OSMAN - Ivan Gundulić
1. ŽIVOTOPIS
Hrvatski
pjesnik Ivan Gundulić rodio se 8. siječnja 1589.
godine u Dubrovniku, u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana
Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne
se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve
zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika. Ne zna
se koji su razlozi naveli Dživova oca da se odrekne brige o svojemu
prvencu; možemo samo pretpostaviti da je to ostavilo nekog traga u naravi
budućeg pjesnika. Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan,
misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada
- republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku,
duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih
mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek
u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao - kao plemić
- redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali
svi sinovi njegova staleža. Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615.
i 1619.), senator, član Malog vijeća. Suvremenici su mu nadjenuli i
nadimak, zvali su ga Macica: da li zbog njegove političke lukavosti
i vještine ili zbog njegove vrlo istančane i profinjene duševnosti -
teško je reci. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Siska Sorkocevića,
s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov
sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Sisko, bavio
se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu
u turskoj državi. Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u
samostan - jedna je postala franjevka, druga benediktinka, kao što je
često bivalo s kćerima dubrovačkih plemića. Ivan Gundulić je umro mlad,
ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti
koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. Pokopan
je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.
2. KNJIŽEVNO RAZDOBLJE
U doba Gundulićeve mladosti, krajem 16. i početkom 17. stoljeća, književni
je život u Dubrovniku, slobodnoj i ekonomski vrlo razvijenoj državi,
bio neobično živ i dinamičan. Vise od jednog stoljeća njegovala se u
tom gradu-državi lijepa književnost, nasljedujući književne oblike i
vrste te stilske poticaje iz susjedne Italije, vodeće zemlje u kulturi
i književnosti tadašnje Europe.
U Gundulićevoj je mladosti dubrovačka poezija već bila sposobna izraziti
sve one sadržaje koji su se oblikovali u lijepoj književnosti diljem
Europe, a u duhu suvremenih, renesansnih književnih stremljenja. Oslobođena
većim dijelom izvan književnih, religiozno-didaktičkih namjena, hrvatska
je književnost u Dubrovniku tijekom 16. stoljeća ostvarivala one ciljeve
koji su i u cijeloj tadašnjoj Europi bili legitimni ciljevi lijepe književnosti:
one estetske.
Pjesništvo, pa ni lirika, u doba baroka ne iskazuje osjećaje svojega
tvorca, nego pokazuje njegovu obrazovanost, njegovo umijeće stvaranja
koje se očituje u znanju, sposobnosti da svoju erudiciju iskaze na što
neobičniji način, ne oponašajući prirodu i iskustveni svijet, nego stvarajući
nove svjetove, svjetove stvorene slobodnim uzletima maste u one predjele
duha u kojima vladaju zakoni artificijelnog, imaginativnog, iskustvu
nepoznatog i dalekog. Takve su norme i zakoni stvaralaštva obilježili
novu epohu u književnosti i kulturi - doba baroka. Barok nije unio neke
nove teme u područje književnosti, on njeguje tradicionalne teme i stare
sadržaje, mahom preuzete iz renesanse, ali ih obraduje na nov način.
To novo iskazuje se u prvom redu kao izrazito lijep, biran, izuzetno
rafiniran stil, koji je najbolji pokazatelj kultiviranosti i obrazovanosti
pjesnika. Imajući takve ciljeve pred sobom, pjesnik je pokazivao ne
samo svoje umijeće i obrazovanje nego i svoj talent: pjesništvo je baroka
igralačko u najvećoj mogućoj mjeri, pokazujući jasno da se književnost
krajem 16. i
početkom 17. stoljeća oslobodila zahtjeva za oponašanjem realno postojećega,
empirijskog svijeta i da je dopustila svojim tvorcima - na razini stila
- uzlet u slobodne predjele maste, igre i slobode. Takva poetička načela
stvaranja vrlo brzo dopiru i do obala Dubrovačke Republike i postaju
pokretačkom snagom književnog stvaralaštva u maloj državi-republici.
3. KNJIŽEVNI RADOVI
Ivan Gundulić započeo svoj književni rad mladenačkim radovima već u
drugom desetljeću 17. stoljeća. Tada je prevodio i prerađivao talijanske
mitološke drame i skladao ljubavnu liriku. Danas su nam poznati samo
prepjevi triju pjesama manirističkog pjesnika G. Pretija. U Dubrovniku
su se tada, i to s velikim slavama, kako je sam Gundulić rekao, prikazivala
njegova služenja, uglavnom prijevodi poznatih talijanskih djela: Galateja,
Dijana, Armida, Posvetiliste ljuveno, Proserpina ugrabljena, Cerera,
Kleopatra, Arijadna i Koraljka od Sira. Sačuvane su samo četiri: Arijadna
(1633), izvođena i objavljena za Gundulićeva života, te Proserpina ugrabljena,
Dijana i Armida. Sve su one melodrame, obraduju mitološku tematiku čija
je radnja popraćena plesom i glazbom, a sam kor ima u djelu vrlo važnu
ulogu. U Rimu su 1621. godine tiskane Pjesni pokorne kralja Davida (Prepjev
sedam psalama: br. 6, 31, 37, 50, 101, 129, 142). U predgovoru koji
datira 10. lipnja 1620. godine, u posveti dubrovačkom vlastelinu Maru
Mara Bunića, Gundulić svoj dotadašnji mladenački rad opisuje kao porod
od tmine. Istodobno naviješta kako će uskoro prevesti Tassov Oslobođeni
Jeruzalem, što nikada nije učinio, ali se Tassova prisutnost osjetila
u njegovu nadolazećem porodu od svjetlosti. Osam mjeseci kasnije, 1622.
godine, u Mlecima je tiskana religiozna poema Suze sina razmetnoga,
1628. prikazana je Dubravka, a najsloženije djelo, ep Osman, pisan između
1637. i 1638. godine, stigao je pred svoje čitatelje nedovršen.
4. OSMAN
Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek
krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo
djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je
pisan krajem 1637. i u tijelu 1638. ), rado čitan i stoga u 17. i 18.
stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja.
Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15.
ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki
povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer umro
je 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom
kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno
izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije
ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo.
Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji
vezani uz njih, a spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati.
Dopjevatelji su, upotpunjavajući ep, zaokruživali pojedina fabularne
linije. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19.
stoljeća.
Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.
Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.
Ista govorna perspektiva poslije prelazi u razmišljanje o ljudskoj prolaznost.
I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost
pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva
da je tema epa poraz turske vojske kod h
Hoćima te smrt Osmanova.
4.1 SADRŽAJ
U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj, okupiti
novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje
janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj
je plan izložio najpouzdanijim suradnicima. U drugom pjevanju oni savjetuju
što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o pronalaženju plemenite
žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstit prijestolje i o sklapanju
mira s Poljacima. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe
koji će mu na kraju doći glave. Ali-pašinu putovanju u poljsku posvećeno
je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj
ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici
poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje
poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom. U šestom pjevanju Krunoslava
odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila
zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke
za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu
Smederevu. Nakon što ju je oteo Osman mu naloži da dovede u Carigrad
i Sokolicu. U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice
i poljskog kraljevića Vladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu,
ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećaje
da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada. Slijede
pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim
pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On
u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik. U sljedećem pjevanju
govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone
koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana.
Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od 16. do 20. pjevanja. Pobunjenici
zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i
vode do novoustoličenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava
dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali
što mu carstvo otimaju podanici, i naposljetku, njegovom smrću.
4.2 FABULA
Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku
bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada
do Varšave zbog sklapanja primirja i Kazlar-age od Carigrada do Srbije
da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teče kronološkim
slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima
integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena
pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare
književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja
da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade
– koja je posvećena zbivanjima u Poljskoj i Smrti Osmanove – koja obuhvaća
sudbinu mladog sultana.
4.3 LIK OSMANA
Osan je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i
rumenog lica:
Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu
iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i ne
uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita.
Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut,
Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije.
Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada".
Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:
U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh čela.
(II, 81-88)
Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon
pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:
Konj biješe ovi okoš, mladan
go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.
Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini.
(XX, 49-56)
4.4 LIK VLADISLAVA
Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv
Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i
kao "sivi soko od sjevera" prerasta u simbol kršćanske pobjede.
On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik
u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera
priče:
…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više.
(IV, 61-64)
4.5 ŽENSKI LIKOVI
U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju
tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična
ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog
plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju,
ona riskira svoj život, i odlazi u Carigrad da bi ga prerušena u ugarskog
trgovca otkupila. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost
zaručniku.
5. STIL I JEZIK U OSMANU
Stihovi epa većinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci,
deseterci). Rima je unakrsna:
Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujući miran nije;
ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroči,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.
Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu.
Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za
barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija,
simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i
antiteza. . Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli
grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd. ). Pojavljuju se i stihovi
koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno
je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:
O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi.
(VII, 113-116)
Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko
ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina
bujnost u izražavanju , Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi
nam stihovi pokazuju da ga je i imao.
ZAKLJUČAK
Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski
sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je
u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj
prolaznosti, o slobodi i ljudskoj oholosti istodobno navode čitača na
spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.
LITERATURA