|
KOŠTANI SISTEM
Koštani sistem ima ulogu potpore i zaštite,a skupa sa
mišićnim sistemom učestvuje u pokretanju dijelova ili čitavog organizma.
Po obliku i veličini kosti se dijele na duge, kratke i pljosnate. Duge
kosti se sastoje od tvrdog koštanog omotača unutar kojeg se nalazi šupljina
ispunjena koštanom srži, a okrajci su sastavljeni od sunđerastog koštanog
tkiva. One ulaze u sastav skeleta udova. Kratke kosti se sastoje od sunđerastog
i koštanog tkiva, prekrivenog tankim slojem tvrdog tkiva. Ove kosti ulaze
u sastav šake i stopala. Pljosnate kosti se sastoje od dva sloja tvrdog
koštanog tkiva između kojih je sunđerasta sredina. Pljosnate kosti grade
lobanju, grudni koš i karlični pojas.
Kosti su međusobno povezane pokretno, nepokretno i elastično. Nepokretno
su povezane kosti lobanje. Na njihovim ivicama se nalaze udubljenja i
ispupčenja koja zalaze jedno u drugo. Na taj način se obrazuju šavovi
koji su jaka i nepokretna veza kostiju. Pokretno su povezane kosti udova
koje su zglobno vezane. Zglob čine zadebljali krajevi kostiju. Na jednoj
strani je udubljenje – čašica, a na drugoj ispupčenje – glava zgloba.
Spoj između čašice i glave zgloba je takav da spriječava trenje, te olakšava
i usmjerava pokrete. Za zglobove su pričvršćeni mišići, koji svojim grčenjem
i ispružanjem pokreću koštane poluge. Kosti su elastično povezane hrskavicom.
Tako su spojeni kičmeni pršljenovi između sebe i rebara sa grudnom kosti.
GRAĐA KOSTI
Kosti se sastoje od bjelančevina, kalogena, vlakana i minerala ( kalcijum
fosfata ). Skelet, odnosno kosti kao njegovi sastavni dijelovi, građen
je od posebnih vrsta vezivnog tkiva. To su elastično hrskavo i čvrsto
koštano tkivo. Stanice hrskavičavog tkiva su grupisane, a između njih
je međustanična masa, koja je nosilac čvrstine i elasičnosti. Čvrstina
i elastičnost koštanog tkiva potiče od pravilno raspoređenih bjelančevinastih
vlakana, a tvrdinu mu obezbjeđuje taloženje kalcijum fosfata. Uloga kalcija
i fosfora u organizmu je višestruka. Kalcij je neophodan za kontrakciju
mišića, prenošenje impulsa kroz nervni sistem i za brže zgrušavanje krvi
na mjestu povrede. Fosfor, u obliku njegovih soli – fosfata ima vrlo važnu
ulogu u metabolizmu ćelija, naročito u hemijskim reakcijama u toku kojih
se oslobađa energija. Stanice koštanog tkiva su zvjezdastog oblika i međusobno
su povezane u gustu mrežu. Između stanica se nalazi kompaktna koštana
masa. Na presjeku kosti se uočavaju Haverzovi kanalići koji su snadbjeveni
krvnim sudovima i ograncima nerava koji omogućavaju prenošenje osjećaja
pritiska i boli. Na površini kosti nekoliko slojeva gradi pokosnicu. Unutrašnji
slojevi pokosnice se sastoje od mitotički vrlo aktivnih stanica koje stvaraju
nova koštana tkiva. Takva pokosnica ima ulogu nastavljanja, rastenja,
obnavljanja i zarastanja kosti. Samo njena površina daje čvrstinu i štiti
kost.
KOŠTANI SISTEM ČOVJEKA
Koštani sistem čovjeka čine kosti glave, trupa i udova ( ekstremiteta
).
Kosti glave se sastoje od kostiju lobanje i lica. Lobanju
grade čeona kost, tjemena kost, potiljačna kost ( sa otvorom za prolaz
kičmene moždine ), sljepoočna kost, te sitasta i klinasta kost. U lobanjskoj
čahuri se nalazi mozak, a u sljepoočnoj šupljini čulo sluha i ravnoteže.
Kosti lica su jagodična, gornjovilična, nosna, nepčana, suzna, donjovilična,
podjezična kost i ralo ( pregradna kost nosne šupljine ). Zubi su smješteni
u gornjoviličnoj i donjoviličnoj kosti. Sve ove kosti su povezane šavovima,
osim podjezične i donjovilične.
U skelet trupa ubrajaju se kičma, rebra i grudna kost.
Kičma je osnovni dio skeleta, na koji se nadovezuju svi ostali dijelovi.
Sastoji se od 33 - 34 pršljena ( 7 vratnih, 12 grudnih, 5 slabinskih,
5 krstičnih i 4 - 5 repnih ). Šupljine u sredini pršljenova obrazuju kičmeni
kanal u kome je kičmena moždina. Grudni kičmeni pršljenovi na svojim nastavcima
nose rebra. Ima ih 12 pari. Prvih sedam su spojeni hrskavicom, a posljednja
dva se završavaju slobodno. Tako grudni pršljenovi, rebra i grudna kost
grade grudni koš u kojem su pluća, srce i najveći krvni sudovi.
U sastav skeleta udova ulaze: rameni pojas i kosti gornjih
udova, te karlični pojas i kosti donjih udova. Rameni pojas čine lopatica
i ključna kost. Pokretni dio gornjih udova sačinjavaju kosti ruke: ramena
kost, lakatna kost i žbica i kosti šake. Karlični pojas čine tri parne
kost: bedrenjača, preponjača i sjednjača. Kosti nogu se povezane u kukovima
sa karličnim pojasom preko butne kosti na koju se nadovezuju dvije paralelne
kosti golenjača i lišnjača. One sa butnom kosti grade koljenski zglob
sa čašicom sprijeda. Stopalo čine korijen i grana stopala i pet prstiju.
3.1. KOSTI TRUPA
Kičma ( columna vertebralis
) je čvrsta, ali ipak pomična osovina čovjekovog trupa koju obrazuje 33
ili 34 kičmena pršljena ( vertebrae ). Pršljenovi se dijele na 7 vratnih
, 12 grudnih , 5 slabinskih , 5 krsnih , 3 - 5 trtičnih. Svaki pršljen
nepravilna je kost i ima valjkasto tijelo. Veličina tog tijela se povećava
sve do gornjih krsnih pršljenova. Na stražnjoj strani tijela je luk koji
se zove arcus vertebrae koji obuhvata otvor pršljena. Slaganjem svih pršljenova
u niz, otvor tih pršljenova oblikuje cijev kičme u kojoj se nalazi kičmena
moždina. U kanalu kičme od kičmene moždine odvajaju se ogranci kičmenih
živaca koji kroz međupršljenske otvore izlaze u čovjekovo tijelo. Luk
pršljena ima sedam nastavaka, a to su: trnasti nastavak, lijevi i desni
poprečni nastavak, te prema gore i dole po 2 zglobna nastavka. Trnasti
nastavci su na vrhu rascjepljeni. Trnasti nastavak sedmog vratnog pršljena
je vrlo dug i zove se vertebra prominens. Prvi vratni pršljen nema svoje
tijelo kao ni trnasti nastavak, liči na prsten, a zove se atlas. Drugi
vratni pršljen ( axis ) je obrtač. S njegovog tijela prema gore strši
zub i prednji dio prstena atlasa koji se okreće oko njega. Grudni pršljenovi
putem zglobnih ploha nose rebra. Većina rebara se veže sa po 2 pršljena
i na kolut između njih. Izuzetak su prvi, jedanaesti i dvanaesti pršljen
koji svaki nosi po jedno rebro. Slabinski pršljenovi su vrlo krupni jer
preuzimaju težinu cijelog gornjeg dijela tijela, a najveći je peti slabinski
pršljen. Krsna kost ( oss sacrum ) je trouglastog oblika i sačinjena je
od 5 sraštenih krsnih pršljenova. Prednja strana joj je izbočena, konveksna
i neravna; bočna strane su joj debele i na njima se nalazi neravna zglobna
ploha koja služi za spoj sa zdjeličnim kostima. Krsna kost je sa petim
slabinskim pršljenom spojena u izraženom uglu koji strši prema naprijed
i zove se promontorium. Krsna kost kod muškaraca je uža, duža i više udubljena;
a u žena je šira, kraća i plića. Trtična kost ( oss coccxgis ) se nastavlja
na donji kraj krsne kosti, a sačinjava je 4 ili 5 koštica od kojih je
najgornja pomično spojena s krsnom kosti, a ostale u toku života srastu.
3.2. KOSTI GRUDNOG KOŠA
Grudni koš ( thorax ) obrazuju rebra i rebarne
hrskavice, grudna kost i grudni dio kičmenog stuba. Grudni koš ima oblik
nešto spljoštene zarubljene kupe na kome se razlikuju gorni i donji otvor,
te 4 zida: prednji, zadnji i 2 bočna. Prednji zid grade grudna kost i
rebarne hrskavice. Zadnji zid je dva puta duži od prednjeg, a njega sačinjavaju
grudni dio kičmenog stuba i stražnji dijelovi rebara. Bočni zid čine tijela
rebara. Gornji otvor grudnog koša ograničavaju prva rebra, prvi grudni
pršljen i gornja ivica grudne kosti. Njegova ravan je postavljena koso.
Donji otvor grudnog koša je ograničen dvanaestim grudnim pršljenom, rebarnim
lukovima vrhom grudne kosti. Rebarni luk ( arcus costalis ) obrazuje donja
ivica dvanaestog rebra. Ugao koji zaklapaju prema naprijed desni i lijevi
rebarni luk naziva se epiglastični ili podgrudni ugao.
Od 12 pari rebara samo prvih 7 se direktno spaja sa svojim rebarnim hrskavicama
sa grudnom kosti i zovu se prava rebra ( costae verae ). Ostala rebra
se zovu costae spuriae jer su spojena svojim rebarnim hrskavicama indirektno
preko rebarne hrskavice sedmog rebra sa grudnom kosti ili se njihovi prednji
krajevi slobodno završavaju u mnuskulaturi trbušnog zida što vrijedi za
jedanaesto i dvanaesto, a ponekad i deseto rebro. Rebra imaju lučan izgled
na kome se razlikuju srednji dio ili tijelo i 2 kraja: zadnji i prednji.
Zadnji kraj rebra se sastoji iz glave rebra, vrat rebra i kvržice.
GRUDNA KOST ( sternum ) se pruža duž srednje linije prednjeg zida grudnog
koša. Sastoji se od: drške, tijela i vrha. Na gornjoj ivici manubriuma
nalaze se 3 usjeka: srednji ili jugularni, te bočni ključni koji služi
za zglobljavanje sa klučnom kosti. Postoji još jedan bočni usjek na ivici
manubriuma koji se zove rebarni usjek, a u koji se uvlači rebarna hrskavica
prvog rebra. Tijelo grudne kosti se zove corpus stelin, a na svojoj bočnoj
ivici ima 6 ureza u koje se uvlače rebarne hrskavice od drugog do sedmog
rebra. Vrh grudne kosti ima hrskavičavu građu i različit oblik. Kod odraslih
obično okoštava i sraštava sa tijelom grudne kosti.
3.3. KOSTI GORNJIH EKSTREMITETA
Kosti gornjih ekstremiteta obrazuju rameni pojas i kostur ruke.
Rameni pojas ( cingulum membri superioris ) čine ključna kost ( clavicula
) i lopatna kost ( scapula ). Kostur ruke se sastoji od više kostiju,
u nadlaktici se nalazi samo 1 kost ( humerus ), u podlaktici 2 ( radius
i ulna ). U predjelu šake nalazi se 27 kostiju: 8 naručju ( ossa carpi
), u doručju 5 kostiju ( ossa metacarpi ), u prstima 14 kostiju koje čine
ossa digitoroum manus.
• Kosti ramenog pojasa ( cingulum membri superioris )
Ključna kost ( clavicula ) ima oblik izduženog slova S i pruža se od
manbriuma grudne kosti horizontalno prema vani do acromiona lopatne kosti
( scapula ). Na ključnoj kosti se razlikuju srednji dio ili tijelo i 2
kruga unutrašnji i vanjski. Tijelo ključne kosti se nalazi iznad prvog
rebra. Između ključne kosti i prvog rebra prolaze potključni krvni sudovi.
Unutrašnji kraj ključne kosti se zglobljava sa drškom grudne kosti. Vanjski
kraj ključne kosti se zglobljava sa acromionom lopatne kosti. Lopatna
kost ( scapula ) je zadnja kosta ramenog pojasa. Okružena je snažnim mišićima
i priljubljena uz stražnje dijelove drugog do sedmog ili osmog rebra.
Pljosnatog je, trouglastog izgleda, a na svom vanjskom uglu ima široku
zglobnu čašicu koja služi za zglobljavanje sa nadlaktičnom kosti ( humerusom
). Iznad ove zglobne plohe nalazi se snažan kljunasti nastavak na kome
se pripajaju mišići i zglobne veze. Na zadnjoj strani lopatice je veliki
koštani greben koji se nastavlja u acromion. Zadnja strana lopatice se
zove facies dorsalis i podjeljena je spinom scapulae u 2 jame: fossa supra
spinata – iznad koštanog grebena i fossa infra spinata – ispod koštanog
grebena. Prednja strana lopatice se označava facies costalis. Lopatica
ima 3 ivice: gornju, unutrašnju i vanjsku, te 3 ugla: gornji, donji i
bočni.
• Kosti nadlaktice ( humerus )
Humerus je duga kost koja ima trostrano prizmatično tijelo i 2 zadebljala
kraja: gornji i donji. Na gornjem kraju razlikuju se glava humerusa, kratki
vrat kao i 2 kvržice: vanjska - veća i prednja - manja. Na spoju gornjeg
kraja sa tijelom kosti nalazi se hirurški vrat humerusa. Na donjem kraju
postoji srednji zglobni i 2 bočna nezglobna dijela. Zglobni dio čine glava
i tzv. kolotur. Na prednjoj strani donjeg kraja nalaze se 2 jamice: iznad
capituluma fossa radialis, a iznad trochele fossa coranoidea. Na zadnjoj
strani donjeg kraja nalazi se duboka jama fossa olecrani u koju se uvlači
olekranon ulne, prilikom ekstenzije podlaktice.
• Kosti podlaktice
RADIUS je vanjska kost podlaktice. Ona je uvijek kraća i deblja. Ima
trostrano prizmatično tijelo i 2 kraja gornji i donji. Na gornjem kraju
razlikuju se glava, vrat i ispupčenje koje je upravljeno naprijed i unutra
i služi za pripoj tetivi dvoglavog mišića nadlaktice ( musculus biceps
brachi ). Na gornjoj strani glave radiusa nalazi se udubljenje za zglobljavanje
sa glavicom humerusa, a na bočnim stranama postoji kružna zglobna površina
kojom se zglobljava sa ulnom i prstenastom vezom radiusa. Donji kraj radiusa
je masivniji od njegovog gornjeg dijela. Od njegovog vanjskog dijela silazi
široki nastavak radiusa ( processus styloideus ). Na vanjskoj strani baze
ovog nastavka pripaja se musculus brachio radialis. Ivice radiusa su:
prednja, zadnja i unutrašnja. Ove ivice silaze od kvrge radiusa. Na gornjem
dijelu ivice pripaja se musculas flexor digitorum superficalis. Strane
radiusa su: prednja, zadnja i vanjska.
ULNA je unutrašnja kost podlaktice koja ima trostrano prizmatično tijelo
i 2 kraja gornji i donji. Donji kraj se sastoji od šiljastog nastavka
i glave. Glava ulne sa svojom kružnom zglobnom površinom se zglobljava
sa radiusom i zglobnim kolutom koji je odvaja od kostiju ručja. Gornji
kraj je znatno masivniji od donjeg. Na njegovoj prednjoj strani se nalazi
polumjesečarski usjek pomoću koje se ulna zglobljava sa trochleom humeri.
Polumjesečarski usjek odvaja 2 nastavka gornjeg kraja: gornji i prednji
kljunasti. Sam kljunasti nastavak na svojoj prednjoj strani ima udubljenu
površinu s kojom se zglobljava sa glavom radiusa. Ivice ulne su prednja,
zadnja i vanjska ( međukoštana ). Radius i ulna su zglobljene svojim krajevima.
Njihove međukoštane ivice su međusobno povezane snažnom fibriznom opnom.
One su međusobno paralelne kada je podlaktica izvrnuta, a ukrštaju se
ako je podlaktica uvrnuta.
• Kosti ručja ( ossa carpi )
Kosti ručja su raspoređene u 2 reda – proksimalni i distalni. U svakom
redu se nalaze po 4 kratke kosti. Idući od vanjske radialne ivice šake
u proksimalnom redu se nalaze: čunasta kost ( oss scaphoideum ), polumjesečeva
kost ( oss lunatum ), tronoga kost ( oss triquetrum ) i graškasta kost
( oss pisiforme ). U distalnom redu se nalaze oss trapesium, oss tapesoideum,
oss capitatul i kukasta kost ( oss hamatum ). Sve ove kosti formiraju
jedan koštani masiv koji se zove carpus, a na kome se razlikuju 4 ivice
i 2 strane ( prednja i zadnja ). Zadnja strana carpusa je konveksna, a
prednja konkavna. Na prednjoj strani se nalazi žlijeb koji se zove sulcus
scarpi koji bočno ograničavaju 2 uzvišenja: vanjsko i unutrašnje. Unutrašnje
uzvišenje obrazuju oss pisiforme i kukasti nastavak kukaste kosti, tj.
hamulus ossis hamati. Vanjsko uzvišenje čine kvržice i trapezaste kosti.
Ova dva ispupčenja povezuje jako poprečna veza koja se zove retinaculum
flexorum ili ligamentum carpitransversum. Na ovaj način nastaje osteofibrozni
kanal kroz koji prolaze tetive mišića.
• Kosti doručja ( ossa metacarpi )
U doručju se nalazi 5 duguljastih kostiju kod kojih se razlikuju pljosnata
tijela i 2 kraja: gornji i donji. Ova tijela međusobno ograničavaju 4
prostora koja se zovu spatia onterossea metacarpi koje ispunjavaju međukoštani
mišići šake ( musculi interossei ). Gornji okrajak kostiju ručja nosi
zglobnu površinu za zglobljavanje sa kostima ručja. Zglobna površina baze
prva metacarpalne kosti je sedlasta, a kod ostalih ravna. Na donjem okrajku
ovih kostiju nalazi se glava koja služi za zglobljavanje sa bazama proksimalnih
članaka prstiju. Donji krajevi od druge do pete kosti su međusobno povezani
vezom doručja. Dužina metacarpalnih kostiju opada idući od druge prema
petoj kosti.
• Kosti prstiju ( ossa digitorum manus )
To su kosti duguljastog izgleda sa spljoštenim tijelom i 2 kraja: gornjim
i donjim. U svakom prstu nalaze se po 3 članka: proksimalni ( phalanx
proximalis ), srednji
( phalanx media ) i distalni ( phalanx distalis ). U palcu nedostaje srednji
članak i zbog toga je njegov distalni članak duži nego kod ostalih. Na
donjem kraju distalnog članka se nalazi potkovičasto, hrapavo ispupčenje.
3.4. KOSTI DONJIH EKSTREMITETA
Zovu se još ossa membri inferioris, te obrazuju karlični pojas i kosti
noge. U karlični pojas ( cingulum membri inferior ) spada samo jedna kost
– karlična ( oss coxae ) koja povezuje kostur noge sa donjim dijelom kičmenog
stuba, odnosno sa krsnom kosti. Kostur noge sastoji se iz više kostiju.
U natkoljenici se nalazi butna kost ( femur ) i jedna velika sezmoidna
kost čašica ( patella ), dok se u potkoljenici nalaze 2 duge kosti tibia
i fibula. U stopalu je smješteno 26 kostiju i to: 7 u nožju ( tarsus ),
5 u donožju ( metatarsus ) i 14 u prstima ( ossa digitorum pedis ).
• Karlična kost ( oss coxae )
To je pljosnata i masivna kost koja na svojoj vanjskoj strani ima duboku
zglobnu čašicu i služi za zglobljavanje sa glavom butne kosti. Karlična
kost se sastoji iz 3 dijela koji su od puberteta zasebne kosti, a to su:
bedrena kost ( oss ilium ), sjedalna kost ( oss ischii ) i preponska kost
( oss pubis ). Sve su one međusobno spojene hijalinom hrskavicom u obliku
slova Y. Ispod zglobne čašice nalazi se otvor nazvan foramen opturatum
u kome je zategnuta fibrozna opna.
OSS ILIUM svojim masivnim donjim dijelom čini krov acetabuluma. Njen gornji
dio se zove krilo bedrene kosti i služi za pripoj snažnih mišića. Na njegovoj
unutrašnjoj strani, na donjem dijelu se nalazi lučni koštani greben, a
iznad njega jedna jama u kojoj se pripaja bedreni mišić. Zadnji kraj lučne
linije dopire do zglobne površine koja služi za zglobljavanje sa krsnom
kosti, a zove se facies auricualis. Iza zglobne površine se nalazi tuberositos
iliaca gdje se pripajaju snažne veze krsno-bedrenog zgloba. Na vanjskoj
strani bedrene kosti nalaze se 3 hrapave linije: linea glutea anterior,
linea glutea posterior i linea glutea inferior, pri čemu ova zadnja najčešće
izostaje. Gornja ivica bedrene kosti je izbočena u vidu masivnog grebena
na kome se razlikuju 2 usne vanjska i unutrašnja, te srednja hrapava linija.
Krajeve cristae iliacae označavaju gornje bedrene bodlje od kojih je prednja
naročito izražena. Na prednju gornju bedrenu bodlju pripaja se musculus
sartorus. Na prednju donju bedrenu bodlju pripaja se musculus rectos femoris.
OSS ISCHII svojim tijelom čini zadnji dio zglobne čašice, a svojom lučnom
granom ograničava dole i pozadi foramen opturatum. Na tjemenu sjedalne
kosti nalazi se sjedalna kvrga, a od zadnje ivice tijela kao i unazad
se pruža jedan nastavak poznat kao sjedalna bodlja koja razdvaja 2 usjeka:
gornji, veći i donji,manji koji služe za prolaz mišića.
OSS PUBIS se sastoji od tijela i 2 grane: gornje i donje koje međusobno
grade ugao i ograničavaju s prijeda foramen opturatum. Na unutrašnjoj
strani spoja gornje i donje grane nalazi se ovalna zglobna površina. Tijelo
preponske kosti gradi prednji dio zglobne čašice. Sa tijelom bedrene kosti
ono obrazuje ispupčenje koje se zove eminentia iliopectivca. Gornja grana
preponske kosti pušta se medialno i naprijed prema preponskoj sinfizi.
Duž njene gornje strane pruža se češljasti greben, a duž njene donje strane
je žlijeb pretvoren u kanal kroz koji prolaze istoimeni krvni sudovi i
nervi. Češljasti greben se prema nazad nastavlja u lučnu liniju bedrene
kosti, a prema naprijed se završava sa tuberculkum mubicam.
ACETABULUM je u osnovnom položaju tijela upravljena prema dole. U njenom
srednjem dijelu je jama koja je okružena širokom polumjesečastom površinom
( facies lunata ). Čašica je oivičena masivnim grebenom gdje postoji veliki
usjek preko kojeg se prebacuje poprečna veza.
• Butna kost ( femur )
Najduža je kost čovječijeg tijela. Na njoj se razlikuju tijelo i 2 masivna
okrajka. U sastav gornjeg okrajka ulaze: glava, vrat i 2 kvrge ( velika
i mala ) na koje se pripajaju bedreni mišići. Na velikom trochanteru razlikuju
se 4 široke ivice i 2 strane ( vanjska i unutrašnja ). Na unutrašnjoj
strani se nalazi jama. Od velikog trochantera ka malom spuštaju se 2 koštana
grebena od kojih je zadnji jače izražen nego prednji. Duž zadnje strane
tijela butne kosti silazi masivni koštani greben nazvan hrapava linija.
Na njoj se razlikuju 2 usne: vanjska i unutrašnja. Gornji kraj vanjske
usne proširuje se u tzv. sjedalno ispupčenje. U sastav donjeg kraja butne
kosti ulaze 2 kondila: vanjski i unutrašnji koji na svojoj donjoj strani
imaju zglobnu površinu za zglobljavanje sa gornjim krajem tibiae. Kondili
su naprijed spojeni zglobnom površinom za čašicu, a pozadi i dole su odvojeni
jamom. Na površnim stranama kondila nalaze se nadkondilarne kvržice: vanjska
i unutrašnja.
• Čašica ( patella )
Čašica je sezmoidna kost koja se nalazi u tetivi musculus quadriceps
femoris. Ona ima trouglast oblik i od njenog vrha prema dole pruža se
ligamentum patellae. Zglobna površina na stražnjoj strani čašice podjeljena
je uspravnim grebenom na 2 polja od kojih je vanjsko veće.
• Kosti potkoljenice ( tibia et fibula )
TIBIA je unutrašnja masivna kost podkoljenice koja ima trostrano prizmatično
tijelo i 2 kraja ( gornji i donji ). Donji okrajak na svojoj bazi ima
zglobnu površinu koja služi za zglobljavanje sa skočnom kosti stopala.
Od njegove medialne strane silazi snažan nastavak koji se zove unutrašnji
gležanj, a na vanjskoj strani se nalazi usjek za zglobljavanje sa donjim
krajem fibulae. Gornji kraj se sastoji iz 2 kondila: medialnog i lateralnog.
Oba na svojim gornjim stranama imaju zglobnu površinu za zglobljavanje
sa kondilima butne kosti. Između zglobnih površina kondila tibiae nalazi
se koštano uzvišenje, kao i 2 hrapava polja: prednje i zadnje. Na donjoj
strani vanjskog kondila nalazi se zglobna površina za zglobljavanje sa
gornjim krajem fibulae.
LISNA KOST ( fibula ) se nalazi izvana od tibiae od koje je znatno tanja
i postavljena niže. Njen zadnji kraj se zove vanjski gležanj. On se spušta
ispod donjeg kraja tibiae i svojom trouglastom zglobnom površinom naliježe
uz vanjsku stranu skočne kosti stopala. Iza trouglaste zglobne površine
se nalazi duboka jama. Gornji kraj fibulae čini njena glava koja se zglobljava
svojom zglobnom površinom sa vanjskim kondilom tibiae. Od glave fibulae
pruža se naviše nastavak koji se zove apex capitis fibulae na čijem se
vrhu pripaja tetiva. Na prednjoj i zadnjoj ivici fibulae pripajaju se
međumišićne pregrade potkoljenice.
• Kosti nožja ( ossa tarsi )
Kosti nožja se grupišu u 2 reda: zadnji i prednji. U zadnjem redu se
nalaze 2 najveće kosti nožja: skočna kost ( talus ), a ispod nje je petna
kost ( calcaneus ). U prednjem redu se nalazi 5 kostiju. Na lateralnom
dijelu stopala, ispred petne kosti nalazi se kockasta kost ( oss cuboideum
), a na medialnom dijelu se nalazi oss naviculare, te ispod nje 3 klinaste
kosti.
TALUS ( skočna kost ) je kratka i masivna, a sastoji se iz tijela, vrata
i glave. Glava skočne kosti je upravljena naprijed i na svom kraju ima
konveksnu zglobnu površinu za zglobljavanje sa oss naviculare. Tijelo
skočne kosti na svojoj gornjoj strani i dijelom na bočnim stranama ima
zglobnu površinu koja služi za zglobljavanje sa kostima potkoljenice.
Nastavak trochlae na vanjskoj strani corpusa je trouglast. Iza trochlae
se nalazi zadnji nastavak.
CALCANEUS ( petna kost ) se nalazi ispod skočne kosti i ima oblik nepravilne
kocke. Na njenoj gornjoj strani nalaze se 3 zglobne površine na koje naliježe
skočna kost. Zadnja i najveća zglobna površina je odvojena od srednje
i prednje žlijebom na skočnoj kosti koja se zove sulcus calcani i pruža
se koso, naprijed i u polje tako da sa odgovarajućim žlijebom na skočnoj
kosti čini kanal nožja. Obje prednje zglobne površine se nalaze na koštanom
nastavku koji se pruža medialno od prednjeg dijela gornje strane petne
kosti.
OSS NAVICULARE je uglavljena između glave, skočne kosti i 3 klinaste kosti.
Na gornjem unutrašnjem kraju se nalazi ispupčenje na kome se završava
glavni dio tetive musculus tibialis posterior.
OSS CUNEIFORMIA ( klinasta kost ) se nalaze između oss naviculare i prve
3 kosti donožja. Najveća je oss cuneiforme mediale koja je svojim širim
dijelom okrenuta na dole za razliku od ostale 2 klinaste kosti koje su
na dole okrenute svojim užim dijelovima. Srednja klinasta kost je kraća
od drugih.
OSS CUBOIDEUM se zglobljava nazad sa petnom kosti preko blago konveksne
zglobne površine, a prema naprijed ravnim zglobnim površinama sa četvrtom
ili petom kosti donožja. Na njenoj donjoj strani nalaze se ispupčenje
koje se pruža koso i naprijed.
• Kosti donožja ( ossa metataris )
Kosti donožja su duguljaste i imaju tijelo i 2 kraja: zadnji, tj. bazu
i prednji - glavu. Najdeblja je prva kost donožja jer podnosi polovinu
cijelog pritiska u donožju. Na donjoj strani njene baze se nalazi ispupčenje.
• Kosti prstiju ( ossa digitorum pedis )
Članci prstiju su duguljaste kosti koje su zakržljale za razliku od
članaka prstiju šake. U svakom prstu se nalaze 3 članka: proksimalni,
srednji i distalni, osim palca gdje nedostaje srednji članak. Proksimalni
i srednji članci imaju corpus, bazu i caput. Kod krajnjih članaka prstiju
umjesto glave nalazimo potkovičasto hrapavo ispupčenje nazvano tuberositas
phalangis distalis.
3.5. KOSTI GLAVE
• KOSTI LOBANJE
Kosti lobanje sačinjavaju 4 središnje neparne i 2 bočne parne kosti.
Neparne kosti lobanje su potiljačna ( oss occipitale ), klinasta ( oss
sphenoidale ), sitasta ( oss ethmoidale ) i čeona ( oss frontale ), a
parne su oss temporale i tjemene (oss parietale).
OSS OCCIPITALE ( potiljačna kost ) gradi zadnji donji zid lubanjske duplje.
Veliki otvor kojim lobanjska duplja komunicira sa kičmenim kanalom dijeli
potiljačnu kost na 4 dijela koji su kod začeća odvojeni slojevima hijaline
hrskavice. Sastavni dijelovi potiljačne kosti su: prednji ( bazilarni
dio ), bočni i zadnji pljosnati dio, potiljačna ljuska.
OSS SPHENOIDALE ( klinasta kost ) se nalazi na bazi lobanje, ispred potiljačne
kosti. Na njoj se razlikuju: središnji dio – tijelo klinaste kosti i 3
parna nastavka. Nastavci klinaste kosti su 2 bočna: malo krilo i veliko
krilo i 1 vertikalni klinasti nastavak ( processus terideus ) koji silazi
duž spoljne ivice zadnjeg otvora nosne šupljine.
OSS TEMPORALE ( sljepočna kost ) se nalazi na bočnoj strani lobanje između
potiljačne, klinaste i tjemene kosti. U njen sastav ulazi piramida ili
petrozni dio ( pars petrosa ), bubni dio ( pars timpanica ) i ljuskasti
dio ( pars squamosa ). Od ovih dijelova veoma je komplikovana piramida
sljepočne kosti zbog toga što u sebi sadrži srednje i unutrašnje uho i
veći broj kanala za prolaz živaca i krvnih sudova.
OSS PARIETALE ( tjemena kost ) se nalazi lateralno od srednje linije krova
lobanje, između potiljačne, čeone i sljepočne kosti. Ima oblik četvrtaste
ploče.
OSS FRONTALE ( čeona kost ) gradi prednji zid lobanje i krov očnih duplji.
Ona se sastoji od uspravnog lista, ljuske ( squama frontalis ) i horizontalnog
lista na kome se razlikuju srednji nosni dio ( pars nasulis ) i bočni
očni dio ( pars orbitalis ).
OSS ETHMOIDALE ( sitasta kost ) leži u dubini baze lobanje, između očnih
duplji i gradi gornji dio nosne šupljine. Na frontalnom presjeku ima oblik
terazija i na njoj se razlikuju 2 lista : horizontalni , vertikalni i
2 bočne mase. Vertikalni list ( lamina perpendicularis ) ulazi u sastav
pregrade nosne šupljine.
• KOSTI LICA
Kosti lica sačinjava 15 kostiju, od kojih su 6 parnih i 3 neparne. Parne
kosti lica su: gornja vilica ( maxilla ), nosna kost ( oss nasale ), suzna
kost ( oss lacrimale ), jagodična kost ( oss zygomaticum ), nepčana kost
( oss palatinum ), donja nosna školjka ( conha nasalis inferior ), a neparne
kosti su donja vilica ( mandibula ), ralo ( vomer ) i podjezična kost
( oss kyoideum )
MAXILLA ( gornja vilica ) je najveća parna kost lica, na kojoj se razlikuju
tijelo i nastavci. Tijelo gornje vilice ima oblik šuplje trostrane piramide.
Na bazi se nalazi veliki otvor hijatus maxillaris koji vodi u sinus maxillaris.
Od tijela gornje vilice pružaju se 4 nastavka: gornji čeoni, donji zubni,
spoljni jagodični i unutrašnji nepčani.
MANDIBULA ( donja vilica ) je najjača kost lica. Ona se sastoji iz lučnog
horizontalno postavljenog tijela od čijih se zadnjih dijelova penju desna
i lijeva vilična grana. Vilična grana sa zadnjim dijelom tijela obrazuje
ivični ugao. Na gornjem dijelu se nalaze 2 nastavka od kojih zadnji processus
condylaris služi za zglobljavanje sa bazom lobanje. Tijelo donje vilice
je potkovicastog oblika i sastoji se iz 2 dijela: bazalnog i alveolarnog
zubnog dijela.
4. SYNDESMOLOGIA
Syndesmologia je nauka o zglobovima. Zglob ili spoj predstavlja skup
elemenata pomoću kojih se kosti spajaju međusobno. S obzirom na pokretljivost
svi zglobovi čovječijeg tijela se dijele na pokretne i nepokretne. Nepokretni
zglobovi prema vrsti tkiva kojim su spojeni dijele se na vezivne i hrskavične.
Kod pokretnog zgloba ( dijastroze ) imamo glavne i sporedne elemente.
Glavni elementi pokretnog zgloba su: zglobna površina, zglobna šupljina
i zglobna čahura.
Zglobne površine se obično dopunjuju međusobno svojim oblikom. Najčešće
je jedna od njih konveksna, a druga konkavna. One su pokrivene zglobnom
hrskavicom. Zglobna šupljina je pukotina, kapilarni prostor karakterističan
za pokretne zglobove. Ona sadrži sluzavu tečnost sinoviju, koja omogućuje
ishranu zglobnih hrskavica i lahko klizanje zglobnih površina. Zglobna
čahura obuhvata u vidu cjelovite opne zglobne krajeve kostiju.
PODJELA POKRETNIH KOSTIJU
S obzirom da li u sastav zgloba ulazi 2 ili više kostiju, pokretni zglobovi
se dijele na proste ( articulacio simplex ) i složene ( articulacio composita
). Prema obliku zglobnih površina pokretni zglobovi mogu biti: loptaste,
jajaste, sedlaste, valjkaste i ravne.
4.1. ZGLOBOVI TRUPA
U zglobove trupa spadaju spojevi kičmenog stuba sa glavom i spojevi grudnog
koša.
• Spojevi kičmenog stuba
Između 2 susjedna kičmena pršljena postoje: zglobovi između zglobnih
nastavaka, fibroznohrskavičavi spoj između tijela pršljenova, vezivni
spoj između lukova i fibrozne veze između mišićnih nastavaka. Međupršljenski
zglob je spoj između zglobnih nastavaka 2 susjedna pršljena. Orijentacijom
i oblikom svojih zglobnih površina reguliše pravac pokreta kičmenog stuba.
Spoj tijela 2 susjedna pršljena predstavlja fibriznohrskavičavi međupršljenski
kolut. Međupršljenski kolut je najdeblji u slabinskom dijelu kičmenog
stuba. Lukove dva susjedna pršljena spajaju žute veze ( lygamenta flava
). One se sastoje od elastičnog vezivnog tkiva koje daje žutu boju.
• Spoj kičmenog stuba sa glavom
Glava je spojena prvim i drugim vratnim pršljenom, gornjim i donjim
fibroznim vezama. Gornji ili potiljačni zglob glave je parni spoj između
gornjih površina atlasa i kondila potiljačne kosti. Zglobne čahure ova
2 zgloba pojačavaju dvije fibrozne opne: prednja i zadnja. Donji zglob
glave između prvog i drugog vratnog pršljena sastoji se od 4 mala zgloba,
2 bočna i 2 srednja. Srednji zglob spaja zub drugog vratnog pršljena sa
prednjim lukom atlasa. Bočni zglob je spoj između zglobne površine atlasa
i axisa koji se dodiruju samo svojim poprečno postavljenim segmentima.
• Spoj grudnog koša
U spojeve grudnog koša spadaju zglobovi rebara s kičmenim stubom, sa
grudnom kosti i između rebarnom hrskavicom.
ZGLOBOVI REBARA SA KIČMENIM STUBOM
Zadnji kraj rebra spojen je sa kičmenim stubom pomoću 2 pokretna zgloba
i fibroznim vezama. Rebarna glava svojom klinastom zglobnom površinom
zglobljava se sa uglastom zglobnom površinom koju sačinjavaju međupršljenski
kolut i jamice ( fouae costales ) na bočnim stranama tijela dva susjedna
pršljena. Zglobovi rebara sa grudnom kosti ( articulcio sternocostales
) klinaste zglobne površine rebarnih hrskavica od drugog do sedmog rebra
se uvlače u rebarne usjeka grudne kosti.
MEHANIKA SPOJEVA GRUDNOG KOŠA
U oba zadnja zgloba s kičmenim stubom se vrši zajednički pokret obrtanja
zadnjeg dijela rebra oko uzdužne osovine i njegovog vrata. Ovi pokreti
obrtanja zadnjeg kraja su mali, ali prednji kraj s obzirom na dužinu rebra
vrši male pokrete podizanja i spuštanja grudnog koša.
4.2. ZGLOBOVI GORNJIH EKSTREMITETA
Zglobovi gornjih ekstremiteta se dijele na zglobove ramenog pojasa i
zglobove ruke. U zglobove ruke ili slobodnog dijela spadaju: rameni (
articulcio humerii ), lakta ( articulcio lubitii ), zglobovi kostiju podlaktice
i šake ( articulcio manus ).
• Spojevi ramenog pojasa
U spojeve ramenog pojasa spadaju 2 zgloba grudno - ključni ( articulcio
sternoclavicularis ) i grudno - natplećni ( articulcio acromioclavicularis
) i jedan snažan vezni spoj između ključne kosti i kljunastog nastavka
scapulae.
• Zglob ramena ( articulacio humerii )
Zglob ramena je spoj između glave humerusa i čašične jame cavitas glenoidalis
na gornjem uglu scapulae. On je najpokretljiviji loptasti zglob čovječijeg
tijela. Pokreti u ovom zglobu su fleksija ( savijanje ), ekstenzija (
opuštanje ), abdukcija ( odmicanje ), addukcija ( primicanje ), te unutrašnja
i vanjska rotacija.
• Zglob lakta ( articulacio cubitti ) i spojevi podlaktice
Zglob lakta je složen jer povezuje 3 kosti, donji okrajak humerusa sa
gornjim okrajcima ulne i radiusa. U njegov sastav pored humeroulnarnog
i humeroradialnog zgloba ulazi i proksimalni spoj radiusa i ulne. Zglobna
čahura je zajednička za sva 3 dijela ovog zgloba. U zglobu lakta vrše
se sljedeće radnje: fleksija i ekstenzija, a u spojevima između ulne i
radiusa vrši se uvrtanje ( pronatio ) i izvrtanje ( supinatio ).
• Zglobovi šake ( articulacio manus )
U spojeve šake spadaju zglobovi ručja: gornji i donji, zglobovi ručja
s doručjem, zglobovi doručja sa prstima i zglobovi prstiju. Gornji i donji
dio ručja se nadopunjuju i omogućuju palmarnu i dorzalnu refleksiju, te
radialnu i alnarnun obdukciju šake.
4.3. ZGLOBOVI DONJIH EKSTREMITETA
Zglobovi donjih ekstremiteta se dijele na zglobove karličnog pojasa i
noge. U zglobove noge spadaju zglob kuka ( articulcio coxae ), zglob koljena
( articulcio genus ), spojevi kostiju potkoljenice, te zglobovi stopala
( articulcio pedis ).
• Spojevi karličnog pojasa
U spojeve karličnog pojasa spadaju krsno-bedreni zglob ( articulcio sacroilliaca
), preponska sinfiza ( synohisis pubica ) i 2 snažne krsno sjedalne veze
lygamenta sacrotubelare i lygamenta sacrospinale.
Articulcio sacroilliaca spaja zglobne površine bedrene i krsne kosti koje
su ravne i pokrivene debelim slojem hrskavice.
Synphisis pubica je hibrozno hrskavičavi spoj na prednjem dijelu karličnog
prstena između desne i lijeve preponske kosti. Zglobne površine spaja
međuzglobni kolut.
• Zglob kuka ( articulacio coxae )
Zglob kuka povezuje karličnu kost sa gornjim krajem butne kosti ( femur
). Prema obliku zglobnih površina on pripada grupi loptastih zglobova
čovječijeg tijela. Odlikuje se pokretljivošću u svim pravcima.
• Zglob koljena ( articulacio genus )
Zglob koljena se odlikuje specifičnom i karakterističnom građom zglobnih
tijela i smještajem veza. On je najsloženiji zglob u ljudskom tijelu.
Ne postoji skladnost zglobnih tijela, kondili butne kosti su karakteristično
zavijeni od napred u većem polukrugu, a pozadi u manjem polukrugu. Njihovu
skladnost dopunjavaju meniskusi
( mensci articulares ): lateralni i medijalni. Lateralni je meniskus pokretljiviji
od medijalnog. Oni osiguravaju da pri kretanju konkavno zglobno tijelo
prati konveksno. Zglobna čahura koljena je obilna, njenu prednju stranu
ojačava zajednička tetiva mensci quadricepsa femoris u koju je uložena
sezmoidalna kost iver ( patela ). Zglob koljena dodatno učvršćuju i ligamenti:
ligamentum collaterale mediale et laterale, ligamentum cruciatum anterius
et posterius, ligamentum patelae. S obzirom na mehaniku koljenog zgloba
on se sastoji od ugaonog i obrtnog zgloba.
Oko poprečne osovine koja prolazi kroz oba epikondila butne kosti moguća
je fleksija i ekstenzija. Fleksija je obično praćena unutrašnjom rotacijom
potkoljenice do 5° (pronacija). Ekstenzija je praćena spoljnom rotacijom
potkoljenice (supinacija do 5°).
4.4. ZGLOBOVI GLAVE
Kosti glave se međusobno spajaju hrskavičavim nepokretnim zglobovima
( synchondroses ) i vezivnim nepokretnim zglobovima i šavovima ( suturae
). Jedino između donje ivice i sljepoočnih kostiju postoje desni i lijevi
vilični zglob. Vilični zglob spaja glavu donje vilice sa viličnom jamom
sljepoočne kosti. Prema obliku zglobnih površina on predstavlja jajasti
zglob. U ovom zglobu donja ivica svojim prednjim krajem se podiže i spušta
ili se pomjera naprijed, nazad ili bočno.
5. RAZVOJ KOŠTANOG SISTEMA ČOVJEKA
Cijeli koštani sistem se razvije od mezenhima, koji u području trupa i
ektremiteta potječe od mezoderma, a u području glave djelimično i od ektoderma
( mezektoderm).
5.1. HONDROGENEZA
Hrskavica nastaje proliferacijom i nagomilavanjem ćelija mezoderma u
vidu blastema, koje predstavljaju prvobitne ćelije hrskavičavog tkiva
- hondroblaste. Prvi znak njenog formiranja je u zaobljavanju mezenhimskih
ćelija i javljanju kolagenih vlakana između njih i tako se razdvajaju
hondroblasti i dobijaju karakterističan izgled hondrocita. U početku je
međuprostorna masa imala bazofilan karakter, ali s povećanim lučenjem
ona postaje sve gušća oko ćelija koje su potpuno izolovane. Na površini
hrskavice mezenhim formira perihondrijum. U hrskavičavom tkivu pojedinih
predjela međućelijska masa ima različit izgled, pa se mogu razlikovati
hijalina, elastična i fibrozna hrskavica.
Hijalina hrskavica se razvija u svim dijelovima tijela u kojima indirektnim
okoštavanjem nastaju kosti. Kod odraslog čovjeka je ograničena na zglobne
površine, rebra, grkljan, dušik i bronhuse.
Elastična hrskavica nastaje u početku kao hijalina i tek se kasnije u
njenoj međućelijskoj tvari javljaju elastična vlakna. Razvija se u zidu
ušne šupljine, epiglotisu, ušnoj školjci, u sitnim hrskavicama grkljana
i sitnih bronhalnih ogranaka.
Fibrozna hrskavica u međućelijskoj tvari sadrži mnogo kolagenih vlakana.
Ova vrsta hrskavičavog tkiva se razvija u predjelima spajanja tetiva sa
kostima, zatim u diskusima, meniskusima i između tijela pršljenova.
Hrskavica raste na dva načina: iznutra i izvana. Kad raste iznutra hrskavičave
stanice se množe, te se obrazuju izogene grupe ( intersticijalni rast
). Kod rasta izvana vezivne stanice perihondrija prelaze u hrskavičave
stanice ( apozicioni rast ).
5.2. OSTEOGENEZA
Kosti nastaju uvijek iz istog izvora, koji čine posebno diferencirane
mezenhimske ćelije – osteoblasti. Osteoblasti nastaju razmnožavanjem i
diferencijacijom ćelija mezoderma, te se redaju u niz. U njihovoj blizini
se javljaju snopovi kolagenih vlakana koje ubrzo impregnira međućelijska
tvar, zvana osteoid. Kad se u nju putem osteoblasta ulože anorganske soli,
hidroksilopatit, ona dobije tvrdoću. Osteoblasti stvaraju koštanu supstanciju
u obliku tankih naslaga. Oni osteoblasti koji budu obuhvaćeni međućelijskom
supstancijom gube svoju aktivnost i postaju koštane ćelije, osteociti.
Oni imaju fine, duge citoplazmatične produžetke koji se pružaju kroz koštane
kanaliće i povezuju sa produžecima susjednih ćelija. Ova međusobna povezanost
omogućava prenošenje hranljivih materija koje apsorbuju koštane ćelije
iz najbližih krvnih kapilara. Tako osteociti imaju veliku ulogu u održavanju
organskog dijela koštane supstance.
Okoštavanje počinje u osmoj sedmici razvitka, a počinje u jednom ili više
centara, koji mogu biti primarni ( dijafizni ) i sekundarni ( epifizni
). Primarni centri okoštavanja nastaju prije, a sekundarni nakon rođenja.
Okoštavanje nastaje u predjelima u kojima se nalazi vezivno ili hrskavičavo
tkivo. Kosti se razvijaju na dva načina: direktnim i indirektnim okoštavanjem.
• Direktno ( endesmalno, intramembranozno ) okoštavanje
Direktnim okoštavanjem nastaju kosti lobanje lica, te veći dio ključnjače.
Ovaj proces počinje nagomilavanjem ćelija mezoderma koje su sitne, vretenastog
izgleda i grupisane u nizove ili imaju tendenciju stvaranja nepravilnih
kondenzovanih membrana. Od njih se diferenciraju osteoblasti čijom se
aktivnošću stvaraju lamele, a od njih koštane trabekule. Trabekule su
u početku izolovane i nejednake debljine, ali se ubrzo povezuju i stvaraju
primarne trabekule. Mjesta u kojima se vrši proces okoštavanja se zovu
osifikacioni centri. U pljosnatim kostima trabekule obično imaju radijalan
raspored. Od fetalnog perioda pa do završetka rasta u kostima se dešavaju
stalne promjene od kojih su najznačajnije razgrađivanje i apsorpcija (
Sl. 7. ). Pri tome važnu ulogu imaju osteoklasti. Spongiozna supstanca
kosti ima rastresite trabekule, a prostor između njih popunjava koštana
srž. Okoštali predjeli predstavljaju primarne kosti. Oko njih se nalazi
periost, čiji se unutrašnji sloj sastoji od osteoblasta, a zove se kambijski
sloj, dok je perifeni sloj deblji i ima fibrozni karakter. Između ova
dva sloja se nalazi mreža krvnih kapilara. U toku okoštavanja sunđerastog
koštanog dijela osteoblasti kambijskog sloja stvaraju nove slojeve periostalne
kosti. U njoj je povećan broj lamela i gustina, a koštana srž se reducira
u Haverzove kanale. Oni su međudobno povezani i preko njih je obezbijeđena
vaskularizacija i inervacija kosti. Istovremeno se stvaraju i drugi sistemi
lamela, kao što su intersticijalni, ivični i td.
• Indirektno ( enhondralno, intrakartilaginozno ) okoštavanje
Indirektno okoštavanje je proces u toku kojeg se razvijaju duge cjevaste
kosti postepenim razgrađivanjem hrskavice i stvaranjem koštanog tkiva.
U stvaranju dugih kostiju učestvuju primarni – dijafizni i sekundarni
– epifizni centri okoštavanja. Unutrašnji sunđerasti dijelovi dijafiza
nastaju enhondralnim okoštavanjem. Periferni dijelovi kosti vode porijeklo
od osteoblasta perihondrijuma zbog čega se ovaj proces zove perihondralno
okoštavanje. U toku okoštavanja nastavlja se rast i izduživanje hrskavice
kroz nekoliko zona. To je omogućeno aktivnom mitotičkom diobom hrskavičavih
ćelija ( zona proliferacije ). U blizini ovih centara hrskavičave ćelije
se povećavaju nekoliko puta ( zona rasta ). One su poredane u nizove.
Istovremeno se u međućelijskoj tvari talože vapnene soli ( zona ovapnjenja
). Najkrupnije ćelije se spajaju sa osifikacionim centrima. Ovaj proces
prati kalcifikacija međuprostorne masene hrskavice. U toku ovih procesa
u unutrašnjosti dijafize hrskavice povećava se koštana masa,a istovremeno
počinje perihondralno okoštavanje i stvaranje kompaktne kosti. Od perihondrijuma
se obrazuje periost koji uraste kroz tanki sloj kompaktne koštane supstancije
u unutrašnjost hrskavice i počne je razarati ( zona razaranja ). Kao posljedica
toga u unutrašnjosti dotad kompaktne hijaline hrskavice nastaje primarna
moždinska šupljina koju ispunjava tkivo periosta, u kojem ima osteoblasta.
Osteoblasti izlučuju koštanu supstanciju u primarnoj moždinskoj šupljini
oko ostatka hrskavičave supstancije ( zona stvaranja kosti ). Kasnije
počinju djelovati osteoklasti, koji razaraju novonastalu kost. To se nastavlja
dok god kost raste. Posljedica toga je formiranje definitivne moždinske
šupljine. Epifize okoštavaju samostalno mnogo kasnije od dijafize i to
pretežno enhondralno iz vlastitih centara. Jedina razlika je u tome što
kod okoštavanja epifiza u početku nedostaje obruč kompaktne supstancije
na površini. Nakon formiranja centra okoštavanja u epifizi u nju uraste
poseban periost, koji stvori moždinski prostor u kojem osteoblasti stvaraju
spongioznu koštanu supstanciju. Nakon toga osteoblasti u perihondriju
i na površini hrskavičave epifize stvore tanki sloj kompaktne koštane
supstancije. Jedini izuzetak su zglobne površine, gdje trajno ostane naslaga
prvobitne hrskavice. Epifize rastu u poprečnom smjeru uglavnom proširenjem
centra okoštavanja. Enhondralno i perihondralno okoštavanje dugih kostiju
započne u središtu dijafize i širi se prema epifizama. Između epifiza
i dijafize ostane jedan od hijaline hrskavice u obliku ploče sve dok kost
raste u dužinu. To je epifizna hrskavica. Na strani hrskavice koja graniči
sa epifizom diobom neprestano nastaju nove hrskavičave ćelije, dok na
strani okrenutoj prema dijafizi dolazi do razaranja hrskavice i do stvaranja
kosti. Rezultat toga je rast kosti u dužinu. Srastanjem dijafize sa epifizom
znači da je rast kostiju u dužinu završen.
6. BOLESTI KOSTIJU I ZGLOBOVA
6.1. PRELOMI ( FRAKTURE )
Postoji više vrsta preloma. Kod jednostavnih preloma bez pomjeranja prelomljenih
okrajaka kost se lomi samo na jednom mjestu. Kod komplikovanih preloma
dolazi do pomjeranja okolnog mekog tkiva. Ukoliko dođe do probijanja kože
nastaju otvoreni prelomi. Mnogostruki prelomi su oni kod kojih se kost
lomi na dva ili više mjesta. Kod utisnutih preloma dolazi do utiskivanja
prelomljenih okrajaka jednog u drugi. Stres prelom je pukotinasti prelom
kosti koji se javlja na mjestu ponavljanih, malih povreda. Prelom u obliku
„zelene grančice“ nastaje samo kod djece kad zbog elastičnosti njihovih
kostiju dolazi do savijanja i preloma sa unutrašnje strane.
Osnovni način liječenja preloma se sastoji od stavljanja u nepokretan
položaj, odnosno imbolizacije prelomljene kosti i njena dva susjedna zgloba.
Tako se spriječava oštećenje mekih tkiva i umanjuje osjećaj boli. Prilikom
nastanka preloma može doći do krvarenja, a kako kost u središnjem dijelu
ima koštanu srž i masno tkivo onda kod preloma dugih kostiju može doći
do prelaska masnih kapljica u krvotok koje mogu da dovedu do začepljenja
krvnih sudova. Osnovni cilj liječenja je da se prelomljeni okrajci vrate
i održe u prvobitnom položaju kako bi kost mogla pravilno da zaraste.
Imbolizacija se omogućava pomoću gipsanih zavoja, a nekad je neophodno
hirurško spajanje prelomljenih okrajaka uz pomoć ploče sa zavrtnjima,
klinova, metalnih igala ili šipki. Nakon zarastanja prelomljene kosti
preduzima se rehabilitacija koja ima zadatak da što brže omogući uspostavljanje
pune aktivnosti povrijeđenog.
6.2. IŠČAŠENJA ( LUKSACIJE )
Iščašenja su povrede zglobova u kojima dolazi do pomjeranja zglobnih
površina kosti. Postoje tri vrste iščašenja zglobova: urođena, spontana
i traumatska. Urođena iščašenja su prisutna već na rođenju. Česta pojava
je urođeno iščašenje kuka. Javlja se pet puta češće kod djevojčica nego
kod dječaka, a u trećini slučajeva su zahvaćena oba zgloba kuka. Spontana
iščašenja nastaju usljed neke promjene u građi kosti ili zgloba, npr.
kod artritisa. Traumatska iščašenja nastaju pod dejstvom vrlo jake sile
ili u slučajevima nepravilnih preloma kosti. Brzo zbrinjavanje ovakvih
povreda prije nego dođe do grča mišića spriječava pojavu boli i nastanka
krajnjih oštećenja, te smanjuje potrebu za hirurškim liječenjem.
6.3. ISKLIZNUĆE MEĐUPRŠLJENSKOG KOLUTA
Međupršljenski kolutovi imaju ulogu da ublažavaju dejstvo sile na kičmu
i omogućavaju pokrete uvrtanja i zavijanja kičmenog stuba. Svaki kolut
(diskus) se sastoji od čvrstog spoljašnjeg sloja vezivnog tkiva koji obavija
unutrašnji, mekani dio želatinoznog izgleda. Ovo mekano jezgro može da
izlazi kroz slabe tačke spoljašnjeg omotača izvan međupršljenskog prostora
kada nastaje stanje koje se zove iskliznuće međupršljenskog koluta. Najčešći
uzroci iskliznuća međupršljenskog koluta su nepravilan položaj tijela
prilikom sjedenja, stajanja, hodanja ili podizanja tereta, opšta slabost
mišića i spavanje u mekoj postelji. Iskliznuće diskusa najčešće nastaje
u slabinskom dijelu kičmenog stuba i praćeno je ukočenošću i bolovima
u donjem dijelu leđa. Pritisak na okolne nervne korijene može dovesti
do išijasa, odnosno bolova koji se šire duž zadnje strane noge. Spondilolisteza
je oboljenje koje zahvata slabinsko-krsni predio kičmenog stuba i posljedica
je povrede ili urođenog poremećaja prilikom kojih dolazi do iskliznuća
diskusa. Najčešće su pogođeni peti slabinski pršljen i krsna kost. Liječenje
ovih stanja se sastoji u mirovanju u postelji, a zatim se primjenjuje
fizikalna terapija. U težim oblicima preduzima se liječenje stezanjem
kičmenog stuba ili hirurškim zahvatom.
6.4. DEFORMACIJE KOSTIJU
Veliki je broj koštanih deformacija koje pogađaju stopalo. Neke su urođene,
a druge mogu nastati kao posljedica naprezanja stopala ili nošenja neodgovarajuće
obuće. Krivo stopalo je urođeni poremećaj oblika i međusobnog položaja
kostiju u kome stopalo ne može u potpunosti da se osloni na podlogu. Ravni
tabani nastaju zbog spuštanja lukova stopala koje može biti različitog
stepena. Kandžijsko stopalo se odlikuje vrlo visokim lukovima i u većini
slučajeva uzrok je nepoznat. Deformacija zgloba palca stopala dovodi do
krivljenja palca prema ostalim prstima, nekad i ispod njih. Nekad se na
spoljašnjoj strani zgloba javlja bolna oteklina, tzv. čukalj. Kokošije
grudi predstavljaju deformaciju grudnog koša čiji je prednji zid u gornjem
dijelu ispupčen, a bočne strane spljoštene.
6.5. ZAPALJENJE KOSTIJU I ZGLOBOVA ( OSTEOARTRITIS )
Osteoartroza označava grupu oboljenja u kojima dolazi do istrošenosti,
odnosno degeneracije zglobova sa starenjem organizama i smanjenjem sposobnosti
obnavljanja tkiva. Bolest prvo zahvata hrskavicu. Ćelije koje obnavljaju
hrskavicu prestaju djelovati i ovaj proces se može ubrzati povredama.
Glatka površina hrskavičavog tkiva se gubi i povećava se trenje između
zglobnih okrajaka. Dolazi do zadebljavanja kosti u blizini zgloba. U najtežim
slučajevima hrskavica se potpuno gubi. Ova bolest najčešće zahvata zglob
kuka, koljena, donjeg dijela kičmenog stuba i palca stopala. Čest oblik
osteoartroze, posebno kod žena, se javlja u predjelu zglobova prstiju
šake i ispoljava se pojavom tzv. Heberdenovih čvorića na bočnim stranama
zglavaka prstiju. U liječenju osteoartroze se preporučuju vježbe za jačanje
okolnih mišića zgloba i njegova pravilna upotreba, kao i lijekovi za ublažavanje
bolova i smanjenje zapaljenja.
6.6. REUMATOIDNI ARTRITIS
Reumatoidni artritis se javlja u sklopu reumatoidnog oboljenja koje zahvata
vezivna tkiva i mnoge organe. Prvi znaci ovog oboljenja su zamaranje,
ukočenost i bolovi u zglobovima prilikom hodanja. Bolest zahvata sinovijalne
opne u zglobovima koje zadebljavaju i stvaraju prekomjernu količinu sinovijalne
tečnosti zbog čega se javlja otok, ukočenost i bolovi prilikom pokreta
zgloba. Dolazi do oštećenja hrskavice, a zatim i koštanog tkiva. U posljednjem
stadijumu dolazi do srastanja zglobnih okrajaka i ukočenja zgloba. Reumatoidni
faktor je bjelančevina koja se nalazi u krvi oboljelih i ima prirodu antitijela
koje se stvara kao odgovor na antigene, najvjerovatnije na izmjenjenu
bjelančevinu vlastite krvi. Za spriječavanje oštećenja zgloba preporučuje
se odmor sa drugim metodama liječenja. Otoci, bolovi i ukočenost se ublažuju
lijekovima koji istovremeno djeluju na sve ove znakove zapaljenja. U težim
slučajevima oboljenja daju se sredstva koja spriječavaju djelovanje imunološkog
sistema. Nekad je potrebno i hirurško liječenje uklanjanjem sinovijalne
opne.
6.7. GIHT
Giht se najčešće javlja kod srednjovječnih muškaraca usljed nagomilavanja
soli mokraćne kiseline ( urata ) u organizmu i obično se prenosi naslijeđem.
Napad gihta počinje otokom, crvenilom i jakim bolovima u zglobu, najčešće
palca stopala. Napadi se često ponavljaju i mogu zahvatiti i druge zglobove.
Ponekad se u mekim tkivima, u koži šaka, stopala i ušnih školjki javljaju
izrasline ( tofi ). U toku napada primjenjuju se lijekovi koji ublažavaju
znake zapaljenja, odgovarajuća ishrana i izbjegavanje upotrebe alkoholnih
pića.
6.8. ANKILOZIRAJUĆI SPONDILITIS
Anhilozirajući spondilitis je hronično oboljenje zapaljenske prirode
koje najčešće zahvata međupršljenske zglobove donjeg dijela kičmenog stuba.
Najčešće se javlja kod mladih osoba muškog pola. U teškim slučajevima
može dovesti do međusobnog srastanja pršljenova i potpune nepokretnosti.
Bolest je praćena određenim stepenom ukočenosti u predjelu donjeg dijela
leđa i kukova, a bolovi u leđima i zadnjici su prvi simptomi bolesti.
Za liječenje se koriste sredstva za ublažavanje zapaljenske promjene i
redovne tjelesne vježbe.
6.9. ZAPALJENJE ZGLOBNE KESICE ( BURZITIS )
Burzitis je zapaljenje burze, odnosno kesice tečnošću ispunjene u zglobu.
Najčešće je izazvano prekomjernim naprezanjem tog dijela tijela. Osnovni
simptom je pojava jakog bola, a u liječenju se koriste sredstva za ublažavanje
bolova i drugih znakova zapaljenja, uz mirovanje zahvaćenog zgloba.
6.10. OBOLJENJA KOSTIJU USLIJED NEDOSTATKA VITAMINA
Kosti mogu da obole zbog nedostatka nekog sastojka u hrani. Tako kod
djece smanjeno unošenje vitamina D, nedovoljno izlaganje tijela sunčevoj
svjetlosti, urođena otpornost organizma na vitamina D ili hronično oboljenje
bubrega dovode do rahitisa. Smanjeno taloženje kalcija u kostima je osnovna
odlika ovog oboljenja. Kao posljedica toga javlja se poremećaj i usporenje
rasta kostiju koji se ispoljava različitim deformacijama: krive noge u
obliku slova O, kokošije grudi i izobličena karlica. Kod odraslih nedostatak
vitamina D dovodi do omekšavanja kostiju ( osteomalacija ). Kod djece
nedostatak vitamina C izaziva skorbut i nastaje krvarenje ispod pokosnice
i u okrajcima dugih kostiju koje rastu.
6.11. OSTEOPOROZA
Osteoporoza je oboljenje u kojem kosti postaju porozne i krte zbog nedovoljnog
obnavljanja kolagenih vlakana i gubitka kalcija. Osnovni uzrok ove bolesti
je nedostatak određenih hormona, a njenom nastanku mogu doprinijeti i
pothranjenost, poremećaj absorpcije hranljivih sastojaka, dugotrajna nepokretnost
i neka druga oboljenja poput reumatoidnog artritisa. Kosti se zbog poroznosti
i krtosti lahko lome čak i kod bezazlenih povreda. Osteoporoza je normalan
pratilac starenja i obično se javlja u žena poslije menopauze. U liječenju
se koriste hormoni i preporučuje se ishrana bogata mineralima i vitaminom
D.
6.12. PEDŽETOVA BOLEST
Pedžetova bolest ( osteitis deformans ) je oboljenje u kojem dolazi do
poremećaja obnavljanja kosti, što dovodi do njihovog postepenog zadebljavanja.
Deformacije se najčešće javljaju na kostima lobanje, kičmenog stuba, karlice
i potkoljenice i mogu biti praćene razmekšavanjem i savijanjem kostiju.
Pedžetova bolest se obično javlja u blažem obliku i to kod muškaraca preko
40 godina starosti. Liječenje se sastoji u poboljšavanju općeg zdravstvenog
stanja, uz upotrebu sredstava za ublažavanje bolova i hirurškom zbrinjavanju
preloma ako je to potrebno.
6.13. ZAPALJENJE KOSTI ( OSTEOMIJELITIS )
Infekcije kostiju su najčešće prouzrokovane bakterijama iz grupe stafilokoka
koje dovode do teških oblika oboljenja, često praćenih krvnom zarazom
( septikemija ). Simptomi osteomijelitisa su povišena temperatura, praćena
groznicom i pojava jakih bolova koji zahvataju ograničeni dio tijela.
U terapiji se najčešće primjenjuju antibiotici, ali je često potrebno
i hirirško liječenje. U izvijesnim slušajevima dolazi do stvaranja hroničnog
apscesa ( gnojne kolekcije ) u kosti.
6.14. TUMORI
Tumori koštanog tkiva nisu česta pojava, ali kad se jave obično su zloćudni.
U kostima se češće javljaju metastaze malignih procesa iz drugih dijelova
tijela. Leukemija je
maligno oboljenje ćelija koštane srži, a u odmaklom stadijumu Hočkinove
bolesti mogu biti zahvaćene i kosti.
ZAKLJUČAK
Ljudski kostur se sastoji od individualnih ili udruženih kostiju ( kao
što je lobanja ), poduprtih i dopunjenih ligamenatima, tetivama, mišićima
i drugim organima. Pojedine kosti su međusobno srasle, npr. kosti lobanje,
trtica i kosti zdjelice. Kostur se sastoji od kostiju, hrskavice i ligamenata.
Novorođenče ima otprilike 300 kostiju. Ubrzo nakon rođenja kosti trtice,
odnosno ostatak repa srastu. Postoje mnoge razlike između muškog i ženskog
kostura. Jedna od razlika jest veličina zdjelice. Žene imaju veću zdjelicu,
radi lakšeg porođaja. Muškarci imaju neznatno veća i deblja rebra, a žene
manje zube, te užu vilicu. Postoje mnoge bolesti koje pogađaju kostur.
Mogu biti genetske ili stečene, a tumori beningi ili maligni. Sarkom,
rak kosti, veoma je ozbiljna bolest te zahtijeva dugotrajno liječenje.
Artritis je bolest koja pogađa zglobove, te prouzrokuje bol u zglobovima,
ukočenost i deformiranost zgloba. Do frakture kostiju dolazi kad je kost
izložena prevelikoj sili koja premašuje njezinu čvrstoću. Liječi se imobilizacijom
kosti. Osteoporoza povećava lomljivost kostiju, jer je razaranje stanica
koštanog tkiva veće od stvaranja, koja se događa neprestano. Kosti postaju
slabe i porozne. Osteoporoza je češća u žena, te se ne može izliječiti.
Rahitis je nedostatak kalcija, odnosno vitamina D. Kosti se deformišu
te postanu mekane.
Postojanje koštanog sistema je vrlo važno za organizam jer kostur pruža
potporu tijelu i daje mu oblik, potporanj je mišićima, štiti unutrašnje
organe, te omogućuje kretanje. U kostima se nalazi hematopoetsko tkivo,
odnosno tkivo koje proizvodi krvne stanice.Također, kosti su spremišta
anorganskih tvari. Sadrže kalcij, fosfor i druge ione bitne za metabolizam.
LITERATURA
• Sefer Međedović, Rifat Hadžiselimović, Esad Maslić „Biologija za
3. razred opće gimnazije“ Svjetlost Sarajevo, 2004. g.
• Marija Mihalj, Danica Obradović "Opšta anatomija" Novi
Sad, 2000. g.
• prof. dr. Vjekoslav Duančić „Osnove embriologije čovjeka“, medicinska
knjiga Beograd – Zagreb, 1980. g.
• „Popularna medicinska enciklopedija“ Sloboda Beograd, 1987. g.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
|
|