POCETNA STRANA

Uzdržavanje djece

Što je uzdržavanje? Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, očuha (maćehe) i pastorka, te dužnost bake i djeda u odnosu na unuke (srodnika u ravnoj lozi).
Kao dijete rastavljenih roditelja, kao osoba koja je i sama prošla kroz veći dio ovdje opisanih sudskih postupaka osjećala sam se posebno povezana s ovom temom. Iako sam svoju parnicu dobila još prije dvije godine, bilo je iznimno zanimljivo ovu temu promotriti novog, pravnog aspekta i novostečeno znanje uklopiti u svoje iskustvo.
Jedan od problema koje sam uočila pri pisanju ovog seminarskoga rada je neinformiranost osoba koje pokreću ovakve postupke, kao i nekoliko problema koje nalazimo u samom zakonu, a koje sam obradila u daljnjem tekstu ovog seminarskog rada.
Temeljno načelo na kojem je izgrađen ovaj institut je načelo obiteljske solidarnosti, prema kojemu bi uzdržavatelj i sam trebao osjećati potrebu da pomogne svom djetetu ili drugom članu obitelji. Nažalost, ovo načelo stoji samo teoretski. Roditelji su često u takvim postupcima fokusirani jedno na drugo, čineći sve što mogu ne bi li porazili ili ponizili ono drugo, pri tome često zaboravljajući temeljnu svrhu ovog instituta, a to je dobrobit njihove djece.

2. Pojam uzdržavanja

Uzdržavanje (alimentacija ) je obiteljskopravna ustanova koja se temelji na jednom od osnovnih načela obiteljskoga prava – načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji. Sredstva za uzdržavanje u pravilu se daju dobrovoljno, prije svega zbog osjećajne povezanosti članova obitelji, a tada pravo na uzdržavanje nije potrebno ostvarivati prisilno. Ako potencijalni davatelj uzdržavanja nije spreman plaćati uzdržavanje, ono se može ostvarivati u sudskom postupku.
Obveza uzdržavanja zajednička je obveza roditelja bez obzira na to žive li roditelji zajedno ili ne, bez obzira na to jesu li djeca rođena u braku ili ne, ali kad roditelji ne žive zajedno, uzdržavanje često postaje problem koji moraju rješavati sudovi, kad dolazi do pokušaja da se ta obveza izbjegne jer se ne shvaća da uloga roditelja ne prestaje onda kad prestaje brak i osjećaji prema drugom roditelju, te obveza uzdržavanja postaje još jedno od sredstava kojim se vode ratovi i ucjene među roditeljima, zaboravljajući pri tome na one o kojima bi se u tim osjetljivim trenutcima trebalo najviše voditi računa – o djeci i njihovoj dobrobiti, da i kroz taj segment djeca osjete sigurnost, da znaju da se roditelji nisu prestali brinuti za njih i da su i dalje zaštićena. Uzdržavanje je u svakom slučaju bitno jer ono omogućuje lakšu materijalnu stranu života, ali je ono i način da čovjek na konkretnom primjeru pokaže svoje pravo lice, svoju veličinu, svoje dostojanstvo…
Živimo u vremenu kada se sve veći broj brakova razvodi i kad se postavlja pitanje uzdržavanja. Premda bi se sredstva uzdržavanja trebala davati dobrovoljno, velik je broj primjera da potencijalni davatelj uzdržavanja nije spreman plaćati uzdržavanje i da se ono mora ostvariti u sudskom postupku. Rijetki su primjeri potencijalnih davatelja uzdržavanja koji prilikom razvoda braka dobrovoljno pristanu na davanje uzdržavanja i u sporazumu s bivšim bračnim drugom donesu odluku o pravednom iznosu plaćanja uzdržavanja.
Načela za uzdržavanje djece od strane roditelja dijelom uređuje i Konvencija o pravima djeteta. Konvencija o pravima djeteta navodi da su roditelji ili ostale osobe odgovorne za dijete te da u pravom redu moraju osigurati, unutar svojih sposobnosti i novčanih mogućnosti, životne uvjete nužne za djetetov razvoj.
Konvencija kao višestrani međunarodni ugovor obvezuje države stranke uglavnom s obzirom na najbitnija pitanja na koja nailazi dijete koje traži uzdržavanje. Od države se očekuje da djeci pruži najveću moguću zaštitu.
Prema ObZ uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, te krvnih i tazbinskih srodnika u ravnoj lozi, kada je to predviđeno Zakonom.

2.1. Vrste uzdržavanja

Više je vrsta uzdržavanja, ovisno o tome koje su se osobe dužne uzdržavati, pa tako postoji:
• uzdržavanje između roditelja i djece – razlikujemo uzdržavanje djece od roditelja i uzdržavanje roditelja od djece,
• uzdržavanje između ostalih srodnika – razlikujemo uzdržavanje djece od bake i djeda i uzdržavanje između tazbinskih srodnika,
• uzdržavanje bračnog druga,
• uzdržavanje izvanbračnog druga i uzdržavanje majke izvanbračnog dijeteta,
• uzdržavanje između posvojitelja i posvojenika.

2.2. Pravna osnova uzdržavanja za djecu u sudskom postupku

Obiteljskopravno uzdržavanje djece u Republici Hrvatskoj ima pravne izvore u Ustavu RH, Konvenciji o pravima djeteta i u Obiteljskom zakonu kao osnovnom zakonskom izvoru. Radi ostvarivanja djetetova prava na uzdržavanje, pored navedenih pravnih izvora, primjenjuju se i odredbe drugih zakona. To su, primjerice, Zakon o parničnom postupku , Ovršni zakon , Zakon o obveznim odnosima , Zakon o socijalnoj skrbi , kao i svi oni zakonski i provedbeni propisi čija je primjena nužna za ostvarivanje prava, odnosno za provedbu i tumačenje obiteljskopravnih odredaba o uzdržavanju.

3. Uzdržavanje između roditelja i djece

Roditelji i djeca najbliži su krvni srodnici. Roditelji pomažu djeci: odgajaju ih, obrazuju i uzdržavaju, te tako pripremaju za samostalan život. Odgovornost roditelja vremenski je ograničena, ovisno o okolnostima pojedinog slučaja: dobi djeteta, njegovom zdravstvenom stanju, načinu života, želji sposobnostima djeteta da se školuje, te socijalnim mogućnostima cijele obitelji.
Obveza uzdržavanja između roditelja i djece je međusobna. Načelo obiteljske solidarnosti koje se temelji prije svega na emotivnim sastavnicama, moralno obvezuje djecu da budu obzirna prema svojim roditeljima, a punoljetnu djecu obvezuje pravno da u skladu sa zakonskim pretpostavkama uzdržavaju svoje roditelje ako roditelji nemaju dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje.

3.1. Uzdržavanje djece od strane roditelja

Jedno od prava djeteta je pravo na životni standard, primjeren djetetovom tjelesnom, duševnom, duhovnom, ćudorednom i društvenom razvoju. Pri tome su roditelji prije svih odgovorni osigurati unutar svojih sposobnosti i novčanih mogućnosti životne uvjete nužne za djetetov razvoj.
Ostvarenje odgovarajućih životnih uvjeta djetetu znači zadovoljavanje njegovih primarnih egzistencijalnih potreba i predstavlja materijalnu osnovicu za ostvarenje mnogih drugih djetetovih prava.
Uzdržavanje djeteta dio je sadržaja roditeljske skrbi jer je uzdržavanje djeteta dužnost i pravo roditelja. Zbog načela zajedničke odgovornosti oba roditelja za skrb o djetetu dužnost uzdržavanja tereti oba roditelja neovisno o tome živi li dijete s njima ili ne, kao i u slučajevima kada na temelju odluke nadležnog tijela samo jedan roditelj skrbi o djetetu.
Činjenica da je roditelj lišen roditeljske skrbi, da mu je roditeljska skrb ograničena ili da je ne ispunjava ne oslobađa ga obveze uzdržavanja djeteta jer se uzdržavanjem osigurava djetetova materijalna egzistencija. To je ujedno jedini sadržaj roditeljske skrbi koji preostaje nakon njegova lišenja. Uz to, dijete koje se nalazi u nepovoljnom životnom stanju jer mu roditelj ne može osigurati kvalitetnu roditeljsku skrb ne treba lišiti uzdržavanja od roditelja koji mu je to sposoban pružiti.
Svako dijete ima pravo na uzdržavanje od svojih roditelja. Ako nakon prestanka obiteljske zajednice jedno dijete živi s jednim, a drugo s drugim roditeljem, roditelji se ne mogu osloboditi zakonske obveze uzdržavanja preuzimanjem obveze da u cijelosti uzdržavaju samo neku od više djece.
Prema sudskoj praksi: „…u parnici u kojoj se odlučuje o uzdržavanju djece po nalaženju ovoga suda, nema mjesta međusobnom prebijanju obveze uzdržavanja koja tereti jednog od roditelja u pogledu određenog djeteta koje je povjereno drugom roditelju sa obvezom tog drugog roditelja u pogledu uzdržavanja onog djeteta koje je povjereno prvom roditelju, a to stoga jer se u takvom slučaju kakav postoji u ovoj parnici radi o obveznom uzdržavanju koje tereti različite osobe (oba roditelja) prema različitim ovlaštenicima uzdržavanja (njihova djeca), a iz rezultata dosadašnjeg postupka moglo bi se zaključiti da su niži sudovi pošli od pogrešnog pravnog pristupa da se obveze stranaka u pogledu uzdržavanja djece koja su povjerena onom drugom roditelju mogu međusobno prebijati.“
Roditeljska odgovornost za uzdržavanje djeteta ovisi, pored mogućnosti roditelja, i o djetetovim potrebama, a uz to se mijenja kako dijete odrasta. U ostvarenju prava maloljetnog djeteta na uzdržavanje široke ovlasti imaju nadležna tijela koja prema potrebi štite djetetovu dobrobit, ponekad i mimo ili čak protiv volje roditelja.
Ponekad se dužnost roditelja da uzdržavaju djecu proteže i nakon punoljetnosti djeteta. Bez obzira na to je li dijete maloljetno ili punoljetno eventualno neprimjerno ponašanje djeteta prema roditeljima (grubo, bez poštivanja) ne utječe na ostvarivanje prava djeteta na uzdržavanje. Zbog takvog ponašanja djeteta roditelji bi mogli obavijestiti centar za socijalnu skrb da je potrebno primijeniti neku od obiteljskopravnih mjera za zaštitu osobnih interesa djeteta, a u najgorem slučaju zatražiti smještaj djeteta u ustanovu socijalne skrbi jer nisu u mogućnosti sami valjano odgajati dijete.
Dužnost roditelja da uzdržavaju svoje dijete razlikuje se ovisno o tome je li dijete maloljetno ili punoljetno.

3.2. Uzdržavanje maloljetnog djeteta

Roditelji su uvijek dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete bez obzira na to jesu li zaposleni, uvijek kad su radno sposobni. Također, roditelji su dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete i kada ono završi osnovno (obvezno) školovanje, iako ono možda i ne nastavlja školovanje.
Ako dijete ima vlastite prihode, ono je dužno pridonositi za svoje uzdržavanje. Prihode dijete može ostvariti od rada, imovine koju je steklo radom, nasljedstvom, darovanjem ili na nekoj drugoj pravnoj osnovi. Prihode djeteta roditelji mogu koristiti za njegovo uzdržavanje bez prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb. Ako bi roditelji željeli otuđiti ili opteretiti imovinu djeteta za njihovo uzdržavanje potrebno im je odobrenje centra za socijalnu skrb. Centar za socijalnu skrb procijeniti će činjenično stanje, te utvrditi je li u interesu djeteta sačuvati imovinu ili zadiranjem u novčanu glavnicu, odnosno u nekretnine sačuvati životni standard ili čak egzistenciju djeteta.
Za prihode koje dijete steklo radom nakon petnaeste godine života vrijede drugačija pravila. Rad može biti povremeni, honorarni posao (bez zasnivanja radnog odnosa) ili stalni radni odnos kojeg dijete može zasnovati ako je starije od petnaest godina i uz pristanak svojeg zakonskog zastupnika.
Zapošljavanje maloljetnika uređuje Zakon o radu u odredbama čl. 21. do 24. Prema njemu, maloljetnik mlađi od petnaest godina smije samo iznimno, uz prethodno odobrenje inspektora rada, uz naplatu sudjelovati u snimanju filmova, pripremanju i izvođenju umjetničkih, scenskih ili drugih sličnih dijela na način, u opsegu i na poslovima koji ne ugrožavaju njegovo zdravlje, ćudorednost, školovanje ili razvoj. Maloljetnik stariji od petnaest godina smije samo uz odobrenje svojeg zakonskog zastupnika sklopiti ugovor o radu, a ako ima skrbnika, odobrenje mora dati i centar za socijalnu skrb. Maloljetnik se ne smije zaposliti na poslovima koji bi mogli ugroziti njegovo zdravlje ili ćudoređe.
Iako je prije svega interes djeteta nastavak školovanja, neka djeca ne pokazuju interes za izobrazbu, a ponekad su životne okolnosti obitelji takve da obitelj ne može plaćati nastavak školovanja djeteta. Kod djece koje se bave poslom koji donose velike prihode (poput profesionalnih sportaša, umjetnika i sl.) ne bi bilo pravedno da dijete u cijelosti traži uzdržavanje od roditelja iako i samo ima dostatne prihode. Stoga, dijete koje ima prihode mora pridonositi svojem uzdržavanju.
Zapošljavanje bi trebalo biti više iznimka nego pravilo: bez obzira na poneke na prvi pogled primamljive prednosti zapošljavanja (manekenska, sportska ili glumačka karijera), za dobrobit je maloljetnika da produži školovanje i nakon obveznog školovanja. Dijete od preranog zapošljavanja te ekonomskog iskorištavanja štiti i Europska socijalna povelja, ugovori Međunarodne organizacije rada i čl. 32. Konvencije o pravima djeteta.
Dužnost uzdržavanja u pravilu se proteže do dobi do koje se smatra da dijete postaje zrelo – do nastupanja punoljetnosti, tj. dok dijete ne navrši osamnaest godina života.
Činjenica da je dijete sklopilo brak, ili zasnovalo izvanbračnu zajednicu ne oslobađa roditelje dužnosti uzdržavanja djeteta, no na temelju čl. 227. ObZ ta njihova služnost postaje supsidijarna: tek ako dijete ne ostvari pravo na uzdržavanje od bračnog ili izvanbračnog druga, dužni su ga uzdržavati njegovi roditelji.

3.3. Uzdržavanje punoljetnog djeteta

Odgovornost roditelja za dijete u obliku uzdržavanja može se produžiti i nakon što dijete postane punoljetno, odnosno nakon prestanka roditeljske skrbi. Za uzdržavanje punoljetnog djeteta Obiteljski zakon u čl. 210. propisuje dodatne pretpostavke:
• da se dijete školuje, te da redovito i uredno ispunjava svoje obveze, ili
• da je punoljetno dijete završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti, ili
• da je punoljetno dijete nesposobno za rad zbog bolesti, mentalnog ili tjelesnog oštećenja.

U sva tri slučaja roditelji su dužni uzdržavati dijete u skladu sa svojim mogućnostima, tako da je njihova obveza ograničenija nego kad je dijete maloljetno. I za punoljetnu djecu vrijedi pravilo da je dijete koje ima prihode dužno pridonositi za svoje uzdržavanje.
Školovanje djece jedna je od najvažnijih zadaća roditelja. ObZ propisuje da su roditelji dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje. Ono može pohađati srednju školu, sveučilišni ili stručni studij, a bitno je da redovito i uredno ispunjava svoje obveze u skladu s posebnim propisima.
Od djeteta se zahtjeva da redovito i uredno ispunjava svoje obveze kako bi opravdalo materijalna odricanja roditelja u životnom razdoblju kada je već steklo poslovnu sposobnost. Ako dijete ne ispunjava svoje obveze iz studija, izgubiti će pravo na uzdržavanje te mu preostaje da se zaposli. Svejedno je kako dijete studira – redovito ili izvanredno.
Posebni propisi mogu biti zakoni koji uređuju srednjoškolsko ili visoko obrazovanje, ali i interni propisi obrazovne institucije (statuti, pravilnici i sl.). Razni tečajevi ne ubrajaju se u pojam školovanja.
Prema čl. 210. st. 5 . ObZ gubitak jedne školske godine ne mora značiti gubitak prava na uzdržavanje ako je do njega došlo zbog opravdanih razloga (trudnoće, bolesti i sl.).
Zakonska je obveza djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba da roditelju daju podatak o tome ispunjava li dijete redovno i uredno svoje obveze, odnosno školuje li se. Obveza djeteta je više moralne naravi, a iskazuje očekivanje zakonodavca da dijete prema roditelju koji ga uzdržava ima iskren odnos. Kad ne bi postojala obveza nadležnih tijela i pravnih osoba, roditelj bi prvo morao pokrenuti sudski postupak za prestanak obveze uzdržavanja u kojemu bi tek sud bio ovlašten pribaviti tražene podatke, a to bi se protivilo načelu procesne ekonomije. Ovako roditelj unaprijed može saznati je li njegov zahtjev za prestanak uzdržavanja osnovan i u skladu s time pokrenuti sudski postupak.
Zbog rasprostranjenog problema nezaposlenosti, produžena je obveza roditelja da uzdržavaju dijete i godinu dana nakon završenog obrazovanja, ako se dijete ne može zaposliti. Na ovaj način se mladoj osobi pruža dovoljno vremensko razdoblje da nađe posao za koji se školovala ili da nakon kratkotrajnog prestanka školovanja iskoristi jednogodišnje razdoblje kako bi ponovo počela redovito i uredno ispunjavati svoje obveze iz školovanja, te tako stvorila pretpostavke za nastavak uzdržavanja od strane roditelja. Prigovor odredbi može se uputiti zbog toga što je društveni problem nezaposlenosti mladih privremeno riješila na teret roditelja.
U treću skupinu punoljetne djece koju su roditelji dužni uzdržavati ubrajaju se djeca koja zbog bolesti, mentalnog ili tjelesnog oštećenja nisu sposobna za rad. Neovisno o tome je li dijete lišeno poslovne sposobnosti, te imaju li roditelji roditeljsku skrb nad svojim punoljetnim djetetom, dovoljno je da se u sudskom postupku za uzdržavanje utvrdi činjenično stanje prema kojemu je dijete nesposobno za rad. Roditelji su dužni uzdržavati dijete dok njegova nesposobnost za red traje, odnosno dok za to imaju mogućnosti. Ako roditelji nemaju mogućnosti za uzdržavanje djeteta, skrb o bolesnoj, mentalno ili tjelesno oštećenoj osobi trebali bi preuzeti socijalni fondovi.

4. Uzdržavanje između ostalih srodnika

Uzdržavanje između ostalih srodnika odnosi se na uzdržavanje djece od bake i djeda, te na uzdržavanje između tazbinskih srodnika koje je ograničeno na međusobnu obvezu uzdržavanja između maćehe, očuha i pastorčadi.

4.1. Uzdržavanje djece od strane bake i djeda

Baka i djed najbliži su srodnici djeteta nakon roditelja. Između unuka i bake, odnosno djeda, u pravilu se razvijaju topli emotivni odnosi, a oni u obiteljskom pravu imaju i svoj pravni izraz u obvezi bake i djeda da uzdržavaju svoga unuka ili unuku, u pravu bake i djeda na susrete i druženje s unukom kao i u mogućnosti da baka i djed utječu da se ne posvoji unuk ili unuka koje je rodilo njihovo maloljetno dijete. No, pored toga, baka i djed te unuci su zakonski nasljednici ako nema bližih nasljednika.
Baka i djed dužni su uzdržavati svojega unuka ili unuku:
• ako roditelj po kojemu su oni baka, odnosno djed, ne uzdržava dijete,
• ako baka, odnosno djed, imaju mogućnosti za uzdržavanje, te
• ako je dijete maloljetno ili kad je dijete punoljetno, a ispunjene su pretpostavke iz čl. 210. ObZ.

Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.
Obveza bake i djeda je supsidijarna, do nje dolazi tek ako roditelji po kojemu su srodni ne uzdržava dijete. Očito je da su baka i djed dužni uzdržavati unuka pod istim pretpostavkama kao i roditelji, osim što se uzdržavanje određuje uvijek prema mogućnostima bake i djeda, dok su roditelji dužni uzdržavati maloljetno dijete u svakom slučaju kad su radno sposobni. U tom dijelu je obveze bake i djeda nešto slabija, u smislu da visina iznosa uzdržavanja na koju su baka i djed obvezni može biti niža ako su njihove mogućnosti manje.
Nije relevantan razlog zašto roditelj ne uzdržava dijete: zato što izbjegava plaćanje, iako ima sredstva, nemaran je ili objektivno spriječen – prije svega štiti se djetetova materijalna sigurnost.
Odredbe koje se odnose na početak uzdržavanja, te na prestanak uzdržavanja, iste su kao i za roditelja koji ne plaća uzdržavanje.
U zakonskom tekstu 2007. godine noveliranog ObZ može se zamijetiti jedna nedosljednost: u čl. 216. propisano je da su baka i djed dužni uzdržavati unuka, između ostalog prema odredbama čl. 209., a ta odredba određuje pravo djeteta da traži naknadu za uzdržavanje od roditelja od prestanka obiteljske zajednice, neovisno o tome je li podnesena tužba za uzdržavanje. S druge strane, u odredbi čl. 216.a) navedeno je da se tužbom može tražiti uzdržavanje samo za vrijeme nakon podnošenja tužbe (to se odnosi na punoljetno dijete koje je dužno uzdržavati svoje roditelje, punoljetnog pastorka, te na baku i djeda). Trebalo bi protumačiti da se odredba čl. 216.a) izrijekom odnosi na početak obveze bake i djeda da uzdržavaju unuka, pa da njihova obveza može teći tek nakon podnošenja tužbe u postupku u kojem su oni tuženici.
Da bi se uspostavila dužnost djeda i bake, potrebno je njihovu obvezu utvrditi u sudskom postupku.
Dijete može baku i djeda tužiti na uzdržavanje u istom postupku u kojem traži uzdržavanje od roditelja po kojem su mu oni baka ili djed, ako učini vjerojatnim da roditelj nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe za uzdržavanjem. Razlog tome mogao bi biti jer je roditelj nezaposlen, ima male prihode, više djece koje treba uzdržavati i sl.
Nema zapreke da dijete tuži djeda i baku i u odvojenom postupku, nakon što se ispostavi da mu roditelj ne plaća uzdržavanje ili to ne čini u visini koja je određena u ovršnoj ispravi.
Baka i djed istovremeno su obveznici uzdržavanja, pa bi u istom sudskom postupku mogli oboje obuhvaćeni tužbenim zahtjevom. Sud će procijeniti prema kojemu od njih i u kojem opsegu će dosuditi uzdržavanje. Postoji mogućnost da jedan od njih plaća cjelokupan iznos uzdržavanja, ili da cjelokupan iznos bude podijeljen na njih dvoje, ovisno o mogućnostima svakoga od n jih.

4.2. Uzdržavanje pastorka

Između tazbinskih srodnika međusobna obveza uzdržavanja ograničena je samo između pojedinih srodnika prvoga stupnja ravne loze (očuha ili maćehe i pastoraka). U suvremeno vrijeme povećava se broj razvoda brakova, nakon kojih je česta pojava zasnivanje novih obitelji (tzv. uzastopne obitelji). U novome braku bračni drugovi, odnosno maćeha ili očuh preuzimaju socijalnu i psihološku ulogu drugoga roditelja. Sklapanjem braka s roditeljem djeteta nastaje za njih dužnost uzdržavanja maloljetnog pastorka, odnosno pastorke. Po hrvatskim propisima oni ne stječu roditeljsku skrb, tj. ne stječu nikakva prava iz roditeljske skrbi prema djetetu svog bračnog druga.
Sklapanjem braka s osobom koja je već postala roditelj nastaje obveza uzdržavanja maćehe, odnosno očuha prema pastorku.
Obveza uzdržavanja traje sve dok je pastorak maloljetan. Ona je po svojoj prirodi supsidijarna, odnosno uspostavlja se tak ako dijete ne može uzdržavanje od roditelja (s kojim živi i onoga s kojim ne živi) ili od bake i djeda. Može se dogoditi i da do određenog iznosa dijete uzdržavaju krvni srodnici, a preostalu razliku koja je potrebna za zadovoljavanje životnih potreba djeteta isplaćuje maćeha odnosno očuh.
Zakon ne predviđa kao pretpostavku da pastorak ili pastorka žive zajedno s maćehom odnosno s očuhom, što znači da je sama činjenica tazbinskog srodstva dostatna za uspostavljanje obveze uzdržavanja.
Neki učinci tazbinskog srodstva traju i nakon prestanka braka, no učinci na području uzdržavanja ovisni su o načinu na koji je brak prestao. Ako je bak prestao razvodom ili poništajem, obveza uzdržavanja maćehe/očuha prema pastorku prestaje danom kada je brak prestao. U slučajevima kada je brak prestao smrću, relevantno je jesu li maćeha/očuh i pastorak u smrti živjeli zajedno. Tada će oni i nakon smrti djetetova roditelja ostati živjeti s maćehom/očuhom u obiteljskoj zajednici. Ovdje je očito kako se pri uređenju uzdržavanja vodi računa o faktičnim odnosima u obitelji.

5. Redoslijed obveznika uzdržavanja

Roditelji djeteta koje nije u braku ili nije zasnovalo izvanbračnu zajednicu prvi su pozvani na uzdržavanje svoga djeteta.
No, ako je dijete sklopilo brak ili zasnovalo izvanbračnu zajednicu, prvi je od svih pozvan plaćati uzdržavanje bračni, odnosno izvanbračni drug. Pravo na uzdržavanje ostvaruje se od bračnog, izvanbračnog druga prije uzdržavanja od srodnika. Ovo pravilo primjenjuje se bez obzira radi li se o uzdržavanju maloljetne ili punoljetne osobe, sve dok postoj pretpostavke da ta osoba zatraži, ali i dobije uzdržavanje. Nakon prestanka tih pretpostavki (isteka roka u kojem se može tražiti uzdržavanja, nemogućnost davatelja da daje uzdržavanje i sl.) ponovno se uspostavlja obveza uzdržavanja srodnika.
Zakonom je propisana supsidijarna odgovornost bake i djeda koji su dužni uzdržavati unuka kao njegov roditelj, ako roditelj ne uzdržava dijete. Iz zakonskog izričaja očito je da je obveza bake i djeda istovremena. Nakon što tužitelj (dijete) u sudskom postupku dokaže da roditelj ne može plaćati ili ne plaća uzdržavanje, može zatražiti plaćanje uzdržavanje ili od bake ili od djeda po tom roditelju, ili ako sredstva koja ne može ostvariti od jednog nisu dostatna, od oboje istovremeno. Tužbeni zahtjev ovisit će o procjeni djetetova zakonskog zastupnika, što je najpovoljnije za dijete, kako bi se ostvario djetetov najbolji interes. Sud će procijeniti na koji iznos će obvezati tuženika jer se obveza uzdržavanja dijeli prema mogućnostima svakog pojedinog dužnika kad su oni istovremeno dužni uzdržavati dijete.
Treba voditi računa o različitosti obveze uzdržavanja – očuh i maćeha dužni su uzdržavati dijete samo do punoljetnosti, a baka i djed i nakon punoljetnosti, pod istim pretpostavkama kao i roditelji. Svi mogući davatelji uzdržavanja dužni su uzdržavati dijete samo ako zato imaju mogućnosti.

6. Određivanje uzdržavanja i ovrha uzdržavanja djece

Uzdržavanje je strogo osobna obveza. Ono se ne može prenijeti ugovorom (inter vivos ni mortis causa) na drugu osobu. Ako davatelj uzdržavanja umre, njegova obveza uzdržavanja ne prelazi na njegove nasljednike.
Pravo na uzdržavanje određeno zakonom ne može zastarjeti. Potraživanja povremenih davanja koja dopijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da je riječ o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da je riječ o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Dakle, zastara za naplatu pojedinih neisplaćenih rata za uzdržavanje nastupa za 3 godine. Isplaćeno uzdržavanje se ne vraća, čak ni kad bi osoba koju je davatelj uzdržavanja uzdržavao postala vrlo imućna
Kad određuje uzdržavanje za dijete sud će uzeti u obzir mogućnosti roditelja koji ne živi s djetetom i potrebe djeteta. Ako je dijete izdvojeno iz obiteljske zajednice, odnosno ako niti jedan od roditelja ne živi s djetetom, tada su oboje dužni plaćati uzdržavanje.
Ako dijete ima povećane potrebe iznos uzdržavanja može također biti povećan. Povećane potrebe djeteta odnose se na dijete koje ima zdravstvenih tegoba ili sr radi o osobito nadarenom djetetu kojemu su potrebna sredstva za poticanje njegovog razvoja.
Kako bi se sudovima olakšala procjena potreba djeteta, ali i da bi se ujednačila pravna praksa na području RH ObZ je u čl. 232. st. 4. obvezao ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi da jednom godišnje, a najkasnije do 1. travnja objavi minimalne novčane iznose potrebne za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta koje je dužan plaćati roditelj koji ne živi s djetetom. Sud je vezan propisanim minimalnim iznosima uzdržavanja, no slobodan je odrediti viši iznos za uzdržavanje u skladu s okolnostima slučaja.
Minimalni iznos određuje se u postotku od prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenome u pravnim osobama RH za proteklu godinu, i to:
• za dijete do šest godina 17% prosječne plaće,
• za dijete od sedam do dvanaest godina 20% prosječne plaće
• za dijete od trinaest do osamnaest godina 22% prosječne plaće

Iako se može činiti da su ovi iznosi za nezaposlenog roditelja previsoki, pa ponekad neće biti moguće provesti ovrhu, ne treba zaboraviti da dijete štiti odredba da zastara potraživanja između roditelja i djece ne teče sve dok roditelji imaju roditeljsku skrb. Tako roditelj može naknadno steći neku imovinu iz koje bi se moglo potraživati neisplaćeno uzdržavanje, pa tako dijete i naknadno može biti zaštićeno.
Iznimno, u dva slučaja sud može odrediti niže uzdržavanje od minimalnog novčanog iznosa:
• ako roditelj ima više djece, te
• ako dijete ima vlastite prihode.

Ako roditelj ima povećane mogućnosti sud uvijek može odrediti uzdržavanje u povećanom iznosu jer vrijedi pravilo da dijete treba slijediti standard svojega roditelja.
Za punoljetnu djecu nije određen minimalan iznos uzdržavanja.
Sud u sudskom postupku može dopustiti strankama da sklope sudsku nagodbu, no pri tome mora voditi računa o dobrobiti djeteta, odnosno ne dopustiti sklapanje sudske nagodbe koja bi oštetila interes djeteta.
I punoljetne stranke u sudskom postupku za određivanje uzdržavanja mogu sklopiti sudsku nagodbu, no prema čl. 3. Zakona o parničnom postupku „Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala“.
Kad je roditelj obvezan plaćati uzdržavanje u određenom postotku plaće, u inozemstvu u stranoj valuti, iznos njegove obveze određuje se prema protuvrijednosti određenog ili odredivog deviznog iznosa prema prodajnom tečaju na dan dospijeća svakog pojedinog iznosa uzdržavanja. Okolnost da roditelj ostvaruje prihod u stranoj valuti ne opravdava određivanje doprinosa u stranoj valuti ili u protuvrijednosti te valute kada se i dijete i roditelj nalaze u našoj zemlji.
Ovrhu uzdržavanja maloljetnog djeteta ili djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti zakonodavac je pokušao zaštiti obvezivanjem suda koji je odlučio o uzdržavanju da donese i odluku o ovrsi i provede je. Sud to neće morati učiniti ako je obveznik uzdržavanja u postupku pred sudom ili u sudskoj nagodbi dao suglasnost za naplatu potraživanja, ili ako ga poslodavac u roku od 15 dana obavijesti da mu je dostavljena takva suglasnost.

7. Problematika uzdržavanja u naturi

Uzdržavanje u naturi moguće je odrediti samo za punoljetne osobe, a ne i za djecu. Pojavljuje se krupan problem vezan za odredbu čl. 238. ObZ „Uzdržavanje se određuje u novčanom iznosu osim ako postoje opravdani razlozi da se uzdržavanje osigura na drugi način.“ Sudovi tu odredbu tumače preusko i pitanje je kosi li se to s obvezatnom primjenom načela pravednosti. Bi li sud pri određivanju iznosa uzdržavanja trebao uzeti u obzir i davanja koja nisu bila u novčanom iznosu na način da je, primjerice, otac sam uplatio maturalno putovanje uzdržavanog djeteta, umjesto da je novac dao majci uzdržavanog djeteta i da ona to putovanje sama uplati; bi li se trebalo uzeti u obzir da je davatelj uzdržavanja sam kupio školske knjige, nove tenisice i sl. Bi li bilo u skladu s načelom pravednosti to da se davatelju uzdržavanja prizna bar dio iznosa koji je dao za uzdržavano dijete na drugi način, a ne u novčanom iznosu? Je li pravedno da se od davatelja uzdržavanja plaćena struja stana u kojem živi uzdržavana osoba ne prizna davatelju uzdržavanja pri utvrđivanju iznosa uzdržavanja? U kojim bi slučajevima trebalo davanja koja nisu izravno u novcu podvesti pod pravni standard iz odredbe čl. 238. ObZ: „…osim ako postoje opravdani razlozi da se uzdržavanje osigura na drugi način?“ Smatramo da bi se trebalo ocijeniti kao „opravdani razlog“ ako je tu u konkretnom slučaju način da davatelj uzdržavanja čisto materijalni čin (davanje novca djetetovoj majci na račun ili drugi način) spoji s emocijama koje na dijete djeluju pozitivno (što sud treba ocijeniti od slučaja do slučaja). Ti su odnosi specifični, riječ je o osjetljivim odnosima kojima bi sudovi trebali pristupati rješavajući ih svakoga zasebno, a ne šablonski odlučivati. Zašto uskratiti ocu da se i u tom segmentu ima pravo osjećati kao pravi otac (to što su se roditelji i dijete dalje živi, primjerice, s majkom, nije razlog da kažnjavamo oca što je otišao s djetetom kupovati knjige za školu, a to bi se upravo radilo kad se ne bi ocu dala mogućnost da mu se i novac utrošen u te knjige prizna kao dio obveze uzdržavanja)?
Evo konkretnog primjera za koji smatramo da bi sud morao odlučiti in favorem davatelja uzdržavanja: otac predloži majci djeteta da on kupi knjige i da u kupnju ode s djetetom, ne dobije konkretan odgovor, ali sutra se dijete javi ocu i pita ga kad će se naći radi kupnje knjiga. Otac dođe po dijete, majka zna kamo i s kim dijete ide, dijete ima sa sobom popis školskih knjiga, zajedno kupuju, čekaju redove ispred knjižara i kupe knjige za iznos od 1000,00kn za koje dobiju i račun. Otac kupi i jaknu djetetu za dar. Nakon toga majka traži da joj otac plati puni iznos uzdržavanja za taj mjesec, a kad otac plati ostatak do punog iznosa uzdržavanja (iznos umanjen za 1000,00kn), ona tvrdi kako nije bilo sporazuma oko toga da on kupi knjige i sud odluči u njezinu korist. Mislimo da je to nepravedno prema davatelnju uzdržavanja jer je on u konkretnim slučaju ispunio svoju obvezu u cijelosti, ispunio očinsku potrebu da bude s djetetom i na posljetku pomogao majci uzdržavanog djeteta preuzevši na sebe kupnju knjiga i čekanje u redovima pred punim knjižarama.
Stav je Vrhovnog suda da se naturalna dobrovoljna davanja roditelja bez postojanja sporazuma ne mogu uzeti u obzir kao ispunjavanje zakonskih obveza uzdržavanja maloljetne djece.
Pitanje je što to znači da postoji sporazum. Postoji i prešutni sporazum ako otac kaže da mu daju popis potrebnih knjiga za školu i da će ih on kupiti, a majka se tome ne protivi, otac dobije popis, kupi knjige, i onda se to davanje ne može uzeti kao da je ispunio obveze uzdržavanja za taj mjesec jer majka kaže da sporazuma nije bilo, da je otac popis dobio od djeteta (a ne fizički od nje), da je dobrovoljno kupio te knjige, da to nitko nije tražio od njega. Kako dokazati da je sporazum postojao i u kojem bi obliku on trebao biti? Apsolutno smo za to da se dijete treba zaštiti od bilo kakvih ucjena i manipulacija, ali zar uvijek manipulacije i ucjene dolaze od davatelja uzdržavanja, zar i on ne može ponekad biti žrtvom koju sud treba zaštiti? Do sada to nije bio slučaj.
Kad bi bila riječ o davanjima koja nisu u novčanom iznosu, ali kojima se zadovoljila nužna potreba uzdržavanog djeteta (koja bi trebala biti zadovoljena i inače, npr. knjige za školu bile bi kupljene i da je otac majci dao novčani iznos i da je ona otišla kupiti knjige), sud bi ih trebao uzeti u obzir.
Zašto ocu koji ispunjava svoje obveze uredno ne dopustiti da na takav način intenzivnije sudjeluje u životu svoga djeteta. Lakše je dati novac i time ispuniti svoju obvezu nego otići sa svojim djetetom, čekati u redu za kupnju knjiga u knjižarama, kupiti knjige i provoditi tako vrijeme s njim. A na kraju takav otac bude još i kažnjen time da mu se kaže da je to bila njegova stvar i da mora dati puni iznos uzdržavanja jer o tome nije bilo sporazuma s djetetovom majkom.

8. Prestanak prava na uzdržavanje

Pravo na uzdržavanje uvijek će prestati:
• smrću dužnika ili vjerovnika uzdržavanja,
• kada sud utvrdi da su prestajale postojati pretpostavke na temelju kojih je određeno uzdržavanje, ili
• istekom roka na koje je određeno uzdržavanje, ili
• kad primatelj uzdržavanja sklopi (novi) brak ili kad je zasnovao izvanbračnu zajednicu.

Uzdržavanje je i zakonska obveza, pa će prestankom zakonom propisanih pretpostavki prestati i uzdržavanje koje nije dosuđeno na određeni vremenski rok.
Kad je uzdržavanje dosuđeno na određeni vremenski rok , ono prestaje protekom roka (osim ako vjerovnik ne postavi novi zahtjev do isteka roka, a sud ga isto usvoji). Također, ako je rok do kada netko prima uzdržavanje propisan zakonom obveza vjerovnika da plaća uzdržavanje prestati će istekom roka ex lege.
Vremenski je uzdržavanje po zakonu ograničeno:
• za maloljetno dijete koje nije nastavilo školovanje – do njegove punoljetnosti (čl. 210. st. 1. ObZ)
• za punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti – do godine dana nakon završetka obrazovanja (čl. 210. st. 2. ObZ)
• za pastorka ili pastorku – dok ne postanu punoljetni (čl. 214. st. 2. ObZ)

Zaključak

S trendom porasta razvoda, uzdržavanje postaje jedno od temeljnih problema našega društva. Smatram da kao takvo, zaslužuje dodatnu pozornost zakonodavnih tijela koji bi se trebali fokusirati na rješavanje nekih većih problema u samom zakonu i njegovoj provedbi.
Naime, sudovi često slučajeve potraživanja uzdržavanje rješavaju šablonski, ne uzimajući u obzir neke bitne okolnosti. Jedna od tih okolnosti je obrađena i ovom radu, a to je problematika članka 238. ObZ „Uzdržavanje se određuje u novčanom iznosu osim ako postoje opravdani razlozi da se uzdržavanje osigura na drugi način.“ Nažalost, ovo nije jedini problem vezan uz uzdržavanje. Smatram da bi provedba svih odredbi ovog zakona bila uspješnija kada bi sudovi imali više slobode u ovakvim slučajevima, kada bi imali mogućnosti ispitati sve okolnosti pojedinog slučaja i kada bi na temelju pronađenoga donijeli pravičnu odluku, što im nefleksibilnost samog zvanja, a i zakona nekada ne dozvoljava.
Također, rješavanje ovakvih slučajeva bilo bi jednostavnije kada bi i same stranke bile bolje informirane o zakonu i samom postupku. Do ovog zaključka sam došla na temelju vlastitog iskustva koje mi govori da bi sudovi uštedjeli vrijeme, a ja novac da sam tijekom vlastitog postupka potraživanja uzdržavanja bila bolje upoznata s odredbama ovoga zakona.

Literatura:

1. Alinčić M., Bakarić Abramović A., Belajec V., Dika M., Hrabar D., Hrvatin B.,
2. Jakovac-Lozić D., Korać Graovac A., Obiteljski zakon, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2009.
3. Alinčić M., Hrabar D., Jakovac-Lozić D., Korać Graovac A., Obiteljsko pravo, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2007.
4. Alinčić M., Bakarić Abramović A., Belajec V., Hrabar D., Korać A., Komentar obiteljskog zakona, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2002.
5. Benjak V., Lodeta Z., Hrastić G., Građansko pravo, Zagreb, 2007.
6. Hrabar D., Korać A., Obiteljsko pravo s matičarstvom, Narodne novine, Zagreb, 2003.
7. Rešetar B., Dijete i pravo, Pravni fakultet u Osijeku, Osijek, 2009.
8. Pravo i porezi, časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu, br.6, Zagreb, lipanj 2000.
9. Hrvatska pravna revija, br.11, Zagreb, studeni 2009.
10. Pravnik, časopis za pravna i društvena pitanja, br.1, Zagreb, 2004.
11. Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu, br.5, Zagreb, 2004.
12. Savjetovanje, aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, godišnjak 12, Zagreb, 2005.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD