrassy u ovim tačkama: Gl. princip mira u Evropi je održavanje statusa „quo“ za Osmanlije. Da će strane sile poslati predstavnike da saslušaju nezadovoljstva raje i odvrate ih od napada na vojne jedinice. Pomirdbenu akciju poslanika neka pripomogne Porta svojim povjerenstvom za mir. Porta je bila pristala na internacionalnu komisiju koja će biti upućena u Hercegovinu te oni su bili stigli još u avgustu.
Englesku je bio predtsavljao konzul Holmes ( jedini turkofil), za Njemačku Lichtenberg, za Rusiju Jastrebow, za Austrougarsku Vasić, za Francusku Dozon, a za Italiju Durando. Predstavnici su otišli u tabor pobunjenika. Pobunjenici nisu tačno raspolagali svoje stavove ali su se ipak mogli razabrati određeni ciljevi koji su i naveli ustanak. Nakon toga se ustanak bio pravo rasplamsao.
Diplomacija je u ovo vrijeme bila uzalud sjedila u Mostaru. Bila se kod predstavnika Porte razvila misao da se Hercegovina podjeli na dva dijela. Grof Andrassy je međutim u sporazumu s Rusijom i Njemačkom upravio notu Engleskoj, Italiji i Francuskoj, koji su bili potpisali Parišku konvenciju od 1876, te su saopćili da će Rusija, Njemačka i Austrija, složile bile da odvrate Srbiju i Crnu Goru od rata protiv Osmanskog carstva. Ostali zahtjevi su bili sloboda vjeroispovjesti, pravo na samostalno skupljanje poreza, poboljšanje seljaštva... Nota je bila poznata kao „ Bečki memorandum“. Porta je taj memorandum prihvatila i imenovala dva komesara.
Došlo je bilo do sastanka zastupnika Austorugarske, Njemačke i Rusije u Berlinu pred vijećanje. Pod predsjedovanjem Gorčakova izrađen je berlinski memorandum ( 12. Maja 1876). Ovaj memorandum je pooštreno izdavanje Andrassy decembarske note Memorandum je htio da se Osmanska vojska povuče u svoje kasarne , da se pobunjenicima da ogrevni materijal, dvomjesečno primirje. Memorandum prihvatiše bile sve sile sem Engleske. Memorandum je bio odgođen jer je upravo u to vrijeme bilo došlo do promjene na prijestolju u Istambulu. U to vrijeme je bilo na veliko insistiranje naroda u Srbiji na objavi rata, što je kralj Milan i učinio.
Došlo je bilo do sastanka car Franje i cara Aleksandra u češkom doru Reichstatt. Tu su se dogovorili da ako Osmanlije pobjede ništa se ne mjenja ali ako Srbija pobjedi obadvije će se države htjeti proširiti. Na Englesko insistiranje započela je bila prva konferencija u decembru u Istambulu. Konfernecija se bila razišla 20. januara bez rezultata. Na Londonskoj konferenciji koja je bila 3. Marta Rusija je bila uputila svoj ultimatum. Da se se potpiše mir s Crnom Gorom, da se razoruža, da se počnu sprovoditi reforme. Svi su ti zahtjevi bili izašli kad je je 15. januara potpisan sporazum u Budimpešti. Uskoro je Osmansko carstvo odgovorilo negativno na Londonski zahtjev, te je bio objevljen rat u aprilu 1877. U ovom ratu Rusija je bla sklopila povoljan San Stefanski mir, ali je bila morala ići na reviziju u Berlin.

Sanstefanski mir

Premda nikad nije sproveden, Sanstefanski sporazum imao je dalekosežne posledice za Južne Slovene i njihove odnose s Rusijom. Rusija je podržala maksimalne bugarske pretenzije, dodjeljujući Bugarskoj, između ostalog, Prizren, Prištinu, Ohrid i niški okrug. Neravnopravni tretman balkanskih naroda pogoršao je njihovo suparništvo i počeo da ih udaljava od Rusije. Sporazum je Srbiji dao nezavisnost, ali nisu ispunjeni njeni teritorijalni zahtevi. Za srpske lidere ovo je bila velika nepravda, koju su nametnuli Rusi .
Sporazum iz San Stefana izveo je veliki zaokret u spoljnopolitičkoj orijentaciji Srbije, u čemu su knez Milan i ministar inostranih dela Jovan Ristić odigrali glavnu ulogu. Sve do San Stefana knez Milan je bio slijepo odan Rusiji, videći u ruskom caru glavnog branioca. Nakon ovoga je shvatio da se spoljna politika Srbije zasniva na opasnoj slovenskoj sentimentalnosti, te je izveo zaokret ka prozapadnoj spoljnoj politici. Ristić će uskoro otići u Beč, potom u Berlin da brani srpska stanovišta kod ministra inostranih dela Andrašija i kancelara Ota fon Bizmarka. Odredbe San Stefasnkog mira su bile poništene na Berlinskom kongresu.
Odluke ovog ugovora bile su:
-Srbija, Rumunija i Crna Gora dobijaju nezavisnost
-Rusija dobija dio Besarabije koji je bio u rumunskom posedu
-Rumunija dobija sjevernu Dobrudžu, inače dio Osmanskog carstva
-Stvara se Velika Bugarska koja je samo formalno Osmanski vazal i koju u stvari kontroliše Rusija (ova država bi se prostirala od Dunava na sjeveru do Egejskog mora na jugu i od Ohrida i Srbije na zapadu do Crnog mora na istoku).

Berlinski kongres 1878.

Berlinski kongres je trajao bio od 13 juna do 13 jula 1878. Trebao je bio da izvrši reviziju San Stefaskog mira i da ograniči moć Rusije. Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su se borile bile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajednički zatražile održavanje ovog kongresa. Domaći Kongresu se bio ponudio Oto von Bismarck.
Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.
Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 tačaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Niz drugih Osmanskihprovincija odvojeno je od Osmanlija i dano na upravljanje drugim državama, poput Kipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će aneksirati Bosnu i Hercegovinu). Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Osmanlija: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.

Osmansko carstvo je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.