|
Kantovo utemeljenje etike
Posebno
mjesto u Kantovoj koncepciji ima
ljudska voljna djelatnost u kojoj su skoncentrisani svi čovjekovi praktični
problemi. Čovjek je prije svega praktično biće i njegov odnos prema sebi
i drugima u tom svjetlu se pokazuje kao pitanje od najvećeg značaja. „Zbog
toga praktični um treba da ima prednost nad teorijskim umom. Središnje
mjesto u Kantovom shvatanju praktičnog uma ima moralna praksa. U tom pogledu
njegova „Kritika praktičnog uma“, „Osnovi metafizike moralnosti“ kao i
druga praktičko-filozofska djela u prvom redu zasnivaju Kantovu etiku“.
U Kantovoj etici nema formi novog morala, niti možemo naići na propisivanje
novih moralnih principa. Kant se interesuje za način spoznaje u oblasti
ljudske moralno-praktične sfere, kao i na koji način je moguće vrednovati
moralno činjenje. Etičko zakonodavstvo je unutrašnje i nema spoljnu sankciju.
Međutim, ono mora imati određeni oblik podsticaja i mjerila što znači
djelovati moralno. Kant želi da prevaziđe skepticizam u pogledu postojanja
univerzalnih vrijednosti i principa. Zadatak koji je postavio sebi jeste
upravo traganje za najvišim principom moralnosti i njegovo utvrđivanje.
Ključni pojmovi kod Kanta su volja, dužnost, legalitet, moralitet, princip,
praktični um, interes, imperativ, svrha i sloboda.
Kriterijumi moralnog vrednovanja
Da bi neki zakon imao apsolutnu važnost mora u sebi da ima apsolutnu
nužnost.
„Kako ispunjenje moralne dužnosti zahteva prevladavanje čulnih nagona,
i kako je po Kantu princip zadovoljstva suprotan principu morala, što
podrazumeva odricanje od prijatnih iluzija, samo sledeći kategorički imperativ
čovek može biti srećan. Vrlina i sreća jesu dve nespojive stvari; istina,
delujući po moralnim zakonima čovek može imati posebno uzvišeno osećanje
i poštovanje moralnog zakona prostire se u tom slučaju i na njega samog
ukoliko on taj zakon sledi; ali, to osećanje nema ničeg zajedničkog sa
srećom, kako su to mislili prosvetitelji“.
Budući da je u pitanju moralno djelovanje, odnosno čovjekova praktična
sfera, zakon bi morao da ima apsolutnu praktičnu nužnost. Ispunjenje tog
uslova zahtijeva da moralni sudovi moraju imati a priori važenje, ne mogu
se utemeljiti iz nečega čulno opipljivog, što znači da moraju biti utemeljeni
u čistom umu.
U moralnom prosuđivanju nekog djelovanja mi prosuđujemo samo htijenje
koje određuje to djelovanje, dok ne prosuđujemo posljedice tog djelovanja.
Kriterijum vrednovanja moralnih postupaka je u samoj volji jer ukoliko
nema dobre volje sve može biti štetno. Cilj koji želimo postići svojim
djelovanjem nije mjerilo djelovanja, mjerilo je motiv djelovanja, tj.
ono zbog čega smo se odlučili na određeni čin. Poželjne posljedice mogu
izazvati i drugi uzroci. To nije nešto za što bi bila potrebna volja nekog
umnog bića.
Za Kanta moralnost počiva na slobodnoj volji uma, pa je sama sebi svrha
i cilj. „Mjerilo moralnog djelovanja, ne može biti ovaj ili onaj učinak,
nego motiv kojim je ono pokretano. Njezin je motiv dužnost , te po njoj
čovjek ostvaruje svoju vrijednost i dostojanstvo. Kantova je etika – etika
čiste dužnosti.“
Moralno djelovanje i moralni principi ne služe ničem izvan sebe; oni imaju
svoju svrhu samo u sebi, u dužnosti, koja je opet unutrašnja. Djelovanje
iz dužnosti ne može imati svoju moralnu vrijednost u namjeri koja se time
treba postići. Dobro je samo ono što nam je dužnost. Međutim, možemo razlikovati
djelovanja u skladu s dužnosti i djelovanja iz dužnosti. Kant navodi primjer
trgovca kao onoga koji djeluje u skladu s dužnosti. On pošteno obavlja
svoj posao, ne iz toga što je pošten nego što se želi tako predstaviti
drugima. Njegova namjera je koristoljublje. Međutim, dobro je samo djelovanje
iz dužnosti jer u tome slučaju čovjek npr. djeluje pošteno radi samog
tog djelovanja, a ne zbog neke druge svrhe koju želi postići. Sve ono
što učinimo iz dužnosti, dakle, može se nazvati moralnim bez obzira na
posljedice. Sve drugo, ma koliko pozitivan bio njegov ishod, Kant naziva
legalnim.
Volja je slobodna i određuje je samo zakon. Tom zakonu treba se pokoravati
bez obzira na sve drugo. Taj zakon zahtijeva da naše principe kojima se
rukovodimo u djelovanju moraju biti uopšteni. Principi koje ne mogu izdržati
tu probu moraju biti odbačeni; i to ne iz bilo kojih drugih razloga osim
navedene nemogućnosti uopštavanja. Samo opšte zakonodavstvo zaslužuje
poštovanje.
„Smisao i vrijednost ljudskog djelovanja nije u prinuđenosti (bilo
prirodnim nagonima ili nekim utilitarnim vrijednostima), nego u ostvarivanju
slobode i s njom vezane odgovornosti čovjeka. (---) Ličnost je svrha svakoga
ljudskoga praktičkog djelovanja. U tom pogledu moralnost jeste uvijek
individualna, lični je čin, djelo i odgovornost čovjeka kao slobodnog
pojedinca. Moralnost je određena trebanjem, a ne moranjem.“
Čovjek ne može moralno djelovati prema maksimi koja se ne može uopštiti
jer bi u tom slučaju došlo do kontradikcije volje; istovremeno bi htio
davati i kršiti obećanje, lagati i smatrati da je nemoralno lagati.
Čovjek se razlikuje od svih bića po umu koji odvaja čulni svijet od razumskog.
Umna bića pripadaju posebnom svijetu i nezavisna su od zakona koji vladaju
prirodom i drugim bićima. Razumna bića moraju sebe i druge posmatrati
upravo u tom smislu njihove pripadnosti i podložnosti zakonima uma. Prema
ovim zakonima mogu djelovati samo umna bića, a ono što im to djelovanje
omogućuje jeste volja. Umna bića imaju volju, odnosno praktični um, što
znači da su sposobna djelovati u skladu sa zakonima.
Objektivni princip koji zapovijeda volji da učini ili izostavi nešto jeste
zapovijest uma. Ona je izražena u obliku (jezičkom izrazu) imperativa.
Postoje razni imeperativi: tehnički, praktični, moralni... koji zapovijedaju
hipotetički ili kategorički. Hipotetički imperativ ukazuje na nužnost
neke radnje kao sredstva za postizanje nečeg drugog što se karakteriše
kao dobro. Kategorički imperativ, međutim, nalaže vršenje radnje bez veze
sa bilo kakvom svrhom. Hipotetički imperativ kazuje da je neka radnja
dobra radi nečega, a kategorički imperativ nalaže radnju kao nužnu neposredno.
Hipotetičkim imperativima odgovara po jedan prirodni zakon, dok kategoričkom
imperativu ne odgovara nikakav prirodni zakon.
Po pitanju mogućnosti imperativa, takođe, možemo uočiti važnu razliku
između kategoričkog i hipotetičkog imperativa. Pitanje je kako je moguće
prinuditi volju, kako je motivisati? Kod hipotetičkih imperativa to nije
problem, jer se kod njih pretpostavlja neka svrha, a onaj ko želi određenu
svrhu nužno želi i sredstvo pomoću kojega će je ostvariti. Poštovanje
zakona nije dobijeno spoljnim uticajem već ga je sam čovjek proizveo.
Volja se potčinjava bez posredovanja drugih uticaja i predmet poštovanja
je samo zakon. Taj zakon sami sebi namećemo jer smo slobodni. Kant kao
ključ za mogućnost kategoričkog imperativa naglašava pojam slobode. Ono
što je za bezumna bića prirodna nužnost to je za umna bića sloboda.
„Slobodu Kant shavata kao postulat praktičkog uma, kao ideju koja
nije data, pa se utoliko ne može ni dokazivati niti pobijati teorijskim
putem. (---) Veličina moralnog zadatka , po Kantu, takve je prirode da
se ne može do kraja realizovati u konačnosti ljudskog života, pa se stoga
mora pretpostaviti besmrtnost ljudske duše. S druge strane svetost moralnosti
pretpostavlja postojanje jednog svetog bića, kao i realizaciju čovjekovih
moralnih svrha samo „progresom u beskonačnost“ “.
Zaključak
Kant u svojoj etici ne postavlja pitanje i ne daje odgovor na to što
je najviše dobro, niti mu pridaje neke konkretne odredbe. Kant samo pronalazi
osnovno načelo koje reguliše moralno djelovanje. Temeljni zakon se pokazuje
kao nužan zbog prevladavanja sukoba između osnovnih načela koja pretenduju
na to mjesto. On je moguć jer je formalan i ne uzima u obzir ono što bi
bilo dobro za pojedince ili za izvjesne grupe. On ne nalaže postupke koji
vode posebnim vrstama dobra nego zapovijeda ono što je ispravno.
„Kantova etika predstavlja ogroman napredak u odnosu na cijelu tradiciju
novovjekovne etike, jer je slobodu postavila kao središte čovjekovog življenja,
tako da je sada svaki heteronimni autoritet morao odstupiti pred autoritetom
slobode. Ona je odredila i polazište mišljenja tematike praktičkog u njemačkoj
klasičnoj filozofiji. (---) Hegelov prigovor Kantovoj praktičkoj filozofiji
kao „gnijezdu protivurječja“ pogađa u samo središte svih njezinih teškoća.
Naime, njegova je etika u svojoj biti protivurječna, kao što stoji u protivurječju
t.j. u dualističkom odnosu s njegovom teorijskom filozofijom“.
BIBLIOGRAFIJA:
1. Perović, Milenko A., Istorija filozofije, Grafomedia, Novi Sad,
1997.
2. Uzelac, Milan, Istorija filozofije od Dekarta do Eugena Finka, Stylos,
Novi Sad 2004.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI
RAD
|
|