SEMINARSKI RAD IZ FIZIKE
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Kraj klasične fizikeNaučno otkriće svojstva atoma dovelo je do potrebe za razvojem novih teorija o svjetlosti i materiji. U ovom poglavlju se govori o tome:
Njutnova mehanika, termodinamika, i Maxwellova teorija o elektromagnetima
čine neizostavni dio klasične fizike. Mnogi naučnici kasnih 1800 -tih
smatrali su da se sve može objasniti sa pomenutim teorijama, a neki su
smatrali da je već sve otkriveno. Oko 1900 –te proučavanja o strukturi
materije dovela su do mnogih iznenađujućih otkrića koja su bila nepoznata
klasičnoj fizici. Fizičari u ranom 20 –om stoljeću morali su preispitati
svoje osnovne pretpostavke o materiji i svjetlosti. 1800 –te godine tri glavna domena istraživanja naučnika su bila:
Ideja da se materija sastoji od malih, nedjeljivi čestica seže do Leucippusa i njegovog učenika Democritusa, koji su se proslavili u drevnoj Grčkoj oko 440-420 godine p. n. e. Oni su ove čestice nazvali atomi, Grčki za nedjeljivo. Teorija atoma nije bila širom prihvaćena, zahvaljujući velikom nedostatku dokaza ali je sama ideja atoma uspjela da preživi srednji vijek. Ali, otprilike u vrijeme Newtona i u počecima mehaničke koncepcije svijeta interes za atome je oživio. Newton je istaknuo da je Boyleov zakon plinova – činjenica da pV ostaje nepromjenljiv za izotermni proces – moguće objasniti ako bi se plin sastojao od čestica. 1738 Daniel Bernoulli je unaprijedio ideju da se plinovi sastoje od malih oblika – atoma, čestica u neodređenom pokretu. Ipak, njegovi dokazi za postojanje atoma su još uvijek bili preslabi da bi njegova ideja bila išta više od slučajnosti. Stvari su se počele mijenjati u ranim godina 19. Stoljeća. Engleski hemičar John Dalton pokušao je dokazati da bi se hemijske reakcije mogle razumijeti kada bi se materija određenog hemijskog elementa sastojala od identičnih, neuništivih atoma. Dalton je također pokušao da uredi relativne mase atoma od različitih elemenata. Daltonove ideje proširio je Amedeo Avogadro , talijanski hemičar, koji je smatrao da sjedinjenjem više atoma formirale bi se kompleksnije, zasebne jedinice koje on naziva molekule, i da jednaka zapremina plinova, na jednakoj temperaturi sadrži jednak broj molekula. Polovinom 19. stoljeća razvojem termodinamike i kinetičke teorije plinova došlo se je do većeg broja dokaza o postojanju atoma. Postojanje atoma sa promjerom od otprilike 10-10 je bilo širom prihvaćeno do 1890. ElektricitetElektrična struja je otkrivena oko 1800 –te godine i ovo otkriće je izazvalo
brojna pitanja o tome: da li je električnasupstancakonstantni
protok, ili se sastoji od zrnastih čestica elektriciteta. Za ovo nije
bilo konkretnog dokaza, ali protok struje je sugerirao na to da je struja
neka vrsta tečnosti.
1801. engleski lingvista, fizičar i naučnik Thomas Young je prikazao interferenciju svijetlosti sa svojim čuvenim eksperimentom dvostrukog proreza.
1820. Michael Faraday, jedan od najznačajnijih naučnika u historiji proveo je istraživanja o materiji, elektricitetu i svijetlosti. Faraday –ovo sistematsko i pažljivo mjerenje otkrilo je zakone elektrolize. Faraday je otkrio da postoje naboji povezani sa svakim atomom u otopini. Danas ti naboji su nazvani pozitivni i negativni joni. Faraday –ovo otkriće je upućivalo na to da:
Faraday je također proučavao da li električna energija može prolaziti
kroz zrak. Umetnuo je metalne elektrode u staklenu cijev, smanjio pritisak
sa vakumskom pumpom, nakon toga prikačio elektrostatički generator. Kad
je pokrenuo generator gas unutar cijevi je počeo da sjaji ljubičastom
bojom.
Faradayevo istraživanje je pokazalo da:
Crookesova cijevCrooke
je svojim radom došao do zaključka da:
Thomson je odredio brzinu kretanja katodnih zraka i omjer između naboja
i mase, odnosno specifični naboj. Za to je korištena posebna katodna cijev
u kojoj je omogućeno djelovanje električnog i magnetnog polja na katodne
zrake. Robert Andrews Millikan je napravio eksperiment s uljnim kapljicama,
kojim je odredio naboj elektrona. Ovaj eksperiment je prikazan na slici.
Iz promjera i brzine kapljice te iz jačine električnog polja, Millikan
je izračunao da je električni naboj zapravo cjelobrojni umnožak od 1.6
x 10-19C, a to je zapravo naboj jednog elektrona.
Prvi model atoma je statički model J. Thomsona. Budući da su mase atoma
puno veće od mase elektrona, Thomson je pretpostavio da je glavni dio
atomske mase pozitivan. I on smatra da je pozitivno naelektrisanje ravnomjerno
raspoređeno po sferi poluprečnika ≈10−10 m, a u koju su utisnuti negativni
elektroni. Ovaj model atoma je nazvan „puding sa šljivama”
ili „nabujali kolač“. Rutherford je proučavajući zrake došao do otkrića da kristali urana emituju
najmanje dvije različite vrste zraka. Prve, koje je on nazvao alfa zrakama
lako je upijao i komad papira. Druge, beta zrake su mogle prodrijeti kroz
metal debljine 0.1 inča. Do 1906 –te on je izmjerio omjer naboja njihovih
masa. Prvi eksperiment u nuklearnoj fizici
Elektron VoltSlika
pokazuje ubrzanje elektrona (u vakumu), krećući od 0, između paralelnih
ploča kondenzatora, sa 1.0 V moguće razlike. Koja je elektronska kinetička
energija kada dostigne pozitivnu ploču? Već je poznato iz formula očuvanja
energije da je Kf + qVf = Ki + qVi gdje U = qV je električna potencijalna
energija. Ki = 0, zbog toga što elektron kreće od 0, i naboj elektrona
je q = -e Korištenje modela jezgraModel jezgra atoma najjednostavnije oslikava proces ionizacije. Elektroni u svom kretanju mogu srušiti drugog elektrona sa orbite , stvarajući pozitivni jon. Otklanjajući jedan elektron stvara se zasebno naelektrisan jon sa q = +e. Otklanjajući dva elektrona stvara se dvostruko naelektrisan jon sa q = +2e. Ovo je prikazano na sljedećoj slici.
Atomski broj elementa opisuje broj protona u jezgru. Elementi u periodnom sistemu elemenata su poredani po svom atomskom broju. Ali šta znači kad kažemo da maseni broj Vodika je 1, Helijuma 2, Litijuma 3 itd.? Došlo se do saznanja da atomi vodika mogu biti samo zasebno jonizirani, proizvodeći H+ jone. Dvostruko joniziran H++ nikad nije bio proučavan. Za razliku od vodika Helijum može biti i zasebno i dvostruko joniziran stvarajući He+ i He++ jone, ali He+++ nikad nije bio proučavan. Nakon Thomsonovog otkrića elektrona i Millikanova otkrića osnovne jedinice naboja bilo je očigledno da atomi hidrogena sadrže samo 1 elektron i jednu jedinicu pozitivnog naboja, helijum ima 2 elektona i dvije jedinice pozitivnog naboja itd. Atomski broj je označen slovom Z, tako da je vodik Z = 1, helijum Z = 2 i litijum Z = 3. Atomi istog elementa koji imaju isti broj protona i elektrona, a različit broj neutrona nazivaju se izotopi. Broj neutrona se označava slovom N. Atomski maseni broj je definiran kao A = Z + N. To je cjelokupan broj protona i neutrona u jezgru.
Dok
su naučnici proučavali strukturu materije, drugi su bili zauzeti proučavanjem
kako materija emituje i apsorbuje svjetlo. Izvor svjetlosti emituje talase
različitih valni dužina i ovo svjetlo je nazvano njegovim spektrom. Mjerenje
spektra je prikazano na slici (a). Konstantni spektar i zračenje crnog tijelaOhlađena lava je crna, ali zagrijana na visokoj temperaturi sjaji crveno
i ako je dovoljno zagrijana ima žutu boju. Volframova žica, tamno siva
na sobnoj temperaturi emituje bijelo svjetlo, kad je zagrijana. Ova temperatura
zavisi od emisije elektro -magnetni valova je nazvana termalna radijacija.
Toplotna energija Q zrači u vremenskom intervalu Δ t od strane objekta
sa površinom A i apsolutnom temperaturom T je izračunana formulom : Linijski spektriAtomi razrijeđenih plinova i para metala, pobuđeni električnom strujom
ili grijanjem, emitiraju svjetlost sastavljenu od valova određenih valnih
duljina. Kažemo da se spektar te svjetlosti sastoji od niza diskretnih
spektralnih linija. Od samih početaka, čovjek je imao potrebu da istražuje i pokušava shvatiti pojave koje se događaju u svijetu oko njega. Razvoj klasične fizike seže još od antičkih vremena. Klasična fizika opisuje ponašanje i međudjelovanje tijela u makrosvijetu te je sve do 19. stoljeća bila temelj svih teorija. Međutim, kako su istraživanja kretala prema proučavanju sve manjih čestica, primjećivale su se pojave, koje se nisu mogle objasniti zakonima klasične fizike. Nemogućnost proučavanja takvih svojstava je u početku natjerala vodeće znanstvenike poput Thomsona, Faradaya, Bohra, Routherforda, i drugih da se bave proučavanjem kvantne fizike malih čestica. Sva ta istraživanja dovela su do novih saznanja koja su bila bitna za daljnju historiju čovječanstva. 19. stoljeće daje niz uspješnih fizikalnih teorija kao što su: • Klasična termodinamika i statistička fizika (Maxwell, Boltzmann)
preuzmi seminarski rad u wordu » » »
|