ALTRUIZAM, EMOCIONALNA EMPATIJA I
SAMOPOŠTOVANJE

(KOD STUDENATA HUMANISTIČKOG I NEHUMANISTIČKOG USMJERENJA)

U najširem smislu, prosocijalno ponašanje se definira kao voljno, intencionalno ponašanje koje ima pozitivne posljedice za druge. Altruizam podrazumijeva istinski nesebično ponašanje, dok empatija uključuje dijeljenje percipiranih emocija drugih osoba.
Samopoštovanje je zapravo samoevaluacija kojom pojedinac održava stav prihvačanja ili neprihvačanja sebe. cilj istraživanja bio je utvrditi kakav je odnos izmeču altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata različitih studijskih usmjerenja.U svrhu sagledavanja tog problema, u istraživanju su korištene tri skale (Skala altruizma, Skala emocionalne empatije i coopersmithov upitnik samopoštovanja). U istraživanju je sudjelovalo 229 ispitanika, 108 studenata Filozofskog fakulteta i 121 student Ekonomskog fakulteta. Utvrčeno je da postoji statistički značajna povezanost varijabli altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja. Osim toga, provedena je i jednostavna analiza
varijance, koja je pokazala da studenti Filozofskog fakulteta imaju veču razinu altruizma, te da žene, bez obzira na studijsko usmjerenje, imaju veče rezultate na primijenjenim skalama altruizma i emocionalne empatije. Takodjer je utvrčeno da su empatija, spol i studijsko usmjerenje dobri prediktori altruizma, dok samopoštovanje nije, kod studenata i Filozofskog i Ekonomskog fakulteta.

UVOD

Istraživanja pozitivnih oblika socijalnog ponašanja relativno su novijeg datuma u psihologiji. Veči interes za ovo područje započeo je nakon sustavnih istraživanja Latanea i Darleya (1970) o reagiranju opažača u situacijama kad se netko drugi nalazi u opasnosti te nakon prvih pokušaja integracije različitih ideja i niza empirijskih nalaza u ovom području (Krebs, 1970; Macauley i Berkowitz, 1970, sve prema Raboteg-Šarić, 1993). Prosocijalno ponašanje postaje jedno od najčešče istraživanih područja u socijalnoj psihologiji i u ostalim društvenim znanostima, osobito u periodu do osamdesetih godina 20.stoljeća. Ako se uzme u obzir praktično i teorijsko značenje istraživanja altruizma nije nimalo čudno što je to područje izazvalo toliki interes. Naime, slučajevi očito nesebičnog ponašanja nisu se mogli jednostavno objasniti prevladavajućim teorijskim shvaćanjima prema kojima je ljudsko ponašanje usmjereno zadovoljenju vlastitih potreba, izbjegavanju boli i neugode te stjecanju nagrada. S druge strane, suradnja, pomaganje drugima i slični oblici ponašanja predstavljaju jedan od najvažnijih ciljeva socijalizacije. Takvi oblici ponašanja nastoje se poticati radi održavanja skladnih interpersonalnih odnosa i harmoničnog funkcioniranja društvenih grupa (Humprey, 1997).
Istraživanja prosocijalnog ponašanja razvijala su se u različitim smjerovima. U početku se nastojalo otkriti različite eksternalne determinante, tj. okolinske uvjete koji potiču pojavljivanje prosocijalnog ponašanja (Raboteg-Šarič, 1993). Kasnije se javlja sve veči interes za objašnjenjem internalnih determinanti ili motivacijske strukture prosocijalnog ponašanja, a u novije vrijeme sve su češći pokušaji integracije različitih pristupa. Istraživanja se razlikuju i po tome kako proučavaju prosocijalno ponašanje: kao genetsku predispoziciju, crtu ličnosti, situacijski inducirano stanje ili kao rezultat kombinacije ovih čimbenika. Razlike u metodološkim i teorijskim pristupima jednim su dijelom uvjetovane i time što se ispituje kompleksan fenomen koji obuhvaća niz specifičnih oblika ponašanja, a u osnovi kojih mogu biti različiti motivi (Wilson, 2005). Stoga se nastoje pobliže definirati različiti oblici prosocijalnog ponašanja.

DEFINICIJE PROSOCIJALNOG PONAŠANJA I ALTRUIZMA

U najširem smislu, prosocijalno ponašanje se definira kao voljno, namjerno ponašanje koje ima pozitivne posljedice za druge.
Altruizam je poseban oblik pomažučeg ponašanja koje je nesebično. Dokle god netko voljno prosocijalno djeluje, tj. nije na to prisiljen, može se tvrditi da ta osoba namjerava pomoči drugome. Mečutim, razlozi zbog kojih netko pomaže drugima mogu biti različiti:
istinska briga za drugu osobu ili pak želja da se ostvare vlastiti interesi, očekivanje da če osoba kojoj se pomaže uzvratiti i slično. Altruizam podrazumijeva istinsku, bezinteresnu naklonost prema drugima. Da bi se prosocijalno ponašanje smatralo altruističnim, treba uzeti u obzir ne samo posljedice, nego i motive ponašanja (Wilson, 2005). Različite definicije altruizma uglavnom se slažu u tome da je altruistično ponašanje poseban oblik pomažučeg ponašanja i da se razlikuje od prosocijalnog ponašanja u širem smislu.
Da bi se neko društveno ponašanje smatralo altruističnim moraju biti zadovoljeni sljedeči uvjeti:

1) da je ponašanje voljno započeto, tj. slobodno od prisile,

2) da je poduzeto s namjerom poboljšanja ili održanja dobrobiti drugih i

3) da isključuje očekivanje materijalnih ili društvenih nagrada ili izbjegavanje eksternih averzivnih podražaja i kazni

TEORIJE RAZVOJA ALTRUIZMA

Prema Sharabany i Bar-Tal (1981) različita teorijska objašnjenja razvoja altruističnog ponašanja razvila su se u sklopu 4 različita teorijska pristupa: evolucijskog, psihoanalitičkog, pristupa u okviru teorija socijalnog učenja i kognitivno-razvojnog pristupa (Raboteg-Šarič, 1993).

Evolucijska objašnjenja altruizma

Biolozi najčešče koriste termin altruizam da bi opisali herojsko, samouništavajuče ponašanje usmjereno ka dobrobiti drugih. U užem smislu, altruistično je ono ponašanje koje daje veču šansu genetskoj strukturi drugih na uštrb genetske strukture altruista, čija je mogučnost preživljavanja manja ili je reprodukcija smanjena (Wilson, 2005). Postavlja se pitanje kako se moglo razviti takvo ponašanje u procesu prirodne selekcije. Na ovo pitanje tradicionalna Darwinova teorija ne daje adekvatan odgovor. Noviji evolucijski pristupi obuhvačaju dva šira gledišta o razvoju altruizma: sociobiološko i sociokulturalno.

Sociobiološko gledište pretpostavlja da se altruistično ponašanje razvija kroz sociobiološku evoluciju, tj. kroz selektivnu kumulaciju ponašanja preko transmisije gena.
Prema Hamiltonu, socijalno ponašanje osobe se odvija u smjeru maksimiziranja šansi da če geni slični genima te osobe preživjeti u najvećem broju. Stoga je altruizam u prvom redu usmjeren na potomke, zatim na srodnike i na kraju na veče društvene grupe (Wilson, 2005).
Analizirajuči altruistično ponašanje prema strancima, Trivers (1971) uvodi pojam recipročnog altruizma, prema kojem je prirodna selekcija favorizirala altruistično ponašanje jer ono u dužem periodu ima pozitivne posljedice za altruiste, tj. uvijek postoji šansa da če onaj kome se pomoglo nekad u budučnosti uzvratiti na isti način (Wilson, 2005).
Sociokulturalno gledište pretpostavlja da je socijalna evolucija kroz djelovanje kulture potisnula individualne sebične tendencije selekcionirane tijekom biološke evolucije. Prema campbellu (1978) osobine društvene okoline, kao što su moralne norme i pravila organiziranja društva, selekcionirale su se tijekom godina s obzirom na njihovu korist za društvo (Raboteg-Šarič, 1993). cohen (1978) smatra da nema uročenog izvora altruizma. U kolikoj mjeri če se altruizam razviti ovisi o prirodi i evoluciji sociokulturalnog sistema koji djeluje na motivaciju i ponašanje ljudi (Raboteg-Šarić, 1998).
Ukratko, evolucijski pristup naglašava adaptivnu vrijednost altruizma i stabilne dispozicije u ljudskim bičima koje dovode do toga da se ponašaju altruistično. Sociobiološko gledište pretpostavlja genetsku osnovu altruističnog ponašanja, dok sociokulturalno naglašava društvenu strukturu i norme koje su se razvile kroz generacije, a koje djeluju u smjeru olakšavanja učenja altruističnog ponašanja. Oba gledišta naglašavaju adaptivnu funkciju altruizma, važnost altruizma za preživljavanje.
Poteškoča je u tome što evolucijski pristup zanemaruje individualne razlike, ne objašnjava kako geni i okolina odrečuju osobine ličnosti u ontogenetskom razvoju i zašto se ponašanje iskazuje u odrečenom kontekstu. Evolucijska objašnjenja ne govore ni o motivacijskoj osnovi ponašanja ni o svjesnim namjerama i ciljevima, o čemu govore psihološke teorije. Mečutim, to ne znači da se takvi različiti pristupi isključuju.

Psihoanalitički pristup altruizmu

Prema tradicionalnoj psihoanalitičkoj školi, altruizam se razvija kroz razvoj strukture ličnosti, tj. super ega. Kroz proces identifikacije s roditeljima dijete internalizira prosocijalne tendencije koje postaju dio super-ega. Prema Freudovom shvaćanju, ljudskoj prirodi je
uročeno da je okrenuta sebi i usmjerena prema doživljavanju zadovoljstva, te se mora socijalizirati uz stroge pritiske. Altruizam se javlja kao posljedica prevladavanja super-ega nad idom u konfliktnim situacijama.
Neofreudovci i ego psiholozi imaju optimističnije gledište o ljudskoj prirodi, tj. pokušavaju objasniti kako pozitivni utjecaji u razvoju ličnosti mogu reducirati snagu sebičnih motiva i dovesti do internalizacije nesebičnih vrijednosti. Razvoj altruizma dovode u vezu s prevladavanjem stupnjeva socio-emocionalnog razvoja. Pozitivno ponašanje se razvija kao posljedica odnosa izmeču djeteta i majke i uspješnog rješavanja konflikata u ranim fazama razvoja.
Psihoanalitički pristup je holistički pristup proučavanju ličnosti koji ističe kontinuitet ličnosti od djetinjstva do odrasle dobi, a manje okolinske uvjete ili razlike meču ljudima.
Naglašavaju se interne interpretacije ranog iskustva djece kao determinante razvoja altruizma.
No, djelovanje okoline se takodjer uzima u obzir, osobito interakcija s roditeljima.

Pristup altruizmu u okviru teorija socijalnog učenja

Teorije socijalnog učenja analiziraju razvoj socijalnog ponašanja u terminima načela učenja, te razmatraju uvjete koji pospješuju ili inhibiraju učenje. Teoretičari socijalnog učenja smatraju da se socijalno ponašanje uči opažajuči i imitirajuči druge (Pennington, 1996).
Da bi se unaprijedilo prosocijalno ponašanje, koristile su se različite tehnike, uključujuči i potkrepljenje. No, altruistično ponašanje se javlja u odsutstvu nagrada i često uz negativne posljedice. Teorije potkrepljenja pokušale su demonstrirati da, iako specifične nagrade ne slijede uvijek altruistično ponašanje, takvo ponašanje još uvijek može biti funkcija potkrepljenja. Tako se stjecanje altruistične reakcije objašnjava npr. razvojem samonagračujučih mehanizama, tj. subjektivnim posljedicama altruističnog ponašanja u vidu afekata i kognicija (Pennington, 1996).
Pristup u okviru teorija socijalnog učenja razmatra altruistično ponašanje kao naučeno u interakciji s društvenom okolinom, te je u večoj mjeri usmjeren na uvjete koji povečavaju vjerojatnost pojavljivanja altruističnog ponašanja, te na postupke i efekte koje je lako opažati.
Budući da se pokazala velika varijacija ponašanja iz situacije u situaciju, naglašava se uglavnom nestabilna priroda altruizma. Ipak, individualne razlike se uzimaju indirektno u obzir, tj. pretpostavlja se odrečena konzistentnost u ponašanju kao rezultat različitih kumulativnih iskustava tijekom procesa socijalizacije.

Kognitivno-razvojni pristup altruizmu

Kognitivno-razvojni pristup kao važan faktor u razvoju altruizma ističe kvalitativne promjene u kognitivnom, socijalnom i moralnom razvoju (Raboteg-Šarić, 1993). Ovaj pristup pretpostavlja da postoje opće strukture u osnovi kognitivnih funkcija u različitim domenama.
Te strukture se kvalitativno mijenjaju i te promjene su rezultat procesa maturacije i interakcije s okolinom. No, uloga okoline i drugih ljudi nije u oblikovanju ponašanja, već ona predstavlja poticaj za raznovrsna iskustva tijekom kojih pojedinac aktivno transformira podražaje iz okoline.
U okviru ovog pristupa motivacija za prosocijalno ponašanje analizira se uglavnom u kognitivnim terminima, s obzirom na rasučivanje o postupcima pomaganja drugima.
Motivacijske tendencije pojedinca i razina kognitivnog razvoja su relativno stabilne iz situacije u situaciju, ali je ponašanje pod utjecajem različitih zahtjeva situacije. Kognitivnorazvojne teorije ne odrečuju pobliže mehanizme koji dovode do ponašanja. Premda ističu da se kod različitih osoba razvoj može odvijati različitom brzinom, uslijed djelovanja specifičnih iskustava, ove su teorije ponajprije usmjerene na utvrdjivanje konzistentnosti ponašanja na odredjenom razvojnom nivou, dakle na sličnost, a ne na razlike medju pojedincima.

DEFINIRANJE EMPATIJE

Pojam «empatija» je relativno novijeg porijekla, iako se o sličnim procesima u psihologiji govorilo i ranije, samo ne pod tim nazivom. Termin je prvi upotrijebio Titchener 1909. g. koristeči ga u širem značenju, tj. kao kognitivnu sposobnost razumijevanja unutarnjeg stanja druge osobe i kao odredjenu vrstu socijalno-kognitivnih veza (Raboteg-Šarić, 1993). Kasnije termin «empatija» sve više koriste klinički i socijalni psiholozi. U kliničkoj psihologiji empatija se tretira kao proces koji služi komunikacijskim funkcijama u terapiji. U okviru razvojne i socijalne psihologije, definicije empatije se razlikuju s obzirom na to što istraživači podrazumijevaju pod tim pojmom i kako razlikuju empatiju od sličnih procesa.
Da bi se točnije definirala empatija, važno je razjasniti kakva je uloga kognicije u empatiji. Kognitivni aspekt empatije uključuje razumijevanje, poznavanje stanja svijesti i uvjeta druge osobe ili svijesti o tome kako nešto što se dogača drugoj osobi može djelovati na nju. Mnogi koji naglašavaju ovaj aspekt smatraju da je kognitivna empatija preduvjet za afektivnu empatiju (Stephan & Finlay, 1999)

Razvoj empatije

Razvojne razine empatije odgovaraju stadijima kognitivnog razvoja (Raboteg-Šarič, 1993).

1) Globalna empatija karakteristična je za djecu u 1. godini života. Djeca se često
ponašaju kao da se ono što se dogadja drugima dogadja njima, jer nisu sposobna
razlikovati sebe i druge kao odvojene fizičke entitete.
2) Egocentrična empatija javlja se nakon 1. godine života, na drugoj razini kognitivnog
razvoja. Dijete potpuno shvaća sebe i druge osobe kao različite fizičke objekte. U
stanju je doživljavati empatiju, a da istovremeno razumije da je druga osoba, a ne ono
samo, u nevolji. No, još uvijek ne razlikuje dobro unutarnja stanja drugih od vlastitih.
3) Empatija za osjećaje drugih javlja se s početkom preuzimanja uloge drugog, izmedju 2.
i 3. godine života. Budući da postaje svjesno da druge osobe imaju vlastite osjećaje
koji su različiti od njegovih, dijete prikladnije odgovara na znakove koji ukazuju na
osjećaje drugih. S razvojem govora, dijete je u stanju empatizirati sa sve složenijim
emocionalnim stanjima.
4) Empatija za nečije životne uvjete počinje se javljati u kasnom djetinjstvu. Dijete
postaje svjesno da druge osobe doživljavaju zadovoljstva i neugodu ne samo u
neposrednim situacijama, nego i u širim životnim okolnostima i iskustvima. Empatički
izazvani afekti kombiniraju se s mentalnim predodžbama opčeg stanja drugih.
Na svim različitim razinama razvoja empatije, doživljaj «empatičke nevolje» ima
vjerojatno zajedničku afektivnu srž. O kogniciji ovisi kako če osoba doživjeti i nazvati
emocionalno uzbudjenje. Prema Hoffmanu (1981), afektivne i kognitivne komponente
empatije se kombiniraju da bi izazvale kvalitativno različiti doživljaj (Raboteg-Šarić,
1993).

Hoffman (1981) takočer smatra da doživljavanje empatičkog uzbudjenja može biti u osnovi i egoistične i altruistične motivacije za pomaganjem drugima. Medjutim, bez obzira na neke «egoistične» elemente, empatija ima odrečene osobine koje je jasno odredjuju kao altruistični motiv: izaziva je nevolja drugih, a ne vlastita, glavni cilj akcije je pomoć drugima, a ne sebi, potencijalno zadovoljstvo aktera ovisi o njegovom djelovanju u svrhu reduciranja nevolje drugog.

SAMOPOŠTOVANJE

Samopoštovanje je evaluativni aspekt samopoimanja koji je u psihologiju uveo William James (Vasta, Haith i Miller, 1998). James je pojam o sebi ili samopoimanje dijelio na egzistencijalni pojam o sebi ili «ja kao subjekt», i empirijski pojam o sebi ili «ja kao objekt».
«Ja kao subjekt» se odnosi na osječaj osobnog identiteta i svijest o vlastitom postojanju, dok se «ja kao objekt» odnosi na opažanje svojih osobnih obilježja kao što su izgled, socijalni status, osobine ličnosti, inteligencija itd. Osim toga, James je razlikovao deskriptivni i evaluativni aspekt samopoimanja, samoopis i samopoštovanje. No, ne slažu se svi autori s tom podjelom, neki smatraju da je samopoštovanje komponenta koja se gradi na sveukupnom samopoimanju te je nadrečena drugim kategorijama samopoimanja.
Samopoštovanje razni autori različito definiraju i opisuju, ovisno o teorijskom polazištu, korištenim mjernim instrumentima, načinu istraživanja, ispitanicima i sl. coopersmith (1967) navodi da pod tim terminom podrazumijava evaluaciju kojom pojedinac odražava stav ne/prihvačanja sebe, što ukazuje na stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost (Novković, 2003). Istražujuči faktore
koji utječu na samopoštovanje, utvrdio je da su djeca koja iskazuju visoko samopoštovanje ujedno i asertivnija, kreativnija i nezavisnija od djece s niskim samopoštovanjem. Ispitanici s visokim samopoštovanjem otporniji su na utjecaje okoline koji nisu u skladu s njihovim vlastitim opažanjima, fleksibilniji su i maštovitiji, te probleme rješavaju na originalnije načine od pojedinaca s niskim samopoštovanjem. Subjektivna procjena samopoštovanja povezana je, dakle, s različitim manifestacijama ponašanja pojedinaca.
Osobe visokog samopoštovanja su boljeg fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornije su na stres, zadovoljnije su svojim poslom, školom i osobnim životom, uvjerenije su da če njihovi napori dovesti do uspjeha, češće planiraju, sudjeluju u raspravama, suradjuju s drugima, kompetentniji su u školi, na poslu i u različitim socijalnim situacijama, bolje su raspoloženi i manje depresivni, spremniji su suprotstaviti se drugima i lakše podnose kritiku, procjenjuju se sretnijima i zadovoljnijima od večine. S druge strane, osobe nižeg samopoštovanja mogu misliti da niti drugi ljudi nemaju visoko mišljenje o njima, zbog čega se osječaju odbačenima i rijetko se odlučuju na iniciranje socijalnih kontakata. Manji broj socijalnih kontakata dovodi i do manjeg broj prilika za stvaranje dubljih interpersonalnih veza od kojih osoba može očekivati socijalnu podršku. Prema tome, nisko samopoštovanje utječe na veličinu i kvalitetu socijalne mreže osobe, a posljedica toga je osjećaj usamljenosti.

Utjecaji na razvoj samopoštovanja

Ne postoji istraživanje koje bi pokazalo da se radjamo s istim potencijalom za razvoj samopoštovanja, ali je sigurno da se več negdje krajem predškolske dobi vidi da neka djeca pokazuju nedostatak vjere u sebe. Na razvoj samopoimanja, pa tako i na njegov evaluativni aspekt (samopoštovanje) utječu kognitivni i afektivni procesi kao i stvarne i / ili zamišljene interakcije sa značajnim drugima. Prirodu tih interakcija odredjuju individualne karakteristike osoba u interakciji, ali i okolni uvjeti u kojima se interakcija odvija. Ovisno o razlici ili izjednačenosti u statusu i snazi sudionika u interakciji, interakcija može biti simetrična i asimetrična (Pastor, 2004). Asimetrične interakcije se ostvaruju meču osobama čiji se status i snaga značajno razlikuju (npr. djeca-odrasli). U simetričnoj interakciji postoji direktni reciprocitet i osobe koje sudjeluju u njoj istog su statusa i snage (npr. vršnjaci).
Značajni drugi su najčešče osobe koje su tople i brižne prema djetetu, pokazuju interes za dijete, ohrabruju ga i podržavaju, te razumno kontroliraju. To su obično roditelji, učitelji, rodjaci, prijatelji i vršnjaci. S nekima od tih značajnih drugih mladi ostvaruju asimetričnu, a s nekima simetričnu interakciju, no obje vrste su relevantne za razvoj evaluativnih aspekata samopoimanja kod djece i adolescenata, te za generalno samopoštovanje.
Najznačajniji drugi su svakako roditelji, a već na samom početku života majka, ili neki drugi primarni skrbnik, počinje utjecati na razvoj samopoštovanja. Ako majka (ili skrbnik) postupa dobro u prvim mjesecima djetetova života, dijete koje sebe još ne može razlikovati od nje doživljava da je i ono dobro. Ako majka (ili skrbnik) pak loše postupa, dijete doživljava da je i ono loše. Tako primitivno konstruirano samopoimanje trajat će sve dok dijete ne bude razlikovalo «ja» od «ne ja».
Postizanje neke vještine u djece stvara osječaj postignuća koji potkrepljuje razvoj samopoštovanja. Istovremeno, dijete razvija mišljenje o sebi i na temelju kontakta s drugim ljudima. Zato je roditeljsko sudjelovanje važno u razvoju zdrave samopercepcije.
Uvažavanje ličnosti djeteta i njegovog mišljenja, ravnopravan razgovor, nenametljivi savjeti, dosljednost roditelja, njihovo mečusobno slaganje i umjerenost u kontroli omogučavaju razvoj visokog samopoštovanja. Ako se kritikama, kaznama ili čak odbacivanjem djeteta podržavaju i pojačavaju osjećaji krivice, dijete strahom sebi oduzima mogučnost da postigne uspjehe koji bi mu pomogli vratiti samopoštovanje.
Samopoštovanje je posljedica odnosa izmeču postignutog uspjeha i očekivanja (Pastor, 2004). Ako se pred dijete postavljaju prevelika očekivanja, postoji mogućnost da će njegovo samopoštovanje biti nisko, jer najvjerojatnije neće moći ostvariti ono što se za njega zamislilo. Ako su pak očekivanja preniska, dijete se neće željeti truditi ostvariti svoje potencijale.
Što djeca bivaju starija, sve više vremena provode u interakcijama s vršnjacima. Te se interakcije odvijaju u formalnim i neformalnim dječjim grupama u kojima djeca zauzimaju odrečeni socijalni status. Postignuti status u grupi (popularnost, odbačenost, prihvačenost) posebno je značajan u osnovnoškolskoj dobi koju karakterizira težnja za druženjem i prihvačenošču u grupi. Zadovoljenje ovih težnji donosi djeci ugodan osječaj vrijednosti, samopouzdanja i adekvatnosti, a to su sve komponente samopoštovanja.
Rana adolescencija je prilično krizno razdoblje u životu i koliko je za prilagodbu bitna socijalna podrška (najviše roditelja) i visoka razina samopoimanja, toliko je potrebna i ravnoteža u utjecajima odraslih i vršnjaka (Pastor, 2004). I važni životni dogačaji mogu imati velik utjecaj na samopoštovanje. No, nije nužno da če pozitivan životni dogadjaj uvijek rezultirati porastom samopoštovanja kao niti da če negativan dogadjaj utjecati na pad samopoštovanja. To više ovisi o interpretaciji od strane osobe koja ga je doživjela, nego o samom ishodu dogadjaja.
Na temelju niza istraživanja (James, 1890, Rosenberg, 1965, coopersmith, 1967), utvrčeno je da ključnu ulogu u razvoju samopoštovanja ima atmosfera u roditeljskom domu i neposredna socijalna okolina (prema Filipovič, 2002). U najranijoj dobi djeca prihvačaju mišljenja koja o njima imaju za njih značajni odrasli i internaliziraju ih kao svoja vlastita.
Roditeljski odnos prema djetetu koji je brižan, topao, pun ljubavi i prihvačanja, te dosljedan i pravedan, kojim se uvažavaju prava i mišljenja djeteta, rezultira time da dijete internalizira pozitivnu sliku o sebi kao i osječaj kompetentnosti. Općenito se smatra da se osjećaj samopoštovanja javlja tijekom treće godine života, kao osjećaj ponosa kada dijete postiže stvari na svoj vlastiti način.

Ukoliko roditelji ne omoguče djetetu istraživanje okoline u tom periodu, tada se umjesto samopoštovanja mogu javiti osječaji srama i ljutnje. U dobi od četiri do pet godina samopoštovanje poprima kompetitivni karakter, a odobravanje od strane vršnjaka postaje važan izraz afirmacije samopoštovanja.
Prema Maslowljevoj teoriji motivacije (1954), potrebe i motivi pojedinca su hijerarhijski organizirani na pet razina, tako da, kada se zadovolje potrebe na nižoj razini, pojavljuje se potreba za zadovoljenjem onih sa više razine (prema Filipović, 2002). Na četvrtoj razini nalazi se potreba za samopoštovanjem i sastoji se od dvije komponente: potrebom za kompetentnošču (želja da se bude adekvatan, želja za postignućem, moći, nezavisnošću, slobodom) i potrebom za prestižem (želja za priznanjima, prepoznavanjem, ugledom, statusom, važnošću). Zadovoljenje ovih potreba donosi ugodan osjećaj samopouzdanja, vrijednosti, snage i kompetentnosti.
Maslow (1954) naglašava želju za kompetentnošću kao jednu od središnjih komponenti samopoštovanja, te ističe opasnost za ličnost pojedinca ukoliko izgračuje samopoštovanje samo na temelju poštovanja od strane drugih. Budući da je potreba za kompetentnošću unutarnji čimbenik samopoštovanja, dok je potreba za prestižem vanjski čimbenik
samopoštovanja, pojedinac bi se, za postizanje visokog samopoštovanja, trebao usmjeriti na zadovoljenje potrebe za kompetentnošću (kao unutarnjeg čimbenika), jer će mu to, u većini slučajeva, osigurati visoko samopoštovanje.

POVEZANOST ALTRUIZMA, EMOCIONALNE EMPATIJE I SAMOPOŠTOVANJA

Postoji niz teorija razvoja altruizma i različitih pristupa objašnjenju prosocijalnog ponašanja, te se prema svim tim teorijama i modelima, može očekivati pozitivna povezanost izmedju empatije i prosocijalnog ponašanja, iako empatija ne mora biti konzistentno povezana s prosocijalnim ponašanjem. Najbitnija činjenica koja to potkrepljuje je da se pod prosocijalnim ponašanjem podrazumijeva širok raspon ponašanja, a večina teorija koje predlažu da je empatija medijator prosocijalnog ponašanja predviča jaču vezu za ono ponašanje koje je altruistički motivirano (Raboteg-Šarič, 1993).
Što se tiče povezanosti samopoštovanja sa altruizmom (kao mjerom prosocijalonog ponašanja) i empatijom, može se logično zaključiti da medju njima najvjerojatnije nema povezanosti. No, ovo istraživanje je provedeno da bi se vidjelo postoji li ipak neka povezanost samopoštovanja sa mjerama prosocijalnog ponašanja i emocionalnom empatijom.
Razmišljanje da ljudi koji imaju visoko samopoštovanje više sudjeluju u interakcijama s drugima (više komuniciraju, provode više vremena u društvu i sl.), može navesti na pomisao da takvi ljudi imaju i više prilike djelovati altruistično, što samim time povlači za sobom mogučnost donošenja zaključka da su ljudi sa višom razinom samopoštovanja i altruističniji.
Kada se uzme u obzir povezanost altruizma i empatije (koja je pozitivna), može se zaključiti da su samopoštovanje i empatija takočer u pozitivnoj korelaciji.
Stoga je cilj ovog istraživanja bio utvrditi je li navedena pretpostavka točna ili nije, tj. utvrditi postoji li, i ako postoji kakva je, povezanost altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata različitih studijskih usmjerenja (humanističkog i nehumanističkog).
Teorija podudaranja ličnosti i posla Johna Hollanda (1975) je temeljena na predodžbi podudaranja karakteristika pojedinca i njegove ili njezine radne okoline. Holland predstavlja šest tipova ličnosti i predlaže da zadovoljstvo i sklonost napuštanja posla ovise o stupnju koliko
pojedinci uspješno uklapaju svoje ličnosti s okolinom njihovog profesionalnog zanimanja.
Holland identificira i šest tipova ličnosti te predlaže da slaganje tipa ličnosti i radne okoline odrečuje zadovoljstvo na poslu i stopu otkaza. Tih šest tipova ličnosti su sljedeči: realistični, istražujuči, društven, konvencionalni, poduzetnički, umjetnički. U svojoj teoriji tvrdi da je zadovoljstvo največe i stope otkaza najmanje kad se ličnost i zanimanje podudaraju.
Društveni pojedinci bi trebali biti u društvenim poslovima, konvencionalni ljudi u konvencionalnim poslovima i tako dalje.
Prema Hollandovim RIASEc kodovima, studenti Filozofskog fakulteta bi uglavnom imali društven tip ličnosti, dok bi studenti Ekonomskog fakulteta imali više izražen poduzetnički tip ličnosti. Iz tog razloga je račena usporedba studenata tih fakulteta, s pretpostavkom da če društveniji ljudi koji preferiraju aktivnosti koje uključuju pomaganje drugima, te su puni razumijevanja, imati višu razinu empatije i altruizma od poduzetničkih ljudi, čije su karakteristike dominantnost, energičnost, utjecanje na druge.
Ovaj če rad pokušati objasniti navedene, te eventualno i dobivene, povezanosti altruizma, empatije i samopoštovanja, i razlike izmeču studenata različitih studijskih usmjerenja u tim varijablama.

CILJ I PROBLEMI

cilj ovog istraživanja bio je utvrditi kakav je odnos izmedju altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata različitih studijskih usmjerenja, humanističkog i nehumanističkog.
Problemi istraživanja:

1. Utvrditi postoji li povezanost varijabli altruizma, emocionalne empatije i
samopoštovanja kod studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta.
2. Utvrditi postoje li razlike u altruizmu, emocionalnoj empatiji i samopoštovanju
izmeču studenata ovisno o spolu i usmjerenju studija.
3. Utvrditi u kojoj mjeri se razina altruizma može predvidjeti na temelju stupnja
emocionalne empatije, samopoštovanja, spola i studijskog usmjerenja studenata.

 

HIPOTEZE

1. Pretpostavlja se da postoji pozitivna povezanost emocionalnih aspekata empatije,
altruizma i samopoštovanja kod studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta.
2. Pretpostavlja se da će studenti i studentice Filozofskog fakulteta imati značajno veći
stupanj altruizma i emocionalne empatije od studenata i studentica Ekonomskog
fakulteta, kao i da če njihovi rezultati na upitniku samopoštovanja biti podjednaki.
3. Pretpostavlja se da će osobe s većim stupnjem samopoštovanja i emocionalne empatije
imati i višu razinu altruizma.

METODOLOGIJA

Sudionici
U istraživanju je sudjelovalo 229 sudionika, studenata druge godine Filozofskog i Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Ukupno je bilo 119 ženskih i 110 muških sudionika, prosječne dobi 20,9 godina. Istraživanju je pristupilo 108 studenata s Filozofskog fakulteta i 121 student s Ekonomskog fakulteta.

