|
SKOLASTIČKA FILOZOFIJA
Iako tema skolasticizma datira iz srednjeg vijeka, poznatijeg
kao mračno doba, ona je i dalje vrlo bitna kada se gleda kroz povijesni
razvoj, kako filozofije tako i čovječanstva. Da bi se u današnjem vremenu,
čovječanstvo moglo naći na ovom stupnju, zaslužan je i skolasticizam tj.
razvoj načina obrazovanja svećenika koji su bili nositelji obrazovanja
kroz teška vremena koje je čovječanstvo moralo proći. Propitivanjem crkvenih
dogmi, te razrađivanjem istih, razvijalo se znanstveno istraživanje kojim
se jedino moglo doći do novih saznanja. Iako nije uvijek bilo lako misliti
na drukčiji način, predstavnici skolasticizma nisu odstupali od svojih
uvjerenja, sve dok su vjerovali u njih. Možda ta uvjerenja nisu uvijek
bila ispravna, ali su barem dala ljudima ideju da razmišljaju, da se obrazuju
i da se ostvare kao nešto više od umnih životinja – kao znanstvenici.
1. GLAVNI POJMOVI SKOLASTIČKE FILOZOFIJE
Skolastička se filozofija javlja u srednjem vijeku, te dugi niz stoljeća
ostaje aktualna. U ovom će poglavlju seminarskog rada biti riječi o samoj
definiciji ovog filozofskog pravca, osnovnim značajkama, pravcima unutar
te nauke, korijenima te njegovim izvorima.
Skolastika (od lat. scholasticus = školski),
uobičajeni izraz za filozofsko-teološku misao srednjeg vijeka, koja je
povezana osobito uz škole u kojima je prevladavala teologija s pretežnim
utjecajem prvo Platonove filozofije, a potom
Aristotelove filozofije. Izraz
scholasticus označavao je i učitelja i učenika u srednjovjekovnim
školama. Glavni predstavnici skolastike (Eriugena, Albert Veliki,
Toma Akvinski,
Duns Scot, William Occam, Suarez) primjenjivali su znanstvenu metodu
u studiju objave, potvrđujući tako teologiju kao znanost.
Naziv skolastičar (doctors scholastici) bio
je primjenjen na sve koji su se bavili teologijom i naukom. U smislu općeg
obrazovanja tu su se pretpostavljali trivium i kvadrivium. U trivium pripadaju
ove discipline: gramatika, dijalektika, retorika, a u kvadrivium: aritmetika,
geometrija, astronomija i muzika. Termin sholastikos može se dokazati
kod Aristotela. Do srednjeg vijeka taj je termin došao posredstvom rimske
antike. U osnovi je tu pojam shole – što je značilo slobodno vrijeme za
bavljenje naukom i teorijom, a to je kod Aristotela uopće pretpostavka
za bavljenje filozofijom. Termin sholastikos označuje onoga koji
svoje vrijeme upotrebljava za nauku.
Da bi se shvatilo zašto je došlo do toga da se filozofija tako tijesno
povezala s crkvom , valja razumijeti da su pape mogle sebi osigurati vladajući
položaj na Zapadu, zbog političke praznine do koje je došlo padom carskog
Rima. Istočni su patrijarsi vise bili ograničeni postojanjem carske vlasti,
nikad nisu bili skolni težnjama rimskih biskupa i na kraju su istočne
crkve otišle svojim vlastitim putevima. Osim toga, barbarski utjecaj osvajačkih
plemena na Zapadu unazadio je opći stupanj pismenosti, koji je u rimsko
vrijeme prevladavao u Europi. Svećenici, koji su sačuvali ostatke preživjelog
učenja, na taj su način postali privilegirana skupina koja je mogla čitati
i pisati. Kad je nakon nekoliko stoljeća borbe Europa uplovila u sređenije
razdoblje, svećenici su bili oni koji su osnivali i vodili škole. Skolastička
je filozofija ostala bez premca do renesanse.
Knjižnice crkvenih redova, a zatim i knjižnice i arhivi svjetovnih ustanova,
pridonijele su ne samo otvaranju škola i unaprijeđenju nastave i naobrazbe,
već su sakupile toliko rukopisno i knjiško gradivo koje se moglo proučavati,
prepisivati i komentirati sve što je u znanstvenom pogledu bilo sačuvano.
Proučavanje, prepisivanjem i komentiranjem sakupljene znanosti razvila
se na području nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva srednjovjekovna znanost,
uglavnom na osnovi antičke kulture i znanosti koja je bila dopunjena mnogim
kasnijim utjecajem sa Istoka. Sveopći, univerzalni jezik je bio i ostao
latinski. Čitala su se klasična grčka djela na latinskom jeziku i na latinskom
prijevodu. Sva ta znanost i ta naobrazba temeljile su se na skolastici
, tj. na školskoj nauci koja pripada najosebujnijim tvorevinama srednjovjekovnog
duha u njegovom naponu. Ona nastoji pomoću klasičnih filozofijskih zasada
i svega onoga što je iz tih zasada tokom stoljeća izvedeno, dokazati istinu
kršćanstva, služeći se pritom dijalektikom i silogistikom. Skolastika
se tako odnosi prema svim naukama i svekolikom znanju, u filozofiji, bogosloviji,
pravu i liječništvu. Raznoslikost u shvaćanju nekog filozofskog, bogoslovskog,
pravnog ili liječilišnog pitanja nastojalo se ukloniti disputacijama ili
učenim raspravama, usmenim ili pismenim znanstvenim disertacijama, pozivajući
se na priznate autoritete.
Nakon definiranja samog pojma skolasticizma, valja utvrditi osnovne značajke
tog filozofskog pravca, a o tome će biti riječi u daljnjem tekstu.
1.1. Osnovne značajke skolasticizma
Metoda skolastičke teologije u srednjem vijeku u biti je pravac koji
je oblikovan već u doba patristike, tj. primat teologije i vjerovanja.
Stoga je bilo važno da se u teološkom duhu sređuje i povezuje sav sadržaj
mišljenja, i stari i novi. Odatle je nastala potreba oblikovanja sistema,
i to je bit srednjovjekovnog mišljenja, i teološkog i filozofskog.
Najviši cilj naučnoga rada bio je sistematizacija danog sadržaja. Prema
tome cilju trebalo je odabrati metode. Cijela građa mogla je biti oblikovana
u cjelinu primjenom definicije, klasificiranjem, dokazivanjem u obliku
silogizma ili dedukcijom iz aksioma i definicija. Ukratko, primjenjivala
se deduktivna logika. Aristotelovska – boetijevska logika sadržavala je
u tom pogledu sve upute. Prijevodom Euklidovih elemenata dobiven je bolji
uvid u primjenu deduktivne logike na pojedine discipline. Dedukcija je
bila osnovna logička metoda. Može se općenito reći – bila je to epoha
dedukcije.
M. Grabmann vidi bit skolastičke metode u Anselmovoj tezi: Credo ut intelligam,
fides quarens intellectum (Spajanje vjere i razuma). Grabmann daje ovu
definiciju skolastičke metode: “Skolastička metoda hoće da primjenom
uma, filozofije, na istine otkrivenja dobije najvećma moguć uvid u sadržaj
vjerovanja, da bi time natprirodnu istinu približila ljudskom duhu koji
misli i da bi omogućila sistematski, organski povezan prikaz istine o
spasenju, te da bi mogla riješiti prigovore koji se stavljaju sadržaju
otkrivenja s gledišta uma”.
Time bi se omogućio bolji uvid u dogme. U katoličkom shvaćanju dogma je
istina koja je otkrivena na natprirodan način. M. Grabmann smatra Anselma
ocem skolastike. Kao što je Grgur VII. uredio odnose između države i Crkve,
tako je i Anselm oštro formulirao odnose između vjerovanja i znanja. Dva
pokretačka faktora skolastike bila su: auctoritatis i ratio . Anselm je
autoritet stavio u prvi odnos i time pokazao siguran put prema skolastičkoj
spekulaciji.
Anselm nastavlja na Augustina koji je problem ovako formulirao: “Intellige,
ut credas, crede, ut intelligas” , a kod Anselma problem metode glasi:
Credo, ut intelligam .
Grabmann ističe da je bez primjene filozofije nemoguć dublji uvid u kršćanstvo
Sv. Pisma, ali kršćanstvo ne može praviti savez sa svakom filozofijom,
već samo s onom koja u sebi ima “potential oboedientalis” i tako stupa
u službu kršćanstva. To ne mogu biti subjektivistički sistemi, koji ugrožavaju
objektivitet sadržaja i otkrivenja.
Grabmann smatra da kršćanstvo nije pretrpjelo nikakve sadržajne promjene,
iako se koristilo filozofijom, pa stoga hvali Überwega, koji je također
tvrdio da je kršćanstvo ostalo kod svojeg učenja i pored helenističkog
utjecaja.
Srednjovjekovna nauka je bila isključivo školska nauka, tj. vezana za
škole i samostane. Izvan škola (predavaonica, dvoranama na univerzitetima,
učionica u samostanima) nije bilo nikakvog teoretskog rada. Stoga je prva
i osnovna forma proučavanja bila lectio, objašnjavanje ili komentiranje
filozofskog ili teološkog teksta za potrebe školske pouke. Disputatio
je oblik proširenja lekcija, a oblikovan je već u 10. stoljeću. Tu je
primjenjivana metoda: Sic et non, kao metoda autoriteta. To je
zasnovao Abelard, a do zaključnog sistema doveo Toma
Akvinski. Postojala je i opširna literature komentara za filozofska
i teološka djela (npr. komentari za Aristotela u 13. i 14. st.).
Disput (disputatio) bio je oblik praktične primjene silogističkih pravila
u dokazivanju nekog spornog pitanja. Johannes Sarebirensis označuje Aristotelovu
osmu knjigu Topike kao izvor pravila za vještinu disputiranja.
Postojale su : Disputationes ordinarie – svakih 14 dana, s problem
su bili u vezi sa školskom nastavom, i Disputationes de quodlibet
ili quodlibeticae, koje su izlazile izvan programa školskog rada,
i moglo se o svemu i svačemu diskutirati. To se je održavalo dvaput godišnje,
prije Božića i Uskrsa.
Priručnici Sententiae auctorum (teze autoriteta) bili su material
od kojega je deduktivna logika gradila sistem; najprije u teologiji, a
to se prenijelo na filozofiju. Neslaganje autoriteta zahtijevalo je stvaranje
vlastitog stajališta. Takav način rada nazivao se i metodom slaganja (concordantia
catholica) ili pomirenje protivrječnosti. Time se cjelokupna građa sređivala
u obuhvatni system, koji se nazivao Summa, čime se nije mislilo na prikupljanje
svih mogućih znanja, već prema pravilima logike rasčlanjen sistem, koji
je obuhvaćao: teologiju i metafiziku, matematiku, fiziku i psihologiju,
gramatiku, logiku, retoriku, etiku, ekonomiku i politiku, što bi po predmetu
odgovaralo području Aristotelovog sistema dopunjen Organonom (tj. logičkim
spisima).
1.2. Pravci u skolasticizmu
Skolastici se međusobno nisu slagali, tako su se razvila tri značajna
učenja srednjovjekovne skolastike : Platonski realizam s formulom “opći
pojmovi prije stvari”, aristotelovski realizam s formulom “opći
pojmovi u stvari” i nominalizam s formulom “opći pojmovi poslije
stvari”.
Tako je Platonski realizam , kao što i samo ime govori, podupirao Platonovu
realističku ontologiju, koja pretpostavlja realnu opstojnost svijeta ideja.
To je idealističko naučavanje po kojem opći pojmovi (ili univerzalije)
realno postoje prije stvari (tj. prije stvaranja materija kao vječne ideje
u Božjem umu ili kao ukroćene ideje u napem umu – v. Anselmo, Vilim od
Champeauxa). Konačna stvarnost nije ono što vidimo (ono je privremeno
i prolazno), već je to vječni svijet ideja (stvari koje vidimo odrazi
su tih ideja). Stoga se stvarnost nastavlja s neba na zamlju. Pristalice
tog shvaćanja nazvani su “realistima” jer su smatrali da ideje sačinjavaju
“konačnu stvarnost”. Umjerenu varijantu tog realizma (konceptualizam)
zastupali su Duns Skot i Abelard. Konceptualizam je učenje po kojem pojam
nije uopćen i postoji samo u mišljenju (tj. u materijalnom umu).
Što se tiče aristotelovskog realizma , posljedice ponovnog otkrića bile
su dalekosežne. Kršćanski su mislioci po prvi puta bili suočeni s potpuno
racionalnim tumačenjem ljudskog iskustva i cijele spoznatljive stvarnosti.
Aristotel je klasificirao sve znanje svoga doba koje mu je bilo dostupno,
ali s potpuno racionalističkog stajališta. Svijet je vidio kao golem,
sam po sebi jasan organizam. Prikazao je svemir koji se razvija: u njemu
je sva materija, ali se ona stalno pokušava razviti do misli i inteligencije.
Taj se proces odvija ciklički tako da svemir nije nikada ostvario svoj
cilj. Materija i oblici su vječni. Ne postoji individualna besmrtnost
odvojena od tijela. Dok je Platon pretpostavljao statičan svemir, Aristotel
je pretpostavljao svemir u razvoju, koji se mogao razviti samo do određene
granice. Ni Platon ni Aristotel nisu vjerovali u Boga kao osobu. Suočena
s takvim žestokim napadom, koji je bio sličan napadu darvinizma u 19.
st., Crkva je težila ka apsorbiranju i njegovom pomirenju s kršćanstvom.
Zapravo, skolastici su u ranom i kasnom Srednjem vijeku bili najviše zaokupljeni
načinom izmirenja s Aristotelom. Prvi skolastik (čovjek koji pokušava
pomiriti vjeru i razum, posebno unutar Aristotelove logike) je bio Boetije
(480. – 524.), koji je, živeći u doba kad je Rimsko Carstvo bilo na zalazu,
bio posljednji zapadni učenjak prije 12. st. u potpunosti upoznat s grčkim
tekstovima Aristotelovih filozofskih djela (studirao je u Ateni i Aleksandriji).
I muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom i to još ranije nego
zapadnjaci. Jedan od muslimanskih učenjaka bio je Al – Ghazali (1059.
– 1111.), koji je prvi pokušao pomiriti vjeru i razum, no kasnije je uvidio
da su filozofija i religija nespojive, pa je osudio Aristotelovu teoriju
spoznaje. Drugi učenjak, Averroes (Ibn Ružd, 1126. – 1198.) predložio
je dva pogleda na istinu: filozofija je jedna kategorija istine, a teologija
druga. Obje su istinite. Iako djelo Petra Abelarda predstavlja jedan od
prvih pokušaja da se to učini, dva najpoznatija zapadnjačka učenjaka koja
su pokušala sintetizirati Aristotela i kršćansku misao bili su Albert
Veliki i Toma Akvinski.
Nominalizam se pak definira kao skolastičko naučavanje u kojem nisu primarne
opće ideje, već samo pojedinačne stavri. Opće ideje postoje samo poslije
stavri kao imena koja su čisti jezični izrazi. Dakle, ideje su plod ljudskog,
a ne božanskog uma. Problem univerzalija postavio je prvi Porfirije u
svom komentaru Aristotelovih kategorija. Poslije je u skolastici glavni
predstavnik nominalizma Roscelin (crkva ga je osudila 1092.). U 14. st
nominalizam je obnovio William Occam. Prije nego što je Aristotel bio
ponovno otkriven, svi su znanstvenici tumačili jedino Sveto pismo. Njihova
su mišljenja zapisana i uspoređivana. Najbolji primjer te metode jesu
Izreke Petra Lombarda, koje predstavljaju pokušaj da se material organizira
i složi prema temama, kao što su Trojstvo, Stvaranje itd. Stavljen je
veliki naglasak na prihvaćanje tradicije i autoriteta. Razumsko nagađanje
svedeno je na najmanju moguću mjeru. Pristup je drugačiji i u 12. st kada
se ponovno proučava Aristotel. Njegova su djela ponovno otkrivena posredstvom
muslimana, španjolskih židova i stanovnika južne Italije. Abelard je prvi
ta proučavanja popularizirao u Parizu, ali su bila ograničena na maleni
broj Aristotelovih knjiga koje su mu bile dostupne. No u slijedećih stotinu
godina, sva su djela postala dostupna zajedno s velikim brojem komentara
na arapskom jeziku.
1.3. Korijeni skolasticizma
Pojam skolastika znači različite škole i učenja, kao što npr. grčka filozofija
obuhvaća različita učenja grčkih filozofa.
Kršćanska se skolastička spekulacija odvijala unutar tradicije i pravovjerja
što su ih ustanovili crkveni autoriteti. Prema skolastičarima, ne postoji
neka istina koju bi trebalo tražiti, koja ne bi već bila dana; jer sve
što je valjalo reći već je bilo predmetom božanske objave i sadržano je
u Svetom pismu. Stari i Novi zavjet, neposredna riječ Božja, predstavljaju
najveći među svim autoritetima; oni su dogma koja ne može biti predmetom
diskusije a da se ne zapadne u grijeh ili herezu, a zadaća je srednjovjekovnog
mislioca pokušati razjasniti ne uvijek očit smisao Pisma ili djela nekog
auktora (renomiranog autora), uz pozivanje na spise drugih odabranih autora.
U jesen srednjeg vijeka na zalazu je bila i skolastika, zbog unutarnje
krize određene samom njezinom prirodom, to jest zbog poimanja da je sve
znanje zatvoren i već konačno dan sistem. Napretkom znanosti, rezultati
skolastičke metode postajali su sve suptilniji i zamršeniji, a pribjegavanje
znanju i mudrosti staroga vijeka razotkrivalo se u svoj svojoj problematičnosti.
Prijevodi djela antičkih autora s arapskog i grčkog (12.-13. st.) stavljali
su na raspolaganje sve veći broj ranije izostavljanih auktora, dok je
napredak filologije otkrio da su mogi autori, naročito Platon i Aristotel,
nepomirljivi kako između sebe tako i s kršćanskom doktrinom. Bilo je zaprepašćujuće,
primjerice, otkriće da je Aristotel – konačno u većem opsegu dostupan
u Averroesovom prijevodu – držao da je pojedinačna duša («forma» tijela)
smrtna, što je antikršćanska, a možda i ateistička teza.
Općenito se može reći da skolastika ima religiozni karakter: to je religiozna
filozofija. U oblikovanju složenog završenog sistema Toma Akvinski je
kristijanizirao Aristotela i tako “Filozofa” unio u Crkvu. Arisotelov
autoritet bio je velik i trajao je do 16. st. Johannes od Salisburyja
naziva Aristotela philosophus kat eksohen , a Albert Veliki archi-doctor
philosophie .
1.4. Izvori skolastičke nauke
Izvori za skolastiku jesu patristička literatura i filozofija . Srednji
vijek nije poznavao sve spise starih filozofa. Od Aristotela poznavali
su logičke spise, i to Kategorije i Peri hermeneias (oboje u Boetijevu
latinskom prijevodu). U Boetijevu prijevodu bio je poznat i Porfirijev
Uvod u Arisotelove kategorije (Isagoge), zatim su tu Boetijevi komentari
i spisi iz logike.
Interesantno je da od Aristotelovih spisa nisu znali za obje analitike,
za Topiku i Pobijanje sofista. Te spise upoznao je Srednji vijek tek 1128.
godine, u prijevodu Jakova iz Venecije, koji je dobro znao grčki.
Dio logike koji je bio poznat tek u 12. st. nazvan je Nova Logica, a ranije
poznati dio imao je naziv Vetus Logica.
Matematsko – astronomska i prirodnonaučna znanja crpio je Srednji vijek
iz Boetijevih rasprava O aritmetici, O muzici ii z njegova prijevoda Euklidovih
elemenata. Aristotelove prirodnonaučne spise upoznavali su iz prijevoda
s grčkog (Sicilija) i sa arapskog (u Španjolskoj).
Monah Constatinus Africanus (koji je živio oko god. 1050.) putovao
ja na Orijent, a naposlijetku se smjestio u manastir Montecassino gdje
je preveo medicinske spise Galena, Hipokrata i židovskog liječnika Isaaka
Israelija. Oko 1100. godine Adelard iz Batha (engleski skolastičar) preveo
je Euklidove elemente sa arapskog na latinski.
Od Platona je rani Srednji vijek poznavao samo Timeja (u Ciceronovu prijevodu).
U 12. stoljeću prevedeni su dijalozi Menon i Fedon. Glavni oslonci za
srednjovjekovni platonizam odnosno neoplatonizam bili su Boetije i crkveni
otac Augustin, a među Grcima Dionizije Aeropagita, Maximus Confessor,
Nemesius i Gregor iz Nysse.
Važnu ulogu za srednjovjekovnu filozofiju imala su Ciceronova i Senekina
djela. Ranom srednjem vijeku bio je poznat i Lukrecije Kar (De rerum natura).
Od 12. st. postojao je latinski prijevod Pironove postavke od Seksta Empirika.
No to djelo tada nije imalo veći utjecaj.
Od 12. ili 13. stoljeća postojao je prijevod Diogena Laertija, koji je
uz Augustinovu knjigu (De civitate Dei, Osma knjiga) i Ciceronova djela
omogućio upoznavanje antičke filozofije i povijesti filozofije.
Augustin je
bio nosioc platonizma, odnosno neoplatonizma. On je dao srednjem vijeku
platonizirajuće učenje o spoznaji i Bogu. Iz njegova djela De civitate
Dei uzimao je srednji vijek, sve do upoznavanja Aristotelove Politike
(u 13. st.), njegovu filozofiju države i povijesti, kao značajan izvor
za tu tematiku.
Boetije je bio nosilac aristotelizma . On je do 12. st. bio učitelj Aristotelove
logike, metodike i ontologije. Boetijevo oblikovanje latinske filozofske
terminologje bilo je značajno ne samo za srednji vijek već i za daljnju
filozofiju.
Na sadržaj učenja i školski rad u skolastici utjecala je značajno grčka
patristika. Postojao je latinski prijevod Origenovog glavnog djela: Peri
arhon. To je preveo Rufin. Osim toga, Rufin je preveo neke govore Basilija
i Gregora iz Nazijanza. Bila su prvedenai neka djela Ivana Zlatoustog.
Na srednji je vijek i na kasnija stoljeća imao velik utjecaj Grk, otac
mistike, Dionizije Areopagita. Njegove spise preveo je na latinski Scotus
Eriugena na poticaj Karla Ćelavog. Eriugena je preveo komentare Maximusa
Confessora i raspravu De hominis opificio od Gregora iz Nysse.
Sredinom 11. st. preveden je Nemesijev spis Peri fyseos anthropou . Nemesijeva
psihologija bila je u srednjem vijeku često citirana pod imenom Gregora
iz Nysse. Godine 1151. preveo je Johannes Burgundio komentar Ivana Zlatoustog
za Matejevo evanđelje, zatim Homiliju za Ivanovo evanđelje i dio njegove
Homilije za Genesis (Mojsijeva knjiga stvaranja). On je preveo i Nemesija.
Godine 1151. preveden je treći dio Pege gnoseos (Izvor spoznaje) Ivana
Damaskog (Johannes Damascenus) pod naslovom De fide orthodoxa . Time se
skolastika opširno upoznala s grčkom patristikom. Ivan Damaski utjecao
je na kasnija stoljeća svojom veoma uspjelom sistematikom. Bio je veliki
sistematičar grčke crkve. On je filozofiju upotrijebio u službi teologije.
Djela Ivana Damaskog bila su podrška aristotelizmu u 12. st.
Nakon razrade osnovnih pojmova skolastičke filozofije, u nastavku slijedi
više o razdobljima skolasticizma te glavnim nosiocima te nauke.
2. RAZDOBLJA SKOLASTIČKE NAUKE
Osim značajnih pojmova koji su potrebni da bi se filozofski pravac kao
što je skolastika shvatio, za razumijevanje je potrebno istražiti i glavne
nosioce tog pravca.
U latinskom Zapadu je teologija i općenito naucavanje u Srednjem vijeku
prolazilo kroz više stadija. Razdoblje od 476. do 1000. g. se naziva Mracno
doba. Zapadna polovina Rimskog Carstva pocela se raspadati prije barbarske
invazije krajem 4. st, a u 410. g. je sam grad Rim bio opsjednut. 476.
g. zadnji zapadni imperator (car) bio je svrgnut od gotskog kralja i Zapadno
carstvo prestaje egzistirati. Zapad su poceli napadati: s juga Muslimani
u Španjolsku, sa sjevera Skandinavci. Za vrijeme ovih bura, jedino izucavanje
koje se održalo, bilo je u samostanima.
Jedino znanje filozofije koje su ljudi dobili, potjecalo je od Boetija
. Došlo je do kratke renesanse za vrijeme Karla Velikog, iz koje je izišao
jedini izvorni mislilac mracnog doba, filozof-teolog, Ivan Škot Eriugena.
No, ne za dugo. Poslije Karlovog carevanja, vikinški su pohodi nanijeli
daljnje pogoršanje. Teologija tog doba je bila ogranicena na samostane,
a znanje je bilo svedeno na religiozno izgrađivanje i štovanje. U 11.
se stoljeću probuđuje monaštvo, ali papinstvo sprovodi novu reformu čisteći
crkvu od korupcije. Tom se prilikom budi ucenje. Teolog se suocava s pitanjem
odnosa vjere (teologija) i razuma (filozofija). To dovodi do skolasticizma,
a teologija se počinje studirati van samostana. Pristupa se ispitivanju
logike i spekulacije i raspravi; za teologa je bilo važnije biti izucen
filozof nego Božji covjek. Razum se koristio (npr. kod Anselma) da bi
obranio vjeru. Petar Abelard je išao cak i dalje primjenjujući filozofske
metode u teologiji. Zbog toga ga je Bernard iz Clairveauxa koji je zastupao
stariju, samostansku teologiju, ukorio. Ali je Abélardove metode slijedio
Petar Lombardo, koji je uživao Bernardovu podršku.
U 13. st. teologija je ušla u novu i opasniju etapu. Filozofija se pojavila
ne samo kao oruđe teologije, već kao suparnicki sustav mišljenja. Bilo
je to onda kada su Aristotelova djela prevedena na latinski jezik. Suocen
s ovim izazovom, Akvinski izvodi sintezu, dok su neki
pokušali ocuvati stariji platonisticki svjetonazor (npr. Bonaventura).
U 14. i 15. st. zabilježen je porast skepticizma o mogućnosti sklada
teologije i filozofije. Ovaj proces je zapoceo Williamom Occamom. Filozofija
i teologija su pošle svaka svojim putem. Prirodna teologija je bila zamijenjena
golom vjerom u Božje otkrivenje, tj. nije ju se pokušavalo podržati razumom.
Prakticna je duhovnost postala još misticnijom (usp. Toma Kempis), produžena
platonskom linijom.
Da bi se lakše i sistematičnije mogao promatrati razvoj skolasticizma,
navest će se vremenska razdoblja tj. etape razvoja navedenog filozofskog
pravca :
a) Rana skolastika (oko 800. – 1200./1250.) – postavlja
se problem univerzalija, proučavaju se Aristotelovi logički spisi, uobličuje
se skolastička metoda;
b) Zrela skolastika (oko 1200./1250. – 1350./1400.) –
proučavaju se i ostali Aristotelovi spisi, polemizira se s arapskom i
židovskom filozofijom, vjerske istine nastoje se pomiriti s filozofijom,
točnije kršćanska tradicija s Aristotelovim naslijeđem; te
c) Kasna skolastika (oko 1350./1400. – 1500.) – ovo je
razdoblje razračunavanja s okamizmom; obilježio ga je razdor između mističnog
iskustva i skolastičkog nauka.
Nakon ovog preglednog prikaza razdoblja skolasticizma kroz stoljeća,
slijedi pobliže upoznavanje s glavnim predstavnicima.
2.1. Rana skolastika
Razdoblje rane skolastike obilježio je Joannes Scotus Eriugena
, neoplatonski filozof, rođen u Irskoj, koja je tada pripadala kao Scottia
Maior Škotskoj. Scottia je bilo ime za Irsku i Škotsku.
Eriugena
je spojio kršćansko vjerovanje i neoplatonsku filozofiju, pri čemu Biblija
nije jedini autoritet. Te je misli iznio u djelu Peri fiseos merismu id
est de divisione Naturae, libri quinque, koje je bilo odbačeno i osuđeno
1050., zatim 1210., i na kraju osuđeno na spaljivanje 1225. godine po
naređenju pape Honoriusa III. Ista knjiga stavljena je na Index librorum
prohibitorum 1684. Eriugenino djelo Liber de Praedestinatione Dei (O božanskoj
predestinaciji, 851. god.) bilo je povod za njegov sukob s papom, i djelo
je bilo osuđeno 855. god., a Eriugena je proglašen heretikom.
U dogmatskom pogledu, Eriugena je zastupao pelagijanizam . To je učenje
koje je zasnovao britanski monah Pelagije (5. st.) tvrdeći da je Adamov
grijeh samo njegov individualni, is toga se svaki čovjek rađa bez tog
(nasljednog) grijeha. Time je Pelagije negirao potrebu božje milosti,
koju je zastupala Crkva. Pelagijanizam je bio osuđen na sveopćem Crkvenom
saboru u Efesu 431. godine.
Eriugenino najvažnije djelo De divisione Naturae koje je napisao 867.
U njemu je uzeo sadržaj Sv. Pisma kao predmet istraživanja i objašnjavao
ga u duhu neoplatonizma i misticizma. Pisao je da u istraživanju problema
treba poći od najopćenitijeg, a zaim preko općeg doći do posebnog. Taj
je način prema njegovu mišljenju prikladan, jer otkriva cjelinu sadržaja.
Eriugena kaže, da je zato počeo objašnjavati svijet od Boga i vječnosti.
To je bila polazna točka, koja istodobno označuje cilj povratka svega,
jer se prema njegovu mišljenju smisao sveg razvoja i kretanja sastoji
u tome, da ništa ne ostane na svom nižem stupnju, nego da se povrati u
više, prvobitno, iz kog je i postalo.
U istraživanju postanka svijeta i čovjeka može se ići dvojakim putem.
Prvi je autoritet crkve i njenih teoretičara, a drugi je samostalno ljudsko
mišljenje. Eriugena kaže da voli sve temeljito istraživati i ne boji se
zaključaka pravoga uma. Ono, što je po prirodi prije, vrednije je od onog,
što je kasnije nastalo. Razum je bio prije od autoriteta, pa je od njega
i važniji. Slab je onaj autoritet, veli Eriugena, koji nije potkrijepljen
razumom, a razumu jer se oslanja na svoje vlastite snage, nije potrebno
odobravanje autoriteta. Time Eriugena ističe razliku između autoriteta
religioznog uvjerenja i autoriteta misaonog istraživanja. Ako se razumskim
putem dođe do nekog razultata, onda to nijedan autoritet ne može osporiti.
Pravi autoritet nije ništa drugo nego istina pronađena razumom. Iz tog
Eriugena zaključuje, da niti pravi autoritet proturiječi pravom razumu,
niti pravi razum pravom autoritetu, jer oba, prema njegovu mišljenju imaju
svoj izvor u Božjoj mudrosti.
Eriugena na sumnja u sadržaj dogma. On kaže, da je teologija prvi i najvažniji
dio mudrosti, ali ipak sav njen sadržaj treba i razumski istražiti.
2.2. Zrela skolastika
Vodeći skolastički filozof Toma Akvinski
(1225. – 1274.) još je za života slavljen kao doctor angelicus koji je
skolastičku filozofiju doveo do njenog sadržajnog vrhunca (zato ga se
uzima kao predstavnika zrele skolastike, op. au.). on potječe iz južne
Italije, iz plemićke porodice. Stupio je mlad, 1244., u prosjački red
dominikanaca (koji je bio tek osnovan). Podredio se siromaštvu kao evanđeoskom
principu, pa je i na daleki put išao pješice (Napulj, Rim, Pariz).
Toma
Akvinski proučavao je filozofiju za potrebe teologije . U njegovo
je vrijeme bio aktualan zadatak pomiriti Aristotela s kršćanskim vjerovanjem,
što je Toma izveo u svom teološko – kršćanskom sistemu. U tom pothvatu
on je išao najprije od teološke pretpostavke, da je bog stvorio svijet,
pa stoga ne može biti sumnje u postojanje svijeta. Dakle, Tomin realizam
proizvod je teološkog uvjerenja. Na osnovu takva shvaćanja pristupio je
Aristotelu i pomoću njegove filozofije objašnjavao svoje tvrdnje.
Sve postojeće sastoji se od materije i forme, ali ta odredba ne vrijedi
za boga jer je materija ono, što je u mogućnosti, a bog je čisti akt (actus
purus) i nema u sebi ništa potencijalnog. Stoga u njemu nema akcidencija
i on je savršen. Kao takav, bog je samostalna forma, on sam sebe poznaje
i u njemu je isto intelekt i sadržaj intelekta. To vlastito božje razumijevanje
njegova je suština i bitak.
Aristotelov bog misli sama sebe i sa svijetom nema veze, ali, kod Tome,
Bog spoznaje i ono što je izvan njega. Božja je spoznaja uzrok svega,
što postoji (omnium entium), jer je Božji bitak njegova spoznaja.
Svijet se sastoji iz materije, koja je kao i kod Aristotela pasivna i
ujedno čista potencija, tj. mogućnost za nešto, a forma je aktivna sila
koja oblikuje materiju. No, za razliku od Aristotela, za Tomu materija
nije vječna, nego je postala, pa stoga Toma ne prima ni Aristotelovo mišljenje
da je svijet vječan. To su očiti primjeri kršćanskih korektura Aristotela.
Što se tiče njegove teorije spoznaje, prema Tomi Akvinskom sve što postoji,
Božjeg je podrijetla i zbog toga ima drugačiji smisao nego što bi imalo
da postoji samo za sebe. Ta ontološka pretpostavka nužno uključuje religiozno
vrednovanje bitka, koji, već samim tim, što postoji od Boga, važi i kao
istinit, tj. svojim sadržajem izražava u najvišem smislu svoj izvor.
Prema spoznajnoj teoriji Tome Akvinskog, postoje tri vrste znanja :
a) filozofija koja se temelji na podacima koji su scima dostupni preko
osjetila (to je osnova prirodne teologije);
b) teologija koja se temelji na objavi i logičkom zaključivanju na
osnovu objave;
c) Mistična spoznaja – prema shvaćanju Tome Akvinskog, do spoznaje
se dolazi na različite načine:
• Na ovom svijetu – preko iskustva,
• Na drugom svijetu – putem mističnom iskustva. Na taj su način, što predstavlja
izuzetak, apostoli došli do spoznaje koja im je omogućila pisanje Novog
zavjeta.
Osim spoznajne teorije, važni doprinosi Tome Akvinskog se mogu sažeti
na slijedeći način :
a) Postojanje Boga se može dokazati putem razuma;
b) Sve znanje o Bogu nam dolazi putem analogija;
c) On je doprinio prvom detaljnom izvještaju o pretvorbi (trassubstancija):
prema njemu, pretvorba se događa u nutarnjoj biti (substancija), a ne
u vanjskom izgledu koji je dostupan osjećajima;
d) Toma Akvinski je oslabio doktrinu izvornog grijeha. Prema
njemu; Adam je izgubio prilikom pada samo sposobnost samosvladavanja,
a ne svoju sposobnost mišljenja;
e) Izradio je doctrine o smrtnim i lakim grijesima, i o prenošenju
zasluge.
Medjutim, Tomu Akvinskog u njegovom vremenu, nisu svi prihvatili. Neke
njegove izjave je 1277. godine osudilo Pariško sveučilište. Duns Scott
i William Occam osuđivali su ga zato što nije uvidio da su razum i objava
često u protuslovlju. Kasnije su, međutim, na Tridentskom saboru (1543.
– 1563.) katolički reformatori koristili njegova djela za izradu odluka.
Godine 1879., papa je tomizam proglasio “zauvijek neospornim” .
2.3. Kasni skolasticizam
Iako neki izvori ponekad stavljaju Williama Occama u
razdoblje zrele skolastike, u ovom će radu biti obrađen pod razdobljem
kasne skolastike, jer su takve informacije nađene u više izvora koji se
smatraju vjerodostojnima.
William
Occam (1285. – 1349.) , značajan je kao obnavljač nominalizma,
a u teologiji nastavlja Scotovo shvaćanje primate volje, iz čega slijedi
i etički kriterij vrednovanja pojedinih zbivanja i djela.
Occam je rođen u Engleskoj. te je stupio u red franjevaca vrlo mlad. Vjerojatno
je teologiju studirao u Oxfordu od 1309. – 1315. godine. Od 1315. do 1317.
predavao je kao baccalareus biblicus (što odgovara današnjem zvanju docenta)
Svetog pisma.
Zbog svog je učenja imao mnogo neprilika jer je smatrao da papa nije namjesnik
Kristov. Tražio je da crkvom upravlja papisnki zbor i tvrdio je da je
Krist jedina glava Crkve , iz čega je jasno da se sukobljavao s crkvenim
velmožama koje se nisu slagale s tim idejama koje bi njih svrgle s visokih
crkvenih funkcija. Političku zaštitu je dobio od bavarskog kralja Ludwiga
kojeg je pozdravio riječima : “Tu me defendas gladio, ego te defendum
calamo” (Ti mene brani mačem, ja ću tebe perom). Nakon njegove smrti,
Occam je opet postao nezaštićen.
Occam je zbog svoje dijalektičke spretnosti dobio naziv doctor invincibilis
(nepobjedivi učitelj), a kao obnavljač nominalizma imao je i počasni naziv
doctor singularis ili inceptor venerabilis (vrlo časni začetnik). Svojom
orjentacijom na nominalizam, Occam je značio duhovni preokret u razdoblju
kasne skolastike (14. i 15. st.). izučavanjem konkretnog svijeta činjenica
i predmeta Occamova škola postavila je temelj mehanici i astronomiji.
Ono po čemu je Occam najviše poznat jest sintagma “Occamova oštrica” koja
kaže ako postoje dva jednako dobra objašnjenja (teorije) jedne te iste
pojave, vjerojatnije je da je istinita ona koja zahtjeva manje pretpostavki,
tj . ona koja je jednostavnija.
Razmatrajući dalje život i djelo Williama Occama, dolazi se do njegove
kritike velikog skolastičkog filozofa Tome Akvinskog. Tako je Occam oštro
osuđivao Akvinskog zbog :
a) njegove filozofske dokaze o Božjem postojanju. Rekao je da
se Bog može spoznati jedino vjerom, a ne razumom ili prosvjetljenjem te
da je Božja volja iznad svega;
b) Tominog ponovnog tumačenja Aristotela, kako bi se uklopio u njegov
sustav sinteza. U stvarnosti je i Aristotelovo učenje u osnovi ateističko
pa se ne može izmiriti s biblijskim shvaćanjem. Radikalno je odstupio
od ostalih mislilaca po tome što je odbijao pobijati Aristotela na osnovu
platonizma. Krenuo je u potpuno novom pravcu tvrdeći da postoje samo individuumi
– ne postoje univerzalije, čija je egzistencija neovisna o Bogu. Ne postoji
nikakava apstraktna misao. Samo pojedinac može biti stvaran: ne postoje
univerzalne ideje, jer ideja ne može postati van uma pojedinca.
On je dakle pionir zapadnog individualizma. To je zadalo smrtni udarac
metafizici i uzrokovalo nered u intelektualnom svijetu kasnog Srednjeg
vijeka. Occam je tvrdio da zadatak teologa nije dokazivanje razumljivosti
kršćanskih doktrina, već istraživanje Biblije. Isto je tako smatrao da
se svako ispravno znanje postiže empiristički – kroz osjećaje. Jedina
realnost koja se može prepoznati su pojedinci, a oni se mogu poznavati
jedino kroz iskustvo osjećaja. On je dakle preteča egzistencijalizma .
Postojanje Boga ne može se dokazati – moguće je samo “otprilike argumentirati”
. Boga ne možemo shvatiti razumski (Toma Akvinski), niti iluminacijom
(Bonaventura), već samo vjerom. Njegovo učenje o Božjoj milosti i slobodnoj
volji čovjeka imalo je utjecaja i u kasnijem Srednjem vijeku. Oživio je
polu – pelagijanizam (koji je bio osuđen na Oranskom saboru 529. godine).
Prema Occamu, nevjernik može zaslužiti milost čineći dobro svom svojom
snagom. Ovo je učenje postalo poznatim kao “moderan put” (via moderna)
u kojem je Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori kasnije
odbacili skolasticizam, oni su u stvari osudili polu – pelagijsku teoriju
Occama, Biela i “modernog puta”, koja je tvrdila da je spasenje plod ljudske
slobodne volje i zasluga, a ne plod božje slobodne milosti.
Ovime završava ovo poglavlje, ali i seminarski rad. Zaključak koji slijedi,
nastojat će sintetizirati iznesene činjenice.
ZAKLJUČAK
Skolasticizam, iako kao filozofski pravac nastaje za vrijeme mračnog
srednjeg vijeka, predstavlja veoma zanimljivu ideju – preispitivanje vjere
u jednog Boga, u smislu kako se približiti Bogu, a da to nije isključivo
vjerovanje u dogme. Iako su dogme ostale netaknute, dakle skolastici nisu
dirali u nepobitne vjerske istine, njihova je vrijednost između ostalog
i što su se brinuli za obrazovanje, kako svoje, tako i širih masa.
Svećeništvo je oduvijek bilo centar obrazovanja. Oni su bili ti koji su
prepisivali knjige te ih tumačili na nedjeljnim propovijedima. No u doba
skolasticizma, svećenici počinju prevoditi velikog Aristotela, shvaćajući
koliko je važna njegova pisana ostavštvina, te ga pokušavajući kristijanizirati
iako je bio ateist. To govori mnogo o činjenici koliko su cijenili Aristotela,
ali i o tome koliko su htjeli da ga šira javnost prihvati i uči po njegovim
zapisima.
Naravno da učenje skolastičara nije bilo bez ikakvih zamjerki – guranje
antičkog filozofa u okvire srednjeg vijeka pomalo je nakaradno, ali unatoč
tome, hvalevrijedno – prijevodi takvog obima uznapredovali su svijet.
Zato je uvijek zanimljivo ponovno istraživati skolasticizam, pogotovo
ako je istraživač katolik, ako što je u ovom slučaju. U današnje vrijeme
ne preferira se slijepo vjerovanje, već vjerovanje u višu silu koja nas
pokreće, a pretpostavka je da svi na Zemlji slijede neku takvu ideju koja
je opet sama po sebi plod sveke individue.
Zapravo je i potrebno ponovno razmatrati skolasticizam – filozofski pravac
koji je, moglo bi se reći, spajao ugodno s korisnim – razmatrajući Aristotela
i ostale antičke filozofe te prevodeći ih. Taj je posao bio velikog obima,
ali i značaja za razvoj filozofije jer je s tom građom ipak više ljudi
moglo doći u doticaj, makar samo oni obrazovani koji su znali latinski.
Ali treba spomenuti i skolastičare, sve one koji su zaslužni za obrazovanje
naroda, bar onog dijela koji je bio u mogućnosti učiti.
Evolucija filozofije traje i danas, ali filozofi iz daleke prošlosti i
dalje ostaju aktualni i zanimljivi. Danas ih je zanimljivo promatrati,
istraživati zašto su baš na taj način postavljali određene ideje života
čovjeka, njegov odnos s božanskim i njegov položaj u svemiru. Upravo zato
je bitno bavljenje filozofijom koja je odredila današnjeg čovjeka, jer
da bi se shvatio čovjek danas, bitno je znati što ga je odredilo da bude
takav.
LITERATURA
• Kušar, Stjepan. Srednjovjekovna filozofija. Zagreb: Školska knjiga,
1996.
• Bošnjak, Branko. Filozofija od Aristotela do renesanse. Zagreb: Nakladni
zavod Matice hrvatske, 1987.
• Povijest filozofije: Razvoj mišljenja u ideji cjeline. Zagreb: Nakladni
zavod Matice hrvatske, 1993.
• Bazala, Vladimir. Pregled povijesti znanosti: razvoj ljudske misli
i obrazovanja. Zagreb: Školska knjiga, 1980.
• Povijest crkve. http://www.templari.hr/povijest20crkve/povijest%20crkve.pdf
(accessed March 2, 2011).
• Povijest fizike. http://ahyco.hr.ffri/povijestfizike/rjecnik (accessed
March 8, 2011).
• Russel, Bertrand. Mudrost Zapada. Split: Marjan tisak, 2005.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI
RAD
|
|