TOMA AKVINSKI

Toma Akvinski, jedan je od najvećih teologa i filozofa Srednjeg vijeka. Njegova učenja su i danas veoma zastupljena i popularna. U ovom radu pisat ću o pitanjima kojima se bavio Toma Akvinski i koja su bila i ostala teme o kojima se razgovara i diskutuje.To su pitanja koja je Toma najbolje objasnio: Bog i svijet, filozofija i teologija, o postojanju Boga, Tomini dokazi o postojanju Boga, problem spoznaje, karakter Tomine filozofije, o Biću i Suštini i šta se njima označava kao i teorija o lijepom u Srednjem vijeku. Takođe ću napisati nesto o završetku Skolastike u kojoj je Toma Akvinski imao znacajnu ulogu.
U temi bog i svijet porede se razmišljanja Tome Akvinskog i Aristotela,t.j. razmišljanja o spoznaji boga i o vječnosti Svijeta i materije. U temi filozofija i teologija govori se o odnosima filozofije i teologije, kao i Tomino mišljenje o teologiji.U temi o postojanju boga uporedit ču dva čovjeka i anđela i o njihovim spoznajama boga,a u temi Tomini dokazi za postojanje boga Toma navodi pet dokaza o postojanju boga.U problemu spoznaje saznat ćemo da li je istina u umu ili u stvarima t.j. Tomino riješenje o ovom pitanju.U karakteru Tomine filozofije vidjet ćemo koja je Tomina pogrešna i čija je mišljenja navodio, koja je Tomina metoda filozofiranja i šta je filozofija tada značila?
Takođe čemo vidjeti Tomino objašnjenje Bića i Biti (Suštine) i šta se označava izrazima Bića i Suštine.U teoriji o lijepom u Srednjem vijeku vidjet čemo šta Toma Akvinski smatra lijepim i koji je njegov odnos prema lijepom i saznat čemo sta znači pojam Claritas.U završetku Skolastike vidjet čemo gdje teolozi traže uzrok prestanka skolastike i da je prestanak skolastike bio početak oslobađanja čovjeka od apsolutne vladavine Crkve.

O životu Tome Akvinskog

Sveti Toma, kojega se Crkva danas sjeća, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je oko 1225. u dvorcu Roccasecca, u feudu Aquino, u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem, a nakon studija u Napulju stupio je u dominikanski red. Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina, 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse.
Papa Ivan XXII. proglasio ga je svecem 1323. godine, a papa Pio V. 1567. godine crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Lava XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Iz novijeg vremena nauka sv. Tome preporučena je od II. vatikanskog sabora i od Pavla VI. u pismu Lumen Ecclesiae. Svojim spisima on se zalagao za svetu rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.
Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost.
Toma Akvinski jedan je od najpoznatijih filozofa kršćanske skolastike(srednjovjekovna filozofija). Njegova dva glavna djela su: "Protiv zabluda nevjernika" (Summa contra Gentiles), i Summa Theologiae, koja je priznata kao vrhunsko dostignuće srednjovjekovne sistematske teologije. Toma Akvinski je u svom cjelokupnom opusu nastojao da protivrječnosti krščanske dogmatike prevlada na taj nači da stvori koherentne religijske dogme. On se u izgradnji krščanske logike oslanja na Aristotelov Organon, a prihvata i Platonovu filozofiju o dominirajućoj ideji nad materijom. Kao teolog polazi od dvije temeljne krščanske dogme: praroditeljskom grijehu i vječnom ispaštanju. Kao rezultat toga temelj njegove teološko filozofske antropologije je spas i put prema spasenju. Također, zastupa kolektivitet, dominaciju nad ljudskim rodom, a ne individualni život pojedinca.
Akvinski se bori protiv neoplatonskih tvrdnji o svijetu koje su potekle od Augustina i Ibn Sine, koji svode čovječanstvo na posmatrače svijeta u kojem je sve propisano i gdje je sve izraz Božije volje. Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da je čovjek glavni autor svojih djela. Njegova sinteza aristotelovog učenja i krišćanskog učenja postati će glavna okosnica filozofije katoličke crkve.

Socijalna misao

Toma Akvinski je u potpunosti valorizirao grčku filozofiju, posebno Aristotelovu logiku, teoriju Platona i Plotina o općem dobru i nepokretnom pokretaču, te to prilagodio kršćanskom učenju. Njegova stajališta dala su poseban doprinos u profiliranju kršćanskih dogmi koje je stvorio u 13. vijeku. U epohi zrelog feudalizma njegovo učenje će postati oficijelnim učenjem Katoličke crkve 1870 godine.
Također je razvio, kada je riječ o državi, teoriju suvereniteta, gdje narod dobrovoljno prenosi određene ovlasti na suverenog kralja, monarha. Ovu njegovu teoriju narodnog suvereniteta, preuzet će neki teolozi, franjevci i protestanti i razviti je u politički sistem, u jedan koherentan teoretijsko-politički sistem. Mada se zalagao za teoriju narodnog suvereniteta u borbi između rimskog papinstva i svjetovnih vladara, Toma je stajao na strani papinstva, teokratskog apsolutizma.
Za razliku od Aurelija Augustina, on društvo posmatra kao statičan, zatvoren sistem ponavljanja jednog te istog. Ako je na djelu društvo kao zatvoren sistem, nepromjenjiv, ono nema određenu perspektivu, te je njegova vizija svijeta romantičarsko-pesimistički obojena.
Analogno Aristotelu on čovjeka posmatra kao društveno biće, on je kauzalno i nužno po svojoj prirodi vezan za društvo, a njegova društvenost se ispoljava kroz sferu jezika, kulture, običaja i tradicije. Analogno Aristotelu, prema njemu fundament, zadaća države je da proizvodi vrline, iz ove temeljne zadaće proizilaze sve druge funkcije države.
Ovozemaljska država nije ništa drugo nego priprema pojedinaca, kršćana za onozemaljsku državu. Država je, dakle, sredstvo za realizaciju neke više svrhe, a to jest put spasenja.
Iz ovog se da izvući zaključak, da Toma Akvinski daje primat i vladavinu crkve nad državom. Ustvari kod njega, pošto je sve do renesanse, religija totalno vladala cjelokupnim svijetom socijalnog života, se država i religija izražavaju kao druga strana ili oblik same države. Država nije ništa drugo, nego samo jedna od teoloških formi religije. Tako država ima prevashodno religijsko, teološko određenje i svrhu.

Bog i Svijet

Toma Akvinski proučavao je filozofiju za potrebe teologije.U njegovo je vrijeme bio aktuelan zadatak pomiriti Aristotela s krščanskim vjerovanjem,što je Toma izveo u svom teološko-filozofskom sistemu.U tom poduhvatu on je pošao najprije od teološke predpostavke,da je bog stvorio svijet,pa stoga ne može biti sumnje u postojanje svijeta. Dakle, Tomin realizam proizvod je teološkog uvjerenja.Na osnovu takva shvatanja pristupio je Aristotelu i pomoću njegove filozofije objašnjavao svoje tvrdnje.
„Sve postojeće sastoji se iz materije i forme,ali ta tvrdnja ne vrijedi za boga,jer je materija ono,što je u mogučnosti,a bog je čisti akt (actus purus) i nema u sebi ništa potencijalnog.Stoga u njemu nema akcidencija i on je savršen.Kao takav, bog je samostalna forma, on samo sebe spoznaje i u njemu je isto intelekt i sadržaj intelekta.To vlastito božije razumijevanje njegova je suština i bitak.“
Aristotelov bog misli sam sebe i sa svijetom nema veze,ali,kod Tome,bog spoznaje i ono,što je i izvan njega.Božija je spoznaja uzrok svega,što postoji (omnium entium),jer je božiji bitak njegova spoznaja.
Svijet se sastoji iz materije,koja je kao i kod Aristotela pasivna i ujedno čista potencija, t.j. mogučnost za nešto,a forma je aktivna sila koja oblikuje materiju. Za razliku od Aristotela, za Tomu materija nije vječna,nego je postala,pa stoga Toma ne prima Aristotelovo mišljenje,da je svijet vječan.To su očiti primjeri kršćanski korektura Aristotela.
U stvarnom događanju (prema Aristotelu) sve je prijelaz iz potencijalnog u aktuelno, iz nižeg u više, s ciljem prema bogu, što je za Tomu sasvim prihvatljivo.
Kad bismo išli u dalje pojedinosti izlaganja, vidjeli bismo isto, t.j. da je Toma samo kršćanski interpretator Aristotela i da nema svog orginalnog filozofskog učenja.

Filozofija i Teologija

Za Tomu ne postoje dvije istine, jer bi to bilo umanjivanje vrijednosti teologije.Prema njegovom mišljenju filozofija proturiječi teologiji samo onda, kada se pravilno ne upotrebljava.On misli , da neke teološke dogme (trojstvo, vremenski početak svijeta, sakramenti, uskrsnuće, strašni sud i dr.) uopće ne mogu biti predmet filozofije, jer razum nema sposobnosti da ih istražuje.Filozofija svijim radom može doći do određene granice i poslužiti vjeri, ali daljnje istraživanje nastavlja teologija. Ona je za tomu sveta nauka (sacra doctrina). Njen predmet je bog i već po tome ona je važnija od drugih disciplina. Svoje principe vjerovanja ima u otkrivenju, koje je zabilježeno u svetom pismu, pa je ono za Tomu nepobitna istina i stalan argument u spornim pitanjima.
„Teologija nije sama sebi svrha, nego treba da ojača vjeru u dogme. Time je Toma dovoljno istekao,da filozofija ne može postojati izvan tog religiozno-pragmatičnog područja. To uvjerenje ispoljilo se i u Tominom etičkom određenju čovjeka, u kojem polazi od Platona i Aristotela, a završava kršćanskim shvaćanjem natprirodnog blaženstva, koje se priprema preko kršćanskih vrlina: vjere, nade i ljubavi (prema bogu)“ .
Iz toga vidimo, da Toma nije promatrao čovjekov život i rad u njegovu društvenom i historiskom značenju, nego je teologiziranjem stvarnosti usmjerio čovjekov cilj prema bogu, koji je samo ljudska fikcija.

O postojanju boga

Vidimo da doista ima nekih spoznaja o Bogu koje su dostupne ljudskom razumu I nekih koje potpuno nadilaze njegovu moć. Do ovog zaklučka možemo doći bez teškoća razmislimo li malo o različitim umnim sposobnostima ( među ljudima ). Uzmimo dva čoveka od kojih jedan dublje prodire u stvari svojim umom nego drugi: ovaj će dubokoumnik zacelo shvatiti mnogo toga što drugi ne može razumeti. Tako na primer, seljak uopšte ne može razumeti stručna filozofska razmišljanja. A um anđela mnogo više nadilazi ljudski um, nego um najdubljeg filozofa im najneotesanijeg neznalice jer ova razlika ostaje unutar granica ljudskog roda dok anđeoski um nadilazi te granice. Drugim rečima, anđeo spoznaje boga po odličnijem učinku nego čovek, ukoliko je sama njegova bit – osnovica njegove prirodne spoznaje Boga – odličnija od čulnog sveta I od ljudske duše koja je osnovica ljudskog uma u spoznaji Boga. A Božji um znatno više nadilazi um anđela nego što ovaj nadilazi ljudski um.

Tomini dokazi za postojanje boga

Teološke tvrdnje postaju uvjerljivije, ako se mogu obrazložiti.Stoga Toma misli, da filozofija treba naći takve dokaze. Toma odbacuje apriorne dokaze Anselma, jer smatra, da ljudi ne mogu imati tako savršenu moć spoznavanja, da bi iz pojma boga spoznali njegovu bit. Stoga ih on izvodi a posterijori, t.j. iz iskustva.
„Tomina metoda dokazivanja sastoji se u tome, da ide od poznatog, pojavnog prema onome, što je manje jasno, što znači, da iz vanjskih učinaka treba zaključiti na postojanje najvišeg bića. Prvi dokaz izvodi iz kretanja, za koje traži prvog pokretača. Tu je pretpostavio da kretanje nije svojstveno prirodi, a to uopšte nije dokazivao“ .
Drugi dokaz objašnjava iz uzroka djelovanja, i opet ponavlja, da te uzroke ne možemo tražiti u beskonačnom nizu, nego samo u bogu. Treći dokaz izvodi iz mogućeg i nužnog i samovoljno zaključuje, da je uzrok nužnosti bog. Četvrti dokaz izvodi iz stupnja savršenosti, koji postoji u stvarima, a peti iz svrhovitosti postojanja stvari, što opet treba da ukaže na mudrost upravljanja, t.j. na boga.
Tomini aposteriorni dokazi svode se na teologiziranje stvarnosti. U njegovim dokazima leži ne samo sadržajna nego i metodološka pogreška. On iz razmatranja pojedinačnog i stvarnog zaključuje na nestvarno, iz kretanja na nekretanje, iz uzroka na ne uzrok i slično, što nikako ne proizilazi iz same činjenice postojanja svijeta.

Problem spoznaje

Sve što postoji, prema Tomi je božijeg porijekla i zbog toga ima drugačiji smisao nego što bi imalo da postoji samo za sebe. Ta ontološka predpostavka nužno uključuje religiozno vrednovanje bitka, koji već samim tim, što postoji od boga, važi i kao istinit, t.j. svojim sadržajem izražava u najvišem smislu svoj izvor.
Ta misao bila je već poznata Augustinu, koji je rekao: „Verdum est id quod est“. Tu se za Tomu javlja daljni problem, gdje leži istina, da li u stvarima ili u umu? Uriješavanju tog pitanja Toma se oslanja na Aristotela, koji je rekao, da je istina u umu, samo Toma daje tom shvaćanju teološki smisao. Njegovo je riješenje slijedeće: istina je po sebi u umu, a tek u sekundarnom smislu u stvarima, koje uspoređujemo s umom kao njihovim principom (na pr. Kuća je istinita, ako postigne onu formu, koju je zamislio graditelj). Istina u stvarima postoji u njihovoj usporedbi s božijim umom, pa je zato izvor istine u stvarima sekundarnog karaktera.
Svaka stvar je istinita, jer ima po prirodi svoju vlastitu formu, a um je istinit utoliko, ukoliko ima sličnosti s predmetom, koji spoznaje. Istina za nas, dakle, leži u uspoređivanju uma i stvari. Takvo riješenje ne postižemo osjetilima nego umom, koji polazi od osjetilnoga. Osjetilna slika (species sensibilis) predstavlja sličnost prema prema pojedinačnom i kod njega ostaje. Za razliku od toga, slika uma (species intelligibilis) predstavlja sličnost u odnosu na prirodu vrste, koja obuhvaća mnoštvo pojedinačnoga.
Sam um nije nista drugo nego potencija duše, koja pomoču uma spoznaje tijela. Stoga je um iznad volje, jer on spoznaje bit stvari, a volja se odnosi prema stvarima onako, kakve one jesu.
Budući da je teoretska spoznaja ograničena, čovijek se nužno mora obratiti teologiji, jer ona jedina spoznaje sadržaj otkrivenja.To otkrivenje za Tomu je izvor prave istine.

Karakter Tomine filozofije

Kod Tome filozofija i teologija čine jedinstvo, koje se sastoji iz početnoga nižeg i savršenijega višeg stupnja. Odnos među njima pokazuje, da nema dvije mogućnosti riješavanja istine, nego je filozofija samo predvorje za više područje, koje istražuje teologija. Filozofija ne postoji radi filozofije, t.j. radi samostalnog istraživanja, nego je filozofija radi teologije, t.j. obrazloženje za dogme. Stoga je Toma Akvinski filozof s teološkim predrasudama. U razmatranju filozofije i njenih problema nije on bio oslobođen svog religijoznog uvijerenja, što mu je bila osnovna metodološka pogreška. U primjerima, gdje se pokazalo, da bi razum drugačije zaključio od primljene dogme, on je navodio mišljenja pojedinih crkvenih autoriteta, kojima je time dao puno pravo u riješavanju postavljenog problema. Određeno dogmatsko vjerovanje i mišljenje pojedinih autoriteta on je uzimao kao gotovu stvar, ili bar kao jednako važan argument u traženju istine. Na taj način citirani su i tekstovi Sv. pisma. Svaki stav iz te knjige za njega je važan argument, koji uopće ne podliježe sumnji. Tako je teološki sadržaj bio uklopljen u misaono istraživanje, koje je time bilo ograničeno pretpostavkama, koje u njega uopće ne spadaju. Takvo filozofiranje karakteristično je za skolastiku i samo sobom predstavlja duh vremena, koji je u teologiji nalazio višu istinu.
Tomina je metoda filozofiranja-usklađivanje i objašnjavanje autoriteta, koji često jedan drugome proturiječe. Time je Tomin interes za filozofiju ostao zatvoren u mnoštvu tuđih mišljenja, kroz koja se kretao elektičkim riješenjima, koja je nalazio u ranijoj filozofiji. Toma se u filozofiji opredijelio za kršćanskog Aristotela. Tomin racionalizam nije slobodno istraživanje problema, nego teologizirano mišljenje, koje je postalo opći izraz religioznih ljudi. Filozofska misao nije samostalno postojala, nego je svoje upotpunjenje iz teologije razvila do mogućih konstrukcija raznih riješenja pomoću terminologije, koja je često puta postojala sama radi sebejer je u riješenjima nedostajao pravi misaoni sadržaj.
Šta je filozofija tada značila? Ona je išla za tim, da prikaže, kako je razum, jer je dar od boga, u stanju vršiti pripreme za istraživanja, koja če nastaviti teologija. Razum je takvim svojim porijeklom tačno određen, pa njegova granica treba da opravda postojanje višeg bića, što znači, da se iz nedovoljnog vlastitog znanja treba da zaključi na bitak izvan nas. Takva granica spoznavanja jest pesimizam, koji se nadomiješta religijom kao iluzijom, koja sve obećaje

O biću i biti (suštini)

Ljepota i umjetnost kod Tome Akvinskog

Završetak skolastike

Teolozi ponekad taže uzrok prestanka skolastike u teoretskom području, i misle, da je ona propala zato, jer nije bilo vještih nastavljača Tome Akvinskog. Ali to je potpuno pogrešno, jer se historija ne događa u knjigama, niti zbog knjiga, nego nju sačinjava realno događanje u društvu.
Prestanak skolastike bio je početak oslobađanja čovijeka od apsolutne vladavine crkve i njene dogmatike. Religiozni sadržaj vjerovanja i dalje je ostao, ali je pored njega već bilo moguće nešto samostalnije misliti i istraživati postojanje svijeta i prirode. To je značilo mnogo u odnosu na prijašnje stanje, u kojen se teologija smatrala jedinom naukom. Stoga je period srednjovijekovnog filozofiranja bio pod teološkim uticajem dogmatskog vjerovanja. Predmet srednjovjekovne filozofije nije bio neposredna prirodna datost, kako ona postoji po sebi, nego teologizirana stvarnost preko kršćanskih dogmi. To predmetno određenje filozofije proizišlo je iz religioznog uvjerenja, koje je putem crkvenog pritiska podčinilo filozofiju teologiji. Zato period toga filozofiranja ima u sebi sve ograničenosti svoga vremena. Ali i u tom obliku, ta je filozofija, za razliku od čistog dogmatskog vjerovanja, značila ipak pokušaj, da na svoj način misaono izrazi postojeće uvjerenje o svijetu i kao takva svojim sadržajem ispoljavala je duh vremena, u kojem je religiozni pragmatizam imao glavno znaćenje.

Zaključak

Uovom radu htio sam da pokažem veličinu stvari kojima je Toma Akvinski na svoj način objašnjavao razne nedoumice i probleme koji su bili aktuelni u srednjem vijeku. Jednim dijelom sam i uspio i dokazati da je Toma bio veoma uspješan u onome čime se bavio, ali sam i saznao da je i sveti Toma grešio u nekim stvarima.
U temi bog i svijet saznali smo da ne može biti sumnje da bog postoji jer nema sumnje da svijet postoji, a bog je stvorio svijet. Saznali smo da se sve postojeće sastoji iz materije i forme, ali da to ne vrijedi za boga. Za Aristotela materija je vječna dok za Tomu materija nije vječna nego je postala.
U temi filozofija i teologija vidjeli smo da je za Tomu važnija teologija od filozofije, jer predmet teologije je bog i već zbog toga je ona važnija od svih drugih disciplina. U temi Tomini dokazi o postojanju boga vidimo da Toma Akvinski daje dokaze koje uopšte nedokazuje i vidimo da tu postoje i sadržajne i metodološke pogreške.
U temi problem spoznaje vidimo da sve što postoji prema Tomi je božijeg porijekla i vidimo da se Toma slaže sa Aristotelom u tome gdje leži istina samo Toma daje teološki smisao.
U temi karakter Tomine filozofije vidimo da Toma filozofiju definiše kao predvorje za teologiju i da filozofija postoji zbog teologije, Toma je takođe grešio u navođenju mišljenja pojedinih crkvenih autoriteta.
Tomina pogreška kod istraživanja i objašnjavanja problema je bio taj što je Toma sve probleme pokušavao objasniti preko teologije pa je tako i pravio greške jer je teologiju upotrebljavao i tamo gdje joj nije mjesto.
U temi o biću i suštini saznali smo da se biće upotrebljava u dva znaćenja, prvo koje se razvrstava u deset kategorija, a drugo oznaćava istinitost izrićaja i saznali smo da je suština dinamićki element.
U završetku skolastike vidjet ćemo da neki teolozi za razlog završetka skolastike smatraju to što nije bilo onih koji bi nastavili učenje Tome Akvinskog, što nije istina. Završetak skolastike bio je početak oslobađanja čovjeka od vladavine crkve i mogao je samostalno misliti i istraživati postojanje svijeta i prirode, što za vrijeme skolastike nije bio u mogučnosti.

Literatura

Knjige:
• Bošnjak, Branko, Od Aristotela do renesanse, Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb, 1983.
• Asunto, Rozario, Teorija o lepom u srednjem veku, Srpska književna zadruga, Beograd, 1975.
Internet izvori:
• http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Toma_Akvinski
• http://bs.wikipedia.org/wiki/Toma_Akvinski

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD