NARCIZAM

Narcizam se začinje u zrcalu - od zrcalece majke, cije sjajno oko i pristupačan osmijeh odražavaju njezinu radost u djetetu, preko zavodljive ali klaustrofobicne "dvorane zrcala" pretjerano zaštitnickih roditelja ili suicidalnog pacijenta koji se ogleda u hladnom, bezivotnom zrcalu prazne kupaonice, do vodene površine koja razbija Narcisovu sliku u tisucu komadica cim je on pokuša zagrliti.
Svi smo fascinirani zrcalima. Ali koga i što vidimo kada se zagledamo u njih? Da li nas se ono što vidimo doima kao nešto tuđe - kao stranac kojeg jedva prepoznajemo? Izgledamo li "u redu" - kazemo li sebi "spreman si" dok se pripremamo za zabavu? Divimo li se potajno onome što vidimo ili se pak skvrcimo u uzasu i gađenju, poput patuljka iz bajke koji prvi put vidi svoju nakaznost? Dotjerujemo li se pred zrcalom, naginjemo li se unatrag, udvaramo li vlastitoj slici? Ili, poput Rembrandta, gledamo izravno u lice koje nam uzvraca pogled i trudimo se dokuciti tajne sebstva - sebstva koje je u isti mah tako blisko i tako tuđe?

Havelock Ellis, seksolog s kraja devetnaestog stoljeca, prvi je povezao klasicnog Narcisa s psihološkim poteškocama tako što je homoseksualnost, koju se tada smatralo seksualnom perverzijom, vidio kao patologiju ljubavi prema sebi; muškarac voli drugog muškarca, ili zena zenu, kao odraz sebe a ne kao pretpostavljeno prikladnog pripadnika suprotnog spola. Stoga i Oksfordski rjecnik engleskog jezika definira narcizam, rijec koju je skovao Wilhelm Nacke prikazujuci Ellisovo djelo, kao "morbidnu ljubav prema sebi ili divljenje sebi". Uocimo nuzni atribut "morbidna" - ljubav prema sebi nije nuzno problematicna, nego se opcenito smatra obiljezjem psihološkog zdravlja.

Pojam "narcizam" moze se upotrebljavati na više razlicitih nacina. U laickom smislu on je gotovo istoznacan s usmjerenošcu na sebe ili preokupiranošcu sobom, i njime se prikladno opisuju oni koji cesto izgovaraju zamjenicu "ja", oni ciji razgovor poprima oblik koji je jedna dugogodišnja supruga kronicnog narcisa nazvala "Radio Ja". Prema Charlesu Rycroftu, narcizam je varijanta solipsizma... tendencija da se sebe koristi kao referentnu tocku oko koje se ustrojava iskustvo. U tom smislu, otkrice da nismo jedini kamencic na obali i da svijet nije stvoren samo radi nas ukljucuje gubitak narcizma.

U tome se krije implicitan vrijednosni sud o kojemu je psihoanaliza pokušala teoretizirati: biti usmjeren na sebe je normalno i prihvatljivo za mlade, ali ako sebicnost opstane i u odrasloj dobi, ona znaci neprilagođenost i osuđuje se. Pritom se briga za druge i altruizam suprotstavljaju nesposobnosti ili odbijanju da se svijet vidi s bilo kojeg gledišta osim svoga vlastitog, uz posljedicu gušenja tuđih osjecaja.
Idejom narcizma sluzili su se autori poput Christophera Lascha kako bi sociološki opisali sklop stajališta obiljezenih krajnjim individualizmom, nedostatkom zanimanja za prošlost ili buducnost, nepoštovanjem prema drugima, zaokupljenošcu osobnim odnosima nauštrb politicke aktivnosti i nebrigom za društvenu koheziju. Tako opisani ljudi mogli bi (ne bez malo puritanske zavisti) biti "ja-generacija" današnje mlade utjecajne srednje klase, ili dekadentni hedonisti iz europske srednje klase u doba fin de sieclea koje je tako lijepo opisao Oscar Wilde (o kojemu cemo još govoriti). Kolektivni ili grupni narcizam u osnovi je tako razlicitih pojava kao što su osjecaj rasne superiornosti te razni kultovi i mesijanska okupljanja u kojima se individualni narcizam moze ili legitimizirati ili utopiti u posvecenosti karizmatskom vođi.

Psihoanaliticka poimanja narcizma svrstavaju ga u tri kategorije: libidinalni narcizam, destruktivni narcizam i zdravi narcizam. Sigmund Freud smatrao je "primarni narcizam" normalnim razvojnim stupnjem u kojemu dijete blazeno misli samo o sebi. Taj stupanj prethodi objektnim odnosima, sposobnosti da uspostavimo odnos s drugima - "investiramo libido" u njih. Freud je vjerovao da su ljudi koji pate od paranoje i shizofrenije, a u nekoj mjeri i od hipohondrijskih bolesti, u stanju nekim gubitkom prouzrocene regresije na "sekundarni" narcisticki stupanj u kojemu je "libido" (ovdje shvacen kao svojevrstan psihicki fluid) povucen iz vanjskog svijeta i reinvestiran u njih same i njihovo vlastito tijelo. Ronald Britton naziva to stanje psihickog povlacenja u sebe "libidinalnim narcizmom". Suprotno tome, Karl Abraham, a poslije i kleinovska škola (posebice Herbert Rosenfeld i Otto Kernberg), isticu destruktivne aspekte narcizma, kada narcis patološki zavidi, mrzi i aktivno zeli uništiti objekt, naime drugoga. Samo sebstvo smije postojati. Herbert Rosenfeld sluzi se jakom metaforom "mafije" koja je preuzela um i okrutno ne dopušta nikakav vanjski odnos. Taj trijumfalni "debelokozni" narcizam suprotstavljen je libidnom "mimozastom" narcizmu, koji je više obrambene nego destruktivne naravi.

Treci psihoanaliticki pristup narcizmu povezuje se sa školom psihologije sebstva Heinza Kohuta. Kohut je smatrao da narcizam, tj. ljubav prema sebi, i objektna ljubav ne tvore kontinuum, nego su to dva odvojena razvojna smjera koji traju cijeli zivot, sa svojim posebnim obiljezjima i patologijom. Istaknuo je zdrav aspekt narcizma i tvrdio je da roditeljsko obozavanje djece, djecja uzbuđenost sobom i svijetom, te "normalne" nade, teznje, ambicije i ideali pripadaju sferi pozitivnog narcizma. Prema tom modelu, kako razvoj napreduje, narcizam se ne zamjenjuje objektnom ljubavlju nego se ublazava postupnim gubljenjem iluzija, tako da i u zrelosti narcizam lezi u osnovi samopoštovanja i realisticnih ciljeva. "Sekundarni narcizam" i nesposobnost napredovanja na putu umjerene ljubavi prema sebi potjecu od "narcistickih rana", koje cesto nastaju roditeljskim zanemarivanjem ili zlostavljanjem. Pritom, buduci da im nedostaje vanjsko vrednovanje njihova narcizma ("Mi te ne smatramo vrijednim ljubavi"), pojedinci se vracaju na stupanj ljubavi prema sebi, kako bi ocuvali barem malo nade i motivacije.
Mnoga od tih psihoanalitickih poimanja obiljezje su psihijatrijskog shvacanja narcizma u Kembergovu pojmu "narcistickog poremecaja licnosti", u kojemu je pacijent usmjeren prema sebi i zahtjevan, precjenjuje svoje sposobnosti i svoju posebnost, zavidan je, iskorištava druge i zanemaruje tuđe osjecaje - ali ispod toga bombasticnog isticanja vlastite vaznosti pacijent je cesto duboko deprimiran i trpi od jakog osjecaja praznine. Kao što cemo vidjeti, pomoc takvim pojedincima velik je izazov za psihoterapiju.

Klinicke manifestacije narcizma

U ovom odjeljku razmotrit cu aspekte narcizma kako se pojavljuju u psihoanalitickoj situaciji, a dijelim ih, donekle umjetno, na "potreban narcizam", svakodnevni "klinicki narcizam" i "ušanceni narcizam".
Najocitiji primjer potrebnog narcizma moze se vidjeti u normalnoj roditeljskoj fascinaciji i ponosu na svoju djecu, što je, kako cemo vidjeti, preduvjet da bi djeca razvila dobro samopoštovanje. Freud je to rekao ovako:
Roditeljska ljubav, koja je tako dirljiva i zapravo tako djetinjasta, nije ništa drugo nego ponovno rođeni roditeljski narcizam koji, pretvoren u objektnu ljubav, nepogrešivo otkriva svoju prijašnju prirodu.
Naravno, vecina roditelja uspijeva realizmom ublaziti narcisticko ulaganje. Oni uspijevaju vidjeti svoje potomstvo kao posebna bica, s vlastitim projektima, cija svrha nije samo da ispune nade i ambicije roditelja. Isto tako, kao što istice Neville Symmington, djelotvorno roditeljstvo ukljucuje veliku zrtvu narcizma, ostavljanje postrani vlastite usmjerenosti na sebe kako bismo se usredotocili na dijete i omogucili mu da nađe vlastitog partnera.

No postoje i pojedinci koji ne mogu a da ne govore o svojoj djeci, posebno ako su uspješna, cime izazivaju određenu zavist i zamor slušatelja. Slicno tome, oni cija se konverzacija sastoji uglavnom od isticanja vlastitih postignuca, bogatstva i poznanstava s vaznim i utjecajnim ljudima, cesto time kompenziraju osjecaje beznacajnosti i manje vrijednosti. Njihove recenice pune su imenica "ja" i "moje"; primarna im je potreba da budu u središtu pozornice, ali vrlo malo se zanimaju za zivot i reakcije svoga slušateljstva. Mogu biti zabavni i fascinantni, ali katkad su nepodnošljivo dosadni.
No oni mogu izazivati i zavist, jer vecina nas ima ostatke narcizma koje smo potisnuli u procesu razvoja, ali nikada ih nismo odbacili, nego samo djelomicno nadišli u korist opipljivijih zadovoljstava objektnih odnosa. Bogati i slavni, uz pomoc svojih reklamnih strojeva, nude nuzne ikone na koje projiciramo svoje narcisticke nade i zudnje. "Narcisticki balon" sa svojim svjetlucavim odrazima izazovno nam lebdi nad glavom, a kada pukne, njegov putnik ostaje gol i sazaljivo ranjiv.

Terapeutove reakcije na klijenta neprocjenjiv su pokazatelj prisutnosti narcistickih pojava. Cesto se javlja osjecaj nedostatka stvarnoga kontakta ili dijaloga s klijentom, koji se na površini moze slagati s terapeutovim komentarima, ali se tupim i tromim pogledom vracati svojim preokupacijama a da ne pokaze da su terapeutove rijeci imale ikakav utjecaj na njega. Terapeut moze osjecati dosadu, iskljucenost, ljutnju ili nametanje (kao da se terapija odvija zbog njega, a ne zbog klijenta), a moze mu biti cak i zavidan, jer se klijentov zivot doima toliko zivopisnijim i uzbudljivijim od njegova vlastitog.

Jedna od zavodljivijih manifestacija narcizma javlja se kod klijenata koji idealiziraju i precjenjuju terapiju i svog terapeuta. Inzistiraju na tome da ih lijeci vrhunski strucnjak, najbolji koji postoji: ništa manje od toga nece biti dovoljno dobro. Terapeut postaje spasitelj, obdaren posebnim mocima koje kompenziraju pacijentove osjecaje obicnosti i beznacajnosti. Jedna terapeutkinja, dobro poznata po svojim izvrsnim strucnim knjigama, odlucila je da nece raditi s klijentima koji joj se obracaju nakon citanja njezinih djela: zakljucila je da oni uvijek u nju projiciraju jake narcisticke ceznje koje se cesto odupiru analizi i ona ih nuzno razocara jer se ne moze mjeriti s idealom "savršenog terapeuta" koji joj oni nametnu.

Sada mozemo razmotriti neka karakteristicna obiljezja ozbiljnijeg narcizma. U clanku objavljenom 1922. Karl Abraham posvetio se "negativnom narcizmu", u kojemu pacijenti, što je paradoksalno, nisu tako nepopravljivo zadovoljni sobom nego su neprekidno u stanju tjeskobna nezadovoljstva. Narcizam negativnih narcisa sastoji se u tome što su oni jednako tako zaokupljeni sobom kao i njihovi velicanstveni rođaci, ali zarobljeni su u mrznji prema sebi, a ne u ljubavi.

Abraham navodi Djecaštvo i mladost Lava Tolstoja:

“Cesto sam se ogledao u zrcalu, od kojeg sam se uvijek okretao s teškim osjecajem depresije, pa cak i gađenja. Bio sam uvjeren da je moj vanjski izgled neugodan, a nisam se mogao utješiti ni uobicajenom utjehom u tim slucajevima - nisam mogao reci da je moje lice izrazajno, inteligentno ni uocljivo.”

Freud je zapazio "negativnu terapijsku reakciju" u kojoj pacijentima postaje sve gore kada im se ponudi prikladna interpretacija njihove patnje, što je izraz negativnog narcizma. U tih pacijenata "idealno ja" je tako udaljeno od "stvarnoga ja" da se teznja prema njemu doima uzaludnom - ideal je predaleko da bi o njemu uopce moglo razmišljati. Buduci da pacijenta moze zadovoljiti samo savršenstvo, on se odupire svakom pokušaju promjene - smanjivanja jaza između stvarnog i zeljenog polozaja - kako bi ocuvao status quo i relativnu udobnost. Ljudi se cesto boje promjene i drze se onoga što vec imaju, ma kako to bilo nezadovoljavajuce: patnja moze biti perverzno zadovoljstvo ako je bliska. Izvori tog negativnog narcizma cesto se nalaze u strogom nad-ja koje se internaliziralo na temelju roditeljskih ogranicenja. Jedna pacijentica opisala je kako se jednoga dana vratila iz škole, oduševljena time što je postigla 99 od 100 bodova na testu iz matematike, a otac ju je oštro prekorio zato što nije osvojila svih 100 bodova!

U toj libidinalnoj perspektivi, Freud je shvacao narcizam kao stanicu na putu od autoerotizma do objektnih odnosa. Nesvjesne seksualne i masturbacijske fantazme narcistickih pacijenata (za razliku od njihovih svjesnih fantazija) vazni su kljucevi njihove patologije. Muškarci mogu biti zaokupljeni penisom, bilo svojim ili tuđim. Narcis katkad odustaje od nade u uzajamnost u odnosima i oslanja se na moc i uvjeravanje kako bi stekao pristup objektima, pristup koji daje osjecaj sigurnosti i zadovoljstva. Česte su i sadomazohisticke fantazme. U zenskom narcizmu katkad se idealizira cijelo tijelo, uz uzas i ocaj kad se pojave znakovi nesavršenstva. Fantazije o vođenju ljubavi s bogatim i slavnim muškarcima na egzoticnim mjestima vjerojatno su bezopasan izraz normalnog zenskog narcizma, ali neke zene doista su podlozne mocnim muškarcima i ostaju u takvom stanju bez obzira na to koliko pate zbog toga. One koje se osjecaju bespomocnima i praznima, te se osjecaju kao objekti koje treba iskoristiti, moraju zadovoljiti svoje narcisticke potrebe kako najbolje znaju i umiju. Grandiozne fantazme normalan su aspekt adolescentnog narcizma, ali mogu opstati i u odrasloj dobi, premda u dobro prikrivenom obliku. Klijenti rijetko govore o takvim stvarima sve dok se ne uvjere da mogu u potpunosti vjerovati terapeutu, a cak i tada cesto to cine uz mnogo neugode i oklijevanja. Takve misli duboko su prozete stidom, koji Phil Mollon i mnogi drugi smatraju glavnim "narcistickim afektom". Pacijent moze sanjariti da je slavan pop-pjevac, nogometaš, umjetnik, znanstvenik ili politicar, ili da je nezamislivo bogat i mocan. Za narcisa je posebno zavodljiva mogucnost umjetnickog uspjeha, zbog društvene konstrukcije genija. Pojam "genija" izrazava srz narcizma - onaj kojega su dotaknuli bogovi i koji bez napora moze postizati velike stvari.

"Narcisticki gnjev" još je jedna vazna klinicka pojava. Narcis je mozda uspio konstruirati svijet manje ili više prema svojim potrebama, u kojemu, posluzimo li se poznatom Freudovom sintagmom, razni dvorjani drze "njegovo velicanstvo dijete" kao kap vode na dlanu, ili barem uspijeva obnoviti prolazne osjecaje narcistickog blazenstva uz pomoc droga, alkohola ili seksa, ili pak kupovanjem luksuzne robe. No, stvarnost ce se nametnuti prije ili poslije. Pacijenti otkrivaju da svoje potrebe moraju uravnoteziti s tuđima, da oni koji im pomazu nisu motivirani samo posvecenošcu njima nego i nuznošcu zarađivanja za zivot, ili jednostavno da stvarnost ima vlastitu logiku i ne pokorava se uvijek diktatu ljudske volje. Terapeut moze biti na ljetovanju upravo kada ga pacijent treba ili ce pak prekinuti seansu kada je pacijent u punom zamahu.

Takve pojave, u vecoj ili manjoj mjeri, mogu potaknuti izljev narcistickoga gnjeva. Pacijent ce metaforicki, a katkad i doslovno, toptati nogama, razbijati ili bacati skupocjene predmete ili pak podici glas. Kad god bi osjecao razocaranost, jedan takav pacijent bi se redovito strašno posvađao sa suradnicima ili vozacima koji bi se pokušali prestrojiti pred njega. U terapiji se doimao otvorenim i prijemcivim, ali postupno je postajalo jasno da osobno shvaca i zamjera terapeutu sve njegove slobodne dane, zakljucivši da ih uvijek raspoređuje upravo tako da nastupaju u vrijeme kada je njemu potpora najpotrebnija. Kao dijete imao je dugotrajne ispade u kojima se neutješno bacao na zemlju i vrištao da je bolestan. Odrastao je uz hladne roditelje i proveo mnogo vremena u bolnici te je bio vrlo nesiguran i, poput Fisher-Mamblonina gušcica Felija, cinilo se da se prepušta izljevima gnjeva kad god se osjecao ugrozenim, kao oblik "kompenzacijske aktivnosti". (Taj izraz odnosi se na naizgled irelevantan sklop ponašanja, potaknut jakim emocijama koje se u tom trenutku ne mogu "izravno" isprazniti niti razmotriti.) Čini se da gnjev nudi određenu mjeru sigurnosti narcisu koji je u biti usamljen i lišen osnove sigurnosti.

Ispod narcistickoga gnjeva lezi ono što Mollon naziva "narcistickom ranjivošcu" ili, kako to naziva Kohut, "narcistickom ranom". Narcis je uhvacen u zamku cije su granice s jedne strane potreba da se osjeca posebnim, a s druge imperativna potreba za prilagođavanjem stvarnosti. Pokušava stvoriti svijet koji ce pojacati njegov osjecaj posebnosti i vaznosti, ali ispod toga vreba ocaj, depresija i osjecaji beznacajnosti. U tim okolnostima, narcis je izlozen cak i najmanjim zamjerkama i odbacivanjima koje dovode u pitanje njihovu posebnost, kao i svakodnevnim, a katkad i iznimnim nesrecama i traumama koje im namece neumoljiva sudbina.

Opisana su dva suprotna klinicka modela narcizma. Rosenfeldovi narcisi "debele" i "tanke" koze prema terminologiji Glenna Gabbarda nazivaju se "neosjetljivim" i "hiperosjetljivim". Neosjetljivi narcisi nemaju razumijevanja za tuđe osjecaje i svojom arogantnom i sebicnom okrutnošcu gaze preko leševa. Ponašaju se pompozno i ekshibicionisticki. Hiperosjetljivi tipovi su stidljivi, inhibirani i usmjereni na sebe u svojoj ranjivosti na odbacivanje ili kritiku. Čini se kao da im "nedostaje jedna koža" i tako ih je lako emocionalno povrijediti da je njihovo ja tema svakog susreta. Anthony Bateman tvrdi da ti stereotipi nisu uzajamno iskljucivi i da su hiperosjetljivi mnogo manje krhki nego što se cini, jer se ispod njihove ranjivosti krije snazan gnjev, dok naizgled neosjetljivi ljudi u terapiji cesto otkrivaju prazninu i ocaj.
Knjizevni primjeri narcizma

Ovidijeva verzija mita o Narcisu

Mnoga suvremena shvacanja o narcizmu mogu se u pocetnom obliku naci u klasicnom mitu o Narcisu, po kojemu je nazvan cijeli taj sindrom. Ovdje cu citirati Hughesov prijevod Ovidijeve verzije.

Prica ne pocinje s Narcisom nego s Tirezijom, jedinom osobom koja je zivjela i kao muškarac i kao zena, te koju su Jupiter i Junona pozvali da presudi u njihovoj raspravi o tome tko nalazi veci uzitak u spolnome cinu: muškarac ili zena. Tirezija je glasao za zene. (Premda je u nekim verzijama diplomatski odgovorio da iako zene dozivljavaju deset puta jaci uzitak, muškarci ga dozivljavaju deset puta cešce!) Tada se Junona neobjašnjivo razljutila i oslijepila ga, a Jupiter, kako bi mu to nadoknadio, otvorio mu je unutarnje oko i darovao mu dar proricanja. Tako Ovidije otkriva narcisticke teme tjelesnog uzitka, zavisti i poteškoca da shvatimo kako se drugi doista osjeca, posebno kada je obuzet zudnjom.
Narcis se rodio pošto je njegovu majku Liriopu silovao rijecni bog Kefis. Od rođenja je bio iznimno lijep, tako da su i do Tiresije dospjela ogovaranja u kojima se pitalo moze li tako prelijepo stvorenje dugo pozivjeti. Tu se uvodi duboka tema prolaznosti ljepote i povezanosti između narcizma, zavisti i smrti.
Tiresija je odgovorio zagonetno: Narcis moze dugo pozivjeti "ne pozna li sebe". Paradoks je u fatalnim rijecima "ne pozna li ". Time se elegantno izrazava strašna dilema narcisa: on ili ostaje zauvijek zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se oslobađa spona nepoznavanja sebe (što povlaci i nepoznavanje drugih), ali po cijenu smrti. Premda narcis misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne moze doista spoznati sebe jer ne moze zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe kakav "doista" jest. Kad bi mogao prihvatiti da ljepota prolazi, tada bi njegova ljupkost bila vrijedna slavljenja; time što pompozno porice stvarnost gubitka i promjene, ta ljepota pretvara se u cudovišnost.

Narcis odrasta u prelijepoga mladica. Mnogi se zaljubljuju u njega, ali on ostaje dalek. Tada ga ugleda šumska nimfa Eho i istog trenutka bude obuzeta. Toj nekoc blagoglagoljivoj djevojci majka Junona oduzela je moc govora kao kaznu zbog toga što ju je Jupiter iskorištavao kao mamac i razgovarao s njom dok je udvarao drugim zenama. Zato moze samo ponavljati rijeci koje cuje. Kako bi ona mogla izjaviti ljubav? Jednoga dana Narcis se izgubi u šumi i pozove svoje prijatelje: "Je li tko ovdje?" Eho se otkrije: "ovdje", doziva ona. Narcis se okrene i otrci: "Dotaci me rukama nemoj, necu ljubavi tvoje, i umrijet prije bih htio." Eho je ponizena i polagano umire od odbacene ljubavi, sve dok od nje ne ostane samo glas.

Narcisi slamaju srca. Ne vide posljedice svojih djela na druge. Privlace laskavce i ulizice, koji su pak i sami narcisticki traumatizirani i nadaju se odrazu njihove slave. Ehoina "Bozica-majka" (Junona) tako joj je zavidna na njezinu odnosu s "Bogom-ocem" (Jupiterom) da uništava taj odnos oca i kceri, koji je bitan za zdrav zenski narcizam - odnos u kojemu kci u adolescentnoj dobi zna da je otac smatra lijepom ali istodobno u potpunosti poštuje njezinu seksualnost.
Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vjecno zeli biti u njegovu narucju. On misli samo na sebe i okrutno je sebican; ona misli samo na njega i njezino poljuljano samopoštovanje ne obnavlja se ni u smrti. On se ne moze identificirati s drugima i tako uciniti njihove glasove svojima te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje. Govoreci u okviru
privrzenosti, oboje su tjeskobno privrzeni: ona predano prianja uza svoj objekt, a on je zauvijek odrzava na distanci.

I mnogi drugi nepovratno se zaljubljuju u Narcisa. Na kraju se jedan od njih u presudnom terapijskom potezu usuđuje suprotstaviti svome mucitelju. (Da, jedan od njih - cijeli mit prozet je naznakama biseksualnosti, kao da Narcis ne moze biti zadovoljan ljubavlju samo jednoga spola.)

Tako i on nek ljubi a nikada drago Svoje ne osvoji!...
Jednoga dana, zedan nakon lova, Narcis je našao "bez gliba izvor" i ondje, kada se nagnuo da
pije:
Hoce da ugasi zeđu, al' nova zeđa mu raste. Pijuci krasan ugleda lik i opcinjen njime S nadom ljubi ceg nema drzeci za t'jelo sjenku. Samome sebi se divi, nepomicno motri i stoji Slican istesanome iz parskoga mramora kipu.

Vatreno se zaljubljuje u vlastitu sliku. No što više pokušava zagrliti sebe, poljubiti usne koje mu se primicu, to se više razocarava i pati. Oplakuje svoju sudbinu. Vjecno odvojen od objekta svoje ljubavi, on prvi put dozivljava gubitak i tugu. Na kraju, spozna sebe:

Ta ja sam to! vec vidim, i oblik ne vara moj me. Gorim od ljubavi k sebi, i priticem vatru i nosim. Što cu? Molit se dati il' molit? a moliti što cu?
0 da od svojega kako razlucit se tijela mogu!

Shvaca da mora umrijeti. "Zivotu mojemu nema / Trajanja dugoga vec". Na kraju osjeca suosjecanje prema drugome: "Htio bih, onaj dulje da zivi, kojega ljubim." Kada umire, umire
1 njegovo promatracko ja - ali cak i kad prelazi rijeku Stiks ne moze se suzdrzati da ne pogleda svoju sliku u vodi. U trenutku smrti preobrazava se - metamorfira - u prelijepi cvijet. Cvijet narcisa, njegova delikatna caška i zavodljiv miris, još i danas nas podsjecaju na Tiresijino proroštvo.
Tiresija je poput dobra psihoanaliticara znao da, zelimo li psihološki opstati, moramo nadrasti svoj narcizam. Ako uspijemo prihvatiti vlastitu prolaznost i smrtnost, moci cemo se preobraziti - naše samopoštovanje bit ce postojano i bit cemo blagoslovljeni unutarnjom ljepotom. Ne uspijemo li, zivot ce nam biti kazna, a mozda cemo biti osuđeni na smrt od vlastite ruke, jer naš narcizam bit ce sve zahtjevniji i ustrajniji. Ranjivost koja nas je navodila da se klonimo veza zaštitit ce se debelom kozom. Voleci samo sebe, zavidimo onima koji mogu stupati u odnose s drugima, i cinimo sve da ih uništimo, sluzeci se svojom ljepotom kao oruzjem.

Shakespeare: Sonet 62

Za Shakespeareova protagonista, cin pisanja je proces samootkrivanja:

Samoljublja grijeh me obuze posvema, I oko, i dušu, i svaki moj dio. I nikakva lijeka tome grijehu nema, Tako mi je cijelo srce ispunio.
Ovdje je ton donekle ironican. Je li voljeti sebe doista grijeh? Dobro zasnovan, zdrav narcizam mora se "utemeljiti u srcu" da bi ispunjavao svoju funkciju i odrzavao nam glavu iznad virova zivotnih nedaca. No ipak, narcis koji vidi samo sebe je izgubljen. Opsjednut je zavišcu, neprekidno se mora hvalisati uspoređujuci se s drugima. Poput Snjeguljicine pomajke, on se hvali:

Nema regbi ljupka lica kano moje,
Iznad svih u svim se vrijednostima penjem.
No kada se prišulja starost, sve je izgubljeno, jer se ljubav prema sebi pretvara u prezir prema sebi:
Ali kad se zagledam u zrcalu dublje, Ugruhan i strt od štavljene starine, Baš usuprot citam svoje samoljublje: Ta bi samoljublja bile opacine.

Do razrješenja dolazi u posljednjem dvostihu, koji, poput Tiresijina paradoksa, pociva na metamorfozi:

Tebe, sama tebe, ja u sebi dicim, Svoju dob ljepotom tvojih dana licim.

Razrješenje narcizma je voljeti drugoga. No, za razliku od Narcisa koji cezne za razdvajanjem između sebe i voljenoga, Shakespeare istice aspekt stapanja u ljubavi. "Ti" i "ja" tvore jedinstvo u kojem nema razlike između sebe i drugoga, u kojemu se ljubav prema sebi stapa s objektnom ljubavlju, ili kako je to rekao Freud:
Doista sretna ljubav odgovara primalnom stanju [tj. ranom djetinjstvu] u kojemu se objektni libido i ja-libido ne razlikuju.

Zaljubljenost i uništava i cuva narcizam - prvo, u prakticnom smislu, voljeti znaci pobjeci od sebe, ali nam pomaze i da se dobro osjecamo u sebi, i drugo, u teorijskom smislu, ljubav prema sebi nadilazi se u projekcijskoj identifikaciji sa slikom voljene osobe, u kojoj se ona preobrazava u velicanje njezina postojanja. "Licenje" narcisa koji stari - šminka, kreme za pomlađivanje i estetska kirurgija - preobrazava se u uzajamnoj sreci i sjaju voljene osobe. Sonet 62 vjerojatno je napisan za Shakespeareova mladog i lijepog aristokratskog mecenu. Dakle, osim što nudi djelomicno rješenje za unutarnji problem narcizma - prolaznost -mozemo ga shvatiti i kao izraz narcizma, jer se temelji na ljubavi starijeg muškarca prema mlađem, pri cemu stariji projicira vlastiti narcizam na mladost.

Prema Freudovoj shemi:
Osoba moze voljeti u skladu s narcistickim tipom:
(a) ono što ona sama jest (tj. sebe)
(b) ono što je sama bila
(c) ono što bi sama htjela biti.

Narcis i pjesnik na pocetku soneta pripadaju kategoriji (a). U pretposljednjem stihu naznacuje se da sve vrste ljubavi - a zasigurno i sva zaljubljivanja - sadrze element narcizma, po tome što je ljepota i u ocima promatraca i u odvojenosti voljene osobe. U posljednjem stihu navodi se da prijelaz s (a) na (b) i (c) moze znaciti napredak, ali i dalje unutar granica narcizma. Prema Ovidiju, mozemo pretpostaviti da istinski relacijska ljubav ovisi o sposobnosti i za stapanje i za razdvajanje. Za razliku od narcisticke i "ehoisticke" ljubavi, takva ljubav je i
vjecna i prolazna, jer ovisi o sposobnosti da u isti mah i vjerujemo i podnosimo odvojenost i gubitak.

Wilde: Slika Doriana Graya

U Wildeovu romanu Slika Doriana Graya izvrsno su ilustrirane sve tri Freudove varijante narcizma. Taj roman sadrzi jednu od klasicnih slika narcizma - dijabolican pakt u kojemu narcis pobjeđuje starenje tako što svijetu prikazuje vjecno mlado lice, dok je istinski uzas njegova unutarnjeg sebstva prikazan na grotesknom portretu zakljucanom u njegovu privatnom svetištu.
Roman pocinje nizom epigramskih izjava o umjetnosti. To su u biti antipuritanska velicanja "beskorisnosti" umjetnosti i vrhunske vaznosti umjetnosti kao vrijednosti po sebi. Ona predstavljaju još jednu metamorfozu narcizma. Pretvarajuci svoj narcizam u umjetnost, Wilde nadilazi svoju usmjerenost prema sebi, jer "umjetnicka ljepota" (suprotstavljena "stvarnoj ljepoti") ne blijedi i oblik je komunikacije. Čak i destruktivni narcizam pronalazi opravdanje: "Porok i vrlina umjetniku su građa za umjetnost."
Roman se usredotocuje na tri glavna lika, a svaki predstavlja dio Wildeove licnosti. Zlatni mladic Dorian je nevjerojatno lijep mlad muškarac; lord Henry Wotton, prethodnik Algernona u Vazno je zvati se Ernest, duhovit je i okrutan lukavac koji uzima Doriana u svoje okrilje, a Basil Hallward je slikar zastrašujuce nadarenosti, ciji portret Doriana ima tako magicna svojstva.
Dorian promatra svoj portret i zamišlja faustovski savez:
Kako je to tuzno! Ostarjet cu i bit cu uzasan i odvratan. No ova slika zauvijek ce ostati mlada. Nikad nece biti starija od današnjega dana lipnja. Kad bi moglo biti drukcije! Sve bih dao za to. Za to bih dao svoju dušu!
Roman pociva na međuigri između Wottona i Dorianova narcizma. Obojica uzbuđuju jedan drugoga: Graya uzbuđuje Wottonov intelekt i lakoca društvenog ophođenja, a Wottona Grayev izgled i nevinost, te cinjenica da njime moze manipulirati kako hoce. Dorian se zaljubljuje u mladu i lijepu glumicu Sibyl Vane, ali poput pravog narcisa ne gaji istinske osjecaje prema njoj nego ga samo uzbuđuje pomisao na to da posjeduje nekoga kome se dive svi drugi. Tako ona zamjenski proširuje opseg njegova narcizma i laska mu njezina ljubav prema njemu. No tada na svoj uzas shvati da je drugi smatraju posve obicnom i netalentiranom. Pocinju ga proganjati prizemne zamjerke o pripadnosti nizem društvenom sloju i on je ostavlja. Ona je skrhana i pocini samoubojstvo, zbog cega se Gray prepušta porocnom i opakom zivotu. Pada pod utjecaj Rosenfeldove mafije i ne nalazi izlaz. Premda njegov izgled ostaje nepromijenjen, tajni portret otkriva okrutnost i ruznocu njegove duše.

Dok se roman pretapa u gotsku pricu strave i uzasa, Hallward posjecuje Graya u uzaludnu pokušaju da ga popravi. Gray tada otkriva "svemoc" i grandioznost narcisa: "Pokazat cu vam svoju dušu. Vidjet cete ono što zamišljate da moze vidjeti samo Bog." Potom Gray suocava Hallwarda s ocajem narcisa. Poput samog Narcisa kada je napokon shvatio da njegov voljeni koji mu izmice nije nitko drugi nego on sam, tako i Gray shvaca da ga je njegova potraga za vjecnom mladošcu osudila na to da nanosi i trpi neizrecivu patnju. Hallward mu nudi priliku da se pokaje, ali destruktivnost prevladava i Gray izbode slikara na smrt. Gray uspije izbjeci osveti Sybilina brata i iskazuje tragove kajanja kada odluci da nece iskoristiti drugu zaljubljenu zenu, Hetty Merton. Ponovno gleda sliku, u nadi da ce se njegov milosrdni cin vidjeti na slici, ali prekasno je za to: njegovi grijesi ne mogu se tako lako izbrisati. Na kraju krvavim nozem uništava magicno platno. Potom se ruši i njegove sluge ujutro nalaze tijelo ruznog starca, dok je platno netaknuto i prikazuje mladica u cvijetu mladosti, iz vremena kad je slika nastala prije dvadeset godina.
Vjerojatno je da ce narcis postati suicidalan u trenutku narcistickog kolapsa. Roman Dorian Gray je groteskan jer je u njemu izvrnut normalan odnos između fantazme i stvarnosti. Zavodljivost umjetnosti je u njenoj sposobnosti da stvori umjetnu stvarnost koja je i izraz narcizma i oslobađanje od njega u samospoznaji. Tako u pjesmi Seamusa Heaneyja "Osobni Helicon" pjesnik opisuje svoju ocaranost izvorima, u koje bi neprekidno gledao kao dijete. To uspoređuje sa svojim pjesništvom u odrasloj dobi: "Pjevam / da vidim sebe, da vidim odjek tame."

Teorije narcizma

Teorije o narcizmu potaknule su zestoku raspravu među psihoanaliticarima, a odnose se na dva glavna pitanja. Prvo se tice odnosa između primarnog i sekundarnog narcizma, a drugo na mentalno zdravlje u narcistickim pojavama opcenito.

Primarni i sekundarni narcizam

Freud je razlikovao primarni narcizam, normalan razvojni stupanj u ranom djetinjstvu, na putu prema stanju objektnih odnosa, i sekundarni narcizam, u kojem pojedinci regresivno uzimaju sebe kao primarni objekt ljubavi, a ne drugoga. Sekundarni narcizam relativno je neprijeporan. Odnosi se na niz gore opisanih razlicitih stanja u kojima su ljudi patološki obuzeti sobom, nisu sposobni za međuljudske odnose, drugima pristupaju kao sredstvu za sebicne ciljeve, pribjegavaju ponašanju kojim ugađaju sebi, tj. ovisnosti o drogama, namjernom samoozljeđivanju ili promiskuitetnom seksu; postaju ovisni o sebi na nacin koji dovodi njihova poraza, itd.
Glavna rasprava usredotocila se na precizno znacenje pojma primarnog narcizma i na pitanje odnosi li se on na ikakvu stvarnu pojavu. Freudova prvotna pomisao bila je da dijete - nakon stadija autoerotizma, ali prije no što postane svjesno da je majka posebno bice, i da ju se kao takvu moze voljeti - narcisticki investira sebe u ljubav koju je osjecalo prema majci. No poslije se Freud sluzio tim izrazom u opcenitijem smislu, kako bi oznacio nediferencirano postojanje prije no što je dijete razvilo cak i rudimentarno ja ili sebstvo. U tom stanju, dijete se kupa u majcinskoj njeznosti i brizi i prozeto je blazenim osjecajima ljubavi i voljenosti, osjecajima koji nisu usmjereni ni prema objektima ni prema sebi, a mozda su oboje istodobno. Kako je psihoanaliza napuštala perspektivu usmjerenu prema libidu i preuzimala interpersonalnu perspektivu, to poimanje dovodilo se u pitanje. Michael Balint i Ronald Fairbarn tvrde da smo od rođenja usmjereni prema objektnim odnosima, a cini se da Sternova istrazivanja djecjeg ponašanja potkrepljuju to gledište. Djeca od rođenja stupaju u intenzivne interakcije s majkom i npr. u prvim satima zivota razlikuju miris mlijeka vlastite majke od mlijeka drugih majki. Melanie Klein tvrdi da je ja dojencadi aktivno ukljuceno u mentalne procese kao što je razdvajanje, idealizacija i denigracija. U toj shemi nema mnogo mjesta za pojam primarnog narcizma. Kao što kaze Symmington: "Jedini narcizam koji doista postoji... jest sekundarni narcizam."
Prijeporna je cak i izvorna konceptualizacija sekundarnog narcizma. Freud je smatrao da su homoseksualnost, psihoze i hipohondrija primjeri sekundarnog narcizma u kojemu je libido usmjeren unutra, prema sebi, a ne van, prema drugome. Danas ce rijetko tko tvrditi da ljudi koji pate od shizofrenije ne stvaraju objektne odnose. Ako ništa drugo, oni su zapravo interpersonalno preosjetljivi. Posve su zastarjele i slicne krute distinkcije između homoseksualne i heteroseksualne vrste ljubavi. Mnogi homoseksualci formiraju zrele odnose ljubavi, a heteroseksualni izbor objekta cesto je narcistican, u smislu odabira "trofejnog partnera" cija je glavna psihološka uloga pojacavati subjektov narcizam poticanjem zudnje u drugima.

Zdrav narcizam nasuprot patološkom

Krajem 1960-ih Kohut je uputio vazan izazov tada uobicajenim poimanjima narcizma. On je tvrdio da treba odbaciti Freudovu zamisao o jedinstvenoj razvojnoj liniji od narcizma do objektnih odnosa. Prema Kohutu, rast i oblikovanje normalnog, zdravog narcizma samostalan je i nuzan razvojni proces. Umjesto da vidi narcizam kao nešto "loše", što nalazimo kod mentalno bolesnih, nezrelih i pogrešno analiziranih pojedinaca, Kohut je tvrdio da je zdrav narcizam preduvjet za uspješan zivot, koji ukljucuje objektne odnose, i da pojavu sekundarnog narcizma treba shvacati kao "ostatke" normalnog procesa narcistickog sazrijevanja.
Kohut citira slavnu Freudovu izjavu da: "muškarac koji je bio majcin miljenik cijelog se zivota osjeca kao osvajac; uvjerenost u uspjeh cesto vodi prema stvarnom uspjehu", a navodi i odlomak iz poglavlja "Obozavanje djeteta" u romanu Barchester Towers Anthonyja Trollopea, u kojemu majka promatra svojeg djecacica:
"Kako imaš slatke nozice!" rekla je zanesena majka. "Sunce moje, eto što si ti. I imaš najljepše male slatke nozice na cijelome svijetu."
Moja istrazivanja pokazuju da je u ljudi koji su poslije patili od narcistickih i borderline poremecaja taj proces cesto išao pogrešnim tijekom. Takvi pacijenti vjeruju ili da su bili nezeljeni, ili da su se rodili "usput", ili da su usvojeni; zatim, da ih je majka rodila u tako bolnim trudovima da više nije htjela imati djece, da su odgovorni za majcinu postnatalnu depresiju ili da je otac napustio majku zbog njih. Sve to govori o narcistickom ja koje trpi od rođenja.
Kada sve prođe kako treba, dijete pocinje stjecati osjecaj o sebi kao posebnom i dostojnom ljubavi i kadro je uzivati u zdravom ekshibicionizmu i vlastitoj velicini. Trogodišnje dijete koje skoci s kauca na mekanu prostirku, vicuci roditeljima "Gledajte me, letim!" nadahnut ce osjecaje topline i ponosa. Kada to dijete pođe u vrtic, roditelji ce dolaziti po njega sa "sjajem" u ocima - odmah ce uociti svoje dijete kako se istice među ostalom djecom, kao da zraci posebnim svjetlom. Ako roditelji ne mogu voljeti svoju djecu na taj nacin, posijat ce sjeme stida i samoprijezira.
Kohut je skovao rijec "ja-objekt" kako bi opisao posebnost tih bliskih odnosa u kojima drugi nije ni dio sebe u potpunosti niti je posve odvojen od njega. Roditelji malog djeteta su ja-objekti, po tome što ih se dozivljava kao produzetke sebstva, kojima dijete moze upravljati u određenoj mjeri. Odnosi s ja-objektom mogu se dozivljavati kao posve iluzorni i defanzivni -kao nacin izbjegavanja traumaticne spoznaje bespomocnosti i ranjivosti djetinjstva. No prema Kohutu odnos s ja-objektom protuotrov je za pretjeranu zaokupljenost autonomijom i odvojenošcu, što on smatra endemskom patologijom zapadne kulture. Kako se razvoj nastavlja, tako infantilna grandioznost (ili "svemoc") i ekshibicionizam treba ublaziti stvarnošcu i samosviješcu. Kohut to naziva "optimalnom frustracijom" i izjavljuje: Ako je dijete razmazeno (a ne optimalno frustrirano), ono zadrzava neobicno veliku kolicinu narcizma ili osjecaja svemoci; no istodobno se osjeca inferiornim jer ne posjeduje stvarne vještine. Slicno tome, iskustva koja frustriraju. dovode do zadrzavanja fantazma o svemoci. Postici odgovarajucu ravnotezu između neizbjeznih frustracija i ponizavajuce svijesti o bespomocnosti teška je zadaca, a prema Kohutu, najbolje je da je obavljaju oba roditelja: s klasicnog edipovskog gledišta, oceva je uloga da frustrira djetetov osjecaj da samo ono posjeduje majku. U isto vrijeme otac, ili "ocinsko nacelo" (koje moze ponuditi i majka ili muški rođak) pomaze djetetu da preobrazi svoju grandioznost i ekshibicionizam u ono što Kohut naziva "bipolarnim sebstvom", cija su dva pola ideali kojima tezimo - i ambicija - rijec kojom Kohut oznacava osjecaj stvarne moci (za razliku od iluzija o svemocnoj kontroli) za ostvarenje tih ideala. Opet, vrijedno je napomenuti koliko cesto je djetinjstvo borderline pacijenata obiljezeno ocem koji zlostavlja, pije ili napušta dom - a cesto i sve to zajedno.
Konacan udarac narcizmu je cinjenica naše smrti; pomirenje sa smrcu je obiljezje zrelosti i mudrosti. Prema Kohutu, uspješno prebrođeni narcizam vodi prema sposobnosti prihvacanja smrtnosti; vidjeti sebe kao jedinstvo znaci, bez precjenjivanja i podcjenjivanja, razviti smisao za kreativnost i humor te vjerovati svojoj intuiciji i empatiji. Paradoks tog procesa u tome je što narcizam treba zdravo uspostaviti kako bi ga se moglo odbaciti.
Poznata je napomena Donalda Winnicotta o djetetu koje se tijekom terapije igralo zlicicom: drzalo ju je, sisalo i udaralo njome. Victoria Hamilton također je istaknula djetetovo stjecanje vještine hvatanja predmeta kao ilustraciju zdravoga narcizma, ali u isti mah i njegova nadilazenja. Hvatanje je veliko postignuce za malo dijete i cesto se cini da pruza dojam vještine i zadovoljstva - dijete ima pobjednicki pogled u ocima kada prvi put uspije uzeti svoju šalicu sa stola i prinijeti je ustima. To uzimanje je i bijeg od solipsizma djetinjstva. "Razmaziti" dijete - previše mu pomagati na nacin koji ugrozava njegovu autonomiju - ometa taj proces otkrivanja svijeta.
U Kohutovoj shemi, nedostatni narcizam jednako je problematican kao i pretjerani narcizam, a patologija nastaje kada je normalni razvoj ja-objekta ometen. Umjerena kolicina onoga što Britton naziva "epistemicnim narcizmom" - nepokolebljivom vjerom u ispravnost vlastitih zamisli - obiljezje je kreativnog i samopouzdanog sebstva. No prema Brittonu, Rosenfeldovu sljedbeniku, epistemicki narcizam u biti je defenzivan. U "destruktivnom narcizmu" pacijent osjeca takvu ugrozenost postojanjem ljudi izvan sebe o kojima ovisi, i osjeca takvu zavist prema njima da, kako bi odrzao svoj svemocan polozaj "gospodara svega svoga", mora uništiti objekt. Patološki aspekti narcizma - ponašanje prema drugima kao prema sredstvu za ostvarenje cilja, okrutna usmjerenost prema sebi, manjak empatije - sve su to manifestacije te zavidne potrebe da se porekne vaznost objekta.
Zrcalnu sliku tog debelokoznog narcizma nalazimo kod krajnje ranjive pacijentice koja upravlja svojim objektom tako što manipulira njegovim osjecajima. Metafora o sviracu iz legende koji je iz osvete svirkom namamio svu zdravu djecu u planinu, a ostavio samo sakata djecaka, izraz je nacina na koji takvi pacijenti mogu terapeutu pokazivati samo ranjeni dio sebe, a svoje zdrave aspekte prikrivati, pri cemu se oni mogu nesvjesno ocitavati u snovima i izljevima kreativnosti.
Kernberg slicno tome istice patološke aspekte narcizma, pri cemu postulira "grandiozno sebstvo stvoreno stapanjem stvarnoga sebstva, idealnoga sebstva i idealnoga objekta, cime nastaje idealizirana samodostatnost i subjekt postaje nedostupan za bliske odnose, ukljucujuci i analizu". Prema Kernbergu, narcis kaze:
Ne moram se bojati da cu biti odbacen zato što nisam ostvario svoje idealno ja, što bi jedino omogucilo da me voli idealna osoba koju zamišljam da bi me voljela. Ta idealna osoba, moja idealna slika te osobe i moje stvarno sebstvo su jedno, i to je bolje od idealne osobe za koju zelim da me voli, tako da mi više nikada ne treba nitko drugi.
Ili, kako kaze djecja pjesmica: "Ja ne volim nikoga, ne, jer nitko ne voli me."
Radikalna samodostatnost narcisa izravno je poricanje neizbjezne cinjenice roditeljskog seksa - cinjenice kojoj dugujemo svoje postojanje i nad kojom nemamo nikakvu moc ("Nisam trazio da se rodim" ocajnicki je krik depresivnog narcizma). Narcis zeli misliti o sebi kao o
"samostvorenom covjeku", ali cijena koju za to placa je nesposobnost za "slobodnu komunikaciju u nesvjesnim dijelovima uma - za slobodne asocijacije.
Zakljucno, narcisticko sebstvo sadrzi tri sloja osjecaja: izvanjsko poricanje ovisnosti i posljedicno divljenje sebi; ispod toga skriva se jak oralni bijes i zavist, a u temelju svega je frustrirana ceznja za ljubavlju i paznjom.

Pristup privrzenosti

"Teorija privrzenosti" uvodi empirijski pristup u psihoanalizu. Ona istice vaznost zaštite i sigurnosti koju nudi onaj koji pruza njegu djetetu (obicno majka), a ta osoba postaje "osnova sigurnosti" u opasnosti. Moze li teorija privrzenosti, koja se oslanja na empiriju i promatranje, pribliziti Kernbergovo i Kohutovo gledište? Teorija privrzenosti pravi jasnu razliku između zdravog i suboptimalnog razvoja; prema toj teoriji, ta razlika nastaje u ranoj fazi psihološkog rasta, pa se vec nakon prve godine zivota djeca mogu podijeliti na onu sa sigurnom i onu s nesigurnom privrzenošcu. Nesigurna privrzenost smatra se obrambenom reakcijom na suboptimalnu roditeljsku njegu - svojevrsnim odrzavanjem kontakta s pretpostavljeno "sigurnom" osnovom koju dijete zapravo odbacuje, jer je ona nedosljedna, psihološki smetena i nedostupna. Tako nastaju karakteristicni modeli nesigurnosti: izbjegavajuca, ambivalentna (prianjajuca) i neorganizirana.
U modelu sigurne privrzenosti majka je pristupacna i bliska. Kako kaze Winnicott, njezino lice je zrcalo u kojemu dijete pocinje pronalaziti i spoznavati sebe. Zdrav narcizam pocinje s njeznom, zrcalecom majkom: ona precizno odrazava djetetove osjecaje koji cine jezgru sebstva. Prisutnošcu drugoga pocinjemo spoznavati i prihvacati sebe. Kada je privrzenost nesigurna, taj proces zrcaljenja je poremecen. Zrcalo moze biti prazno i neosjetljivo (što vodi do modela izbjegavanja), prozeto osjecajima roditelja a ne osjecajima djeteta (model ambivalentnosti), ili kaoticno i konfuzno (model dezorganizacije).
Moze se smatrati da Narcis tipizira strategiju izbjegavanja, s Eho strategiju ambivalentnosti. Buduci da je sina rodila nakon silovanja, Liriopa je mozda od pocetka imala negativne osjecaje prema Narcisu. Taj "duh u kolijevci" znacio je da njezin bespomocan gnjev prema njegovu ocu mozda stvara agresivan model njege djeteta, u kojemu Narcis, trazeci neki oblik sigurnosti, potiskuje svoje osjecaje ljubavi i pokušava biti emocionalno samodostatan. Mozda porice stvarnost roditeljskog seksa koji je bio uzrok njegova postojanja i njeguje fantazmu da je sam sebe stvorio. Njegova ljepota jamci da mu je taj odnos prema sebi uvijek ponuđen, ali njegov potisnuti gnjev zbog toga što ga je majka odbacivala znaci da ne moze vjerovati drugome i tako uspostaviti sigurnu osnovu te umjesto toga iskorištava ljude na okrutan i neobranjiv nacin. Kad bi bio u školi s vršnjacima, Narcis bi bio nasilnik koji se obara na zrtve kao što je Eho.
Suprotno njemu, Eho je primjer ambivalentne privrzenosti: njezino sebstvo postoji samo kao reakcija na druge, a nikada kao aktivan agens. Njezin narcizam je u tom metamorfnom smislu antinarcistican. Da bi postigla minimum sigurnosti, jedina joj je nada da prianja uz objekt. U daljem razvoju se modeli vanjske sigurnosti s roditeljima internaliziraju kao predodzbe sebstva, drugoga i njihovih raznolikih odnosa (na primjer, tjeskobno sebstvo i reakcije "sigurne osnove" na njega, koje mogu biti sigurne i nesigurne). Te predodzbe zauzvrat oblikuju odnose s bliskim osobama. Cijeli taj proces dijelom ovisi o sposobnosti roditelja da vidi dijete kao posebno bice. Unatoc svim svojim problemima, Narcis i Eho barem imaju koherentno sebstvo, pa makar se ono temeljilo na ustrajnoj samodostatnosti u slucaju Narcisa, a na prisilnom prianjanju u slucaju Eho. U izbjegavajuceg Narcisa to ce se razviti u grandiozno ja, a u slucaju ambivalentne Eho, u isprano ja. Kako Narcis porice vaznost sigurne osnove i uzima sama sebe kao svoj objekt, on iskazuje upravo klinicka obiljezja narcizma. Eho je pak podlozna ovisnosti i negativnom narcizmu; jedina njezina sigurnost, u smislu unutarnjeg objekta uz koji ona moze prionuti, jest ocrnjujuce nad-Ja, koje je izvedeno iz Junonina gnjeva.
Izbjegavajuca i ambivalentna strategija ukljucuju ili apsorpciju nekih funkcija nuznoga Drugoga u sebstvo ili "projekciju" znacajki sebstva na objekt uz koji se prianja, pripisujuci vlastite osobine drugome. Za razliku od te dvije strategije, "dezorganizirana" osoba, koja nema konzistentna sredstva za postizanje makar djelomicne sigurnosti, pribjegava bizarnim
metodama kako bi se barem priblizila sigurnoj osnovi. Dezorganizirani ljudi nemaju koherentnu predodzbu Drugoga i moraju se oslanjati na razlicite oblike raskola u sebi samima kako bi stvorili privid sigurne osnove. U "narcistickim" pojavama, poput zarezivanja tijela britvicom (na primjer, u tzv. granicnom poremecaju licnosti) i samoizgladnjivanja (u anorexia nervosa), tijelo postaje "Drugi" prema kojemu patnik uspostavlja odnos, premda na patološki nacin.
Psihološki, a do neke mjere i fizicki opstanak ovisi o sposobnosti da se uspostavi blizak odnos privrzenosti i tako utemelji vanjska sigurna osnova u stvarnosti i "unutarnja sigurna osnova" unutar sebstva. Odnos prema toj sigurnoj osnovi je zdravo narcistican, u smislu da subjekt dozivljava kako je drugi tu radi njegove dobrobiti i sigurnosti. Uspostava te osnove je nuzna kako bi subjekt vidio drugoga kao posebno bice i istrazivao svijet zajedno s njime - ukratko, kao bi uspostavio objektni odnos.
Klinicki fenomen narcizma moze se smatrati pokušajima da se sebstvo koristi kao surogat sigurne osnove. Za hiperosjetljivu, "ehoicnu" osobu, to znaci smatrati svoje tijelo ili sebstvo sigurnom osnovom, sve više prianjati uz njega, jer što se jace prianja uz njega, tim više ono postaje upitno kao izvor sigurnosti, a zbog toga prianjanje postaje još jace. Neosjetljivi narcis postize djelomicnu sigurnost na drugi nacin. Ocajavajuci zbog uzajamnosti, on se oslanja na uvjeravanje i moc kako bi odrzao nekakav odnos s drugima. Njegova vlastita temeljna bespomocnost stvara nepodnošljivu zavist, cime se zauzvrat potice zavist i u drugima, te se tako pribavlja njihova pozornost, premda izdaleka. Integrativno gledište: nastanak i preobrazbe narcizma
Model mentalnog razvoja koji je predlozio Erik Erikson sadrzi niz stupnjeva, pri cemu svaki od njih ima pozitivan i negativan pol: temeljno povjerenje nasuprot nepovjerenju, autonomija nasuprot stidu i sumnji, djelovanje nasuprot podloznosti, generativnost nasuprot stagnaciji i integritet nasuprot ocaju. Na kraju ovog odjeljka predlozit cu slican model, koji integrira razlicite aspekte narcizma, i zdrave i patološke. Opisani stupnjevi nuzno su artificijelni i dodaju se jedan na drugi kako razvoj napreduje. Svaki od njih moze se aktivirati u bilo koje doba.

Prvi stupanj, prva godina zivota - siguran osjecaj stvaralackog sebstva u odnosu prema pristupacnom drugom.

Ovdje je najvaznija roditeljska prijemljivost: empatija, zrcaljenje i pristupacnost. Dijete koje se njeguje uobicajenom roditeljskom predanošcu osjeca se "posebnim", jedinstvenim, središtem vlastitog univerzuma. Ono je osjetljivo bice, odvojeno od drugih osjetljivih bica. Znajuci da je njegova rijec zapovijed za roditelja, ono pocinje tolerirati razdoblja razocaranja i odvojenosti. Pomaze mu se da posegne u svijet vjerujuci da ce ga on docekati s prihvacanjem i radošcu. Tu su zaceci samopoštovanja, ili zdravog narcizma. Obratno, u nedostatku roditeljske prijemljivosti dijete moze dozivjeti osjecaje unutarnje praznine, straha, beznacajnosti, nemoci i razdoblja neutješnoga gnjeva. Pritom su u najvecoj opasnosti djeca teška karaktera i ona koja imaju tjelesne mane.

Drugi stupanj, druga godina zivota - narcisticko ulaganje u tijelo i njegovu rastucu moc.

Na tom stupnju nastaje zdrav ekshibicionizam. Roditelji se vesele kada njihovo dijete ostvaruje razvojne ciljeve, kada pocinje hodati, govoriti, stjecati kontrolu nad funkcijama izlucivanja - i istrazivati svijet. Sigurna osnova nije samo izvor sigurnosti nego i ohrabrivanja i odobravanja. Dijete prozima svoje tijelo sjajem zdravoga narcizma i uziva u sjaju roditeljskog oka kada ulazi u društvo vršnjaka i prijatelja. Roditelj koji je pod stresom ili u depresiji, koji je agresivan ili odbacuje dijete, koji je prezauzet ili pun gorcine, omalovazavat
ce ili nece ni primijetiti djetetovu nespretnu potrebu da izaziva taj sjaj, što vodi prema zacecima stida i razocaranosti u sebe - obiljezjima narcisticke ranjenosti.

Treci stupanj, treca godina zivota - poceci optimalne frustracije

Zdrav narcizam zna svoja ogranicenja. Dijete koje je narcisticki vezano za majku ne moze staviti svoje nade i ambicije na kušnju stvarnosti. Americki ideal (i iluzija) "iz kolibe u Bijelu kucu" mora se ublaziti sposobnošcu razlikovanja kula u zraku od stvarnosti. U Lacanovoj shemi, "nom du pere", ali i "non du pere" ("ime oca" ali i "ne oca") postavljaju granice narcizmu, ali i pomazu djetetu da osjeti da pripada roditeljskom klanu, ali i covjecanstvu. Društveni narcizam pocinje obuhvacati pojedinacni narcizam. Bez tog procesa, postoji prijetnja da ce grandioznost i poricanje stvarnosti opstati.

Cetvrti stupanj, adolescencija - ideali i ambicije

Zdravi adolescenti imaju junake, nade, ambicije, strastvena uvjerenja i tajne snove. Narcisticki ranjen adolescent zivi u ocaju i depresiji, smatra da je svijetu došao kraj, opsjednut je smrcu i prkosi joj riskantnim ponašanjem ili pak bjezi od nje u regresivno povlacenje. Tijelo postaje izvorom uzitka i ponosa, ili pak omrznutim teretom koji ne uspijeva zadovoljiti nemoguci ideal. Prštanje kreativne energije obiljezje je zdrave vjere u sebe i na tom stupnju ne treba ga ocjenjivati ni mjeriti. Gnjev i destruktivnost izrazavaju narcisticke osjecaje neuspjeha da se pronađe zrcaleci ideal.

Peti stupanj, odraslo doba - prijenos narcizma na sljedeci naraštaj

Osjecaj svemoci slabi i zamjenjuje ga stvarna moc. Zdrava odrasla osoba pocinje spoznavati svoju snagu i slabosti. Osjeca zadovoljstvo sobom, svojim vezama, obitelji i društvom. Svoje narcisticke nade ulaze u svoju djecu. Planira i ostvaruje projekte. Neostvarene ideale zamjenjuje ljubavlju prema istini. Neuspjehe jednostavno prihvaca. U međuvremenu, nezdravi narcis uspostavio je svijet usmjeren na sebe, cime potice zavist ili pak zbog vlastite zavisti potkopava mogucnost da bude blizak s drugima. Dovoljan je sam sebi i postaje sve više zaokupljen sobom - ili je preosjetljiv na svako zanemarivanje ili pak brutalno krci put prema "vrhu", gdje nalazi vlastito samovelicanje i ponizavanje drugih.

Šesti stupanj, pozno doba - stjecanje mudrosti

Prema Kohutu, uspostavljanje zdravog narcizma i optimalne frustracije usmjeravaju osobu na put koji vodi prema sposobnosti da se svijet vidi onakvim kakav jest, da se prihvati stvarnost vlastite smrti, da se vjeruje svojoj intuiciji i empatiji, da se pronađe izvore kreativnosti i humora, te na kraju, da se stekne određena mjera mudrosti. Ako se te preobrazbe ne odviju, dolazak poznog doba potice osjecaje uzasa zbog neizbjeznosti vlastita nestanka. Depresija i beznađe postaju uvijek prisutne mogucnosti. Narcizam se moze iskazati u sve jacoj hipohondriji, beskrajnom razmišljanju o prošlim postignucima i neuspjesima, ili pak u tiraniji u kojoj u odnosima vlada moc, a ne uzajamnost.
U tome modelu zdravlja i patologije zadaca terapije, bez obzira na stupanj razvoja na kojemu nastupa, jest pronaci sjeme zdravih narcistickih teznji i smanjiti utjecaj patološkog narcizma.

Psihoterapijsko lijecenje narcistickih problema

Kriticari psihoterapije - mozda motivirani puritanizmom koji je Oscar Wilde tako silovito šibao - optuzuju je da ugađa klijentima, da je to luksuzna razbibriga za one koji nemaju ništa pametnije raditi u zivotu: drugim rijecima, da njeguje narcizam umjesto da pomogne u njegovu nadilazenju. Dakako, u najgorem slucaju, psihoterapija moze ohrabrivati one aspekte psihološkog zivota koji su tipicni za sam narcizam: zaokupljenost sobom i beskrajnu regresiju, pretjerani osjecaj da nešto zasluzujete, nerealisticke nade da se sve nepravde iz prošlosti mogu ispraviti uz dovoljnu dozu terapijske ljubavi i suosjecanja. Ta tendencija psihoterapije da postane "sama bolest za koju tvrdi da je lijek" još je jedna od preobrazbi narcizma, zrcalna slika Wildeove samosvjesne uporabe narcizma kao umjetnickog izrazajnog sredstva u svrhu nadilazenja narcizma. Pozitivnije gledište, koje je volio zastupati Carl Jung kada je uspoređivao zapadni s istocnim putom prema prosvjetljenju, glasi da je nuzno pronaci vlastito sebstvo prije no što se moze razmišljati o mogucnosti njegova nadilazenja - ili, kako se to popularno kaze, morate voljeti sebe da biste mogli poceti voljeti druge. Rad s narcisticnim pacijentima tezak je na više nacina. Sljedece tri vinjete ilustracije su nekih svakodnevnih dilema koje oni postavljaju psihoterapeutima.

Prva vinjeta:

Cetrdesetogodišnji odvjetnik Bill došao je u bolnicu nakon gotovo fatalnog pokušaja samoubojstva. Imao je vrlo uspješnu karijeru, ali zadovoljstva u uspjehu nikada nisu bila trajna, a zelja za smrcu proizišla je iz dubokog osjecaja nezadovoljstva u braku i osjecanja otuđenosti od supruge. Bila je to tipicna sredovjecna narcisticka kriza. Taj veliki sportaš, bonvivan, zavodnik i bogataš vodio je prazan i besmislen zivot. Upucen je na psihoanalizu, ali bili su praznici i nekoliko tjedana nitko ga nije mogao preuzeti. Pobjesnio je - bio je pun narcistickoga gnjeva. Kako analiticari smiju biti na odmoru, a njemu treba pomoc odmah, a ne za nekoliko tjedana? Ako se misle tako ponašati prema njemu, onda ce oni biti krivi za njegovu smrt. Psihijatar s njegova odjela ponovno je nazvao sve dostupne kolege, ali bez uspjeha. Bill je i dalje ustrajao na tome da bude primljen. Zašto ga sam odjelni psihijatar ne moze preuzeti? Što je taj psihijatar tada trebao uciniti? Da je pristao lijeciti Billa, ne bi li tako samo povlađivao njegovu narcizmu i plesao kako on svira, poput svih ostalih zrtava Billova zavođenja? No da je odbio udovoljiti njegovu zahtjevu, ne bi li potkrijepio Billov jak osjecaj da ga nitko ne sluša i još dublje ga gurnuo u otuđenu samodostatnost?

Druga vinjeta:

Caroline je bila i hiperosjetljiva i neosjetljiva. Bila je usvojena kci u obitelji s dvije starije sestre koje su roditelji ocito više voljeli. Majka je postala nepokretna kada je Caroline imala trinaest godina i otada se od nje ocekivalo da se brine za majku i da zadovoljava oceve seksualne potrebe. U svojim tridesetim i cetrdesetim godinama imala je depresivne slomove zivaca i napokon je pocela odlaziti na tjednu psihoterapiju koja je unosila malo stabilnosti u njezin zivot i više je nisu morali primati u bolnicu. No kraj lijecenja nije se nazirao, a ona je idealizirala terapeuta i samu terapiju, pa je postignut kompromis da se seanse odrzavaju jednom mjesecno. Jedna od njezinih karakteristicnih osobina bila je da "pukne" kada se osjeca tjeskobnom ili odbacenom; jednom prigodom uzela je veliku dozu pilula i zakljucala se u prtljaznik svojega automobila: policija ju je uspjela pronaci tek kada se u potragu ukljucio helikopter. Takve epizode, uglavnom mnogo blaze, zadavale su mnogo brige njezinu suprugu i djeci; kad god bi nestala, odmah bi je poceli traziti i ne bi prestajali dok je ne bi našli ili dok se ne bi sama pojavila. Na jednoj seansi opisivala je jednu od novijih takvih epizoda, isticuci
da suprug nije imao razumijevanja kad ju je napokon pronašao. Nakon mnogo godina pruzanja potpore, terapeut je iznenada osjetio jaku dosadu i razdrazenost. Ne razmislivši, rekao je kako je njezin izmuceni suprug mozda bio gnjevan na nju; upitao ju je kako se suprug mora osjecati kada ona nestane. Caroline je problijedjela, usne su joj zadrhtale, izgledala je uplašeno i ljutito, kao da ce istog trenutka izjuriti iz prostorije. Zavladala je petominutna tišina. No ipak je ostala do kraja seanse, bez daljnjih incidenata. Morala je platiti racun i zamolila je terapeuta da joj posudi nalivpero. Napomenula je kako je nalivpero lijepo - i na vlastito iznenađenje, terapeut joj je ponudio nalivpero kao nevoljni dar. Tu vidimo kako se gnjev narcisa "tanke koze" cesto projicira na ljude oko njega, kako konfrontacija moze biti teška i opasna, kako je vazno odrzavati terapijski potencijal, kako cesto se "nacelo oca" odbacuje u korist regresivnog "majcinskog suucesništva" i kakvu krivnju moze osjecati psihoterapeut kada se suocava s takvim pacijentima.

Treca vinjeta:

Peter, koji je velik dio djetinjstva proveo u djecjim domovima, bio je klasican i ekstreman slucaj neosjetljivog narcizma; zivio je zivotom okrutne sebicnosti sve do pedesete godine. Lijecnik opce prakse nije ga uputio psihijatru zbog depresije, nasilnosti, alkoholizma, problema s policijom, usamljenosti ni zbog toga što je bio sve manje fizicki privlacan zenama, nego zbog hipohondrije, koju dakako nikakvim lijekom nije mogao izlijeciti nijedan specijalist. Ulazeci u ordinaciju, Peter bi uvijek zapocinjao seansu istim pitanjem, koje je postavljao istodobno izazovnim, agresivnim, pristojnim i obrambenim tonom: "A kako ste vi, doktore?" Tu se javio ozbiljan tehnicki problem: kako protumaciti tu potrebu da upravlja terapijskom situacijom kao još jedan aspekt njegova narcizma, kao obranu od uspostavljanja odnosa koji se implicira u terapiji a on ga je smatrao prijetnjom, a da se pacijent pritom ne otuđi i ne povrijedi.
Ti primjeri su ilustracija nekih cestih tema u terapijskom radu s takvim ljudima: zavodljivo pobuđivanje terapeutova narcizma; gnjev i zahtjevnost koji lako mogu potaknuti odbacivanje i tako pojacati pacijentov dojam da su ga razocarali svi osim njega samoga; na kraju, dosada ili zasicenost, što također moze dovesti do zanemarivanja pacijentove patnje. Kohut i Kernberg predlazu vrlo razlicite pristupe tim pitanjima. Kohut opisuje tri karakteristicna modela prijenosa u terapiji narcistickih pacijenata: zrcaleci prijenos, idealizirajuci prijenos i "blizanacki" prijenos. Njegov savjet terapeutima jest - prihvacanje umjesto preranog tumacenja. Ili, kako je to rekao William Butler Yeats:

Polozio sam svoje snove tebi pod noge; koracaj njezno, jer hodaš po mojim snovima.

Pacijent mora osjecati da moze uloziti svoje nade i snove u terapiju i terapeuta. "Terapeuti progonitelji" koji prerano i pregrubo tumace te fantazme kao obrambeni mehanizam samo ce produbiti narcisticku ranu koja je uopce dovela pacijenta na terapiju. No Kernberg smatra da opasnost lezi u povlađivanju i istice da je ocrnjivanje samo sjena koja prati idealizaciju. Naglašava kako je vazno obraditi negativni prijenos i pomoci pacijentu da stekne odgovarajucu brigu za objekte koje tako sebicno iskorištava. Pacijentu se mora pomoci i da se nosi sa svojim gnjevom i razocaranjem; ne smije ga se navesti da misli kako se terapijom mogu ispraviti pogreške iz prošlosti. Terapijski rad budi temeljne konflikte i nedostatke koji su vec doveli do narcisticke nadgradnje licnosti. To izaziva u najboljem slucaju određenu mjeru otpora, a u najgorem - pomisao na samoubojstvo. Rosenfeld je to izrazio ovako: Kada se suoci sa stvarnošcu ovisnosti o analiticaru, koji predstavlja njegove roditelje, posebice majku, pacijent bi najradije umro, prestao postojati, poricao cinjenicu rođenja, a i
uništio svoj analitički napredak, jer on predstavlja dijete u njemu, za koje smatra da ga je stvorio analiticar, koji pak predstavlja roditelje.
No Kernberg priznaje da je to previše za neke pačijente i da je u tim slučajevima potreban suosjecajniji pristup kako bi se odrzao terapijski savez.
Na kraju cu navesti neke od glavnih nacela koja po mojem mišljenju pomazu u radu s narcizmom i njegovim razlicitim manifestacijama.
Terapeut mora prihvatiti idealizaciju svojeg odnosa s pacijentom, ali se istodobno mora suociti s pacijentovim prikrivenim ponizavanjem tuđih osjecaja i njegovom potrebom za svemoci i kontrolom.
Suocavajuci se s narcizmom, terapeut mora paziti da se ne pocne sluziti vlastitim polozajem moci i narcistickom nadmoci kako bi ponizavao pacijenta i dodatno smanjivao njegovo samopoštovanje.
Mora se izbjegavati i urotnicki odnos uzajamnog divljenja.
Podupiranje pacijentova narcizma moze biti legitimna terapijska strategija, posebno u suprotstavljanju kompulzivnom negativnom narcizmu i samoponizavanju. Terapeut mora pronaci pozitivan "zamah" koji djeluje kao protusila pacijentovim pokušajima da ponizi sam sebe.
Razocaranje terapeutom i terapijom je zdravo, ali ono treba biti postupno, a ne traumatsko. U terapiji s vremenskim ogranicenjem od pocetka treba razgovarati o njezinu kraju i tumaciti ga. Terapeut mora biti kadar ograniciti i zahtjevnost narcisa "tanke koze" i gnjev "debelokoznog" narcisa.
Kreativnost, humor, zaigranost i snovi su pozitivne manifestacije transformiranog narcizma i oni su presudni elementi terapije.
Radoznalost o terapeutovoj osobi moze biti dio pacijentove potrebe za svemoci i kontrolom ili izraz zelje da ga ponizi iz zavisti, ali to je i potencijalno zdrav bijeg od zaokupljenosti sobom u zainteresiranost za vanjski svijet. Pred kraj terapije narcizma pojavljuje se zahvalnost.
Jaz između stvarnoga i idealnoga sebstva u narcizmu je izvan uobicajenih granica. U ambivalentnom, "ehoisticnom", negativnom, preosjetljivom tipu, jaz je prevelik. U "narcisticnom", debelokoznom, neosjetljivom tipu, ja i idealno ja su stopljeni. Zadaca je terapeuta u prvom slucaju suziti jaz i tako pomoci patniku da pronađe i prihvati svoje pozitivne osobine, a u drugom slucaju, pomoci pacijentu da se otvori i nauci se nositi s gubitkom i neuspjehom.
Ta dva tipa nisu uzajamno iskljuciva. Ispod debele koze narcisa krije se ranjivost i ceznja za bliskošcu; ispod krhkosti i jada preosjetljivog tipa cesto vreba okrutna usmjerenost prema sebi. Narcis trazi svoj objekt u zrcalu, ali osuđen je na razocaranost jer je zrcalo hladno i bezivotno te ga ne moze spasiti od usamljenosti. Terapija moze transformirati narcizam "zrcaljenjem" -zaigranim, toplim, pristupacnim zrcaljenjem prijemljivog Drugog.

 

ZAKLJUCAK

U zakljucku cemo podsjetiti da je Freud, vjerojatno narcisticki, smatrao psihoanalizu posljednjim od tri velika udarca koje je civilizacija zadala ljudskom narcizmu: kopernikanska revolucija uklonila je Zemlju iz središta svemira, darvinovska revolucija detronizirala je covjeka s polozaja nadmoci nad prirodom, a psihoanaliza je degradirala svjesni um na polozaj sluge nesvjesnih sila koje vladaju našim zivotom. Teorija privrzenosti mogla bi zadati i cetvrti udarac: razumijevanje kako naša dragocjena individualnost nastaje u odnosima s drugima. U svakom slucaju, cudo transformiranog narcizma vodi prema dubljem razumijevanju: pocinjemo vidjeti ljepotu i jednostavnost univerzuma, shvacamo u kojoj mjeri smo povezani s prirodom, a ne odvojeni od nje, uviđamo kako smo svi slicni i neizbjezno povezani, a ne odvojeni i izolirani.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD