|
AUTOHTONI SIREVI
Prerada
mlijeka u sir klasičan je primjer čuvanja hrane tijekom dužeg vremenskog
razdoblja, a datira od 7000-6000 godine prije Krista. Očuvanje važnih
sastojaka mlijeka, posebno mliječne masti i bjelančevina, primjer je konzerviranja
hrane, temeljen na fermentaciji mliječnog šećera, smanjivanju količine
vode i dodatku kuhinjske soli. Niski redoks potencijal prouzročen niskom
aktivnošću mikroorganizama daje stabilnost čuvanja proizvoda.
Autohtoni (tradicionalni) sirevi uglavnom se proizvode
iz sirovog mlijeka, te se okusom i teksturom značajno
razlikuju od istih sireva proizvedenih iz pasteriziranog mlijeka. Razlog
su promjene u djelomičnoj denaturaciji a-laktoalbumina i B-laktoglobulina,
te njihove interakcije s kazeinom, denaturaciji prirodnih enzima i destrukciji
termolabilnih membrana prirodne mikrobne populacije koje nastaju toplinskom
obradom mlijeka. Sir proizveden iz sirovog mlijeka kraće zrije, ima drukčiju
teksturu i izraženiji okus. Tekstura i okus autohtonih sireva rezultat
su izuzetno složenog sustava biokemijskih reakcija uvjetovanih zajedničkim
djelovanjem definirane i nedefinirane populacije bakterija, enzima mlijeka
i sirila, te sekundarne mikrobne populacije tijekom izrade i zrenja sira.
Tako se proteoliza i lipoliza, kao posljedica utjecaja autohtone mikrobne
populacije na okus i teksturu sira, smatraju najznačajnijim objektivnim
parametrima u identifikaciji podrijetla tradicionalnih sireva proizvedenih
iz sirovog mlijeka. U većini slučajeva autohtonu mikrobnu populaciju čine
heterogene vrste bakterija mliječne kiseline, a dominantnost određene
vrste uvjetovana je vrstom mlijeka i podrijetlom. Zbog te činjenice može
se govoriti o autentičnosti, specifičnosti određene vrste sira prema kojoj
se razlikuje od iste vrste sira drugih zemljopisnih regija. Suprotno,
dodatak komercijalne kulture može uzrokovati potpuni gubitak autentičnosti
sira. Specifičnost okusa pojedine vrste autohtonog sira posljedica je
i sezonskog utjecaja (paša ili sijeno), ali i samog geografskog područja
na kojem se proizvodi. Tako je moguće i prema okusu odrediti točno podrijetlo
nekih vrsta sireva. Utvrđene su značajne razlike u okusu sira proizvedenog
iz mlijeka životinja koje su pasle na pašnjacima između 1500-1800 m nadmorske
visine i sira proizvedenog iz mlijeka nizinskih pašnjaka. Utvrđena različita
kvaliteta za istu vrstu sira pripisuje se većem udjelu C18
nezasićenih masnih kiselina i većoj aktivnosti plazmina.
Većina sireva na svjetskom tržištu, potekla je iz lokalnih - autohtonih
proizvodnji. Tako, npr. sir Gauda porijeklom je iz Nizozemske,
gdje su ga izrađivali seljaci, nazvavši ga "goudse boerenkaas".
Ementalac - porijeklom je iz Švicarske, pokrajina Emmental, kanton
Bern. Parmezan - talijanski Parmigiano reggiano s područja je
Parme, Reggio Emilie, Modene, Montove i Bologne.
2. NAJPOZNATIJI AUTOHTONI HRVATSKI SIREVI
BILOGORSKO - PODRAVSKA REGIJA - SIREVI
KUHANI SIR
Kuhani sir se proizvodi uglavnom na širem bjelovarskom području. Postupak
proizvodnje sira:
Svježe, punomasno mlijeko se procijedi i zagrije do 98-99°C uz neprekidno
miješanje. Doda se 2,5% kuhinjske soli, te 2-3% octa (9%tni) i miješa do
koagulacije bjelančevina. Potom se masa umiri i započne s drugim grijanjem
(88-98°C) u trajanju 10-20 minuta, ovisno o kiselosti i intenzitetu zagrijavanja.
Sirna se masa cijedi u vodom navlaženim sirnim maramama oko 10 minuta. Ocijeđenu
sirnu masu treba prenijeti u kalupe i tiještiti 115 minuta
1 tri puta okretati. Tlak od prvog do trećeg okretanja povećati od 1-3 kg/cm2.
Sir može očuvati kvalitetu i do 30 dana (22°C) pa i 60 dana (4-6°C) uz njegu
površine na kojoj se pojavljuje plijesan. Sir se
može dimiti 24 sata, a zatim držati u uvjetima sobne temperature.
U PRGICE
"Prgice", "prge", "podravske prgice", "sir
trdak", "sirek" su autohtona vrsta sira koja se proizvode
u Podravini. Njihovu osnovu čini svježi domaći sir, koji se mijesi s vrhnjem,
soli i oblikuje u male stošce. Često se prgicama dodaje slatka mljevena
paprika. Nakon oblikovanja prgice se suše na zraku, a onda se slabije
ili jače dime. Prgice su različitog kemijskog sastava, a veličina i oblik
su uskog lokalnog sastava. Prgice su kvalitetna i omiljena vrsta naših
autohtonih sireva.
SIR ČEBRIČNJAK
Sir čebričnjak je autohtoni podravski sir, koji je gotovo nestao. Ovaj
sir također nastaje konzerviranjem svježeg sira, ograničene trajnosti.
Proizvodi se tako da se svježi sir preko zime postepeno puni u drvene
čebrice, prethodno soli i miješa s mljevenom paprikom, te zalijeva mlijekom,
vrhnjem i vinom. Tako napunjene čebrice odozgo se zaliju maslom i čuvaju
do proljeća i ljeta kada se sir troši.
NABITI SIR
Nabiti sir kao i čebričnjak, uskog je lokalnog podrijetla, koji je također
gotovo nestao. Proizvodi se kao i sir čebričnjak samo se umjesto svježeg
sira koriste smrvljene osušene prge.
PRIPREMA BIJELOG SIRA
Bijeli sir razmrvi se i stavi u vruće mlijeko. Kuha se tako dugo dok
se mlijeko ne počne grušati, a na površini pojavi zelena sirutka. Sir
je gotov kad se masa počinje lagano lijepiti, a nakon toga se ocijedi.
Da se što bolje istisne sirutka, prave se kuglice promjera 4-5 cm koje
se gnječe. Kada se ohlade ponovno se razmrve i stave u posudu u kojoj
je već prethodno rastopljen maslac. Potom se smjesi doda soli i vrhnja,
te se miješa tako dugo dok se jednolična masa ne razvlači. Masa se premješta
u kalupe željenog oblika i ostavi se hladiti.
SVJEŽI SIR
Proizvodnja svježeg sira obuhvaća područje Zagorja, Prigorja i Bilogorsko-podravskog
kraja. Pod svježim sirom se podrazumijeva sir proizveden kiseljenjem kravljeg
mlijeka. Takav se sir nakon proizvodnje bez naknadnog zrenja koristi za
prehranu. Boja mu je mliječno bijela do žućkasta, konzistencija ravnomjerno
mekana, a okus i miris blago kiselkast.
Svježi sir u seoskim domaćinstvima se proizvodi od nepasteriziranog, spontano
zakiseljenog mlijeka, pa njegova bakteriološka ispravnost većinom ne zadovoljava
(prisustvo koliformnih mikroorganizama, streptokoka iz skupine enterobakterija,
te kvasca i plijesni).
Sastav domaćeg svježeg sira je prilično neujednačen i na njega se ne može
bitno utjecati. Zbog toga nastaju veće razlike u organoleptičkim osobinama
i kvaliteti domaćeg svježeg sira.
PODRUČJE LIKE - SIREVI
TOUNJSKI SIR
Tounjski sir dimljeni je sir, koji se proizvodi na širem području Tounja.
Tounjski sir je oblika okrugle pogače sa zlatno-smeđim površinskim slojem.
Na prerezu, sir je karakteristične mliječno žute boje, "masnog izgleda",
s oko 20-tak ovalnih ili okruglih očiju (2-4 mm), prosječne težine 577
g, prosječne visine 5,2 cm, promjera 15 cm. Nekada se Tounjski sir pravio
od miješanog mlijeka (kravljeg i ovčjeg) dok se danas pravi samo od kravljeg
mlijeka.
Tehnologija Tounjskog sira
Nakon jutarnje mužnje, mlijeko se procijedi i ulijeva u lonac, u kojem
se već nalazi mlijeko večernje mužnje (često obrano). Tako pripravljeno
mlijeko zagrije se (30-35 °C) te se doda sirilo. Nekada se koristilo domaće
sirilo (želudac mlade životinje), dok se danas koristi industrijsko sirilo,
a dodaje se prema iskustvu. Podsirivanje traje 30-50 minuta. Gruš se kontrolira
kukom ili drvenom žlicom, a potom se usitnjava. Obrada gruša se provodi
obično na kraju štednjaka, kako bi se održala temperatura. Gruš se potiskuje
kroz prste, do zrna veličine kukuruza (oko 6 minuta). Taloženje gruša
traje 60 minuta. Kada se razvojem kiselosti postigne odgovarajuća zrelost
grude, moguće je njeno oblikovanje. Kiselost sirutke dostiže 7,7-8,2 °SH.
Nakon određenog vremena formira se sirna gruda i potom pažljivo prenese
u zdjelicu ili tanjur. Laganim pritiskom istiskuje se sirutka i polako
oblikuje "sirac". Lagano tiještenje se nastavlja izvan posude,
pa ponovno u posudi, te sir poprima oblik posude. Ovaj postupak traje
oko 20 minuta. Sir se soli krupnom soli, tako da se ona rukom utrlja.
Sir se stavlja na hladno mjesto (15 °C) 14-15 sati, uz povremeno oblikovanje.
Drugi dan se vadi iz kalupa, ispire vodom i nosi u sušaru (drveni rešetkasti
sanduk, pričvršćen na strop pušnice). Sir se suši i dimi dva do tri dana,
a dimi se radi očuvanja kvalitete, te karakterističnog okusa i mirisa.
LIČKA BASA
Po svojoj konzistenciji, izgledu i okusu lička basa svrstava se u grupu
svježih mekih sireva. U raznim područjima Like, basa se priprema prema
različitim receptima od:
- miješanog mlijeka - ovčjeg i kravljeg
- kravljeg mlijeka - punomasnog i djelomično obranog
Tehnologija ličke base Okolica Vrhovina i Otočca
Basa se proizvodi iz svježeg mlijeka, procijeđenog kroz dvostruku gazu,
u čistu posudu te se kuha na laganoj vatri. Nakon 15 minuta posuda se
odmakne i mlijeko se mora ohladiti na 45 °C, te se obire izlučeni skorup,
a djelomično obrano mlijeko se prelije u lonac. Na litru mlijeka se doda
lA žlice kvasca (kiselo mlijeko od prethodnog dana). Kvas se pomiješa
s mlijekom. Lonac se omota sa svih strana, te se stavi na toplo, a gruš
nastane za oko 3-4 sata. Zrelo se mlijeko stavi u hladnu prostoriju da
se bolje stisne. Ohlađeno se stavi u čistu krpu i cijedi oko 18 sati.
Bijeli meki sir nakon cijeđenja pomiješa se sa skorupom i posoli. Ovako
pripremljena basa može se u zimskim mjesecima čuvati i do 20 dana.
Okolica Gospića
Basa se proizvodi od kuhanog i ohlađenog mlijeka - ohlađena varenika se
ulije u drvenu kacu pa se u njoj usoli. U kacu se svaki dan ulijeva nova
količina varenike, što ovisi o prilikama u kućanstvu. Nakon nekog vremena
varenika se u kaci počinje zgrušavati i kisati. Tada se pri dnu kace napravi
otvor, da se sirutka iscijedi, a u kaci se nalazi preostala basa.
U drugim krajevima Like
Iz varenike prvo se izmete maslo, izmeteno mlijeko podkisuje pomoću kvasca,
a kiselo mlijeko istrese se u vrećicu i tako se sir ocijedi. Ovaj kiseli
sir se miješa sa slatkim sirom (podsirivanje sirilim). Mješavina sira (kiselog
i slatkog) se stavlja u kacu, gdje se polijeva sa svježim ovčjim mlijekom
ili vrhnjem - to je gotova basa.
Lička basa spada u grupu masnih svježih sireva. S obzirom da je autohtona
tehnologija veoma neujednačena, to su granice postotka masti u suhoj tvari
veoma široke. Međutim, po prosjeku masti u suhoj tvari, basa je ekstra masni
svježi sir. Kiselost base se također kreće u granicama, koje se smatraju
svojstvenim za svježi sir.
LIČKI ŠKRIPAVAC
Lički škripavac proizvodi se podjednako od ovčjeg i kravljeg mlijeka.
Naziv škripavac je dobio jer škripi pod zubima dok se jede.
Tehnologija ličkog škripavca
U gospićkom kraju mlijeko se prije sirenja zagrije, te se u njega uspe
šaka soli (na 5-8 litara mlijeka). Zatim se mlijeko podsiri domaćim sirilom.
Na 5-8 litara mlijeka dodaje se lA - 1 šalica sirila. Kad se mlijeko zgruša,
gruševina se gnječi rukama, dok se ne napravi hljebac - sir. On se posoli,
te stavi u tanjur. Time je škripavac gotov. Može se i dimiti 15-20 dana.
PODRUČJE GORSKOG KOTARA - SIREVI
GROBNIČKI SIR
Grobnički sir potječe s Grobničkog polja. Proizvodi se od ovčjeg mlijeka.
Grobničko polje nalazi se na nadmorskoj visini od 300 m, a planinski pašnjaci
okolnih sela i brda na 1000 m, a pogodni su za ispašu ovaca. Pribor za
sirenje ovoga sira je veoma jednostavan. Grobnički sir je masni, tvrdi,
gusto rupičasti ovčji sir, proizveden sirilom, a oblikovan bez tiještenja.
Većinom je niskocilindričnog oblika. Prosječna visina je oko 15 cm, promjer
30-40 cm, a težina 10-20 kg. Mladi sir upotrebljava se za rezanje, a stariji
za ribanje. Najčešće je iznimno slan. Neizjednačenost dimenzija i težina
posljedica je sezonskih varijabilnosti količina mlijeka i veličine muznih
stada.
Tehnologija proizvodnje sira
Mlijeko se odmah nakon mužnje prelije iz muzilice kroz cjedilo u kotao,
gdje se prije sirenja ugrije do topline čovječjeg tijela (36-37 °C). Čim
se mlijeko smlači, u kotao se stavlja platnena vrećica u kojoj je sirilo.
Kad se sirilo potopi u mlijeku, kotao se ukloni s vatre i prekrije pokrovom.
Sirenje traje 20-30 minuta. Zgrušano mlijeko usitnjuje se "klačem"
(štap 100 x 2,5 cm). Nakon toga stavi se kotao ponovno u vatru, grije
do temperature 50-55 °C, uz neprestano miješanje. To traje toliko dugo
dok sirevina ne počne škripati pod zubima. Tad se kotao digne s vatre,
gruš se oblikuje rukama u kuglu, koja se prenese u drvenu kacu, gdje stoji
oko dva dana dok se ne iscijedi sirutka. Treći dan se posoli i stavi s
drugim sirevima u "brentu". Jedan put dnevno sirevi iz "brente"
se vade, sole i opet vraćaju u "brentu". Sir se tamo drži oko
1,6-2 mjeseca dok ne prestane upijati sol. Tada je spreman za upotrebu
i prodaju. Višak sira se smješta u salamuru. (Kemijski sastav grobničkog
sira)
PODRUČJE ISTRE - SIREVI
ĆIĆSKI SIR
Ovaj sir se proizvodi na Ćićariji, bregovitom predjelu sjeverozapadno
od Učke u Istri. Ćićski sir se proizvodi od ovčjeg mlijeka, a spada u
tvrde ovčje sireve.
Tehnologija proizvodnje
Mlijeko se podsiruje domaćim ili kupovnim sirilom u kotlu za sir, koji
je sličan kotlu za sirenje grobničkog sira. Gruševina se usitnjuje štapom
("paklenarom"), zatim se podgrijava na laganoj vatri, uz neprekidno
miješanje do temperature koju može ruka podnijeti. Potom se kotao ukloni
s vatre i čeka da se gruševina slegne. Slegnuta gruševina se najprije
rukama stišće u kotlu u oblik kugle, te se stavlja u kalup, koji se nalazi
u drvenom kabliću. Stiskanje se nastavlja sve dok se gruda ne prilagodi
kalupu i iz nje iscijedi sirutka. Drugi dan se sir soli u kalupu. Kad
je dovoljno posoljen vadi se iz kalupa i stavlja na "lesnice"
radi sušenja.
Nakon 20 dana sir je gotov za upotrebu. Ako se suši više od 20 dana, onda
služi za struganje (ribanje). Od sirutke se pravi skuta (kao i od primorskog
sira). Neki običavaju skutu sušiti kao i sir. Sušena skuta se upotrebljava
za pravljenje "sirne juhe" koja je veoma hranjiva. Tekućinu
koja preostaje od pravljenja skute zovu žur (Hrvatsko primorje).
ISTARSKI SIR
I ovaj sir spada među tvrde ovčje sireve. Težina sira je veoma različita
(2-10 kg). Tehnologija proizvodnje
Svježe pomuzeno mlijeko procijedi se u bakreni kotao, a zatim se podsiri
pri temperaturi 28-30 °C. Podsiruje se kupovnim tekućim sirilom. Podsiravanje
traje 30-40 minuta. Gruševina se izreže drvenim nožem u kocke veličine
oko 5 cm3. Kotao se stavi ponovno na vatru da se gruševina ponovno zagrije.
(30 °C do najviše 35 °C). Za vrijeme podgrijavanja sadržaj kotla se neprestano
miješa drvenom palicom. Gruševina se usitnjava do veličine zrna graška.
Tada se ostavi mirovati nekoliko minuta da bi se zrnca slegla i što više
stisnula. Potom se gruševina rukama vadi iz kotla i smješta u drvenu kacu,
u kojoj se tiješti i gnječi rukama, da se iz nje iscijedi više sirutke.
Istodobno se sir oblikuje prema veličini posude u kojoj se kalupi, slično
kao i grobnički sir. Soli se na suho. Tijekom zriobe se nalazi u običnoj
sobi.
ISTARSKI PEKORINO
Pekorino se ubraja među najkvalitetnije ovčje sireve. Za njegovu izradu
koristi se besprijekorno ovčje mlijeko ili miješano mlijeko (kravlje -
ovčje) niske kiselosti s 5% masti.
Tehnologija proizvodnje
Temperatura podsiravanja je 30-32°C. Mlijeko se podsiri sirilom i podsirivanje
traje 25-30 minuta. Gruševina se usitnjuje na kocke veličine 5 cm3 (4-5
minuta), a potom se obrađuje pršljenom. Zatim slijedi drugo podgrijavanje
(40°C/10 minuta), odlijevanje suvišne sirutke i sušenje do veličine zrna
graška. Opet se izlijeva sirutka iz kotla da ostane samo malo iznad gruševine.
Gruševina se miješa i stavlja u limene kalupe (20 cm širine, 28 cm visine).
Prvi sat sirevi se zajedno s kalupima okreću svakih 15 minuta, a poslije
svakih 30 minuta. To okretanje se ponovi 8-10 puta. Pri tom se sir prenosi
na soljenje (temperatura 10-12°C). Soljenje u kalupima traje dva dana.
Nakon soljenja sir se stavlja u podrum na zrenje, koje traje devet mjeseci.
OTOČKI SIREVI
KRČKI SIR
Krčki sir (u dijalektu ga zovu i "Formajela") je autohtoni
hrvatski otočki sir koji pripada skupini tvrdih, punomasnih sireva proizvedenih
iz sirovog, toplinski neobrađenog ovčjeg mlijeka. Krčki sirčići teški
su prosječno 400 grama. Osim običnog kolutastog oblika, sirčići su i loptastog
(Vrbnik), pa i četverokutnog (Baška) oblika.
Tehnologija proizvodnje
Mlijeko se procijedi pri temperaturi oko 25°C. Za podsiravanje 15-20 litara
mlijeka uzima se 2-3 žlice domaćeg sirila. Mlijeko se usiri za 15-20 minuta.
Tada se pristupa obrađivanju "žmaka" (tako se tamo zove gruševina).
Gruš se obrađuje veoma jednostavno, bez ikakvih sprava, rukama. Obrađivanje,
usitnjavanje na sitne čestice traje nekoliko minuta. "Žmak"
se ostavi mirovati da se lagano staloži i sve se više stišće u grudu.
To se pomaže i rukama, pritiskanjem najprije odozgo prema dnu, a zatim
i sa strane, tako sa se gruda oblikuje u loptu. Nakon toga se pristupa
oblikovanju sira. Sir se oblikuje u "sarnici" (kalup, visok
22 cm, a širok promjera 12 cm). Gnječenje i tiještenje rukama pojedinih
"siraca" traje 30-40 minuta. Potom se sir jedan za drugim stavlja
u drugu veću "sarnicu" (kalup, visok 50 cm, promjera 20 cm).
Ova "sarnica" na dnu ima rupe za otjecanje sirutke. Između sirčića
ulažu se limeni ulošci, koji oblikuju donju i gornju stranu sirčića, a
sirčić je kolutastog oblika. U "sarnici" su opterećeni 6 kg
teškim kamenom i pod tim teretom ostaju 24 sata.
U toku 24 sata se dva puta vade i sole. Soli se na suho, a sole ih sa
svih strana. Iz "sarnice" se sirčići vade i na široj dasci suše
2-3 dana u zračnoj sobi. Poslije toga sirčići otvrdnu i pomoću širokoh
platnenih vrpca objese se na daljnje sušenje. Ukoliko se sirčići ne prodaju,
2¬3 mjeseca nakon toga stavljaju ih u ulje, u kojem mogu stajati i do
godinu dana.
CRESKI SIR
Na Cresu i Lošinju proizvodi se tzv. creski sir. Proizvodi se od ovčjeg
mlijeka. Sirevi su kolutastog oblika, teški 1-11,4 kg. Sir je zbijen,
bez rupica, žute boje, mastan, ne preslan (2-3% soli) i bez pukotina.
Tehnologija proizvodnje
Veće količine mlijeka podsiruju se u bakrenom pocinčanom kotlu, a manje
u povećem emajlirnom loncu i to obično domaćim "sirišćem" (sirilom)
od janjeta. Podsirivanje traje oko % sata. Tijekom tog vremena podsireno
mlijeko nekoliko puta se "stepe", "klatačom" (klatac-mješalica
posebno napravljena od "smrikove" grančice). Kad se sirevina
tako "istepe" ostavi se da se istaloži. Tada se prave okrugle
grude ne vadeći ih iz tople sirutke. Ove se grude u kotlu rukama stiskaju
i tiješte, dok se iz njih ne iscijedi sva "presnica", koja se
može na taj način iscijediti. To traje oko 2/3 sata. Zatim se sirevi omotaju
u rijetku maramu i premještaju u kalupe zvane "žetice". "Žetice"
su napravljene od lima (sv.Vid) ili od drva (Nerezine). Sir se tiješti
u žetenici između dva "tarelića" (drvena "danca")
i pritisnut drvenim tuljkom koji se zove "tak". "Tak"
se optereti kamenom teškim 10-15 kg. Sir se navečer bez marame okrene
na drugu stranu i u "žetici" ostavi do drugog dana. Izvadi se
iz "žetice" i premjesti u "žetec". "Žetec"
je napravljen isto kao i "žetica", jedino je dublji 3-3,5 puta,
kako bi se u njega smjestilo 7-9 sireva. U "žetec" se svježi
sir stavlja na dno. Sirevi se svako jutro i večer izvade i malo posole.
Kad se "žetec" napuni (7-9 dana) gornji sirevi se izvade, operu,
stave na sušilicu zvanu "košir" ili "lesica". Na "koširu"
sirevi ostaju dva dana, a zatim se premještaju na drugi veći košir gdje
stoje 2-4 tjedna, kad se na njima počne pojavljivati mast. U nekim selima
sir suše (2-3 dana) na dimu (npr. u Narezinama), a potom premještaju na
veliki "košir". Pošto se sirevi osuše, premazuju ih "murkom"
(ocjedina nakon tiještenja ulja), ili uljem, te ih smještaju u drvena
bureta, sanduke ili kamenice, gdje ih mogu držati i po nekoliko mjeseci.
Računa se, da se od 100 litara ovčjeg sira proizvede prosječno oko 18
kg sira, oko 2 kg masla i oko 3 kg skute.
RAPSKI SIR
Rapski sir se proizvodi na otoku Rabu. Spada u tvrdi ovčji sir, a izrađuje
se u komadima (kolutima) od 2-2,5 kg težine.
Tehnologija proizvodnje
Podsirivanje mlijeka traje oko lA sata, a podsirava se kupovnim, najčešće
tekućim sirilom. Podsireno mlijeko kutljačom se dobro istuče, te se u
posudu stavi na vatru da se podgrije (37-38°C). Temperaturu podgrijavanja
određuje se toplomjerom. Poslije podgrijavanja sir sjeda na dno te se
ostavi mirovati 10-tak minuta, a nakon mirovanja veći dio sirutke izlije
se iz posude. Staložena gruda izmiješa se i izlije u limeni kalup (22
cm visine, 20 cm promjera). Sir u kalupu optereti se limenom kanticom
u kojoj je pijesak. U početku tiještenja kantica se napuni manjom količinom
pijeska, a kasnije se ta količina poveća. Tako se postiže ravnomjerno
istiskivanje sirutke iz sira. Sir se u kalup stavlja bez krpe, ali već
nakon 10-tak minuta sir se obrće i omata "pecom". Tiještenje
traje 10-12 sati, a nakon toga se sir soli na suho i stavlja na dasku
zbog sušenja. Na dasci se sir obrće svako jutro i večer. Nakon 15 dana
sir je gotov za upotrebu. Ukoliko sir služi za struganje onda se troši
tek nakon 6 mjeseci. Dorađuje se tako da se nakon mjesec dana sušenja
pere u moru i premazuje uljem i pepelom. Opet se odlaže na dasku i pranje
ponavlja svaka tri dana.
PAŠKI SIR
U Dalmaciji najpoznatiji tvrdi ovčji sir je paški sir. Najčešća visina
paškog sira je 7-8 cm, promjera 18-22 cm, a težina mu je 2-4 kg. Paški
sir se razlikuje od sireva susjednih otoka (Silba, Olib) po načinu izrade.
Većina paških pastira - sirara podsiruje na "ruke" tj. bez pomoći
bilo kakvih sprava suvremenog sirarstva. Sir se pravi u "kotlenicama"
- "pinjatima" koji sadrže oko 20 litara mlijeka. U posljednje
vrijeme željezni kotlići - "brunci", istiskuju bakrene "pinjate".
Tehnologija proizvodnje sira
Svježe namuzeno i kroz krpu procijeđeno mlijeko podsirava se kupovnim
tekućim sirilom, tako da podsiravanje traje lA - % sata. Čim se podsireno
mlijeko zgrušalo, "kuljata" (gruševina) je gotova za obrađivanje.
Prva "kuljata" istuče se drvenim ili željeznim pršljenom, tako
da poprimi izgled gustog mlijeka. Miješanje i tučenje "kuljate"
traje oko ^ sata. Potom počne taloženje gruševine na dno "kotlenice".
Kad se gruševina prikupila, rukama se stišće u grudu. Ovo obrađivanje
"grude na ruke" taje 10-15 minuta. Nakon toga gruda, još u "kotlenici"
reže se drvenim nožem na nekoliko komada. Komadi, jedan po jedan, vade
se iz kotlenice i stavljaju u "lub" - drveno tvorilo, koje se
može stegnuti po volji. "Lub" je smješten na drvenoj dasci i
odozdo se pokrije rijetkom krpom, zvanom "peca". U "lubu"
sir se dalje dorađuje rukama, iscjeđuje i oblikuje još nekih 15 minuta.
Poslije toga sir se omota "pecom" i optereti kamenom teškim
oko 20 kg. Pod teretom sir stoji 2-3 sata. Nakon toga skida se kamen,
sir vadi suho soli te ponovno stavlja u "lub" daljnja 24 sata.
Za to vrijeme sir se dva puta vadi i soli. Nakon soljenja sir se opere
u čistoj vodi, obriše čistom krpom i postavi na dasku radi sušenja. Sir
se na dasci suši 10-15 dana, s tim da se dva puta dnevno okreće, a ponekad
pere u čistoj vodi. Ako sir stoji duže neupotrijebljen, treba ga namazati
"murkom" (ocjedinom nakon cijeđenja ulja), te opet staviti na
dasku. Ovako sir može stajati godinu dana, a što je stariji, to je bolji
za ribanje. Sir poprimi lijepu, žutu boju, te postaje veoma tečan.
BRAČKI SIR
Brački sir je punomasni tvrdi ovčji sir izrađen na otoku Braču. Sir je
zastupljen u komadima od 1,5-2,5 kg težine. Proizvodnja ovog sira je slična
proizvodnji paškog sira. Godine 1934. otvorena je u Nerežiću ovčarsko
- mljekarska zadruga, koja je izmijenila način proizvodnje sira, tj. izrađivala
ga je na sličan način kako se izrađivao livanjski sir. Za vrijeme drugog
svjetskog rata prestala je raditi.
Tehnologija proizvodnje sira
Mlijeko se podsirava domaćim sirilom (od janjećeg sirišta). Nastala "kojata"
(gruševina) iskriža se rukama i miješanjem usitni da postane mliječna.
"Kojata" se podgrije, a temperatura kontrolira rukom. Kad se
podgrije, "sić" ostane mirovati da se sir istaloži. Gruda se
pravi rukama, te se vadi i stavlja u "lubac" (kalup), a u kalup
se prethodno stavi rijetka krpa. U kalupu sir se oblikuje pod "pizom"
(teret od cementa). Kalupi su se pravili od drveta, a danas se prave od
lima. U kalupu se sir posuši, vadi i soli dva dana. Takav se sir stavlja
u "muškir" - ormar sa stjenkama od mreže, da se zaštiti od muha.
U "muškiru" sir se okreće i suši. Nakon mjesec dana sir se pere
u morskoj vodi i opet stavlja da zrije. Sir je zreo nakon 4-6 mjeseci.
Tada se premazuje "murkom" ili uljem i sprema u kamenicu (posuda
od kamena).
OLIBSKI SIR
Olibski sir je punomasni tvrdi ovčji sir izrađen na otoku Olibu. Sir
je oblika koluta težine oko 2 kg. Olibski sir se od paškog sira razlikuje
po gruševini, koja se usitnjava do zrna pšenice, a kod paškog sira do
stanja gustog mlijeka. Gruševina se podgrijava do 42°C, a kod paškog sira
se ne podgrijava. Odatle se i razlikuje u tijestu sira. Olibski sir je
više rupičav, a paški sir je zbijenog tijesta.
Tehnologija proizvodnje
Mlijeko se podsiruje tvorničkim sirilom, a gruševina je gotova za jedan
sat. Tada se gruševina izreže nožem u kockice i ostaje mirovati desetak
minuta. Gruševina se usitni "mutnicom" do veličine pšeničnog
zrna. Polako se podgrijava do temperature 42°C. Kad se zrnca dovoljno
posuše, gruševina se vadi u već pripremljene "lubove" (kalupe),
pokrivene krpama. U kalupima sir se tiješti cementnim utezima. Sir se
u kalupima okreće. Drugi dan sir se vadi iz kalupa i soli na suho. Sir
se stavlja u spremište na zrenje i soljenje se nastavlja. Pere se u morskoj
vodi i sprema u podrum.
ZALEDJE SPLITA - SIREVI
LEĆEVIČKI SIR
Lećevički sir se proizvodi u uskim regionalnim granicama Lećevice. Na
osnovi rezultata istraživanja fizikalno - kemijskih, bakterioloških i
organoleptičkih pokazatelja kakvoće lećevičkog sira može se konstatirati
da se lećevički sir danas proizvodi u PZ Lećevica iz ovčjeg, kravljeg
i miješanog ovčjeg i kravljeg mlijeka na način koji se uvelike razlikuje
od načina proizvodnje koji se od davnina primjenjivao u domaćinstvima
ovih krajeva. Sir ima oblik koluta. Težina kravljeg sira je prosječno
1,25 kg, a ovčjeg oko 1,90 kg. Za zrenje kravljeg sira potrebno je najmanje
2, a ovčjeg 2,5 mjeseca. Kora sira je bjeložućkasta do žuta, konzistencija
tvrda (mlađi sir) do tvrdoelastična (zreli sir). Tijesto sira je bjeložućkaste
boje, zbijeno i plastično s pravilno raspoređenim očicama veličine od
1 do 5 mm u promjeru. Miris sira je blag i aromatičan, a okus umjereno
slan i pikantan. Prosječni kemijski sastav zrelog lećevičkog sira iz kravljeg
mlijeka je sljedeći: količina vode 21,3%, masti 37,5%, NaCl 2,1% i masti
u suhoj tvari 48,7%. Kemijski sastav lećevičkog sira proizvedenog iz ovčjeg
mlijeka: količina vode 26,8%, masti 36,9%, NaCl 1,8% i masti u suhoj tvari
52,9%. Prema navedenim rezultatima i zahtjevima našeg Pravilnika, zreli
lećevički sir se svrstava u skupinu tvrdih masnih sireva.
Iako je po navedenim rezultatima lećevički sir uglavnom standardne kakvoće,
zbog izrazito poželjnih organoleptičkih svojstava (okus i miris), lokalno
ga tržište cijeni kao regionalni specijalitet. Striktnijim provođenjem
mjera i organizacijom prikupljanja mlijeka, uz neznatne materijalne troškove,
mogao bi se proizvesti sir znatno bolje higijenske kakvoće.
Područje Dubrovnika
DUBROVAČKI SIR
Dubrovački sir po svom sastavu i kvaliteti pripada u skupinu tvrdih ovčjih
sireva. Pogačastog je oblika, a gornja i donja površina su mu blago ispupčene.
Promjer se kreće 8-10 cm, a visine je 3-4 cm. Težina sireva je neujednačena
(160-340 grama). Kora je mekana i sjajna, jer se tijekom zrenja njeguje
uljem. Boja tijesta sira je žućkasta, a na prerezu su okrugle i sjajne
oči, promjera 0,3-0,5 mm.
Tehnološki proces proizvodnje sira (selo Orašac)
Nakon mužnje mlijeko se procijedi, ulije u kotao, soli i podsiruje domaćim,
danas sve više tvorničkim sirilom. Na pet litara mlijeka dodaje se jedna
velika žlica (oko 5 cm3) domaćeg sirila ili tableta tvorničkog. Podsiravanje
traje oko 30 minuta. Gruš se obrađuje rukom, a sirna zrnca su veličine
pšeničnih. Temperatura pri obradi gruša je 45-48 °C, tj. upravo toliko
da se sir može obrađivati rukom. Kada se zrnca odvajaju jedno od drugog,
završena je obrada gruša. Zatim se sirutka iscijedi, a gruš stavi u drvene
kalupe. Kada se napune kalupi, preko njih se stavi čista krpa, a na nju
daščice koje se pritisnu kamenom. Tiještenje traje oko 10 sati. Nakon
toga sirevi se vade iz kalupa i stavljaju na suho i prozračno mjesto.
Tu ostanu nekoliko sati, a zatim se odnose u podrum na zrenje. U toku
zrenja sirevi se premazuju uljem da se spriječi razvoj plijesni i da se
poboljša kvaliteta njihove kore. Sirevi koji su namijenjeni prodaji, obično
se nose na tržište nedozreli i s većom količinom vlage. Tako se postiže
veća zarada. Sirevi koji će se upotrijebiti u domaćinstvu stavljaju se
u zemljane ćupove, ili staklene posude pa se preliju uljem, da bi se mogli
dugo čuvati. Kalupi se prave od drveta košćele (Celtis australis), jer
je njeno drvo elastično i proizvođači tvrde da u takvim kalupima sirevi
najmanje potamne.
Prosjek masti u suhoj tvari od 48,51 svrstava dubrovački sir u punomasne
sireve. U cijelom dubrovačkom kraju ovo je jedina vrsta sira individualnih
proizvođača. Sir ima nekoliko nedostataka i to najčešće u raznolikosti
oblika i kvalitete.
SKUTA
Skuta, puina ili pujina (Dalmacija), škuta (Brač) je specifičan mliječni
proizvod, odnosno proizvod koji Pravilnik ne navodi, ali proizvod koji
se pojavljuje u raznim krajevima naše zemlje s lokalnim značenjem. Analizirana
je jadranska (Cres i Bol) i grobnička skuta. Po izgledu nepoznavaoci skutu
lako zamjenjeju sa sirom. Skuta izgledom ima sličnost na domaći sir od
kiselog mlijeka ("kravlji sir, sitni sir"), a ona u biti nije
sir. Skuta se bitno razlikuje od sira svojim sastojcima, velikom količinom
mliječne masti i još bitnije, bjelančevinastoj komponenti koju čine gotovo
isključivo laktoalbumini i laktoglobulini. Bjelančevinastu komponentu
sira čini kazein ili parakazein. Skuta je domaći proizvod koji kvalitetom
varira od domaćinstva do domaćinstva.
3. OZNAKE KVALITETE
Oznake kvalitete su izvornost (PDO), zemljopisno podrijetlo (PGI) i garantirano
tradicijski specijalitet (TSG) u socijalnoj i gospodarstvenoj zaštiti
tradicionalne proizvodnje sira.
Prihvaćanjem postupaka proizvodnje u skladu s novom legislativom EU, uz
neznatne korekcije samog postupka izrade i kvalitete sira, gotovo sve
europske zemlje nastoje zaštititi proizvodnju svojih autohtonih sireva.
Europska unija u lipnju 1993., usvojila je propise No. 2081/92., i No.
1804/99. kojim se prema točno određenim kriterijima mogu zaštititi sirevi
oznakama kvalitete: izvornost (Protected Denomination of Origin - PDO),
zemljopisnog podrijetla (Protected Geographical Indication - PGI) i garantiranog
tradicijskog specijaliteta (Traditional Speciality Guaranteed - TSG).
Namjera Propisa je zaštita imena proizvoda koji ispunjavaju točno definirane
kriterije. Istovremeno, Propis nije u suprotnosti sa zakonom o intelektualnom
vlasništvu i s TRIPS sporazumom iz 1994. godine.
Zaštita i poticanje proizvodnje autohtonih sireva na tradicionalan način,
posljedica je nove agrikulturne politike EU. Takvom politikom nastoji
se proširiti trgovinska razmjena i smanjiti zalihe industrijski proizvedenih
mliječnih proizvoda, zaštiti proizvod od nestajanja i imitacija, te pomoći
potrošaču u prepoznavanju specifičnog karaktera proizvoda. Istovremeno,
želi se stimulirati određeni vid ekstenzivne poljoprivredne proizvodnje
koja pridonosi očuvanju okoliša, zaštiti biološke raznolikosti i zaštiti
ruralnih područja.
Za sireve oznaka izvornosti (PDO) znači povezanost povijesne i zemljopisne
dimenzije. Zato se sir mora proizvoditi u točno definiranoj zemljopisnoj
regiji. Razlog tome je što klima, vrsta tla, položaj, prirodna vegetacija,
vrste kultiviranog bilja, način držanja i pasmina životinja uvjetuju originalnost
i posebnost sira. Uz te fizikalne čimbenike tradicija i iskustvo, koje
se prenose s generacije na generaciju, presudni su u priznavanju izvornosti
sira. Oznakom zemljopisnog podrijetla (PGI) mogu se zaštititi sirevi pod
uvjetom da se postupak proizvodnje, prerade ili pripreme proizvoda odvija
u mjestu podrijetla. Time su svojstva proizvoda uvjetovana podnebljem,
tlom, vegetacijom i djelovanjem čovjeka na posebnost načina proizvodnje
i primjenu tradicionalnih postupaka i vještina. Sir zaštićen oznakom garantiranog
tradicijskog specijaliteta (TSG) znači da ima specifične karakteristike
zbog načina izrade ili tradicionalnog sastava, neovisno o određenom području.
Značenje zaštite autohtonih sireva u zemljama EU
Globalizacija, te internacionalna
trgovina poljoprivrednim proizvodima, uvjetovala je promjenu unutrašnje
agrarne politike pojedinih zemalja članica. Tako je većina europskih zemalja
značenje zaštite autohtonih sireva prepoznala u zaštiti vlastitih proizvođača
kroz nacionalnu legislativu. Učinkovit sustav zaštite proizvoda kroz nacionalnu
legislativu omogućuje bolju trgovinsku razmjenu između zemalja članica
EU, te postaje integralni dio u trgovinskoj razmjeni. Zaštita vlastitih
proizvođača ujedno znači i ruralni razvitak u smislu uvođenja različitih
modela proizvodnje, aktivno uključivanje svih sudionika u distributivni
lanac i očuvanje tradicije proizvodnje sira za naredne generacije. Važnost
zaštite autohtonih sireva ogleda se i u zaštiti potrošača, koji time dobivaju
potpunu informaciju o proizvodu uz garanciju kvalitete i autentičnosti.
Osim toga, jednom registriran sir od Europskog povjerenstva (The European
Committee) znači da je zaštićen u svim EU zemljama, da mu je zaštićeno
ime i da je zaštićen od zlouporaba.
Institucije u Hrvatskoj za provedbu zaštite autohtonih sireva
Hrvatska je 1999. godine također usvojila zakon o oznakama
zemljopisnog podrijetla proizvoda i usluga (N.N. 78/99., od 23.07.1999.)
kojim proizvođači mogu zaštititi tradicionalno proizveden sir oznakama
izvornosti (PDO) i/ili zemljopisnog podrijetla (PGI). Tim su Zakonom propisani
kriteriji kojima autohtoni sir mora udovoljavati, u potpunosti usklađeni
s propisima EU. Postupak registracije provodi se na način da proizvođač
podnosi Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo zahtjev za upis sira.
Vjerodostojnost zahtjeva potvrđuje Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva
i/ili Gospodarska komora. Do 2002. godine, Državni zavod za intelektualno
vlasništvo registrirao je dva sira oznakom kvalitete zemljopisnog podrijetla.
(PGI). Međutim, na europskoj razini nije zaštićen niti jedan autohtoni
sir. Zato nezaštićenost autohtonih sireva na nacionalnoj i europskoj razini
nije u samom zakonu, već u razumijevanju i prepoznavanju važnosti zaštite
autohtonih poljoprivrednih proizvoda i kultura kroz agrarnu politiku Republike
Hrvatske. Autohtono sirarstvo u Hrvatskoj ima bogatu i dugu tradiciju,
pa je zato od primarnog značenja za Hrvatsku da uz usvojeni zakon o oznakama
zemljopisnog podrijetla proizvoda i usluga prihvati i sustave u kontroli,
nadzoru i zaštiti sireva po uzoru na ostale Europske zemlje.
ZAKLJUČAK
Republika Hrvatska sa zemljopisnim i klimatskim posebnostima svoga nizinskog,
planinskog i primorskog područja ima i posebne vrste sireva u svakom području.
U prošlosti, zemljopisno podrijetlo proizvoda ujedno je značilo i garanciju
originalnosti i kvalitete. Globalizacijom se ta tradicija izgubila, da
bi se ponovno nametnula posljednjih desetak godina radi očuvanja različitosti
proizvoda, sprječavanja krivotvorenja i imitacija, te zaštite potrošača.
Priznavanje originalnosti proizvoda ima zato veće značenje u prepoznavanju
od davnina poznate tradicije, od gospodarstvenog učinka. Ujedno, zaštita
tradicionalnih sireva za svaku pojedinu zemlju ogleda se kroz ekološku
zaštitu okoliša i poticanju lokalnog stanovništva na proizvodnju visoko
kvalitetnih sireva koji se razlikuju od industrijski proizvedenih.
Daljnja istraživanja, te organizacija bolje proizvodnje na pojedinim lokalitetima,
omogućila bi ponovni razvoj stočarstva i u onim krajevima gdje je nekad
to bila važna gospodarska grana (npr. otoci, planinska područja itd.),
a i prepoznavanje Hrvatske u turističkoj i gastronomskoj ponudi, te plasman
na strana tržišta.
LITERATURA
1. Lukač-Havranek, J.: Autohtoni sirevi Hrvatske. Mljekarstvo. 45 (1),
19-37, 1995.
2. Hadžiosmanović, M., Bubić, M., Živković, J., Pfeifer, K.: Prilog
poznavanju kakvoće Lećevičkog sira. Mljekarstvo.
3. www.sirena.hr
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|