|
ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873-1914)
Antun
Gustav Matoš je jedan od najzanimljivijih pisaca novije hrvatske
književnosti. Pesnik, pripovedač, esejist, feljtonist, polemičar, pisac
vrlo široke kulture i istančanog ukusa, nemiran duh, borben i temperamentan
— on je vršio snažan uticaj na razvitak hrvatske književnosti početkom
ovog veka, imao oduševljeno pristalice među mladim piscima, i može se
s pravom govoriti o njegovoj književnoj školi u dobrom smislu reči. Uneo
je jedan nov duh u hrvatsku književnost i ceo svoj život posvetio njoj,
boreći se za čistu umetnost.
Matoš je rođen u Sremu, u Tovarniku, 1873. godine. Njegovo školovanje
je neredovno. Posle završenih šest razreda gimnazije uči u Beču za veterinara,
ali te studije nije završio. Prilikom služenja vojnog roka u Petrovaradinu
zbog nedisciplinovanosti biva zatvoren, ali beži iz zatvora i prelazi
u Srbiju, u Beograd 1894. godine, i tu živi sedam godina, drugujući sa
poznatim srpskim piscima onoga vremena: Veselinovićem, Sremcem,
Vojislavom Iićem i drugima, izdržavajući se uglavnom zaradom
od književnog posla. Sarađivao je u mnogim časopisima i listovima, pisao
priče, skice, feljtone, kritike, članke po novinama. Do godine 1908. kada
je amnestiran, on putuje po raznim zapadnim zemljama: Švajcarskoj, Francuskoj,
Italiji, proširuje svoje duhovne vidike i iskustva. Petogodišnji boravak
u Parizu značio je izgrađivanje i određivanje stava prema mnogim problemima
umetnosti uopšte, a književnosti posebno. Po povratku u Zagreb on je u
centru književnog i političkog života. U domovini se osvežava narodnim
duhom, i tako otelovljuje u sebi dve protivrečne duhovne komponente: on
je istovremeno i evropejac i kosmopolit, ali i nacionalist, veliki poštovalac
narodne tradicije. Te mu protivrečnosti nisu smetale, međutim, da trezveno
gleda na društvene i književne pojave u svome vremenu. Umro je
u Zagrebu 1914. godine.
Matoš je počeo pisati početkom devedesetih godina devetnaestog veka, i
to pripovetke; taj svoj rad je najviše i cenio. Smatrao je da modernoj
pripoveci nije cilj samo da zabavi, no je to istovremeno «studija,
upravo eksperimenat kojim se demonstruje kakva socijalna ideja«.
Na taj način je postao u svojim pripovetkama i slikar hrvatske stvarnosti,
dopunjujući te slike i svojim feljtonima. Njegove zbirke pripovedaka su:
Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče
(1909). Na njega kao pripovedača uticali su uglavnom francuski pripovedači
i romansijeri. On se povijao, pod tim uticajem od realizma do simbolizma,
i to se jasno vidi u njegovoj pripovedačkoj prozi.
Matoš je pisao i lirske pesme. Sa uspehom je negovao sonet, trudeći se
da ga da u što savršenijoj formi. Pesme mu se odlikuju jakim lirizmom,
bogatom muzikalnošću, ljubavlju prema čoveku i domovini, i, po mišljenju
jednoga kritičara, »njegova lirika nije samo najbolji nego i najkarakterističniji
dio njegova stvaranja«.
Snažno je uticao na razvitak mnogih mladin hrvatskih pesnika svoga doba.
Pa ipak je Matoš možda najznačajniji kao feljtonist i kritičar, tačnije
rečeno kao feljtonist-kritičar u dobrom smislu reči. Prateći sa živim
i širokim interesovanjem svakodnevna društvena i književna zbivanja u
svome narodu, on je vodio oštru borbu za pravu književnost. Pisao je impresionističku
kritiku i smatrao da je »kritičar impresionist umjetnosti, kao što
je umjetnik impresionist života«, da je kritičar »prije svega
umjetnik, umjetnik osjećanjem i stvaranjem«. Imao je bogatu kulturu
i instinktom umetmka otkrivao istine i lepote u književnim delima koja
je ocenjivao. Sa podjednakim interesovanjem pratio je i hrvatsku i srpsku
književnost. Zbirke kritičkih napisa su mu: Ogledi (1905), Vidici
i putovi (1907), Naši ljudi i krajevi (1910). Posle smrti
izdane su mu nekolike knjige kritika i eseja, pesama, pripovedaka.
JESENJE VEČE
Olovne i teške snove snivaju
oblaci nad tamnim gorskim stranama;
monotone sjene rijekom plivaju,
žutom rijekom medju golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
kućice i toranj; sunce u ranama
mre i motri kako mrke bivaju
vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
šapće o životu mrakom gluhijem
kao da je samac usred svemira.
LIRIKA ANTUNA G. MATOŠA
Novelist, polemičar, kritičar, feljtonist, Antun G. Matoš
u prvom je redu lirik. Puls lirske stvaralačke naravi osjeća se na svakoj
njegovoj stranici; kao ponornica, njegova lirika teče ispod polemički
zapjenjenih psovki, ciničkog rezoniranja, historijskog i estetskog meditiranja,
oštrih kritičkih sudova, konstruirano-traženih novelističkih motiva i
sižea, da nenadano provali u opisu nekog pejzaža, u nevinom spontanom
zanosu, u poetizaciji nekog odnosa — čista i jedra kao iskonska pjesma
u prozi.
Na stotinu pitanja što su dozrijevala u kuenovskoj noći Matoš nije precizno
odgovorio, no da je taj romantični trubadur Croatie osjetio jad svoje
domovine bolje nego njegovi suvremenici, to je izvan sumnje. Priklana
teškom stoljetnom historijom, kolonizatorski eksploatirana, raščetvorena,
krvareći iz tisuću rana, Hrvatska je u to vrijeme imala priličan broj
nadriljekara tadašnje građanske političke i kulturne elite — ali vrlo
malo pjesnika koji bi je kompleksno osjetili i doživeli. Jedan od tih
rijetkih bijaše A. G. Matoš, francuski estet, revolucionar i tradicionalist,
Sloven i internacionalist, Jugosloven i starčevićanac, no iznad svega
toga — pjesnik. I upravo ta Matoševa lirika, kao glavna i najdragocenija
komponenta njegova artističkog potencijala, koja se otkriva uvijek u jednom
intenzitetu na svim stranicama njegova razasuta opusa, čas u emocionalnom
doživljavanju kraja ili ljudi, čas umjetničkih objekata — veže njegov
idejno-estetski eklektizam u jedinstveno umjetničko djelo.
Ako i jeste tačno da Matoš pod imperativom svoje urođene lirske sklonosti
počinje pisati stihove, još uvijek nije rečeno da njegova lirika dolazi
u rimama do svog najimpresivnijeg izraza. Naprotiv. Iz sveukupnoga Matoševa
proznog djela, koje obuhvaća oko 20 omašnih svezaka, mogla bi se nesumnjivo
sastaviti knjigu lirsko-proznih fragmenata, u kojoj bi lirik Matoš došao
mnogo vjernije i potpunije do izražaja no u svojim stihovima. Lirska spontanost,
kojom oživljuje francuski i naš pejzaž, kojom pristupa predmetima, rijetkost
je u njegovoj stihovnoj lirici; samo u najboljim pjesmama njemu će poći
za rukom da se probije do lirskog izraza svoje proze. Silujući svoj bogati
osjećajni svijet u pregnantnost soneta, Matoš je često poetski siromašan,
pjesnička mu je slika ishitreno konstruirana, a zvuk njegova stiha nije
originalan: utjecaj Pariza — koji bješe inače za Matoša plodonosan — pretvara
njegovu poeziju često u epigonstvo stranim uzorima. U većini svojih stihova
Matoš nije iskren iz jednostavnog razloga što nije spontan: on je više
tražio nego nalazio nov poetski izraz. Impresionist u poeziji, Matoš je
vrlo malo pjesama uspio da dopjeva jedinstvenim doživljajem, iza pregnantnog,
punog stiha slijedit će banalni, koji se ni po čemu neće razlikovati od
stiha prosječnih poeta njegova vremena. I premda je Matoš napisao relativno
malo pjesama, iako mu pjesme ispunjavaju najmršaviji svezak njegova sveukupnog
djela, samo se u nekoliko pjesama otkriva njegova poetska narav u čitavom
bogatstvu. No i s tim malim brojem pjesama (Jesenje veče, Maćuhica,
Notturno, 1909, Čuvida, Gnijezdo bez sokola)
njegovo se ime ne da izbrisati iz hrvatske poezije.
Taj strogi kriterij prema Matoševoj poeziji ni u kojem slučaju ne umanjuje
kulturno-historijsku njenu važnost. Treba prilistati knjigu I. Savremenika
iz god 1906. u kojem su objavljene Matoševe pjesme Utjeha kose
i Serenada, pa da se jasno osjeti što je pojava njegove poezije
značila u književnosti.
Vrlo dobar poznavalac srpske i hrvatske poezije, njen najlucidniji kritik
tog vremena, Matoš je jasno osjetio jaz, koji je pukao na prijelomu stoljeća
između našeg starijeg i novijeg pjesništva. Premda modernist, nitko o
Dučiću i Rakiću
ili o Begovicu nije pisao tako kritički kao on. Premda sentimentalan
prema starijim pjesnicima, on je jasno osjetio njihovu u većini slučajeva
lirsku nemoć, da poetski oblikuju sirov jezični materijal. S jezičnom,
dakle, nerazvijenom bazom, koja je u njegovo vrijeme proživljavala svoje
književno djetinjstvo, Matoš se smiono uputio u traženje novih poetskih
izraza: da se potpuno oslobodi ne samo artificijelnosii, usiljenosti nego
i pariških utjecaja. U tim rijetkim pjesmama ne progovara samo Matoš,
nego se u stihovima, kao uvijek u velikoj poeziji, rastvara slika stvarnosti,
slika, koju je lirik Matoš fiksirao nebrojeno puta u svojoj prozi...
Matoš nije bio pjesnik tuge, nego pjesnik energije. Upravo zato što je
vjerovao u »uskrsnuće« domovine, hraneći tu vjeru njenom slobodarskom
tradicijom
i demokratskim snagama, koje se u to vrijeme sve jasnije manifestiraju.
Matoš je imao snage da pjesnički fiksira i njen jad i vjekovnu sramotu.
To njegovo sagledavanje nije rezultat klasne svijesti, on svoje fiksacije
ne hrani bistrim cankarovskim perspektivama. Pjesnik, on na stvarnost
reagira u prvom redu osjećajno. I u takvom jednom trenutku bistre pjesničke
svijesti napisana je pjesma 1909, jedna od najimpresivnijih hrvatskih
pjesama prvog decenija dvadesetog stoljeća. Ta stihovana Matoševa vizija,
napisana kao usput, — ostaje i u njegovu opusu osamljena.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkom zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
To je prva strofa. Hladna, upravo ledena objektivizacija mjesta: riječi
kao iz mramora klesane. Slika kao nožem rezana, jednostavna i u toj jednostavnosti
monumentalna. To nije ni Heredia ni Verlaine ni Mailarme
— to je Matoš. Štoviše, nema u toj slici bilo kakvih posuđenih rekvizita,
ni angelusa, ni mrtvačkih svijeća, ni naše dekorativne feudalne prošlosti.
Samo slika stratišta, simbola jednog malog naroda, koji je vjekovima oko
kolaca, vješala i krvničkih panjeva uporno govorio da je ovdje, da postoji
— a ti krikovi u narodnom bugarenju, u umjetničkoj poeziji, u kerempuhovskom
»galgenhumoru«, krikovi pod vješalima, u plamenu su svjedočanstva njegova
bistva, njegove egzistencije.
Ni u Mori, gdje razbija sve formalno-poetske okove svojih ostalih
pjesama, Matoš nije tako potpun kao u ovoj pjesmi. Doduše, Mora
će utjecati mnogo efikasnije na kasniju hrvatsku liriku; ritam te pjesme
odjeknut će i u Krležinim stihovima, čitava političko-satirična hrvatska
poezija između dva rata posredno je ili neposredno pod utjecajem tih Matoševih
stihova iz More. Dok će Matoš svojim impresionističkim sonetima,
bolećivim ugođajima jeseni, rezignacije, rekvizitima cvijeća, svijeća,
igračaka, angelusa, utjecati na grupu »Griča«, na Hrvatsku mladu liriku,
pjesma Mora postat će uzor pjesnicima koji inače s Matošem, a
još manje sa njegovim učenicima, nisu imali nikakve veze.
No ipak Matoš pjesnik, Matoš čovjek najsugestivnije progovara u pjesmi
1909. Fiksirajući u fantastičnoj viziji vješanje Hrvatske, on
je rastvorio sliku jedne duge historije vješanja, poniženja i smrti. Pišući
inače o toj temi mnogo, on je obično mobilizirao i leksikon i dnevnu poliliku
i romantičnu historiju. U ovoj pjesmi nema tog balasta. Pred pjesničkom
spoznajom stvarnosti on je fiksirao samo sebe. Sebe u jami stratišta,
pod vješalima, sebe u grobnici — da čitavu tu sliku, bošoski infernalnu,
oljušti od svake tražene jezovitosti. I u toj pjesmi, u njenu ritmu, u
izmjenjivanju slika, u balansiranju između sna i jave, u evociranju majčinih
očiju, u čitavoj arhitekturi soneta; čitav je Matoš — kakav je hteo da
bude i kakav bijajše. Ako pjesma treba da bude sinteza, onda ova pjesma
sintetizira čitav složeni i često kontradiktorno-eklektički Matošev pjesnički
lik.
Kod ocjenjivanja, pa i punog razumijevanja Matoševe poezije, ne smije
se nikada zaboraviti da je ona samo dio njegova umjetničkog stvaranja.
Ispjevana između Kranjčevićevih Trzaja i prvog rata, pisana tezom
da naš poetski izraz može da dostigne francusku fakturu kraja stoljeća,
ta je poezija u mnogim stihovima ipak životna. Kao što je bohemsko-romantični
život emigranta Matoša općenito mnogo utjecao na njegove nazore i njegov
izraz, isto tako taj život živi i u njegovim najboljim stihovima. A ako
oljuštimo taj život od svih mistifikacija, koje je Matoš sam oko sebe
širio — ostaje ipak taj životni tragičan, tipičan odraz tragičnosti jedne
stvarnosti. Premda poslije Matoševe smrti (1914) hrvatska književnost
kreće drugim putovima, uz Kranjčevićev, A. G. Matošev opus ostaje i u
toj novoj književnosti najuočljivija njena komponenta.
*Marijan MATKOVlĆ
ANTUN G. MATOŠ KAO KNJIŽEVNI KRITIČAR
Kad god se bude ocenjivalo Matoševo književno-kritičko djelo, razasuto
u nebrojenim esejima, prikazima, feljtonima i putopisima, uvijek će se
nametati pitanje, u čemu je snaga i draž njegovih rečenica, da su preživjele
ne samo pojave, koje su odražavale, nego i autorove apartne, a često i
hirovite sudove, koje je u njima izražavao. Pravilo da većinu kritičara
prati sudbina književnih pojava, o kojima su pisali, da je zaborav tih
pojava i njihova smrt, ne vrijedi za kritičara A. G. Matoša. Njegovi nervozni
kritički sastavci već decenijama odolijevaju zaboravu. Oluje ozbiljnih
društveno-političkih perturbacija, što smo ih proživljavali u poslednjih
pedeset godina, nisu im oduzele svježinu netom osušenih stranica. Pisca
tih sastavaka nije stigla ni sudbina suca, koji je često izricao krive
osude, ni temperamentnog pristaše stranke, koja se nasukala u brodolomu
prvog rata, ni mislioca, koji je često zastupao pomodne ideje. Matoš živi
danas u svom djelu — živi kao umjetnik. I dok je o misliocu Matošu njegov
učenik Tin Ujević mogao već u nekrolognom članku izreći negativan
sud, dok su njegove koncepcije bile vrlo često anahronizam već u vrijeme
kad ih je napisao, kao što su mu mnoge književne ocjene bile plod trenutačnog
raspoloženja — književnik Matoš, sa svim tim ozbiljnim manama, stoji ipak
neoboriv još i danas u hrvatskoj književnosti kao umjetnik koji je označivao
epohu u našoj književnosti, a i kao sugestivni kritičar koji je prvi na
hrvatskom jeziku progovorio o mnogim estetskim pojavama, tc je u tom lucidnom,
smionom govoru ostao do danas prilično osamljen.
Matoš pripada generaciji književnika kojoj bijaše suđeno da našu modernu
književnost izvede iz često idilično-sterilna djetinjstva na nove neutrte
staze. Među mnogim ideolozima svoje i starije generacije taj modernistički
tradicionalist, koji u kasnijim polemikama oko Hrvatske Moderne svjesno
nije pripadao ni Starima ni Mladima, po svom je umjetničkom potencijalu
i književnoj naobrazbi jedini u našoj književnosti mogao biti most između
naše kulturne prošlosti i budućnosti u času koji je bio odsudan za dalji
razvitak hrvatske literature. I on je to bio! Brz, blistav, bezobzirno
odrešit, on je kao artist osjetio svu kompleksnost problema naše mlade
građanske književnosti, njene periferijske zaostalosti i izražajno slabosti.
Dok su drugi književni radnici njegove generacije, postavivši o našem
kukavnom kulturnom stanju oko godine 1900. istu dijagnozu kao i on, objavljivali
u pozi sveznajućih, zabrinutih liječnika gotove spasonosne recepte, on
je jedini osjetio da se s receptima u umjetnosti ne može ništa, nego da
čas imperativno traži sugestivnu umjetničku tiječ, bilo kako gorka ona
bila. I on ju je izrekao. Nije bilo neuralgičnog mjesta u kulturnom životu
Matoševa vremena, o kojem on nije smiono pisao. Čas studiozno, letimice,
čas lično, polemično, čas principijelno! U nervozno užurbanom radu nizahu
se stranice. Kad je umro a umro je mlad — ostalo je više od sto araka
kritičkog teksta, a hrvatska je književnost na početku dvadesetog stoljeća
bila prebrodila tešku krizu. Mnogi objektivni i subjektivni faktori utjecahu
na brzi razvitak hrvatske književnosti u prva dva decenija dvadesetog
stoljeća: posredni i neposredni utjecaj tvorca našeg savremenog književno-esejističkog
jezika ne treba nikako potejenjivati.
Osamnaest omašnih svezaka Matoševa teksta velik su torzo. Kao ni mnogi
umjetnici koji su htjeli i mogli mnogo da kažu, ni on nije dovršio svoje
djelo. Impresionist, on nije bio strpljiv kao njegovi francuski uzori.
Rastrgan, bolećivo senzibilan i impulsivan, ostao je fragmentaran u svim
književnim rodovima u kojima se javio. Ima među tim fragmentima nekih
koji stoje sami za sebe, a ima ih koji su organski povezani za cjelinu
u tolikoj mjeri da odijeljeni ne govore ništa (npr. Matoševa kazališna
i muzička kritika) ili vrlo malo o autorovoj ličnosti. Ne da se odijeliti
Matoš kritičar od Matoša prozaičara i pjesnika, Matoš književnik od Matoša
novinarskog pečalbara. Matošev stvaralački lik razbija obično u književnoj
historiji najopćenitije karakteristike. Najširi politički, moralni, pa
i estetski termini preuski su da ga obuhvate u cjelini. Anarhičan, pun
proturječja, izjedan nemirima, on je ipak imao neke principe koje je uporno
zastupao u čitavom svom djelu i od kojih je samo izuzetno odstupao. Kao
traverze, čas jače, čas slabije vidljive, ti principi određenog kriterija
položeni su u nedovršenu zgradu njegova kritičorskog opusa. Oni nose tu
zgradu, dižu je, spajaju fantastične, paradoksalne izbočine, opravdavaju
vrijedni i manje vrijedni materijal, kojim se nervozni graditelj služio
u varavoj nadi da će je dogotoviti. Zgradu nije okrunio krovom. Iza skela,
grubog materijala, kao otvorene rane zjape mračne i tragične praznine
u toj zgradi, koja — iako nedovršena — ostaje najdivniji i najinteresantniji
spomenik hrvatske književnosti u prvim godinama dvadesetog stoljeća ...
Da bi mogao o najsuptilnijim književnim pitanjima, o stilu, izrazu, o
talentu i stvaralačkim groznicama, o zaraznim temperaturama što zrače
iz umjetničkih djela progovoriti sugestivno, dokle ne prožvakanim, naučenim
frazama, kako bi rečenice o tim otkrićima životnih tajni bile nova svijetla
otkrića — potrebno je da kritičar ima tri kvalitete: zanos, široku književnu
kulturu i istančan osjećaj ljepote, razvijen književnim i životnim iskustvom.
Matoša je sa književnošću prožimao isti onaj zanos što ga otkrivamo u
svih velikih kritičara. To je zanos koji je tvorac i oduševljene ljubavi
i okrutne mržnje, zanos koji ruši sve braine između senzacija iz realnog
života i senzacija što ih rađa život oblikovan u umjetničkom djela. .
.
Čitava pobuna A. G. Matoša prema tzv. profesorskoj kritici, uporno zastupanje
artizma kao životnog nazora, napokon njegov larpurlartizam pa i njegovo
bohemstvo rodilo se iz njegova zanosa za umjetnošću. Taj ga je zanos nadahnjivao
mržnjom na sve ono što je smatrao za diletantizam, pretvarao ga u romantičnog
trubadura ljepote, koju je branio jednako u načelnim člancima i polemikama
kao i esejima. No tu ljepotu nije nalazio samo u djelima svojih književnih
simpatija, kao što su bili Baudelaire, Verlaine, Rimbaud,
Heine i nad svima Byron, nego ju je otkrivao i u pisaca
koji su mu morali biti strani i po temperamentu. Ne nalazeći toga zanosa
za umjetnost u većini kritičarskih spisa svoga vremena — djelujući u sredini
u kojoj je umjetnost bila usmjerena prema praktično-utilitaristićkim ciljevima,
i koju su trpjeli samo pod uvjetom da kroči tim utrtim stazama — on se
našao osamljen sa svojim zahtijevima, zanosima i snovima. Sve što je pisao
o aristokratizmu u umjetnosti, svi njegovi tekstovi protiv Marjanovića
i Skerlića, članci o tendenciji u umjetnosti, o slobodi stvaranja,
bohemskoj usamljenoj gordosti — djela su čovjeka koji je izgarao u zanosu
za umjetnošću, koji se posvetio tome da tu umjetnost svim svojim mogućnostima
brani.
Matoševa književna kultura bijaše za naše prilike svakako izuzetna. U
sredini gdje djeluju kritičari koji osim materinskog jezika ne znaju ni
jedan drugi — on je poliglot. Osuđen na emigraciju, poznavajući više kulturnih
centara, on nije u svojim literarno-kritičarskim uspoređivanjima afektirao,
nego je stvarno uspoređivao kulturna stanja i događaje što ih je kao kritičar
vidio i doživio. Dok su ostali hrvatski kritičari uglavnom upoznavali
noviju srpsku književnost preko Nedića i Skerlića, Matoš
ju je, boraveći godinama u Beogradu, čitao i doživio neposredno. To njegovo
poznavanje srpske književnosti, njenih glavnih predstavnika, pokretnih
snaga, srpskog poetskog izraza, te čitave kulturne srpske atmosfere za
vrijeme posljednjeg Obrenovića — ogleda se u nizu članaka, eseja i kritika,
koji dokazuju da je on kulturni srpski fin de-siecie
poznavao mnogo bolje i prisnije nego hrvatski. Osjećajući hrvatsku i srpsku
književnost kao jednu književnost, jednog jezičkog izraza, on je u svojim
kritičkim sastavcima i asocijacijama i paralelama superiorno mogao komparirati
naše zajedničke domete, uvesti jednu novu metodu proučavanja i osvetljavanja
književnih pojava jednako srpske kao i hrvatske književnosti. On je, zapravo,
bio kod nas prvi kritičar koji je znalački pisao o međusobnom utjecaju
srpske i hrvatske literature, o njihovu zajedničkom razvoju i zajedničkim
krizama. Pišući o bilo kojoj pojavi srpskog ili hrvatskog literarnog života,
on je tražio međusobne paralele, šireći tako skučena obzorja naših južnoslovenskih
književnosti. Sve ono što je pisao o srpskim piscima i pjesnicima, odaje
čovjeka koji nikada nije smetnuo s uma da su hrvatskoj i srpskoj književnosti
zajednički izvori.
Matoš je »bio u bližem doticaju s Evropom nego li mnogi od onih koji
su upoznavanje Evrope smatrali u neku ruku glavnim ciljem svoje književne
generacije. Upoznavao je na vrelu ljude i pokrete, o kojima je najveći
dio hrvatskih pisaca njegova vremna znao tek iz druge i treće ruke«
(A. Barac). Ta Evropa bila je za Matoša zapravo Pariz.
Iako nije bio dovoljno kritičan prema različitim utjecajima, letimice
uhvaćenim impresijama, ako i nije, kad se upoznao s mnogim kritičkim metodama,
nijednu dosljedno primjenjivao — krećući se na širokim prostranstvima
bogate francuske literature i književne kritike, Matoš je istančao i produhovio
svoj prirođeni osjećaj za književne vrijednosti, za osnovna pitanja književnog
stvaralaštva. Braneći protiv profesionalnih književnih kritičara, profesora
i docenata tezu da se kritičari rađaju, i to rjeđe nego pjesnici, on je
tu tezu najbolje dokazao svojim djelom. Da onaj njegov zanos za književnost
nije bio plitki entuzijazam diletanta, da njegova književno-kritička naobrazba
njie ostala dosadna citatologija, te da je njegov istančani osjećaj ljepote
našao svoju rečenicu, bistru i potentno sažetu formulaciju — bio je potreban
prirođeni književno-kritički talenat, kojim je A. G .Matoš došao na svijet
po istom zakonu po kojem se rađaju ostale umjetničke nadarenosti. Osjećaj
za jezik, mogućnost kongenijalnog doživljavanja tuđih tekstova, sluh za
ritam stiha, za umjetnički izraz, doživljajna rezoniranja na nijansu,
na psihologiju i namjeru drugog pisca — taj splet kvaliteta — koje nisu
ništa drugo nego preduvjeti za posao što ga zovemo književnom kritikom
— bili su mnogo razvijeniji u Matoša nego u bilo koga od njegovih suvremenika.
Svi njegovi kritički sudovi — koji se često potpuno razlikuju od sudova
njegovih suvremenika Nedića, Skerlića i Marjanovića
(npr. o Sremcu, Đalskomu, Dučiću, Zmaju
Jovanu Jovanoviću), u najviše slučajeva i originalnost, a i točnost,
crpu iz činjenice što je njihov autor bio rođeni kritičarski talenat.
O Antunu G. Matošu pisali su relativno mnogo. Za vrijeme svoga književnog
života, neprestano u centru pažnje, uvijek u ofanzivnom stavu — on i njegovo
djelo doživljavali su polemike, najbanalnije uvrede i pogrde, kao i rijetke
kritike. Ranjiv vrlo lako, pun proturečja, Matoš je bio zahvalna tema
svakomu kritičaru dogmatičaru. Pa i svakom kritičaru koji ne ocjenjuje
njegovu pojavu u kompleksnosti.
*Marijan MATKOVIC (Iz članka A. G. Matoš kao kritičar,
Republika, 1951, 11—12)
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|