Pribor
Instrumenti korišteni u istraživanju su bili Skala altruizma (Lackovič-Grgin, Prorokovič, čubela, Penezič, 2002), Skala emocionalne empatije (Lackovič-Grgin i sur., 2002) i coopersmithov upitnik samopoštovanja (Lackovič-Grgin i sur., 2002).
Preliminarna verzija Skale altruizma napravljena je i primijenjena na uzorku od 94 učenika trečih razreda usmjerenog obrazovanja. Prethodno je provedeno pilot-istraživanje u kojemu su studenti psihologije opisivali situacije iz svakodnevnog života kada su nekome pomogli ili učinili neku uslugu, bez da su za to tražili nešto za uzvrat. Na temelju odgovora ispitanika sastavljeno je 20 tvrdnji koje opisuju svakodnevno prosocijalno ponašanje, a nakon analize čestica odbačene su tri tvrdnje koje nisu korelirale s ukupnim rezultatom. Analiza čestica konačne verzije Skale altruizma od 17 tvrdnji pokazala je na ovom uzorku zadovoljavajuču pouzdanost tipa unutarnje konzistencije (cronbach č = 0,84) (Lacković- Grgin i sur., 2002). Način odgovaranja ispitanika bio je na Lickertovoj skali od 1 do 5 (gdje 1 znači «nikada», a 5»vrlo često») zaokružiti jedan broj koji njega/nju najbolje opisuje. Ukupni raspon bodova za svakog ispitanika se dobije jednostavnim zbrajanjem svih odgovora tog ispitanika, što znači da teoretski raspon bodova može varirati od 17 do 85.
Skala emocionalne empatije mjeri tendenciju čuvstvenog reagiranja izazvanu emocionalnim stanjem drugih osoba. Skala sadrži 19 tvrdnji koje opisuju emocionalne doživljaje koji su sukladni čuvstvenom stanju drugih te osječaje simpatije prema onima koji su u nevolji. Največi moguči rezultat je 95 bodova, a veči rezultat na skali znači veču tendenciju doživljavanja emocionalne empatije (Lackovič-Grgin i sur., 2002). Način
odgovaranja je, isto kao i u Skali altruizma, zaokružiti koji broj na skali od 1 (uopče se ne odnosi na mene») do 5 («u potpunosti se odnosi na mene») najbolje opisuje osobu koja ga rješava. Rezultati na skali formiraju se kao suma rezultata na svakoj pojedinoj čestici, što znači da je minimalan broj bodova 19, a maksimalan 95. coopersmithov upitnik samopoštovanja vrlo je često korišten u ispitivanjima djece i adolescenata u relaciji s položajem u grupi, roditeljskim odgojnim postupcima, stresom zbog bolesti i sl. Verzija upitnika SEI iz 1967. godine sastoji se od 58 tvrdnji (50 tvrdnji mjeri različite aspekte samopoimanja, a 8 tvrdnji su Skala laži). Skračena verzija ima 25 tvrdnji.
Skračivanje nije utjecalo na pouzdanost skale, pa se tako pouzdanosti duže i krače verzije kreču u vrijednostima od ,77 do ,79 (cronbach č). Pouzdanosti test-retest koeficijenta stabilnosti veče su u starije nego li u mlače djece (Lackovič-Grgin i sur., 2002). Upitnik se sastoji od 25 tvrdnji na koje ispitanik odgovara pozitivno ili negativno (odnosi li se ta tvrdnja na njega/nju ili ne). Ukupni rezultat svakog ispitanika je zbroj njegovih pozitivnih odgovora (pozitivni odgovori su ukoliko je ispitanik odgovorio «točno» na tvrdnje 2, 5, 7, 13, te ukoliko je odgovorio «netočno» na sve ostale tvrdnje). Raspon rezultata na ovom upitniku je od 0 bodova do 25 bodova.

Postupak
Mjerenje je provedeno grupno, po studijskim usmjerenjima. Zbog ukidanja djelovanja sistematskog faktora redoslijeda ispunjavanja upitnika, testovi su bili posloženi u 3 forme različitim redoslijedom (forma A: 1. Skala altruizma, 2. Skala emocionalne empatije, 3. coopersmithov upitnik samopoštovanja; forma B: 1. Skala emocionalne empatije, 2. coopersmithov upitnik samopoštovanja, 3. Skala altruizma; forma c: 1. coopersmithov upitnik samopoštovanja, 2. Skala altruizma, 3. Skala emocionalne empatije).
Sudionicima je rečeno da je sudjelovanje u istraživanju dobrovoljno, a studenti psihologije su za sudjelovanje dobili 1 eksperimentalni sat. Istraživanje se provodilo tijekom nastave (neposredno prije ili nakon nekog predavanja). Prije same provedbe istraživanja, sudionicima je rečeno da sudjeluju u istraživanju o povezanosti altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja. Kako je bilo primjenjivano nekoliko skala, za svaku je skalu napisana detaljna uputa, koju eksperimentator nije posebno verbalno naglašavao, več je zamolio sudionike da je pažljivo pročitaju. Naglašeno je kako je istraživanje anonimno i da če se rezultati koristiti isključivo u istraživačke svrhe. Ispitivanje je u prosjeku trajalo 30 minuta.
Po završetku je sudionicima ukratko objašnjen cilj istraživanja, koje su pretpostavke, što se očekuje po kojoj teorijskoj osnovi.

REZULTATI
DESKRIPTIVNA STATISTIKA

Mjere altruizma
Rezultati ispitanika na skali altruizma prikazani su u Tablici 1 i Tablici 2. Prosječan rezultat na Skali altruizma cijelog uzorka ispitanika iznosi M=60.6, uz SD=8.11.Najmanji rezultat iznosi 30, a največi 85, što znači da su sudionici ovog istraživanja postigli iznadprosječne rezultate na Skali altruizma.

Tablica 1
Rezultati 229 ispitanika (muških i ženskih), studenata druge godine Filozofskog i Ekonomskog fakulteta na Skali altruizma, Skali emocionalne empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja
FF - ž FF - m EF - ž EF - m
M SD M SD M SD M SD
Altruizam 65.6 5.26 58.6 6.96 61.7 7.05 56.5 9.68
Empatija 77.3 8.00 71.4 10.86 76.3 9.01 67.6 10.70
Samopoštovanje 19.4 3.85 18.9 4.54 20.00 3.28 19.9 4.73

Tablica 2
Ukupni rezultati 229 ispitanika (muških i ženskih), studenata druge godine Filozofskog i Ekonomskog fakulteta na Skali altruizma, Skali emocionalne empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja
FF - uk EF - uk Ženski - ukupno Muški - ukupno Total
M SD M SD M SD M SD M SD
ALT 62.1 7.06 59.3 8.75 63.5 6.55 57.5 8.50 60.6 8.11
EMP 74.4 9.89 72.1 10.72 76.7 8.54 69.4 10.88 73.2 10.38
SAM 19.1 4.19 19.9 4.01 19.7 3.55 19.4 4.65 19.6 4.11

Mjere emocionalne empatije
Rezultati ispitanika na Skali emocionalne empatije prikazani su takočer u Tablici 1 i Tablici 2. Prosječan rezultat na Skali emocionalne empatije cijelog uzorka ispitanika iznosi M=73.2, uz SD=10.38. Najmanji rezultat iznosi 31, a največi 95, te nam to pokazuje da su ispitanici postigli iznadprosječne rezultate i na Skali emocionalne empatije.

Mjere samopoštovanja

I rezultati ispitanika na coopersmithovom upitniku samopoštovanja prikazani su u Tablici 1 i Tablici 2. Prosječan rezultat na coopersmithovom upitniku samopoštovanja cijelog uzorka ispitanika iznosi M=19.6, uz SD=4.11. Najmanji rezultat iznosi 7, a največi 25.
Navedeni podaci ukazuju na iznadprosječne rezultate ispitanika na coopersmithovom upitniku samopoštovanja.
Rezultati deskriptivne statistike pokazuju da su sudionici provedenog istraživanja postigli iznadprosječne rezultate na primijenjenim skalama altruizma, emocionalne empatije i upitniku samopoštovanja.

Povezanost izmeču varijabli altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja U svrhu ispitivanja postojanja povezanosti varijabli altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja, izračunati su Pearsonovi koeficijenti korelacije, koji se mogu vidjeti u Tablici 3. Rezultati svih sudionika istraživanja na Skali emocionalne empatije značajno koreliraju i sa rezultatima na Skali altruizma i sa rezultatima na Skali samopoštovanja.
Pearsonov koeficijent korelacije izračunat na rezultatima svih sudionika na Skali emocionalne empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja iznosi r = -.17 uz značajnost od .01. Taj podatak ukazuje na postojanje značajne negativne povezanosti emocionalne empatije i samopoštovanja, zbog čega se može zaključiti da empatičniji pojedinci imaju manju razinu samopoštovanja od neempatičnih pojedinaca.
Pearsonov koeficijent korelacije koji ukazuje na povezanost rezultata na Skali altruizma i Skali emocionalne empatije iznosi r = .37 uz značajnost od .001. Navedeni podatak ukazuje na postojanje značajne pozitivne povezanosti altruizma i emocionalne empatije. Zbog toga se može zaključiti da su empatičniji pojedinci ujedno i altruističniji, te da su te dvije osobine mečusobno pozitivno povezane.

Tablica 3
Korelacije rezultata na skalama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata druge godine Filozofskog i Ekonomskog fakulteta (N=229)
samopoštovanje altruizam empatija
samopoštovanje - .047 -.17**
altruizam - .37***
** p = .01
*** p = .001

Tablica 4
Korelacije rezultata na skalama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja odvojeno za studente Filozofskog fakulteta (gornji dio tablice) i Ekonomskog fakulteta (donji dio tablice)
samopoštovanje altruizam empatija
samopoštovanje - .09 -.18*
altruizam .05 - .31**
empatija -.15 .39** -
* p = .05
** p = .01

Tablica 5
Korelacije rezultata na skalama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja odvojeno za muške sudionike (gornji dio tablice) i ženske sudionike (donji dio tablice) istraživanja
samopoštovanje altruizam empatija
samopoštovanje - .14 -.19*
altruizam .12 - .23**
empatija -.21* .36*** -
* p = .05
** p = .01
*** p = .001

Analizirajuči Tablicu 4, može se zaključiti da su kod studenata Filozofskog fakulteta korelacije izmeču varijabli altruizma i emocionalne empatije statistički značajne uz značajnost od .01(r = .31), dok je korelacija njihovih rezultata na Skali emocionalne empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja negativna i statistički značajna uz značajnost .05 (r = -.18). Kod studenata Ekonomskog fakulteta statistički je značajna korelacija samo izmeču varijabli altruizma i emocionalne empatije uz značajnost .01 i iznosi r = .39.
U Tablici 5 su prikazane korelacije rezultata, posebno muških, posebno ženskih sudionika provedenog istraživanja, na skalama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja.
Dobiveni podaci ukazuju na sljedeće: kod muških sudionika (bez obzira na studijsko usmjerenje) korelacije izmeču varijabli altruizma i emocionalne empatije su statistički značajne uz značajnost od .01(r = .23), dok je korelacija njihovih rezultata na Skali emocionalne empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja negativna i statistički značajna uz značajnost .05 (r = -.19). Kod ženskih sudionika takodjer je statistički značajna korelacija izmeču varijabli altruizma i emocionalne empatije uz značajnost .001 i iznosi r = .36, te korelacija izmeču varijabli emocionalne empatije i samopoštovanja, koja je negativna i iznosi r = -.21 (p = .05).
Razlike u altruizmu, emocionalnoj empatiji i samopoštovanju kod studenata različitog spola i studijskog usmjerenja
U svrhu traženja odgovora na pitanje postoje li razlike u altruizmu, emocionalnoj empatiji i samopoštovanju izmeču studenata ovisno o spolu i usmjerenju studija provedena je jednostavna analiza varijance prikazana u Tablici 6.

Tablica 6
Jednostavna analiza varijance na rezultatima ispitanika (N=229), studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta, na Skali altruizma, Skali emocionalne empatije i coopersmithovom upitniku samopoštovanja, s obzirom na spol, studijsko usmjerenje te njihovu interakciju
ALTRUIZAM EMPATIJA SAMOPOŠ TOVANJE
F p F p F p
Spol 38.65 .001 32.1 .001 0.34 .588
Studij 8.96 .003 3.59 .059 2.33 .128
Spol×studij 0.845 .359 1.17 .280 0.18 .671

Rezultati pokazuju da je za razinu altruizma spol vrlo značajan, jer se može vidjeti da ženski ispitanici, bez obzira na studijsko usmjerenje, postižu značajno više rezultate na Skali altruizma od njihovih muških kolega (Mž=63.5, Mm=57.5).
Kada se uzme u obzir studijsko usmjerenje ispitanika, može se primijetiti da je i ono značajno te da utječe na postignute rezultate na Skali altruzima. Studenti Filozofskog fakulteta su na primijenjenoj skali postigli bolje rezultate (Mff=62.1) od studenata Ekonomskog fakulteta (Mef=59.3).
Rezultati na Skali empatije pokazuju da je i tu takočer spol vrlo značajan, te da ženski ispitanici, isto kao i na Skali altruizma, postižu više rezultate (Mž=76.7, Mm=69.4).
No, studijsko usmjerenje nije značajno povezano sa stupnjem empatije ispitanika, te nas to navodi na zaključak da, bez obzira koji fakultet studirali, ispitanici su podjednako empatični. Na temelju fakulteta koji ispitanici studiraju ne može se zaključivati o njihovom stupnju empatije, jer se njihovi rezultati (rezultati studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta) ne razlikuju toliko da bi bili statistički značajni.
Varijabla samopoštovanja, kako se vidi iz Tablice 6, je u potpunosti zasebna varijabla koja se ne može objasniti niti spolom, niti studijskim usmjerenjem, niti povezanošču s altruizmom ili emocionalnom empatijom (vidi Tablicu 4).
Isto tako, interakcija spola i studijskog usmjerenja nije statistički značajna, što navodi na zaključak da ne postoji statistički značajna razlika izmeču studentica Filozofskog i Ekonomskog fakulteta, kao i da ne postoji statistički značajna razlika izmeču muških studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta u mjerama altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja.
Predvidjanje altruizma na temelju stupnja emocionalne empatije, samopoštovanja, spola i studijskog usmjerenja
U svrhu utvrčivanja mogučnosti predikcije altruizma na temelju emocionalne empatije, samopoštovanja, spola ili studijskog usmjerenja, provedena je linearna regresijska analiza, koja objašnjava u kolikoj se mjeri razina altruizma može predvidjeti na temelju navedenih prediktora.
Koeficijent multiple korelacije iznosi R=.39 i objašnjava linearnu povezanost kriterijske varijable altruizma s prediktorima navedenima u Tablici 7. Postotak zajedničke varijance kriterija i prediktora iznosi R²=.15, što znači da navedene varijable (altruizam, emocionalna empatija, samopoštovanje, spol, studijsko usmjerenje) dijele 15% zajedničke varijance. Iz podataka navedenih u Tablici 7 se može zaključiti da se razina altruizma ne može predvidjeti na temelju stupnja samopoštovanja (č = .114; p = .068), ali je stupanj emocionalne empatije, s druge strane, vrlo dobar prediktor za predvičanje razine altruizma (č = .391; p = .001).
Spol je takodjer dobar prediktor razine altruizma (č = .371, p = .001), kao i studij kojeg su ispitanici odabrali (č = - .176; p = .007).
Izračunati beta koeficijenti ukazuju na to da su emocionalna empatija, spol i studijsko usmjerenje dobri prediktori razine altruizma, dok samopoštovanje nije.

Tablica 7
Linearna regresijska analiza - č koeficijenti
Standardizirani
koeficijent beta t p
Samopoštovanje .114 1.832 .068
Emocionalna empatija .391 6.294 .001
Spol .371 6.012 .001
Studij - .176 - 2.698 .007

RASPRAVA

Kako pokazuju rezultati provedenog istraživanja, izmedju emocionalne empatije s jedne i altruizma i samopoštovanja s druge strane, postoji statistički značajna korelacija. Povezanost izmedju emocionalne empatije i samopoštovanja iznosi r = -.17 uz značajnost od .01. Ta povezanost je statistički značajna i negativna, što upučuje na mogučnost donošenja zaključka da empatičniji pojedinci ujedno imaju i nižu razinu samopoštovanja, kao i da pojedinci koji su postigli visok rezultat na coopersmithovom upitniku samopoštovanja imaju niži stupanj
emocionalne empatije.
Povezanost emocionalne empatije i altruizma iznosi r = .37 uz značajnost od .001. Taj podatak upučuje na to da su altruizam i emocionalne empatija dvije mečusobno povezane varijeble, te da su altruistični pojedinci ujedno i empatični, spremni pomagati drugima i istovremeno ih i razumjeti.
Povezanost altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja je ispitivana i kod studenata različitih studijskih usmjerenja, posebno kod studenata Filozofskog fakulteta i posebno kod studenata Ekonomskog fakulteta. Te analize su pokazale da i kod studenata Filozofskog fakulteta i kod studenata Ekonomskog fakulteta postoji statistički značajna povezanost varijabli altruizma i emocionalne empatije (rff = .31, p = .01; ref = .39, p = .01).
No, samo je kod studenata Filozofskog fakulteta načena i statistički značajna, iako negativna, povezanost emocionalne empatije i samopoštovanja (r = -.18, p = .05). Radjena je i analiza kojom se ispitalo postojanje povezanosti varijabli altruzima, emocionalne empatije i samopoštovanja kod sudionika ovisno o spolu (dakle, kod muških i kod ženskih ispitanika). Dobiveni podaci su pokazali da i kod studenata i kod studentica postoji statistički značajna povezanost varijabli altruizma i emocionalne empatije (rž = .36, p = .001, rm = .23, p = .01). Takodjer se uvidjelo da postoji statistički značajna, iako negativna, povezanost samopoštovanja i emocionalne empatije kod obje grupe ispitanika (ovisno o spolu). Ta povezanost za ženske ispitanike iznosi r = -.21, p = .05, a za muške ispitanike iznosi r = -.19, p = .05.
U skladu s dobivenim podacima u ovom istraživanju su i neki zaključci ranije provedenih istraživanja. Tako su Eisenberg i Miller (1987) napravili iscrpan pregled od preko stotinu istraživanja u kojima je ispitivan odnos izmeču empatije i prosocijalnog ponašanja (prema Raboteg-Šarič, 1993). Pregled istraživanja organiziran je s obzirom na to koja se metoda za mjerenje empatije koristila i gdje je bilo moguće, korištena je meta-analiza. Autori zaključuju da su rezultati često nekonzistentni, dijelom zbog toga što su korištene različite mjere empatije i uslijed toga što različite emocionalne reakcije koje se nazivaju empatijom, mogu biti u manjoj ili večoj mjeri povezane s ponašanjem.
Za razliku od ostalih mjera (mjere empatije izvedene iz slika i priča), upitnici sadrže mnoge tvrdnje koje odražavaju individualne odgovore u nizu situacija, te su takve mjere stabilnije i pouzdanije (Raboteg-Šarič, 1993). Niti u jednom istraživanju nije načen negativan odnos izmeču empatije i prosocijalnog ponašanja. Zbog toga se može zaključiti da, bez obzira na to što su upitnici za mjerenje empatije različiti po sadržaju, rezultati uglavnom pokazuju pozitivan odnos izmeču ovih pokazatelja i različitih mjera prosocijalnog ponašanja.
U cilju dobivanja podataka razlikuju li se studenti u razini altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja s obzirom na spol i studijsko usmjerenje, provedena je jednostavna analiza varijance čiji rezultati potvrčuju postavljenu hipotezu. Kod studenata različitih studijskih usmjerenja postoji statistički značajna razlika u rezultatima na Skali altruizma, u korist studenata Filozofskog fakulteta (F=8.96, p=.003). Kada se uzme u obzir spol ispitanika, tada se pronalazi statistički značajna razlika u rezultatima na Skali altruizma (F=38.65, p=.001) i na Skali emocionalne empatije (F=32.1, p=.001), u korist ženskih ispitanika.
Meta analize istraživanja u kojima se različitim metodama ispitivala empatija pokazuju da su u istraživanjima koja su koristila upitnike za mjerenje empatije dobivene velike spolne razlike u korist žena (Raboteg-Šarić, 1993). Na mjerama tipa samoiskaza o eksperimentalno
induciranom stanju empatije nalaze se umjerene razlike, dok na fiziološkim mjerama ili opažanjima neverbalnih reakcija ispitanika nisu načene razlike u emocionalnoj empatiji s obzirom na spol ispitanika. Moguće je, dakle, da su dobivene spolne razlike u empatiji artefakt mjerenja. Naime, na mjerama tipa samoiskaza ispitanici mogu odgovarati u skladu sa stereotipima o ulozi spola, tj. na socijalno poželjan način.
U Davisovom istraživanju (1983) te nekim drugim istraživanjima (npr. Jose, 1989) je dobiveno da žene postižu veče rezultate na Skali empatije od muškaraca (Karniol i sur., 1998). Druga istraživanja su takočer, na širokom rasponu mjernih instrumenata empatije,
pokazala da su rezultati ženskih ispitanika veči od rezultata muških ispitanika. U meta-analizi 16 istraživanja, Eisenberg i Lennon (1983) su izvijestili da postoji statistički značajna razlika izmeču rezultata ženskih i muških ispitanika, te je u kasnijim analizama ta razlika (u korist ženskih ispitanika) pronadjena u 11 od 13 promatranih istraživanja (Karniol i sur., 1998). Taj nalaz je vrlo značajan jer su se istraživanja razlikovala u dobi ispitanika i primijenjenim mjernim instrumentima korištenima za procjenjivanje empatije, no bez obzira na navedene razlike u istraživanjima, u gotovo svima je nadjeno da su žene empatičnije od muškaraca.
Lennon i Eisenberg (1987) su predložili da se takve razlike mogu interpretirati na dva načina (Karniol i sur., 1998). Prvo, buduči da i muškarci i žene znaju za stereotip da su žene emocionalnije i brižnije od muškarca, možda su u istraživanjima na pitanja odgovarali potvrčujuči taj stereotip. Drugo, možda se spolne razlike u empatiji javljaju zbog različitog načina socijalizacije vezane uz emocije. Djevojčice su odgajane po principu brige, da budu empatične prema drugim ljudima, razumijevajuči njihova stanja, osobine ličnosti, raspoloženja, dok su dječaci odgajani da poštuju princip pravde. No, Lennon i Eisenberg (1987) zaključuju da, usprkos očitoj različitoj emocionalnoj socijalizaciji dječaka i djevojčica, večina istraživanja bihevioralne empatije ne pokazuje jasne utjecaje spola na dobivene rezultate (Karniol i sur., 1998).
Karniol i sur. (1998) su proveli istraživanje kojim su pokušali objasniti je li spol (muški, ženski) ili rodna uloga (maskulinost, femininost) ključna za empatiju pojedinca. Rezultati su pokazali da, iako su empatija i femininost pozitivno povezani, empatija i maskulinost nisu negativno povezani. Analizom varijance je dobiveno da su i spol i femininost povezani s empatijom, dok maskulinost nije ni u kakvoj vezi s empatijom.Dakle, dječaci imaju nižu razinu empatije od djevojčica, i pojedinci koji su postigli visoke rezultate na Skali femininosti (bez obzira na spol) imaju veću razinu empatije od pojedinaca koji su postigli niski rezultat na Skali femininosti. To znači da i spol i rodna uloga doprinose razini empatije. No, kada je ispitivan relativni doprinos spola naspram rodne uloge (kovarijanca), glavni efekt spola više nije bio značajan. Dakle, ono što odrečuje razinu empatije je rodna uloga, a ne spol sam po sebi. Schwalbe i Staples (1991) su u svom istraživanju došli do zaključka da muškarci posvećuju više važnosti socijalnoj usporedbi nego što to rade žene (Van Houtte, 2005).
Muškarci grade svoje samopoštovanje na svom položaju u grupi (gdje se nalaze u hijerarhijskoj ljestvici). Oni razvijaju svoje samopoštovanje na činjenici da su bolji od drugih.
Suprotno tome, žensko samopoštovanje je usmjereno više interpersonalno. One povezuju svoje samopoštovanje s mečusobnom ovisnošču s drugima, te time pridaju veću važnost tučim reakcijama na njihovo ponašanje. Djevojke će češće, u upitnicima samopoštovanja, naglasiti da im samopoštovanje raste kada su voljene, omiljene u društvu, dok će dječaci češće naglasiti da im samopoštovanje raste s porastom uspješnosti.
No, žensko i muško samopoštovanje nije samo odredjeno različitim stvarima, već se muškarci i žene, od adolescencije, razlikuju i u visini samopoštovanja. Djevojke i žene općenito imaju niže samopoštovanje od muškaraca. Do tog zaključka su došli Alpert- Gillis&connel (1989), Block&Robins (1993), Brutsaert (1987), Harper&Marshall (1991), Kling, Hyde, Showers&Buswell (1999), Rosenberg&Simmons (1975), Tomori, Zalar&Plesnicar (2000) u svojim istraživanjima (prema Van Houtte, 2005).
Iz navedenih istraživanja možemo zaključiti da su izvori muškog i ženskog samopoštovanja različiti, te da postoji i još jedna razlika izmedju muškaraca i žena vezana uz samopoštovanje, a to je njegova visina.
U ovom istraživanju nisu dobiveni takvi rezultati, nego su sudionici provedenog istraživanja, bez obzira na spol ili studijsko usmjerenje, postigli podjednake rezultate na coopersmithovom upitniku samopoštovanja. Postoji mogućnost da su izvori ženskog i muškog samopoštovanja različiti, ali budući da se to nije ispitivalo ovim istraživanjem, može se samo zaključiti da spolne razlike u visini samopoštovanja ovim istraživanjem nisu potvrdjene.
Linearna regresijska analiza je pokazala da je stupanj emocionalne empatije dobar prediktor za predvidjanje razine altruizma (č = .391; p = .001), no ona se ne može predvidjeti na temelju stupnja samopoštovanja (č = .114; p = .068). Time se djelomično potvrdilo predvidjanje da će ispitanici s večim stupnjem emocionalne empatije i samopoštovanja imati i veču razinu altruizma. To je, dakle, samo djelomično točno, što znači da će ispitanici s većim stupnjem emocionalne empatije imati i veću razinu altruizma, neovisno o stupnju samopoštovanja.
Spol je takodjer dobar prediktor razine altruizma (č = .371, p = .001), kao i studij kojeg su ispitanici odabrali (č = - .176; p = .007). Navedeni podaci objašnjavaju da je spol kao prediktor altruizma zapravo vrlo dobar, jer je dobiveno da su žene altruističnije od muškaraca,
bez obzira na njihovo studijsko usmjerenje. To znači da se može zaključiti da su žene opčenito altruističnije od muškaraca.
Takodjer, gledajući iz druge perspektive, uzevši u obzir studijsko usmjerenje ispitanika, rezultati provedenog istraživanja pokazuju da su studenti Filozofskog fakulteta altruističniji od studenata Ekonomskog fakulteta. Kada se malo razmisli, to je i za očekivati, jer studenti Filozofskog fakulteta (smjer psihologija i sociologija) najčešče upisuju te smjerove prema svojim osobinama ličnosti, za koje očekujemo da su društvenost, prijateljstvo, kooperativnost, sklonost pomaganju drugima. Ekonomski fakultet najvjerojatnije cijeni neke druge karakteristike svojih studenata, te samim time možemo zaključiti da se na taj fakultet upisuju studenti koji su skloniji samostalnom radu, bez puno utjecaja drugih ljudi i bez razvijanja komunikacijskih vještina i prosocijalnog ponašanja.
Dobiveni podaci su u skladu s Hollandovom teorijom podudaranja ličnosti i posla (1975), jer ta teorija pretpostavlja da ljudi biraju zanimanja s obzirom na neke svoje osobine ličnosti.
To znači da če društveniji ljudi, koji su skloniji pomaganju drugima, prijateljski, kooperativni i puni razumijevanja birati takvo zanimanje koje če se podudarati s tim osobinama ličnosti (studenti Filozofskog fakulteta).
S druge strane, poduzetnički tipovi ličnosti (studenti Ekonomskog fakulteta) će birati zanimanja u kojima postoje prilike utjecati na druge, te u kojima će doći do izražaja njihova samopouzdanost, ambicioznost, energičnost i dominantnost, a ne empatija i pomaganje drugima u nevolji, te različiti drugi oblici prosocijalnog ponašanja.

ZAKLJUČAK

cilj ovog istraživanja bio je utvrditi kakav je odnos izmedju altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata različitih studijskih usmjerenja (humanističkog i nehumanističkog).
Korelacijska analiza je pokazala da postoji statistički značajna povezanost varijabli altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kao što se i pretpostavljalo. Dobiveni rezultati pokazuju da postoji negativna povezanost varijabli emocionalne empatije i samopoštovanja kod studenata Filozofskog fakulteta, te da postoji pozitivna povezanost varijabli emocionalne empatije i altruzima kod studenata oba studijska usmjerenja.
Provedena analiza kojom su se dobile razlike u razini altruizma, emocionalne empatije i samopoštovanja kod ispitanika ovisno o studijskom usmjerenju je pokazala da postoji statistički značajna razlika izmeču studenata Filozofskog i Ekonomskog fakulteta u razini altruizma, i to u korist studenata Filozofskog fakulteta. Provedena je i analiza kojom su se dobile razlike u navedenim varijablama ovisno o spolu ispitanika, te je ta analiza pokazala da postoje statistički značajne razlike u razinama altruizma i emocionalne empatije izmeču ženskih i muških ispitanika, u korist ženskih sudionika istraživanja.
Regresijska analiza rezultata pokazala je da se rezultati na Skali altruizma u največoj mjeri mogu objasniti emocionalnom empatijom, te da se nimalo ne mogu objasniti stupnjem samopoštovanja. Očito je veća tendencija doživljavanja emocionalne empatije povezana s češćim prakticiranjem altruističnog ponašanja. Spol i studijsko usmjerenje su takočer dobri prediktori razine altruizma, no emocionalna empatija je ipak njen najbolji prediktor.
Rezultati ovog istraživanja su pokazali da se ispitanici koji imaju razvijeniju sposobnost doživljavanja emocionalne empatije ponašaju više altruistično u nizu svakodnevnih životnih situacija, neovisno o njihovom stupnju samopoštovanja. Takočer je pokazano da su ženski ispitanici altruističniji i empatičniji od muških sudionika provedenog istraživanja, te da studenti Filozofskog fakulteta imaju razvijeniju osobinu altruizma od studenata Ekonomskog fakulteta.

LITERATURA:

Filipovič, A. (2002). Samopoštovanje i percepcija kompetentnosti darovite djece. Diplomski
rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Hoffman, M. L. (1981). Is altruism a part of human nature? Journal of Personallity and Social
Psychology, vol 40, str. 121.
http://hrnt.jhu.edu/cmp/HollandTypes.cfm?SMSESSION=NO
Humprey, N. (1997). Varieties of altruism-and the common ground betweem them. Social
Research. http://www.findarticles.com/p/articles/mičm2267/isčn2čv64/aič19652887
Jerkovič, V. (2005). Privrženost i psihološka prilagodba studenata. Diplomski rad. Zagreb:
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Karniol, R., Gabay, R., Ochion, Y. & Harari, Y. (1998). Is gender or gender-role orientation a
better predictor of empathy in adolescence. Sex Roles:A Journal of Research.
http://www.findarticles.com/p/articles/mičm2294/isčn1-2čv39/aič21136460
Lackovič-Grgin, K., Prorokovič, A., čubela, V. & Penezič, Z. (2002). Zbirka psihologijskih
skala i upitnika. Zadar: Sveučilište u Splitu-Filozofski fakultet u Zadru.
Novkovič, G. (2003). Odrednice provočenja dijete kod adolescentica. Diplomski rad. Zagreb:
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Pastor, I. (2004). Samopoštovanje djece s obzirom na spol, dob i mjesto stanovanja.
Diplomski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Pennington, D.c. (1996). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko:Naklada Slap.
Raboteg-Šarič, Z. (1993). Empatija, moralno rasučivanje i različiti oblici prosocijalnog
ponašanja. Disertacija. Zagreb:Sveučilište u Zagrebu-Filozofski fakultet.
Stephan, W.G. & Finlay, K. (1999). The role of empathy in improving intergroup relations.
Journal of Social Issues.
http://www.findarticles.com/p/articles/mičm0341/isč4č55/aič62521565
Van Houtte, M. (2005). Global self-esteem in technical/vocational versus general secondary
school tracks:a matter of gender?. Sex Roles:A Journal of Research.
http://www.findarticles.com/p/articles/mičm2294/isč9-10č53/aičn16084046
Vasta, R., Haith, M.M., Miller, A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko:Naklada Slap.
Wilson, E.O. (2005). Kin selection as the key to altruism:its rise and fall. Social Research.
http://www.findarticles.com/p/articles/mičm2267/isč1č72/aičn13807655

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

   

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD