POCETNA STRANA

Seminarski i Diplomski Rad
 
SEMINARSKI RAD IZ PSIHOLOGIJE
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ PSIHOLOGIJE
Gledaj Filmove Online

Emocije i pamcenje
(Kongnitivna psihologija)

Kao što se raspoloženja i emocije manifestiraju u ponašanju, tako se njihov uticaj odražava i na kognitivne procese, medu kojima je dugorocno pamcenje dosad plenilo najvecu pažnju istraživaca. Pamcenje je važno ne samo kao fenomen po sebi, vec kao komponenta prakticki svih procesa mišljenja: percepcija, socijalno prosudivanje, rešavanje problema - svi zavise o dozivu i korištenju pohranjenih informacija. Iz toga sledi da ako emocije uticu na kodiranje, konsolidaciju i/ili doziv informacija iz pamcenja, te zaboravljanje, time uticu na ogroman dijapazon mentalnih procesa (Haviland-Jones i Lewis, 2000).

Postoji mnogo nacina na koje emocije mogu uticati na pamcenje, a najpoznatiji fenomeni su:
a) ovisnost o emocionalnom stanju ili «state dependent memory» - odnosi se na pojavu da je dosecanje bolje kad se nademo u istom emocionalnom stanju kao i kad smo materijal ucili, s tim da pritom nije bitno o kojem se afektivnom svojstvu radi (Zarevski, 2002).
Ucros (1989; prema Eysenck i Keane, 2000) je pregledao rezultate 40 objavljenih istraživanja ovog fenomena i pokazalo se da on nije jako izražen, vec da postoji umerena tendencija boljeg pamcenja materijala kad se raspoloženje pri ucenju poklapa s onim pri dosecanju, i da su efekti uopšte jaci kad su ispitanici u pozitivnom raspoloženju i kad se ljudi nastoje setiti licnih dogadaja, za razliku od materijala kojem nedostaje licni znacaj.
b) podudarnost raspoloženja ili «mood congruity»- dosjecanje je najuspešnije kad se emocionalna obojenost materijala koji se uci skladna sa raspoloženjem ispitanika u vreme ucenja.
Tipicna eksperimentalna procedura sastoji se u indiciranju odredenog raspoloženja, nakon cega sledi ucenje liste reci ili citanje price koja ima emocionalno obojen sadržaj (Eysenck i Keane, 2000). Nakon što se raspoloženje ispitanika vrati u normalu podvrgava se testu secanja reci s liste ili sadržaja price.
Bower i sur. (1981; prema Eysenck i Keane, 2000) rabili su takav nacrt u istraživanju podudarnosti raspoloženja. Ispitanici su hipnozom inducirani u tužno ili sretno raspoloženje, a zatim su citali pricu o dva studenta, Jacku i Andreu. Jack je opisan kao vrlo depresivan i bezvoljan, zbog problema u akademskom životu, s djevojkom i u igranju tenisa, dok je Andre vrlo sretan , zato što mu se život odvija po planu u svim navedenim podrucima. Ispitanici su se više identifikovali sa likom cije se raspoloženje podudaralo s vlastitim, pa su zapamtili više informacija vezanih za taj lik.
c) podudarnost mišljenja ili «thought congruity» - ova pojava se može istraživati na više nacina od kojih su dva najcešca. Prvi nacin je da se ispitanicima prezentira lista rijeci sastavljenja od prijatnih i neprijatnih reci, zatim prolaze kroz postupke indukcije raspoloženja, a nakon toga se testira za secanje. Pretpostavka je da ce se ispitanici uspešnije secati prijatnih reci ako su prošli indukciju u pozitivno raspoloženje, i obrnuto – indukcija u negativno raspoloženje rezultat je boljim secanjem neprijatnih reci.

Druga metoda je da se ispitanike zatraži da se dosjete autobiografskih sjecanja nakon što su prošli postupak indukcije raspoloženja, s tim da se pretpostavlja da ce pozitivna raspoloženja dovesti do veceg broja pozitivnih sjecanja, a negativna do veceg broja negativnih sjecanja (Eysenck i Keane, 2000).
Clark i Teasdale (1982; prema Eysenck i Keane, 2000) testirali su tom metodom depresivne pacijente u dva navrata, od kojih je u jednom dubina depresije bila veca nego u drugom, te je dobiveno više nesretnih sjecanja u situaciji izraženije depresije.

Koncept «strukture znanja» ili «baze znanja» zauzima središnje mjesto u strukturalnom modelu pamcenja. Termin «baza znanja» odnosi se na sve informacije koje se kroz životni vijek pohrane u pamcenje, tako da ovaj pojam najcešce podrazumijeva semanticko dugorocno pamcenje. Kognitivni psiholozi su, istraživajuci bazu znanja te njena obilježja i sadržaj, razvili modele koji opisuju nacin na koji se koncepti u njoj reprezentiraju i organiziraju kako iz semantickog tako i epizodickog dugorocnog pamcenja (Barry i sur., 2005).
Mrežni modeli objašnjavaju bazu kao integriranu mrežu koja nastaje na osnovu asocijacija koje se uspostavljaju izmedu raznih koncepata i karakteristika (koji se nazivaju «cvorovi», engl. «nodes»). Cvorovi reprezentiraju koncepte, dogadaje, ideje, odnose, a «pamcenje» se ostvaruje kad širenje aktivacije unutar mreže uzrokuje da informacije sadržane u cvorovima postanu pobudene i svjesne (Bower, 1987; prema Barry i sur., 2005).
Prema tom Bowerovom modelu, neki cvorovi u semantickoj mreži su «specificni emocionalni cvorovi» koji imaju izlazne veze za (pored ostalog) dogadaje koji su se desili kad je ta emocija bila osobito izražena. Na taj nacin, aktivacija emocionalnih cvorova unutar semanticke mreže može se proširiti kroz cijeli sustav pamcenja, vršeci «priming» za odredene vrste pamcenja. Slicnim procesom, emocija se može pobuditi ako se dogadaj asociran s njenom pojavom aktivira u epizodickom pamcenju.
Shematski modeli tj. sheme su cjelovitiji entiteti i prototipi koncepata koji organiziraju i pohranjuju prošla iskustva vodeci i stvarajuci referentni okvir za perceptivne procese i iskustva (Barry i sur., 2005). Beckov klasicni pristup objašnjavanju depresije temelji se upravo na shemama, tj. osobnim kognitivnim obrascima koji se ponašaju kao filteri osobnih iskustava, interpretirajuci zasebne setove situacija. Ovim konceptom nastoji se objasniti zašto depresivni pacijenti održavaju bolne i samoporažavajuce stavove unatoc postojanju pozitivnih faktora u životnom iskustvu. Depresivne osobe konceptualiziraju specificne situacije na iskrivljen nacin, nastojeci ih uklopiti u «prepotentne» disfunkcionalne sheme stalno ponavljajucih negativnih misli i interpretacija. Kada takve idiosinkratske sheme povecaju svoju aktivnost, provocira ih sve širi raspon podražaja koji ne moraju biti logicki povezani s njima. Pacijent gubi voljnu kontrolu nad svojim mišljenjem, zbog nemogucnosti da aktivira adekvatne sheme i time se zatvara depresivni circulus vitiosus (Beck, 1979).
Rehm i Naus (1990; prema Barry i sur., 2005) opazili su nedostatak dokaza koji bi doveli do opredijeljenja za jedan od tih modela, pa su napravili svojevrsnu sintezu oba teorijska pristupa u svom «proširenom mrežnom modelu» gdje su sheme reprezentirane kao klasteri cvorova. Ovi klasteri se aktiviraju kao i individualni cvorovi u Bowerovom mrežnom modelu u prisustvu potrebnih okolinskih uvjeta, tj.poznati podražaj aktivira set cvorova koji zajedno tvore shemu. Drugi istraživaci su takoder, usporedujuci mrežni i shematski model, zakljucili da iako medu njima postoje razlike, u svojim predvidanjima pokazuju izvanrednu konvergentost (Barry i sur., 2005).
Važno je spomenuti i motivacijske teorije emocija i pamcenja, u kojima se, kao što sam naziv govori, glavni naglasak stavlja na osobne motive i njihov utjecaj na vrstu materijala kojeg se dosjecamo. U motivacijskim teorijama, sjecanja se promatraju kao aspekti dinamicke i promjenjive individue ili «persone», umjesto kao staticki cvorovi u mrežnim asocijativnim modelima. Sjecanja se mogu aktivno angažirati u svrhu održavanja, mijenjanja ili pojacavanja osobnog raspoloženja, ciljeva ili planova (Haviland-Jones i Lewis, 2000).
Motivacijski pristup pamcenju cesto koristi «narativnu perspektivu» prema kojoj osobe razumiju i organiziraju svoje živote kroz price. Singer sugerira kako ponavljanje odredenih emocionalno nabijenih i osobno znacajnih sjecanja, nazvanih «self-definirajuca sjecanja», stvara srž shvacanja vlastitog identiteta («self») oko kojeg se konstruiraju osobne price. Nastojanje da se koncept selfa održi rezultira dosjecanjem odgovarajucih emocionalnih dogadaja, a takoder može doci i do represije bolnih i za ego prijetecih sjecanja te do traženja samopotvrdujucih i samoopravdavajucih sjecanja (Haviland-Jones i Lewis, 2000).

Ideju da je represija važan faktor zaboravljanja 1938. godine je uveo Freud svojom poznatom knjigom «Psihopatologija svakodnevnog života» (Zarevski, 2002). Freud je u svojoj teoriji nesvjesnog, pored ostalog, pretpostavio da su neka emocionalna iskustva iz djetinjstva tako traumaticna da bi njihovo osviještavanje mnogo godina kasnije uzrokovalo totalnu preplavljenost anksioznošcu. Represija znaci da se traumatska iskustva pohranjuju u nesvjesnom, a na površinu mogu isplivati samo ako se neki nacin ožive emocije povezane s tim iskustvom. Pokušaji labaratorijskih istraživanja ovog fenomena pokazali su se problematicnim, jer da bi uzrokovali istinsku represiju, eksperimentatori bi trebali ispitaniku prirediti nešto ekstremno traumaticno što bi ocito bilo neeticki (Atkinson, 2000).
Naizgled valjan dokaz za represiju je to što se slabije pamte rijeci visokog emocionalnog naboja poput «svade» ili «silovanja», nego emocionalno neutralne rijeci. Medutim Baddeley (1982; prema Zarevski, 2002) istice da je po svoj prilici utjecaj pobudenosti mozga, a ne represije, bitan za pamcenje emocionalno obojenog sadržaja. Visoka pobudenost proizvodi lošije neposredno, ali bolje odgodeno dosjecanje – jer se pokazalo da je uz duže periode retencije bolje pamcenje za emocionalno obojene sadržaje. Christianson (1992; prema Zarevski, 2002) navodi kako se kod nekih žrtava silovanja opaža gotovo potpuna amnezija za traumaticni dogadaj neposredno nakon njega, dok u kasnijem ispitivanju dolazi do oporavka pamcenja za taj dogadaj što je u skladu s Baddeleyjevim pretpostavkama.

Jedno od bitnih pitanja koje se postavlja pred istraživanje emocija je i: povecavaju li intenzivne emocije tocnost pamcenja ili ga smanjuju? Opcenito uzevši, nema dokaza o tome da se ljudi mogu savršeno prisjecati dogadaja, kao da su bili pohranjeni u neku vrstu videozapisa, jer iako je pamcenje obicno dobro, cak i ljudi s najpreciznijim pamcenjem rade odredene greške. Bartlett je na osnovu svog poznatog istraživanja zakljucio da je dosjecanje: «stvaralacka rekonstrukcija izgradena iz našeg emocionalnog stava prema citavoj aktivnoj masi organiziranih prošlih reakcija ili iskustava i malih istaknutog detalja...Stoga ono gotovo nikada nije doista tocno... i uopce nije važno što bi to trebalo biti» (1932; prema Oatley i Jenkins, 2003).
Linton (1982; prema Oatley i Jenkins, 2003) je provela istraživanje na vlastitom pamcenju nastojeci dati odgovore na to da li su sjecanja emocionalno važnih dogadaja vjerodostojna, usprkos tome što osjecaj uvjerenosti u takva sjecanja može biti vrlo snažan i nepokolebljiv.Ona je šest godina svakodnevno zapisivala kratke opise dva znacajna dogadaja na kartice na cijoj je poledini zapisivala i datum kada se to dogodilo. Uz to je dogadaje procjenjivala na ljestvici emocionalne važnosti, a krajem svakog mjeseca izabrala bi uzorak parova dogadaja iz citavog skupa dotad prikupljenih sjecanja, kako bi vidjela može li se prisjetiti redoslijeda kojim su se dogadali i ponovno procijenila njihovu važnost.

Lintonova je zakljucila da se emocionalni dogadaji koji ostaju u pamcenju kao posebne epizode, moraju imati slijedeca obilježja:
1. Dogadaj mora biti znacajan, i u vrijeme kad se odvija mora se percipirati kao emocionalno vrlo važan (ili se ubrzo nakon toga mora «preraditi» na takav nacin)
2. Kasniji životni tijek mora tom dogadaju dati središnje mjesto u dosjecanju; mora predstavljati prekretnicu, pocetak neceg novog ili pak mora biti instrumentalan i kljucan za kasnije aktivnosti.
3. Dogadaj kao takav mora ostati u odredenoj mjeri jedinstven, te se njegova slika ne smije zamagliti kasnijim pojavama slicnih dogadaja (Oatley i Jenkins, 2003).

Emocije mogu utjecati na pamcenje i u obliku «blic-pamcenja» Blic-pamcenje je vividan i relativno trajan zapis okolnosti u kojima je naucen emocionalno nabijen i znacajan dogadaj. Postoje mnogi povijesni i osobni primjeri takvih dogadaja, kao što su npr. ubojstvo Johna Lennona ili eksplozija šatla «Challenger» 1986. Mnogi ljudi se sjecaju svih pojedinosti i okolnosti u trenutcima doznavanja o takvom specificnom dogadaju, poput toga gdje su se nalazili, što su u tom trenutku radili i sl., iako su to vrste detalja koje se inace brzo zaboravljaju i ne moraju biti relevantne za sam dogadaj (Atkinson, 2000).
Postavilo se pitanje što uzrokuje takva živa sjecanja? Prema Brown i Kulik (1977; prema Atkinson, 2000) izuzetno važni dogadaji dovode do okidanja posebnih mehanizama pamcenja koji prave trajan zapis svega što osoba doživi u tom trenutku, gotovo kao da je «snimila» fotografiju. Iako je ova ideja u neku ruku kontroverzna – kriticari napominju da je blic-pamcenje postaje manje dostupno s prolaskom vremena, isto kao i informacije u dugorocnom pamcenju zbog slabljenja tragova pamcenja, postoje uvjerljivi dokazi dobiveni iz recentne studije koja se bavila biološkom osnovom pamcenja (Atkinson, 2000).
Smatra se da se pri pohrani emocionalnog materijala izlucuju hormoni adrenalin i noradrenalin dok za normalno pamcenje ne. Iz toga slijedi, da ako se na neki nacin blokiraju biokemijski efekti ovih hormona, ljudi bi trebali imati poteškoca u pamcenju emocionalnog, ali ne i neutralnog materijala. Potvrdu za ove pretpostavke dobio je Cahill i sur.(1995; prema Atkinson, 2000) na osnovu rezultata eksperimenta koji je ukljucivao upravo takav postupak, te se može zakljuciti da se emocionalni i neutralni materijal pohranjuju odvojenim i razlicitim mehanizmima (Atkinson, 2000).
Mnoga istraživanja utjecaja raspoloženja na pažnju i pamcenje fokusirala su se na anksioznost i depresiju. Olakšavajuca okolnost je da se utjecaj anksioznosti i depresije može istraživati i na klinickoj i normalnoj populaciji, medutim nije jednostavno usporedivati njihove efekte buduci da su visoko anksiozne osobe cesto i visoko depresivne i obrnuto (Eysenck i Keane, 2000).
Williams i sur. (1988; prema Eysenck i Keane, 2000) je u pristupu ovim problemima krenuo od razlikovanja kognitivnih procesa «priminga» i elaboracije. Priming je automatski proces poluaktiviranja cvorova zbog širenja aktivacije, što ih cini spremnijim i osjetljivijim za kasniju aktivaciju (MacLeod i Matthews,1991; prema Barry i sur., 2005). Objašnjen u smislu zadatka, priming se ocituje kad se informacija prenosi iz prijašnjih procesa ucenja (kodiranje) na kasnija testiranja (doziv) bez svijesti o tome, što znaci da prethodno nesvjesno iskustvo utjece na uspjeh u obavljanju nekog zadatka (Barry i sur., 2005). S druge strane, elaboracija je naknadni proces obrade i ponovne aktivacije povezane mreže pojmova ili shema.
Prema Williamsu i sur. anksiozne osobe pokazuju inicijalni priming za s prijetnjom asocirane podražaje, pa demonstriraju pristranost pažnje za prijetece podražaje. Depresivne osobe pak elaboriraju podražaje asocirane s prijetnjom i u skladu s tim pokazuju pristranost pamcenja – lakše se prisjecaju prijeteceg i negativnog nego neutralnog materijala (Eysenck i Keane, 2000).
Glavna predvidanja teorije Williamsa i sur. ticu se efekata depresije i anksioznosti na eksplicitno i implicitno pamcenje. Eksplicitno pamcenje ukljucuje svjesno prisjecanje prošlih dogadaja i pohranjenih informacija i vjerojatno pociva na elaborativnim procesima. Implicitno pamcenje ne ukljucuje svjesno dosjecanje vec se bazira na primingu i automatskim procesima. Iz toga slijedi da depresivne osobe pokazuju pristranost eksplicitnog pamcenja za prijetece i neugodne doživljaje, dok su anksiozne osobe pristrane u implicitnom pamcenju prijeteceg materijala. Buduci da anksioznost ima funkciju anticipiranja opasnosti, povezana je s tendencijom davanja prioriteta obradi prijetecih podražaja, cije je kodiranje dominantno perceptivnog a ne konceptualnog karaktera (Eysenck i Keane, 2000).
Unatoc dominantnoj pristranosti implicitnog pamcenja u anksioznih osoba, postoje dokazi o pristanosti eksplicitnog pamcenja, cija izraženost varira ovisno o tipu anksioznog poremecaja. Uoceno je da se pristranost eksplicitnog pamcenja za prijeteci materijal javlja u panicnom poremecaju (narocito ako su informacije dubinski kodirane), posttraumatskom stresnom poremecaju te opsesivno-kompulzivnom poremecaju, ali ne i kod socijalne fobije ili generaliziranog anksioznog poremecaja (Coles i Heimberg, 2002).
Istraživanja su pokazala da depresivno raspoloženje minimalno ometa automatske procese (implicitnog) pamcenja, ali da vrlo nepovoljno djeluje na kognitivne procese koji zahtijevaju napor, što se ocituje u tome da:
a) depresija znatno negativnije utjece na dosjecanje nego na prepoznavanje;
b) depresivne osobe slabije organiziraju materijal i stvaraju manji broj klastera u odnose na nedepresivne osobe;
c) negativni aspekti depresije jaci su na dubljim razinama obrade nego na plicim.


Cini se da depresija poput stresa smanjuje kapacitet pažnje potreban za obavljanje zahtjevnijih kognitivnih procesa (Zarevski, 2002).
Znatno je manje istraživanja posveceno pamcenju osoba u manicnom raspoloženju, odnosno pamcenju osoba u manicnoj fazi bipolarnog poremecaja. Osnovni razlog za to je što ih je u takvom raspoloženju, odnosno stanju vrlo teško ispitivati na sustavan nacin. Nalaze najznacajnijih istraživanja prikazuju Johnson i Magaro (1987; prema Zarevski, 2002). Strukturiranost oamcenja manicnih osoba je «labilna», idiosinkraticna i «preukljuciva». U takvom stanju se teško održavaju pojmovne granice, što onda dovodi do udaljenih asocijacija i pretjeranog generaliziranja. Pritom je opaženo da što je izraženija manicna faza, asocijacije su udaljenije i idiosinkraticnije. Buduci da se uspješno pretraživanje dugorocnog pamcenja uvelike osniva na cvrstim, uobicajenim i logicnim asocijacijama, ocito je da u maniji dolazi do ozbiljnih problema pri upotrebi dugorocnog pamcenja (Zarevski, 2002).
Po mjerama uspješnosti korištenja kratkorocnog pamcenja manicni u odnosu na normalne takoder pokazuju pad, ali se po tim mjerama ne razlikuju od vecine drugih osoba u psihoticnim stanjima, Takav se pad u prvom redu pripisuje povecanoj distraktibilnosti pažnje. Znacajno je da se izlaskom iz akutne faze manicnosti gube problemi u funkcioniranju i kratkorocnog i dugorocnog pamcenja (Zarevski, 2002).

Rastuca literatura pocela se baviti afektivnim posljedicama emocionalne regulacije. Malo se, medutim, zna o posljedicama koje emocionalna regulacija ima po kognitivne procese. Emocionalna regulacija se odnosi na evokaciju ili doziv misli i ponašanja koje utjecu na emocije koje ljudi doživljavaju, kad ih doživljavaju i na koji nacin se emocije izražavaju i ostvaruju u iskustvu. Prema modelu koji je predložio Gross (1998, 1999; prema Gross i Richards, 2000) možemo razlikovati dvije široke kategorije emocionalne regulacije: antecedento-usmjerenu emocionalnu regulaciju koja se aktivira vrlo rano u procesu generiranja emocije i reakciono-usmjerenu emocionalnu regulaciju koja se aktivira nakon što je emocionalna reakcija vec pobudena.
Proces revizije ili revidiranja (engl. «reappraisal») emocionalne relevantnosti situacije, na nacin da se ona ucini manje intenzivnom, cest je oblik antecedentno-usmjerene regulacije koji sprjecava razbuktavanje emocionalne pobudenosti. Ekspresivna supresija ili potiskivanje (engl. «expressive supression») dovodi do inhibicije emocionalno-impulzivnog ponašanja, a oblik je reakciono-usmjerene regulacije, koji se aktivira nakon što se procijenio emocionalni znacaj situacije (Gross i Richards, 2000).
Gross i Richards (2000) su iz rezultata svojih studija zakljucili da ekspresivna supresija dovodi do slabijeg pamcenja detalja emocionalnih dogadaja u kojima se ostvaruje, dok revizija nema takav efekt. Takvi rezultati u skladu su s ego-okupirajucim modelom (engl. «ego-depletion» model) Baumeistera i sur., prema kojem bilo koji oblik samoregulacije troši mentalne resurse. Strategijsko evaluiranje i modifikacija vlastitih misli, emocija ili ponašanja može okupirati pažnju koja je potrebna za druge zadatke te tako oslabiti kognitivno funkcioniranje, a time i procese pamcenja (Gross i Richards, 2000).

Istraživanja na podrucju utjecaja emocija na pamcenje dovela su do mišljenja o postojanju više memorijskih sustava sa razlicitim pripadajucim neurološkim korelatima koji stoje u medusobnoj inerakciji. Dva sustava u medijalnom temporalnom režnju su, medutim, uvijek bili u primarnom fokusu istraživaca, a to su amigdala i hipokampus (Phelps, 2004).
Neurobihevioralna istraživanja indiciraju da je složena mreža sastavljena od amigdale i drugih struktura u medijalnom temporalnom režnju ukljucena u procese negativnog uvjetovanja tj. ucenja averzivnih reakcija, dok je hipokampus neophodan za formiranje deklarativnog pamcenja te mu se pripisuje uloga u jednostavnim i složenim oblicima ucenja uvjetovanjem (Davis, 1992, 1997; LeDoux, 1992, 1996; prema Karcher, LeDoux i sur., 2001).
Dokazi o neovisnosti tih neuroloških struktura koje predstavljaju razlicite sisteme pamcenja, dolaze od pacijenata sa fokalnim lezijama tih podrucja. U klasicnoj eksperimentalnoj paradigmi uvjetovanja straha, kad se pojava plavog kvadrata uparuje sa elektrošokom na zapešcu, pacijenti sa ozljedom amigdale ne pokazuju tipicnu fiziološku reakciju straha na plavi kvadrat, iako zakljucuju da plavi kvadrat prethodi zadavanju šoka. Kod pacijenata s ozljedama hipokampusa se manifestira obrnuti obrazac reakcija; dolazi do fiziološkog odgovora tipicnog za strah ali ne postoji mogucnost dosjecanja da je plavi kvadrat bio uparen sa šokom (LaBar, LeDoux, Spencer, Phelps, 1995; prema Phelps, 2004).
Utjecajem amigdale na procese kodiranja i pohrane informacija, objašnjava se bolje pamcenje za emocionalno nabijene dogadaje. Amigdala je reciprocno povezana s senzornim podrucjima korteksa i mnogim drugim dijelovima mozga, a na emocionalne podražaje reagira brzo, prije svjesnosti o situaciji i opcenito uzevši, neovisno o fokusu pažnje što omogucuje procjenu emocionalne važnosti podražaja i uspješno perceptivno kodiranje emocionalnih dogadaja. Postoje dokazi da amigdala utjece i na procese pohrane pamcenja ili konsolidacije koji se odvijaju u stanicama hipokampusa, na nacin da potice izlucivanje stresnih hormona. Amigdala nije nužna za formiranje epizodickog pamcenja emocionalnih ili neutralnih dogadaja, vec u obogacivanju hipokampalnog pamcenja emocijom (Phelps, 2004).
Istraživanje povezanosti emocija i pamcenja važno je za mnoga podrucja primijenjene psihologije od psihoterapije, sudskih postupaka i svjedocenja, neuropsihološke procjene do školske psihologije, pa ce se istraživanja svih spomenutih fenomena nastaviti, omogucavajuci covjeku da bolje shvati osnove svog funkcioniranja.

Literatura:


• Atkinson, R.C., Atkinson, R.L., Bem, D.J., Nolen-Hoeksema, S.,Smith, E.E. (2000). Hilgard's Introduction to Psychology. Hartcourt College Publishers.
• Barry, E.S., Naus, M.J., Rehm, L.P. (2005). Depression, implicit memory, and self: A revised memory model of emotion.Clinical Psychology Review xx, xxx-xxx. (article in press)
• Beck, A.T., Emery, G., Rush, A.J., Shaw, B.F. (1979). Cognitive therapy of depression. New York: The Guilford Press.
• Coles, M.E., Heimberg, R.G. (2002). Memory biases in the anxiety disorders: Current status. Clinical Psychology Review 22, 587-627.
• Eysenck, M.W., Keane, M.T.(2000). Cognitive psychology: A student's handbook. Psychology Press.
• Gross, J.J., Richards, J.M. (2000) Emotion Regulation and Memory: The Cognitive Costs of Keeping One's Cool. Journal of Personality and Social Psychology 79, 410-424.
• Haviland-Jones, J.M., Lewis, M. (2000). Handbook of emotions. London; New York: The Guilford Press.
• Jenkins, J.M., Oatley, K. (2003).Razumijevanje emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Karcher, S., LeDoux, J. E., Peper, M., Reinshagen, G., Wohlfarth, R. (2001). Aversive learning in patients with unilateral lesions of the amygdala and hippocampus. Biological Psychology 58, 1-23.
• Phelps, E.A. (2004). Human emotion and memory; interactions of the amygdala and hippocampal complex. Current Opinion in Neurobiology 14, 198-202.
• Zarevski, P. (2002). Psihologija pamcenja i ucenja.Jastrebarsko: Naklada Slap.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

preuzmi seminarski rad u wordu » » »  


Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD