ANTIGONA
ANTIKA
Sofoklova
tragedija „Antigona“ je djelo koje spada u razdoblje antike,
točnije, u grčku klasičnu književnost te ću zbog toga napisati nešto o
antici kao razdoblju i te neke njezine karakteristike. Antika je
naziv prve i temeljne epohe europske književnosti, za koju se često rabe
i nazivi antička književnost i klasična književnost. Obuhvaća dvije velike
književnosti, grčku i rimsku, od kojih je svaka prošla dugotrajni razvitak.
Antika nam je najvažnija po tome što je upravo u njezino vrijeme zapravo
nastala književnost u današnjem smislu riječi, jer se književna djelatnost
postupno odijelila od mita s jedne, te od filozofije i znanosti s druge
strane, preuzevši tek tada onu temeljnu funkciju prema kojoj je i danas
prepoznajemo kao upravo i jedino umjetničku knjievnosti. Antika je utemeljila
i iscrpno razvila svijest o književnosti kao osobitoj jezičnoj djelatnosti,
zasnovala jej i danas ključne književne vrste i postavila osnovice za
do danas važeće književne konvencije. U
antici, osim toga, nastaju književna djela koja ne samo da i danas
mogu pružiti čitateljima užitak, nego po mnogim osobinama čine nepremašene
uzore u načinima kako se upravo književnim sredstvima izražavanja može
iskazati sva složenost i zagonetnost ljudske sudbine. Antička
je književnost tako velikim dijelom odredila pravac razvitka
svih europskih književnosti; njezin se presudni utjecaj može uspoređivati
s Biblijom. Ona jej tako izrazito humanstički orijentirana: zanima je
prije svega čovjek i njegov ovozemaljski život, pa i kada koristi mitsko
iskustvo, i kada govori o bogovima i mitskim bićima, ona se ponajprije
zanima ljudima i njihovim životnim sudbinama, a njezini bogovi i heroji
jednostavno su uvećani ljudi. Ona je, nadalje, u velikoj mjeri racionalna
i logična. Čak i kada se prepušta mašti i osjećajima, i tada se njezina
racionalnost i smisao za logiku očituju u kompozicji, u psihološkoj motiviranosti
likova i njihovih postupaka, te u načinu pripovijedanja koji poštuje zakonitosti
takvog izlaganja kakvo se zasniva na razumu i na iskustvu. Antika ne samo
da uporno uspostavlja nego i uporno njeguje ono što se danas naziva estetskom
dimenzijom, pa čak i tadakada je dio mita ili rituala, ili kada je duboko
i istinski religiozna, ili kada svjesno i namjerno želi poučavati, i tada
uvijek zadržava ono što je sama odredila nazvala „ljepotom“, a što je
shvatila kao jednu od bitnih ljudskih vrijednosti.
STARA GRČKA KNJIŽEVNOST
Nakon što sam napisala nešto o antici kao razdoblju u kojem je nastala
„Antigona“, napisati ću i nešto o razdoblju unutar antike koja se naziva
grčka književnost, jer navedeno djelo spada i u to književno razdoblje.
Što za zapadnu tradiciju znači klasično naslijeđe Grčke, uvjerljivo nam
pokazuju grčke posuđenice u našem stručnom nazivlju. Epika, lirika, drama,
komedija, tragedija književni su rodovi ili vrste koje su nastale u Grčkoj
ili su na grčkom tlu stekle konačan oblik. Da bismo ih primjerenije mogli
razumjeti, moramo nešto pozornosti posvetiti njihovom povijesnom okolišu.
Stara grčka književnost obuhvaća golem raspon od gotovo tisućljeća i pol,
a stručnjaci je radi preglednosti obično dijele u četiri razdoblja:
1. Arhajsko (otprilike 750.-450. god. pr. Kr.)
Ovo prvo razdoblje obilježeno je u jezičnom pogledu raznolikošću narječja,
a u zemljopisnom množinom književnih središta. Iako je alfabet već poznat,
književnost je toga razdoblja u golemu dijelu usmena. Usmenost priu tome
treba razumijeti trojako: kao usmenost sastavljanja, usmenost izvođenja
i usmenost prenošenja, to će reći da se pri nastajanju djelo ne zapisuje,
nego pamti; da ga publika ne čita, nego sluša; da se s koljena na koljeno
prenosi bez pomoći pisma. Razumljivo je da takva umjetnina nema stalan
oblik nego se mijenja od izvedbe do izvedbe. Središnje mjesto u književnosti
ovog razdoblja pripada epu i lirskim vrstama. Na pozadini mitskih priča
ispripovjedanih u Ilijadi i Odiseji zrcali se narasla samosvijest zajednice
koja istražuje svoje povijesne, kulturne i vjerske korjene. I u lirskom
pjesništvu očituje se srodno zanimanje za temeljna pitanja kolektiva,
no do izražaja dospijevaju i pojedinačan pogled ili osobno raspoloženje.
U formalnom pogledu lirsko je pjesništvo obilježeno dvjema bitnim odrednicama:
izvodi se pjevajući i popraćeno je glazbom. Od njegovih triju odvjetaka,
elegija i jamb zarana su izgubili glazbenu pratnju, a pjevanje se u njima
svelo na recitiranje. Treća je vrsta – lirika u užem smislu, odnosno melika,
kako su je izvorno zvali Grci – zadržala iskonske značajke te se obvezatno
pjevala uz pratnju lire.
2. Klasično (oko 450. – 323. god. pr. Kr.)
Klasično razdoblje omeđeno je dvjema važnim političkim činjenicama: procvatom
atenske demokracije i smrću Aleksandra Velikog. Atena postaje neprijeporno
kulturno i književno središte grčkog svijeta, a kazalište glavno mjesto
književnog života. Povlašteni položaj epa preuzimaju dramske vrste. U
sukobu likova na tragičkoj pozornici dotiču se ključna pitanja svekolika
čovjekova postojanja: smisao života i smisao patnje, odnos božanskog i
ljudskoga, narav i svrhovitost spoznaje. Dok Eshilovi, Sofoklovi ili Euripidovi
stihovi uvijek iznova sučeljavaju gledatelja s takvim temeljnim dvojbama,
Aristofanova komedija najizravnije nadahnuće nalazi u suvremenom političkom
životu, koristeći se raznolikim smjehotvornim postupcima. U ovom razdoblju
punu zrelost doseže i umjetnička proza. Povjesničari, poput Herodota i
Tukidida, sastavljaju obuhvatne prikaze opće odnosno nacionalne povijesti;
govornici, poput Demostena, ogledaju se u različitim oblicima javnih istupa;
filozofi, poput Platona
i Aristotela,
izlažu vlastito razumijevanje čovjekova položaja u svijetu. U ovom razdoblju
nastala je Sofoklova tragedija „Antigona“.
3. Helenističko (323. – 30. god. Pr. Kr.)
Razdoblje helenizma obaseže tri stoljeća, od smrti Aleksandra Velikog
do propasti Egipta, posljednje države – nasljednice njegova velikoga carstva
koja je potpala pod rimsku vlast. Aleksandrovim osvajanjimma grčka je
uljudba višestruko prekoračila svoje prvobitne granice. Književni život
više nije vezan za razmjerno malenu gradsku zajednicu nego se odvija na
golemu prostoru, a u njemu nerijetko sudjeluju osobe kojima grčki nije
materinski jezik. Socijalna i nacionalna slojevitost očituju se i u književnosti:
ukus diktira visoko obrazovana manjina, koja ponekad i nametljivo pokazuje
svoj učenost. Na osobitoj su cijeni kratki oblici. Mjesto negdanjega epa
zauzima kraći epilij, pojavljuje se kratka pastirska pjesma, a najpopularnija
književna vrsta zacijelo je epigram.
4. Rimsko (oko 30. god. pr. Kr. – V. st. posl. Kr.)
U posljednjem, rimskom (carskomo) razdoblju, grčka se književnost razvija
u političkom okružju rimske države. Nacionalna nesamostalnost pojačava
zanimanje za slavna razdoblja kulturne povijesti, za književne i jezične
oblike koji su posvećeni starinom. Takva nesuspregnuta ljubav prema baštini
ne ostavlja mnogo prostora za književno eksperimentiranje. Jedina je krupna
novina u popisu književnih vrsta roman, koji je, doduše, naslijeđen iz
prethodnog razdoblja, ali je u ovome dosegnuo vrhunac svoje čitanosti.
SOFOKLO
Sofoklo,
Sofilov sin i grčki tragičar, rođen je godine 497. pr. Kr. u antičkom
selu Kolonu nadomak Atene. Rođen u imućnoj obitelji vlasnika radionice
oružja pripada, dakle, onim slojevima atenskog društva koje će najsnažnije
upiti oduševljenje pobjednom nad Perzijancima i u najvećoj mjeri iskoristiti
neviđen polet Atene nastao nakon grčkoperzijskih ratova. Kao i drugi
sinovi imućnih građana i Sofoklo je dobio dobro obrazovanje koje je, uz
nužna znanja gramatike i matematike, sadržavalo i tjelovježbu i glazbu.
Pa iako će upravo u tom umjetničkom dijelu svojih sklonosti i svoje naobrazbe
pronaći i svoj životni put, kao dobar Atenjanin obnaša on i političke
dužnosti. Sofoklo se isticao po svojoj pristojnosti i ljubaznosti, odbijanju
da ma o kome kaže ružnu riječi, poštivanju ljudi, a osobito pjesnika.
U svom životu je napisao oko 130 djela (123), a sačuvano je samo 7 tragedija:
Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na
Kolonu. Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju karaktera
svojih likova i nastojao im dati što više ljudskih osobina. Sofoklo je
usavršio dramsku umjetnost pišući takve tragedije,koje svaka za se čini
umjetničku cjelinu.
TRAGEDIJA
Tragedija je dramska vrsta u stihovima koja se razvila
u staroj Grčkoj, postigavši
najveći procvat u 5. st. prije Krista. Prema Aristotelovom
mišljenju nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionicu na taj način
što se korovođa u korskim pjesmama odvojio od kora, počeo govoriti samostalne
stihove i voditi razgovor s korom. Osnivač je tragedije prema grčkoj tradiciji
Tepis, a najveći grčki tragičari su Eshi, Sofoklo
i Euripid. Naziv „tragedija“ potječe od riječi tragos, jarac
i ode. Pjesma, a do njega je došlo vjerojatno zbog toga što su u najstarije
vrijeme članovi kora bili zaogrnuti jarčjom kožom, predstavljajući tako
mitske pratioce boga Dioniza.
Starogrčka tragedija imala je obredni smisao. Njezina je tematika uzeta
iz mitova, a u izvedbi kor igra važnu ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni
glumci koji su nosili maske. Njezini su glavni dijelovi bili prolog –
predgovoro, govor na početku; epizodij – naknadni ulazak glumaca ka koru
koji je označavao dijaloški dio između korskih pjesama; stasim tj. korska
pjesma između dijaloških dijelova te eksod koji označava izlaznu pjesmu
kora na kraju tragedije. Dijalozi su se u tragediji citirali, a pjesme
su se pjevale uz ples i glazbenu pratnju koju je komponirao sam pjesnik.
U razvoju dramske književnosti tragedija je izgubila obredni smisao, uloga
kora s vremenom je manja ili je kor potpuno napušten, kompozicija je postala
slobodnija, a iskljiučivo mitsku tematiku zamjenjuje povijesna tematika
ili tematika aktualnih društvenih sukoba.
OPĆA OBILJEŽJA TRAGEDIJE
Opća obilježja tragedije na temelju kojih se može govoriti o tragediji
kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnijm razdobljima su:
Tragički junak – je žrtva vlastite nesretne sudbine.
One se sukobljava s drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog ideala
koje suprostavlja zbilji, zbog vlastite plemenitosti, vjernosti nekim
moralnim načelima ili zbog osobita stjecanja životno važnih okolnosti.
Tragička krivnja – nije namjerna pogreška ili kršenje
zakona, nego rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i zbilje
ili pak primjerice, junakove nutarnje moralne nadmoći nad drugima koji
obično zastupaju jedno moguće etiko stajalište koje se odnosi na prošlost,
dok tragični junak zastupa načela novog morala budućnosti.
Tragički završetak – konačna cijena koju junak plaća
za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek
može dati, vlastiti život.
Uzvišeni stil – izbor jezičnih sredstava izraza u kojem
prevladavaju elementi svečanoga, dostojanstvenoga govora, i to kako s
obzirom na ono o čemu može biti riječi, tako i na izbor uporabljenih riječi
i izraza.
KATARZA
Aristotel, prvi
teoretičar tragedije, smatrao je da tragedija mora izazvati strah i sažaljenje
te tako pročišćivati osjećaje gledatelja. To pročišćenje osjećaja zove
on katarzom. Na temelju Aristotelova mišljenja o katarzi razvile su se
poslije mnoge teorije o katarzičnom djelovanju tragedije ili drame u cjelini,
pa i takve teorije koje svrhu cjelokupne književnosti tumače u smislu
pročišćenja odnosno oplemenjivanja osjećajnosti. U novije vrijeme osobito
je psihoanaliza katarzi dala novi smisao jer je Sigmun Freud smatrao kako
proces u kojem postajemo sjvesni podsvjesnih želja i poticaja ima povoljan
terapeutski učinak, pa u tom smislu i književnost može biti važno sredstvo
postizanja psihičke ravnoteže.
OBILJEŽJA SOFOKLOVIH DRAMA
Nastavljajući Eshilova dostignuća, Sofoklo pojačava dramu radnju i ulogu
dijaloga, uvodi trećeg gluma, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih
članova na 15, piše prve anorganske ili sadržajno nepovezane trilogije
te svim time stvara uglavnom definitnvu formu grčke drame. Junaci njegovih
tragedija nisu više titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova,
već stvarni ljudi koji sam odlučuju o svojoj sudbini te svoj veličinu
zahvaljuju jedino čvrstoći svoga značaja. Harmonična kompozicija, jasno
ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost što izbija
iz njegovih tragedija, osigurali su Sofoklu mjesto najvećeg i najsavršenijeg
antičkog tragičara, a duboko ljudski odnosi koje obrađuje nisu ni danas
izgubili n a svojoj aktualnosti, o čemu svjedoče i njihove obrade u modernom
ruhu.
„ANTIGONA“
KNJIŽEVNA VRSTA: Antigona je tragedija napisana u sedam činova.
MJESTO RADNJE: grad Teba
VRIJEME RADNJE : vrijeme Kreontove vladavine odnosno 6. st. pr.
Kr.
TEMA : tragična sudbina hrabre i moralne djevojke Antigone koja
krši zakon kako bi dostojanstveno pokopala ostatke svoga voljenog brata
KOMPOZICIJA :
Kompozicija "Antigone" počinje prologom u anapestičkoj stopi
koji je napisan u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi paroda odnosno
korska nastupna pjesma koja se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju
istrumenata. Zatim slijede činovi koji su sačinjeni od dijaloga. Nakon
činova slijede stasimone ili stajaće pjesme bez anapesta i troheja koje
se po tome razlikuju od paroda. Zadnji dio kompozicije je eksod koji dolazi
nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako
i "Antigone". „Antigona“ se sastoji od sedam činova i pet stajaćih
pjesama.
FABULA ANTIGONE:
Radnja ovog djela temeljena je na mitu o Edipu. Edipov
je otac Laj zbog jedne otimice navukao na sebe prokletstvo koje je trebalo
pratiti njega i sav njegov rod do trećega koljena. Laju je bilo suđeno
umrijeti od ruke vlastitoga sina, a taj se sin zatim oženi svojom majkom
i izrodi s njome djecu koja će također biti prokleta. Antigona, Izmena,
Eteoklo i Polnik djeca su koju je Edip imao s Jokastom, svojom majkom
i svojom ženom.
Radnja
tragedije je usko vezena sa dramom "Kralj Edip" u kojem
se opsiuje sukob Edipovih sinova Eteokla i Polinika. Naime, Polnik je
odlučio otići iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godine dana vladavine
nije htio prepustiti vlasti iako su se dogovorili. Nakon nekog vremena
Polnik se odluči vratiti u Tebu kako bi je pokorio. Tada dolazi do sukoba
dvojice braće u kojem obojica u isti trenutak, jedan drugome, probadaju
tijelo mačem, te obojica umiru. Pošto Teba više nije imala vladara, za
novog vladara izabran je brat Edipove žene Kreont. Kreont je naredio da
se Eteoklov tijelo dostojno pokopa, a Polnikov tijelo zbog njegove izdaje
domovine, ostavi bez obrednog pokopa. U ovom trenutku počinje radnja tragedije
„Antigona“. Istoimena djevojka, Edipova kći, želi pokopati ostatke voljenoga
brata kako bi dostojanstveno počivao u miru te svoj plan govori sestri
Izmeni koja se ne slaže s tim. Izmena je odbila sudjelovati u tom činu
jer se on protivi naredbi vladara Kreonta. Međutim, Antigona ne odustaje.
Unatoč sestrinoj zabrinutosti i pokušajima odgovaranja, odlazi do mjesta
gdje su se nalazili ostaci voljenog brata Polnika te tako da ju nitko
ne vidi posipa nešto praha po bratovu tijelu te izvršava uobičajeni obred
pokapanja. Stražari su primjetili da je izdajnik pokopan dostojanstveno
te ujedno i protiv kraljeve naredbe te mu javljaju za počinjen zločin.
Kreon sav uznemiren odlučuje i naređuje stražarima da nađu krivca ili
će u suprotnom za taj čin optužiti upravo njih. U međuvremenu, stražari
su maknuli prah sa Polnikovog tijela, a Antigona vidjevši to stane plakati
nad njim. Stražari su to uočili te zaključiti da je ona počinitelj tog
kaznenog djela. Odveli su je Kreontu koji ju je osudio na smrt. Antigona
se nije pokušala braniti već je svjesno stala iza svog djela. Objasnila
je da voli svoju mrtvu braću jednako te da misli da se prvenstveno trebaju
poštovati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka. Kreont joj svejedno
ne želi oprostiti te ju osuđuju da se pokopa živa u obiteljskoj grobnici.
Hemon, Kreontov sin i Antigonin zaručnik, odlazi kod oca i moli ga za
milost nad Antigonom. Nažalost, ni Hemon nije uspio odgovoriti tiranina
od svog nauma. U Tebi nakon toga dolazi slijepi prorok u pratnji dječaka.
Ime mu je bilo Tiresija. On govori Kreontu da će ga snaći gorka sudbina
ukoliko ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo tijelo nećaka.
Tiranin se uplašio tih riječi te naređuje da se smjesta krene i tajno
pokopa Polnikovo tijelo i da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti
Tebance i Kreontovu ženu kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu
i tamo zatekao svoga sina kraj obješene djevojke. Hemon, ogorčen i očajan
napada svoga oca, ali on uspjeva pobjeći. Pun bijesa Hemon presuđuje sam
sebi. Nakon što je glasnik to objavio u Tebu dolazi ogorčen Kreont i čuje
vijest da mu se i žena maloprije ubila. Vidjevši kakva ga je sudbina snašla,
Kreont se pokaje. Pokajanje je stiglo kasno jer je oskvrnuće božanskog
načela strmoglavilo u propast i grad i dinastiju.
Osim navedenih likova u djelu sudjeluje i lik zborovođe koji nas upoznaje
sa događajima u djelu te sami zbog koji nekada ima ulogu komentatora,
a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.
LIKOVI :
a) glavni likovi: Antigona, Kreont
b) sporedni likovi: Izmena, Euridika, Hemon, Tiresija, dječak, zbog,
pratnja, zborovođa, stražar, prvi glasnik, drugi glasnik
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ANTIGONA : kći Edipova, hrabra djevojka i vrlo odlučna kada su
u pitanju njezine odluke. Samostalna je i bezkompromisna. U svojem životu
uvijek slijedi svoje srce, a ne zakone iako je svjesna da je njihovo nepoštivanje
može dovesti u propast. Ona je pozitivan lik vođen ljubavlju, ali ipak
na kraju završava tragično. Svjesna je da je ljubav uvijek ispravna odluka
i da je vrijedna žrtvovanja čak i svog života.
KREONT : Antigonin ujak koji se domogao vladarske stolice nakon
što su mu nećaci tragično poginuli. Oholost i okrutnost njegove su karakteristike.
Kreontovo srce je bezosjećajno, hladno i kruto. Iako su mu Polnik i Antigona
u rodu odnosno iako njihovim venama teče ista kriv ne želi popustiti u
svojim naumima da Polnikovo tijelo ne sahrani dostojno i da Antigonu spasi
smrti. Čak ni za sinovljevu ljubav ne želi osloboditi Antigonu krivnje,
jer je ona naime bila Hemonova zaručnica. Moglo bi se reći da je Kreont
zapravo jedna velika kukavica i praznovjernik jer tek na upozorenje proroka
odlučuje promjeniti svoje mišljenje, no to biva prekasno. Na kraju ostaje
sam, propao kao vladar, suprug i otac.
STIL I JEZIK :
„Antigona“ ima glavne karakteristike svake tragedije. Odlikuje ju uzvišeni
način govora koji je popraćen brojnim molozima i dijalozima. Uz njih Sofoklo
povremeno upotrebljava i kratke didaskalije koje predstavljaju upute glumcima
ili kojima najavljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika. Osim ovih
karakteristika djelo sadrži i ostala obilježja tragedije kao što su tragičan
lik – Antigona, tragična krivnja – nesebično, ali dostojanstveno pokapanje
bratovih ostataka te tragičan završetak – smrt Antigone, Hemona i Euridike.
Tragedija sadrži i brojna stilska izražajna sredstva kao što su metafore
i epiteti te mnoga druga.
LITERATURA
1. Aristotel (2005), O pjesničkom umijeću, Zagreb: Školska knjiga
2. Dukat, Zdeslav (1996.), Grčka tragedija, Zagreb: Demetra – Filosofska
biblioteka Dimitrija Savića
3. Skupina autora (1996.), Čitanka 1, udžbenik za 1. razred gimnazije,
Zagreb: Školska knjiga
4. Sofoklo (1998.), Antigona, Zagreb: Matica Hrvatska
5. Solar, Milivoj (2006), Rječnik književnog nazivlja, Zagreb: Golden
marketing – Tehnička knjiga
6. Solar, Milivoj (2005.), Teorija književnosti, Zagreb: Školska knjiga
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|