|
ZMIJSKI OTROVI
Biotoksini su otrovi koje proizvode živi organizmi,
a ako su životinjskog podrijetla, govorimo o zootoksinima (npr. bufotoksin-otrov
žabe krastače Bufo sp.). Zmijski se otrovi u organizam unose ugrizom,
dok škarpina npr. napada ubodom i tako injicira svoj otrov. Ako se radi
o jednom od ta dva slučaja, injiciranju otrova ugrizom ili ubodom, takav
se otrov zove venom, a životinje koje posjeduju posebne sustave u kojima
se otrovi proizvode i kojima otrove mogu unijeti u tijelo žrtve zovu se
životinje otrovnice. Ovakve se životinje nazivaju još i fanerotoksičnim
životinjama. Budući da zmije posjeduju zube kojima unose otrov u tijelo
žrtve, one nisu otrovne zmije, nego zmije otrovnice. Neke ribe Jadranskog
mora su otrovnice jer posjeduju bodlje kojima se otrov unosi u tijelo
(npr. ribe iz obitelji paukovki). Za razliku od njih, otrovne životinje
(kriptotoksične životinje) ne posjeduju aparate za unošenje otrova, ali
je jedan dio njihovog tijela otrovan, npr. meso nekih riba je vrlo opasno
za jelo ako je nedovoljno kuhano ili pečeno. Čovjek se najčešće otruje
otrovom ovih životinja jedući njihovo meso ili neki drugi dio tijela.
Venom je otrovan sekret kojim se zmija brani ili napada.
Potječe iz probavnih enzima koji su prvobitno bili smješteni u želucu.
Tijekom evolucije taj se otrovni sekret uvelike izmijenio od originalnog
oblika. Otrov nastaje u dvjema žlijezdama, koje su analogne žlijezdama
slinovnicama u ljudi i prenosi se kanalima do velikih maksilarnih zuba,
koji su zbog toga nazvani otrovnim zubima. Otrovne žlijezde imaju lumen,
odvojen mišić za postizanje tlaka, a nastale su od tankog vezivnog tkiva.
Venom je zapravo složena mješavina biološki aktivnih tvari koja ima dvije
funkcije: paralizira žrtvu i započinje digestiju. To su peptidski otrovi
jer je biokemijskom analizom utvrđeno da proteini čine 90-95% suhe mase
otrova. Ostatak čine neproteinski sastojci kao što su metali, lipidi,
amini itd. U proteinskom dijelu osim najzastupljenijih enzima nalazimo
neurotoksine i kardiotoksine odgovorne za letalan učinak samog otrova
i druge supstancije koje su odgovorne za važne, ali neletalne efekte.
Do danas je utvrđeno najmanje 26 enzima od kojih su najvažniji proteolitički
enzimi, hidrolotički enzimi, kolagenaze, enzimi slični trombinu, fosfolipaze,
hijaluronidaze, fosfoesteraze, leukocidaze, acetilkolin esteraze, ribonukleaze,
laktat dehidrogenaze, deoksiribonukleaze, NAD nukleotidaze, L-aminooksidaze,
adenozin trifosfataze… Enzimi imaju važnu ulogu u probavi odnosno u razgradnji
plijena. Venom mora omogućiti brzo prodiranje toksičnih proteina do ciljnih
mjesta. U tome mu pomažu enzimi koji razgrađuju i razaraju pojedine organe
i sustave organa žrtve. Tako npr. hidrolaze hidroliziraju proteine i komponente
membrana, što dovodi do nekroze. Fosfolipaze djeluju na živčani sustav
i ometaju normalan rad stanične membrane dovodeći do hemolize. Liza stanica
je potrebna jer omogućava apsorpciju otrova u krvotok, a osobito su važne
tvari koje podižu temperaturu na mjestu ugriza i time pojačavaju protok
krvi. Hijaluronidaze hidroliziraju vezivno tkivo, čime potpomažu širenje
otrova kroz organizam. Leukocidaze paraliziraju gibanje leukocita. Tvari
koje su najodgovornije za letalno djelovanje otrova na različite načine
djeluju na organizam žrtve. Većina ih onemogućuje prijenos živčanog impulsa
između živaca i mišića, djelujući paralizirajuće. U otrovima se mogu naći
i biološki aktivne tvari niske molekulske mase. One nemaju enzimsku aktivnost
ali je njihovo djelovanje u otrovu vrlo važno, pa su tako uz toksine često
odgovorne za toksično djelovanje otrova. Npr. čisti krotoksin izoliran
iz otrova čegrtuše ima 15 puta jače toksično djelovanje od sirova otrova.
Krotoksin se sastoji od 18 aminokiselina, a odgovoran je za denaturaciju
hemoglobina, hemolizu, aktivira fibrinogen, oslobađa bradikinin, izazivajući
poremećaje u disanju i na kraju smrt. Kako su otrovi proteinskog sastava,
oni u ugrizenih mogu izazvati reakcije brze preosjetljivosti, tzv. anafilaktički
šok. Međutim takve reakcije na zmijske otrove su ipak prilično rijetke.
Toksini, jedna od osnovnih komponenata zmijskog otrova,
najzaslužniji su za letalan učinak venoma. Mnogi od njih mogu ubiti ili
imobilizirati plijen, a većina ih djeluje na neuromuskularnu transmisiju
impulsa i to na različite načine:
1) A i b neurotoksini (a-toksin, kobrotoksin, erabutoksin,
noteksin, taipoksin) nekompetitivni su antagonisti, paralizirajući otrovi
koji se ireverzibilno vežu na receptor acetilkolina i blokiraju neuromuskularni
prijenos impulsa. Žrtva obično umire jer mišići koji sudjeluju u disanju
prestanu funkcionirati.
2) K-toksini (k-toksin) blokiraju neke receptore CNS-a.
3) Dendrotoksini (dendrotoksin, toksini I i K) – grupa
toksina koja ili inhibira ili, češće, povećava oslobađanje acetilkolina
i mišićna stanica je previše ili premalo stimulirana pa ne može reagirati
na živčani podražaj. Kao rezultat se javlja grčenje ili relaksacija mišića.
4) Miotoksini (miotoksin-a, crotamin) – otrovi koji su
odgovorni za uništavanje kože, vezivnog tkiva ili skeletnih mišića i dovode
do mišićne degeneracije. Precizan način njihova djelovanja nije poznat.
5) Kardiotoksini (y-toksin, kardiotoksin, citoksin) –
otrovi koji narušavaju regulaciju membrana nekih stanica (npr. srčana
vlakna) ili uznemiruju ili se miješaju u transport tvari ili prenošenje
signala preko membrane. Dovode do lezije stanica i mogu uzrokovati zastoj
srca.
6) Hemoragini (mukrotoksin A, HT 1, HT 2) dovode do jačih
krvarenja utječući na stijenke krvnih žila.
7) Sarafotoksini (sarafotoksini a, b i c) uzrokuju jake
vazokonstrikcije koje djeluju na kardiovaskularni sustav i dovode do zastoja
srca.
Svaki otrov nema u sebi sve navedene toksine ali može sadržavati veći
broj različitih toksina koji djeluju sinergistički.
Zmijski se otrovi najčešće dijele na hemotoksične i neurotoksične
otrove.
Hemotoksini izravno razaraju tkivo na mjestu
ugriza i dalje od njega, utječu na krv i organe tako da razaraju krvne
stanice, utječu na sustav koagulacije krvi, a mogu oštetiti i srce, skeletne
mišiće, bubrege i pluća. Ugrizi zmija s hemotoksičnim otrovima najbolniji
su jer je disanje onemogućeno i otežano, a tkiva počinju propadati. Neurotoksični
venomi ne uzrokuju jaka razaranja tkiva ali
utječu na živčani sustav izazivajući pritom teže promjene u osjetilnim
i motoričkim sustavima. Djeluju specifično na esencijalne biološke funkcije
kao što je prijenos živčanog ili mišićnog impulsa. Ometaju ili potpuno
zaustavljaju disanje i kucanje srca. Ugrizi zmija s neurotoksičnim venomom
su smrtonosni. Iako postoji spomenuta podjela na dvije kategorije, nijedna
zmija nema potpuno hemotoksičan, odnosno neurotoksičan otrov, nego posjeduje
oba, a u koju ćemo je kategoriju svrstati, ovisi o količini pojedinih
tvari koje prevladavaju u njezinu otrovu. Tako npr. u otrovu zmije Crotalus
adamanteus-istočna čegrtuša (Viperidae-ljutice) prevladavaju hemotoksične
tvari, a zmije porodice Elapidae-guje, npr. Ophiphagous hannah-kraljevska
kobra, imaju primarno neurotoksičan venom.
Od otprilike 3000 vrsta zmija koliko danas živi na Zemlji za čovjeka
je opasno 10 - 12% (300 - 360 vrsta), a nekoliko stotina vrsta je otrovno
ali neškodljivo za čovjeka. Kako zmije, kao i ostali gmazovi, ne mogu
regulirati vlastitu tjelesnu temperaturu, najbrojnije su u tropskim i
suptropskim područjima gdje najniža zimska temperatura ne pada ispod 18˚C.
Zanimljivo je da na svakom kontinentu broj vrsta zmija neotrovnica premašuje
broj vrsta otrovnica. Izuzetak je Australija gdje je broj vrsta otrovnica
daleko veći nego neotrovnica. Osim toga, u Australiji žive zmije čiji
se otrov smatra najtoksičnijim među svim zmijama.
Postoje dvije porodice zmija otrovnica: Elapidae (guje)
i Viperidae (ljutice i jamičarke).
U porodicu guja spadaju kobre, mambe, koraljne zmije, australske otrovnice,
morske zmije, te jos neke zmije Azije i Afrike. U porodicu ljutica i jamičarki
spadaju europske, azijske i afričke ljutice, čegrtuse, te juznoameričke
i azijske jamičarke.
Građa
otrovnih zuba i otrovnog aparata različita je u guja i ljutica.
U guja su otrovni zubi smješteni na prednjem dijelu gornje čeljusti, nepokretni
su i kada su usta zatvorena, smješteni su u kožnom naboru u donjem dijelu
usne šupljine.
Osim toga, zubi mnogih guja nemaju šuplji kanal unutar otrovnih
zuba, već su njihovi zubi duboko užlijebljeni. Otrovni su zubi povezani
s otrovnim žlijezdama koje proizvode otrov. Kada ovakva zmija ugrize,
iz žlijezde poteće otrov kroz zub (ili žlijeb) u ranu. Specijalnu prilagodbu
posjeduju neke afričke i azijske kobre. One zbog posebne građe otrovnih
zuba mogu štrcati otrov na udaljenost i do 3 metra i tako se braniti od
napadača. Otrov ima jako nadražujuće djelovanje na oči i ako ga se odmah
ne ispere, može dovesti do trajne sljepoće. Posebno su po toj osobini
poznate četiri vrste afričkih kobri. To su crnovrata kobra (Naja nigricollis),
mozambička kobra (Naja mossambica), crvena kobra (Naja pallida) i ringhal
(Hemachatus haemachatus). I neke vrste azijskih kobri također mogu štrcati
otrov.
Ljutice i jamičarke imaju najrazvijeniji otrovni aparat i zube. U njih
su zubi također smješteni u prednjem dijelu gornje čeljusti i izgledaju
kao injekcijske igle, ali su pokretni. Kada nisu u uporabi, zubi su u
ustima savijeni unatrag i prekriveni su zaštitnim kožnim naborom. Prilikom
ugriza, zubi se uspravljaju i otrov iz otrovne žlijezde poteče kroz zubni
kanal u ranu. Jamičarke posjeduju i specijalne organe smještene u jamice
između nosnih otvora i očiju. Ti organi su termoreceptori i zmija ih koristi
da u mraku pronađe toplokrvni plijen. Ovi organi spadaju među najosjetljivije
receptore u životinjskom svijetu i mogu registrirati temperaturnu razliku
od 0,001C. Još se uvijek ne zna kako mozak zmije rekonstruira termosliku
koju stvaraju ovi organi.
Osim gore navedenih porodica, otrovne su i neke zmije iz porodice Colubridae.
Ova porodica obuhvaca 60% svih zmija i u nju su razvrstane mnoge neotrovne
zmije (sve nase neotrovnice spadaju u ovu porodicu). U toj porodici, međutim,
ima nekoliko vrsta zmija koje imaju užlijebljene otrovne zube koji su
smješteni odostraga u gornjoj čeljusti i ne mogu se savijati kao u ljutica
ili jamičarki. Prilikom ugriza, zmija mora čvrsto zagristi plijen i pri
tome čeljustima praviti pokrete kao da žvače kako bi stražnjim otrovnim
zubima prinijela plijen i unijela otrov u tijelo žrtve. Većina otrovnih
zmija ove porodice nije opasna za čovjeka, ali postoji nekoliko vrsta
koje svojim ugrizom mogu nauditi. Ugrizi boomslanga (Dyspholidus typus)
i tzv. ptičjih zmija (rod Thelotornis) pokazali su se smrtonosnim za covjeka.
Od ugriza boomslanga umro je poznati američki herpetolog Karl P. Schmidt,
a od ugriza zmije Thelotornis kirtlandii njemački herpetolog Robert Mertens.
Pojava znakova trovanja zmijskim otrovom, te razvoj kasnijih
posljedica ovisi o velikom broju čimbenika: starosti i masi
žrtve, mjestu i dubini ugriza, broju ugriza, duljini trajanja ugriza (količini
ubrizganog otrova), razini straha zmije, vrsti i veličini zmije, stanju
otrovnog sustava zmije (otrovnih žlijezda i zuba), osjetljivosti osobe
na otrov, patogenim mikroorganizmima prisutnim u ustima zmije u trenutku
ugriza, te o brzini prve pomoći i kvaliteti kasnije medicinske obrade
u zdravstvenoj ustanovi.
Ugriz
ljutice često se može prepoznati po tragovima otrovnih zuba na mjestu
ugriza. U većini slučajeva, u roku od deset minuta nakon ugriza javlja
se otok koji se brzo širi od mjesta ugriza i može u roku od jednog sata,
ako se ne započne liječenje, brzo zahvatiti čitav ugrizeni dio tijela
(primjerice, ruku ili nogu). U mnogim slučajevima, uz otok javljaju se
jos i lokalna krvarenja u površinskim dijelovima. Zbog otoka, koža je
vrlo napeta, sjajna i osjetljiva na dodir.Limfni čvorovi u ugrizenom dijelu
tijela ubrzo se povećaju i postaju bolni na dodir. U roku od tri sata
nakon ugriza, na ugrizenom dijelu tijela na površini kože ponekad se javljaju
mjehuri ispunjeni seroznom tekućinom koja je, u nekim slučajevima, pomiješana
s krvlju. Ovakav razvoj simptoma često prati jaka bol koja se s ugrizenog
dijela širi u ostale dijelove tijela. Od ostalih simptoma često se javljaju
slabost, povraćanje, obilno znojenje, grčevi u crijevima, a ponekad i
gubitak svijesti. Neki se bolesnici žale i na utrnuće zahvaćenog dijela
tijela odnosno na pojavu utrnuća usta ili usnica. Neke ljutice imaju u
svojem otrovu i tvari koje spriječavaju grušanje krvi i izazivaju krvarenje
iz sluznica. Simptomi djelovanja ovih tvari su opsežna unutrašnja i vanjska
krvarenja. Osobito su značajna krvarenja iz sluznice usta.
Simptomi ugriza kobre su lagani lokalni otok i ponekad
bol koja se razvija desetak minuta nakon ugriza. Nakon ovih simptoma javljaju
se slabost, umor, pojačano lučenje sline, otok kapaka, te pareza ličnih
mišića, usnica, jezika i ždrijela. Puls je oslabljen, krvni tlak nizak,
a disanje otežano. Može se javiti i paraliza skeletnih misića. Vid je
jako oslabljen i javljaju se dvostruke slike. Ponekad se javlja i glavobolja.
Česta su i opsežna odumiranja tkiva (nekroze) na mjestu ugriza. Svi se
ovi simptomi brzo razvijaju tako da već nakon 30 minuta može biti potpuno
razvijena slika jakog trovanja. Većina ovakvih simptoma karakteristična
je za trovanje otrovom u kojem prevladavaju neurotoksične tvari. Pojava
nekroze upućuje da su u otrovu prisutne i hemotoksične tvari.
Ugriz kraita izaziva iste simptome kao i ugriz kobre,
ali nema nikavog oticanja niti bola na mjestu ugriza. Nakon razvoja simptoma
ugriza kobre ili kraita ubrzo se javlja opći šok, koma i prestanak disanja.
Zato je, u slučajevima trovanja ovakvim otrovom, potrebno vrlo brzo reagirati.
Za trovanje mambinim otrovom značajna je opća slabost,
mučnina, povraćanje, slabljenje vida, pojačano lučenje sline, glavobolja
i jaki bolovi u trbuhu. Nakon ovakvih početnih simptoma razvija se jaka
hipotenzija i respiracijski šok.
Nakon ugriza australskih otrovnica javlja se umor, mučnina
i povraćanje, bolovi u trbuhu, glavobolja, otežan govor, opća slabost
mišića i paraliza koja u nekim slučajevima može biti i trajna (primjerice,
u slučaju ugriza taipana). Često se javlja i oštećenje mišićnih stanica,
a u mokraći se pojavljuje hemoglobin.
Za ugriz morskih zmija značajni su lagani bol u skeletnim
mišićima, posebice u vratnim mišićima. Bol se pojačava kretnjama glave,
oticanje se uopće ne javlja, oko usta često se javljaju trnci, a usta
postaju suha. Ponekad se ugrizene osobe žale na bol pri gutanju. Zjenice
su gotovo uvijek proširene. U slučajevima jakog trovanja javlja se respiracijski
šok.
Ugriz zmajura (Malpolon monspessulanus),
koji živi i u nas, može izazvati glavobolju, mučninu, povraćanje i groznicu.
Međutim, ovi simptomi najčešće traju samo nekoliko sati nakon čega slijedi
potpuni oporavak.
U Europi relativno mali broj ljudi strada od ugriza zmija. Razlog tome
je da u Europi nema tako opasnih i otrovnih zmija kao npr. u Africi ili
Aziji. Osim toga, medicinska je pomoć i njega u gotovo svim dijelovima
Europe lako dostupna, pa je moguće započeti liječenje ugriza prije nego
se razviju po život opasni simptomi. U Europi žive samo opasne zmije otrovnice
iz porodice ljutica. Većina je europskih ljutica vrlo mala (mnoge su manje
od 60 cm), pa ako i dođe do ugriza, količina ubrizganog otrova je vrlo
mala. Sve europske ljutice imaju otrov u kojem prevladavaju hematotoksične
tvari. One izazivaju poremećaje u broju krvnih stanica, poremećaje u mehanizmu
grušanja krvi, te izravno razaraju tkivo. Nakon ugriza javlja se bol i
otok koji se brzo širi od mjesta ugriza. Na mjestu ugriza i u njegovoj
okolini mogu se javiti i mjehuri ispunjeni bistrom tekućinom. Ako je ubrizgana
veća količina otrova, a ugriz se ne liječi, kao jedna od komplikacija
(iako vrlo rijetko) može se javiti i gangrena. Najčešći su ugrizi u prste
ruku ili u nogu. Osobito su opasni ugrizi u glavu, vrat ili u krvne žile.
U Europi ljudi najčešće stradaju od: poskoka
(Vipera ammodytes), riđovke (Vipera berus),
talijanske (Vipera aspis) i španjolske
ljutice (Vipera latastei). Od svih njih najopasniji
je poskok. To
je ujedno i najveća europska otrovnica. Ženke narastu oko 60 cm, ali mužjaci
mogu narasti i do 100 cm. U nekih je populacija zamjetna razlika u boji
izmjeđu mužjaka i ženki. Mužjaci su pepeljasto sivi, a ženke su najčešće
smeđe, sivosmeđe ili crvenosmeđe. Na leđima se nalazi karakteristična
"cik - cak" linija koja je u nekih primjeraka izlomljena te
čini rombove. Na vrhu poskokove njuške nalazi se mali roščić. Poskok se
hrani gušterima, malim glodavcima i pticama. Pari se u proljeće, a u jesen
ženka okoti 3 - 10 (ponekad i više) živih mladih. Nije agresivan i ako
se uznemirava, počinje siktati i pokušava pobjeći. Često ga je potrebno
jako isprovocirati da bi ugrizao. Ako međutim dođe do ugriza, potrebno
je potražiti liječničku pomoć jer je poskok jako otrovan. Prvi simptomi
trovanja su bol i(ili) oticanje ugrizenog dijela tijela. Otok se javlja
2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se širi. U velikih primjeraka zubi mogu
biti i 1cm dugi, pa otrov može biti unešen u mišić što ubrzava razvoj
simptoma trovanja. Pošto se poskoci lako održavaju i razmnožavaju u zatočeništvu,
oni se često koriste kao izvor otrova za proizvodnju antiseruma.
Riđovka (Vipera berus) je najrasprostranjenija zmija
Europe i najrasprostranjenija zmija uopće. Prostire se preko čitave Europe,
kroz Rusiju sve do obale Tihog oceana. U Švedskoj se može naći i u Arktičkom
pojasu. Nema je u južnoj Španjolskoj, južnoj Italiji, na jugu Balkanskog
poluotoka i na nekim većim mediteranskim otocima. To je jedna od rijetkih
zmija čija je biologija dobro proučena. Voli vlažnija staništa od poskoka.
Za razliku od poskoka, češće se nalazi u nizinama, u blizini bara ili
močvara. U Alpama se može naći i na preko 2000 metara n/m. U jesen koti
žive mlade. Otrov joj nije tako jak kao u poskoka, iako u nekih osoba
može doći do jačih oštećenja tkiva. Simptomi trovanja su bol i oticanje.
Ugriz riđovke uglavnom nije smrtonosan za zdravog, odraslog čovjeka. Ipak,
preporuča se potražiti liječničku pomoć.
Albert Calmete je prije oko 100 godina dokazao da je moguće imunizirati
životinju protiv zmijskog otrova i učiniti je otpornom na njega i time
je počela era moderne protuotrovne seroterapije. On je priredio prvi protuotrovni
serum i dokazao da bilo koji imunizirajući životinjski serum može spasiti
i drugu životinju od ugriza iste zmije. Serumi se obično priređuju hiperimunizacijom
konja. Tako je antivenin za otrov čegrtuša derivat konjskog seruma. Postupak
imunizacije započinje s injektiranjem malih doza otrova u životinju, koje
se progresivno povećavaju kako jača obrambeni sustav životinje. Uzorci
krvi za pripremanje seruma uzimaju se nekoliko dana nakon injekcije završnih
doza otrova koje se ubrizgavaju u životinju kad već stekne hiperimunost
(2-3 puta na mjesec). Danas se priređuju polivalentni serumi koji neutraliziraju
više vrsta toksina. Oni su veoma važni za krajeve gdje na malom prostoru
postoji velik broj različitih vrsta otrovnih zmija. Pokušava se unaprijediti
terapija liječenja otrova serumima tako da se pročišćavaju protutijela
i poboljšava obrambena moć seruma protuotrovnog djelovanja. Animalni serumi
sadržavaju brojna protutijela za proteine koji su različiti od onih u
otrovu. Zato se pročišćavaju protutijela da bi se specifično spojila s
proteinima otrova i time povečala učinkovitost samog protuotrova. Hrvatska
je u protuotrovnoj seroterapiji postigla velike uspjehe, pa se tako zagrebački
zmijski antiserum smatra vrhunskim. Budući da je termolabilan, ne može
se nositi sa sobom npr. na planinarenje. Tako je omogućeno da antiserum
bude isključivo pod kontrolom stručnjaka u bolnicama i domovima zdravlja,
što je bitno da se ne bi zloupotrijebio. Zmijski protuotrov nije bez rizika
i zato se ne smije primjenjivati bez savjetovanja s liječnikom ili liječničkog
pregleda jer je liječnik upoznat s načinom njegove primjene i može ga
stručno primjeniti. Danas se u stvari davanje antiseruma izbjegava (osim
ako je stanje unesrećenog kritično) zbog visokog rizika i smrtnosti od
anafilaktičkog šoka. Zato se najprije uzima mala količina antivenina za
provjeru alergijskog odgovora organizma. Kod otrovanja zmijskim otrovom
bitno je procijeniti stupanj otrovanja i težinu ozljede i u skladu s tim
pružiti unesrećenom adekvatnu pomoć.
Kako je zmijski otrov proteinskog sastava, mnogi od sastavnih proteina
djeluju specifično na razne biološke funkcije od životne važnosti, kao
što su koagulacija krvi, regulacija tlaka, prijenos živčanog ili mišićnog
impulsa… Tako je otkrivena njihova važna uloga u farmaceutskoj industriji
i pokazalo se da neke komponente, izolirane iz otrova, imaju velike farmakološke
mogućnosti, što je dovelo do otkrića važnih lijekova. Otrov kobre djeluje
kao analgetik kod neurologija trigeminusa i kod karcinoma. Njime se nekoliko
puta uspio sniziti povišeni krvni tlak kod hipertenzije
i ublažiti bol kod angine pectoris.
Kod plućne tuberkuloze postignuto je sniženje temperature i opće poboljšanje
stanja organizma. Venomi su se pokazali uspješnima i u oftalmologiji (kod
iritisa npr.). Otrov australske tigraste zmije, Notechus scutatus, ima
dobra lokalnohemolitička svojstva, pa se primjenjuje kao lijek kod hemofilije
i hemoragije. Kod vazomotornih rinitisa davali su se otrovi u obliku masti
za utiranje u kožu nadlaktice (perkutana metoda). Otrov može biti koristan
i u liječenju virusnih infekcija i neuroloških poremećaja, ali tvari odgovorne
za takve učinke još nisu poznate i istražene. Venomi umanjuju učinak adrenalina,
a pojačavaju učinak pilokarpina.
Iako je u razvijenim zemljama Europe, Amerike, Azije, te u Australiji
malo smrtnih slučajeva od ugriza zmija otrovnica, zmijski je ugriz još
uvijek važan uzrok smrti u mnogim nerazvijenim zemljama. Ukupan broj ljudi
koje ugrizu zmije (otrovnice i neotrovnice) je prilično velik. U SAD,
primjerice, godišnji broj ugriza zmija iznosi oko 10 000, ali samo mali
postotak od ovog broja otpada na otrovnice. Osim mogućih fizioloških posljedica
djelovanja zmijskog otrova, u ljudi je vrlo važan i psihološki učinak
ugriza. U većine ljudi zmije izazivaju jake negativne osjećaje i strah
tako da i ugrizi neotrovnica u ljudi mogu izazvati nepredvidljive, ponekad
histerične, reakcije. Ovakve reakcije se ne javljaju samo kod osoba koje
se povremeno ili slučajno susreću sa zmijama, već i kod onih koje su stalno
u dodiru sa zmijama (npr. kustosi u zoološkim vrtovima). Ovakvi su slučajevi
dobro dokumentirani u medicinskoj literaturi. Tako je 1992. g. u časopisu
Tropical and Geographical Medicine opisan slučaj histerične paralize nakon
ugriza zmije. Dobro je poznat slučaj 25-godišnjeg čovjeka koji je pokušao
samoubojstvo nakon ugriza čegrtuše koju je držao kao kućnog ljubimca.
Nakon liječničke intervencije, čovjek je preživio, ali je bilo potrebno
liječenje antiserumom, te složeni kirurški zahvat na podlaktici.
U nas najviše ugriza ima u proljeće i ljeto kada su zmije najaktivnije.
Gotovo svi ugrizi potječu od riđovke ili poskoka.
Valja napomenuti da loše izvedena prva pomoć može samo pogoršati stanje
ugrizene osobe. Ako je došlo do ugriza,
treba učiniti slijedeće:
1) Pričekati nekoliko minuta. Ako nakon 5 - 10 minuta
ne dolazi do oticanja ugrizenog mjesta, onda nije došlo do trovanja. Moguće
je da zmija nije otrovnica ili da zmija otrovnica nije ubrizgala otrov
u ranu.
2) Ohrabriti ugrizenog. Vrlo ozbiljna trovanja su rijetka,
a smrtni su slučajevi gotovo nepoznati ako se liječenje provede u roku
od 6 do 10 sati nakon ugriza. Zapravo, smrtni slučajevi izazvani zmijskim
ugrizom toliko su rijetki da u krajevima gdje je poskok česta životinja
više ljudi pogine od elementarnih nepogoda (potresa, poplava) nego od
ugriza.
3) Imobilizirati ugrizeni dio tijela. Nogu ili ruku treba
omotati čitavom duljinom (ne prečvrsto) do dolaska u bolnicu
4) Ne loviti zmiju! Rezultat lova su najčešće dodatni
ugrizi.
5) Što je prije moguće, odvesti ugrizenog u bolnicu. Tijekom
transporta ugrizeni dio tijela što je moguće manje micati. Pomicanjem
se otrov brže širi. Ako dođe do povraćanja, okrenuti ugrizenog u bočni
položaj.
Često se predlaže ranu zarezati i isisati što je više moguće otrova. To
može raditi samo uvježbana osoba, jer rezanje rane pojačava krvarenje,
a ako se, primjerice, koriste nesterilni noževi, britvice i sl., onda
može doći i do infekcije rane. Neki autori predlažu stavljanje poveza
kako bi se spriječilo širenje otrova. Takav povez mora biti dovoljno čvrst
da uspori širenje otrova, a da ne ometa krvotok. Pošto je neiskusnom čovjeku
vrlo teško odrediti što je to dovoljno "jako" da zaustavi otrov,
a dovoljno "slabo" da ne zaustavlja krvotok, ne preporuča se
samostalno stavljanje poveza. Čvrsto stegnuti povezi mogu znatno pogoršati
stanje ugrizenog dijela tijela i izazvati gangrenu. Najvažnije
od svega je da zmijski antiserum, iako se može kupiti u ljekarnama, nikada
ne treba ubrizgavati samome sebi ili drugoj osobi bez odgovarajućeg liječničkog
nadzora. U osoba osjetljivih na serum razvije se reakcija brze preosjetljivosti
(anafilaktički šok), koja može biti smrtonosna ako se njeni simptomi odmah
ne ublaže. Prema tome, ubrizgavanje antiseruma ("protuotrova")
bez liječničkog nadzora može biti opasnije od samih simptoma trovanja.
Zmijski je antiserum poseban medicinski pripravak koji se može dati samo
u bolnici pod strogim liječničkim nadzorom.
LITERATURA:
Drvo znanja-enciklopedijski časopis za mlade, br. 36, 15-20.
Drvo znanja-enciklopedijski časopis za mlade, br. 85, 6-13.
Priroda-mjesečnik za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije,
br. 927, 22-24.
http://jagor.srce.hr/botanic/cisb/doc/fauna/zmije/main.html
http://zagreb.hrsume.hr/contents/opasnosti/zmije/
http://www.zdravlje.hr/clanak.php?id=12908
http://hr.wikipedia.org/wiki/Zmije
http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/927/
http://www.reptilis.net/serpentes/venom.html
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
|
|