Džon Djui bio je američki filozof koji je vjerovao da cijelo područje psihičkog iskustva, uključujuči i parapsihološke doživljaje, moraju proučavati psiholozi.
Ovaj svestrani intelektualac pokušao je razvijati svoju filozofsku misao kroz sve važnije filozofske i kulturoške discipline – etika, teorija spoznaje, logika, politička filozofija, obrazovanje i estetika.
U vrijeme u kojem je filozofija bila u procesu profesionalizacije, Djui se održao kao filozof zainteresovan za probleme svakodnevnice sa međunarodnim utjecajem u oblastima politike, demokratije i obrazovanja.
Čvrsto je vjerovao u demokratiju i društvenu reformu. On pokušava da pokaže kako iznesena filozofija povezuje rast demokratije sa razvojem eksperimentalnog metoda u naukama ideja evolucije u biološkim naukama i industriskom reorganizacijom i trudi se da ukaže na promjene u gradivu i metodu obrazovanja koji zahtjevaju ovaj razvitak.
Djui je obrazovanje predstavio kao životnu potrebu. Život je proces obnavljanja samog sebe djelovanjem na okolinu.
On je mislio da prvo vaspitanje počinje tek onda kada se napusti škola ali da se čovjek uči dok je živ. Djui je zaokupljen traženjem balansa između moralnog poboljšanja individuuma i objektivne reforme ekonomskih i političkih uslova.

POLITIKA

Djui je zaokupljen traženjem balansa između "moralnog poboljšanja individuuma i objektivne reforme ekonomskih i političkih uslova". Individuum i društvo su neodvojivi dijelovi jedne cjeline. Individuum za sebe, bez komunikacije, dakle, bez društvenog konteksta za Djuija je "gola životinja", a društvo za sebe je konzervativno i statično "kada god nije u službi obogaćivanja kontakata ljudi među sobom". Društvo je tako shvaćeno kao sredstvo "za oslobađanje ljudskih sposobnosti", odnosno sredstvo da svaki individuum ima osigurano sve ono što mu je nužno za vlastitu realizaciju, njegov razvoj, sve što je nužno da se razvije kako bi adekvatno funkcionirao. Demokratija koju Djui promišlja i koja ostaje njegovim trajnim idealom, neka je vrsta proširene zajednice istraživača, odnosno, predstavlja model šire kulturne komunikacije koji podrazumijeva kooperativno formuliranje i testiranje hipoteza, sugestija za rješenje problema kako bi saznali šta djeluje na najbolji način. Ove zajednice - naučna, ali i demokratska - postavljaju svoje ciljeve, određuju svoje testove i ocjenjuju svoje rezultate u duhu konstruktivne saradnje. Vidimo da zajednica postavlja svoje ciljeve i svoje metode verifikacije. Ona je samostalna u svojoj mjerodavnosti i ne treba neku nad-ljudsku instancu za verifikaciju. Logika koja stoji iza ove slike je jednostavna, naime, bez učešća javnosti u formulaciji takve politike, ona ne može reflektirati zajedničke potrebe i interese društva jer potrebe i interese zna samo javnost.
Model naučne zajednice Djui ne preuzima bez modifikacije. Jer, naučno istraživanje stvar je kompetentnih, među kojima, u cilju efikasnosti naučnog istraživanja, odnosi treba da budu demokratski. No, kada su u pitanju zajednički interesi, Djui je vjerovao da većina ljudi ima istu sposobnost prosuđivanja po javnim pitanjima.

Demokratizirani dijalog "međusobno jednakih" sudionika u istraživačkom procesu, Djui pokušava prenijeti u demokratizirani dijalog "međusobno jednakih" sudionika u javnoj raspravi oko određenih pitanja od zajedničkog interesa. Prevazilaženje takvog problema predstavlja proces, uglavnom sličan istraživanju - detekcija i definicija problema, imaginativne sugestije i alternative, anticipacija konsekvenci, odnosno eksperiment, te konačno prihvaćanje, odnosno odbijanje. Djui je kategoričan, ovaj metod podrazumijeva demokratsko društvo i to je njegov prijedlog na upit kakvu filozofiju ponuditi demokratskom društvu, ako su, kako on kaže, metafizički sistemi funkcionirali u feudalnim sistemima. Za Djuia demokratija zahtijeva više od osiguravanja individualnih prava. Ona zahtijeva vjeru u mogućnost razrješenja sporova pomoću neprisilnog promišljanja, kao kooperativnog pothvata, a ne situaciju u kojoj će jedna strana tlačiti druge otvoreno pomoću nasilja ili suptilnije pomoću ismijavanja i zastrašivanja. Ako je takva situacija nemoguća, onda je nemoguća i promišljena demokratija kako ju Djui zamišlja.
Pragmatizam, kakvim ga vidi Djui, tako je filozofija demokratije, ali ne kao njena temeljna disciplina već kao temeljni model komuniciranja u demokratskoj kulturi koji se ne fokusira oko "temeljnih istina" na kojima poredak počiva, već oko mreže uvjerenja kako je članovima društva potrebno omogućiti što više slobode u vlastitom samokreiranju uz maksimum tolerancije prema slobodi samokreacije drugih. To uvjerenje se krije iza pragmatističke "metodologije" i ono kao snaga koja inicira kooperativni napor pun međusobnog uvažavanja i kroz njegovu epistemologiju i etiku i političku filozofiju. Zato je, istovremeno, pragmatizam nespojiv sa feudalnim ili diktatorskim društvima, u kojima su slobode za individualno samostvaranje, proširenje i bogaćenje iskustva svedena na minimum, ili ih uopće nema.
Djuijeva koncepcija demokratije podrazumijeva obogaćivanje opsega izbora, proširenje mogućnosti za pronalaženje različitih vrsta ispunjenja za sve osobe, stvoriti slobodnije i humanije iskustvo svima dostupno i kome svi doprinose.
Za Djui ne postoji beznačajan individuum. Svaki ima na raspolaganju rekonstruktivističko-transformističku moć inteligencije, naravno u kontekstu kog legimiraju interesi vodilje i ne postoji neki najviši interes ili kontekst prema kome su ostali interesi nešto niže. Nijedna vrsta istraživanja nema monopol na časnu titulu znanja. Inžinjer, umjetnik, historičar, poslovan čovjek stječu znanja u onom stepenu u kom upotrebljavaju metode koje im omogućuju da riješe probleme koji se razvijaju u onom polju koje je od njihovog interesa. Iz ove demokratizirajuće ontologije i epistemološkog pluralizma koji nijednoj epistemološkoj proceduri ne daje privilegirani status, Djui zaključuje na etički pluralizam. Svaka etička situacija u sebi je jedinstvena i ne postoji hijerarhija dobara kao što nema ni hijerarhije ideja. Slijedeći istu antiesencijalističku logiku, Djui će zaključiti na društveno-politički, u krajnjoj liniji, kulturni pluralizam. Svaki član društva jedinstvena je pojava i svakoj treba biti omogućen prostor za samokreaciju, za potragu za vlastitim smislom. Za Djui, cilj političkog i društvenog života predstavlja kulturno obogaćivanje i moralni razvoj sebe stvarajućih individua i samo regulirajućih zajednica putem sredstava oslobađanja ljudskih moći isprovociranih novim okolnostima i novim izazovima. Kao i u teoriji spoznaje i etici, filozofska rekonstrukcija zajednice, političko-kulturnog života nudi prije neku vrstu "redeskripcije" odnosno dovođenje različitih aspekata i elemenata kulture u nove smislenije kontekste koji bi ljudima omogućivali lakše nošenje sa stvarnošću. On je htio da prvo pitanje i politike i filozofije bude ne to šta je legitimno?, ili šta je autoritativno?, već šta možemo postići zajedno i oko čega se možemo složiti?. To je nit Djuijeve misli.

OBRAZOVANJE

Djui u obrazovanju posebnu pažnju daje matematici, geografiji i historiji.
Matematika je danas veoma apstraktna nauka ; geometrija, međutim doslovno znači umjerenje zemlje : praktična upotreba broja u mjerenju i brojanju koje prati promjene na stvarima danas je čak važnije nego u ono vrijeme kada je pronađena u ove svrhe. Nema sumnje da se uz mnogo šta što se uči u školi vezuje neka posebna izvještačenost.
Teško se može reći da mnogi đaci o gradivu svjesno misle kao o nečem nestvarnom; ali ono za njih izvjesno ne posjeduje onu vrstu stvarnosti koju posjeduje gradivo njihovog životnog iskustva. Oni nauče da od školskog gradiva ne očekuju tu vrstu stvarnosti, oni se naviknu da se prema njemu odnose kao prema onom što je stvarno u svrhu deklamovanja; časova i ispita. Više manje se samo po sebi razumije, da ono treba da ostane mrtvo za iskustva svakodnevnog života. Rđave posljedice ovoga su dvojake. Obično iskustvo se ne obogaćuje kako bi trebalo, ono se ne oplođuje učenjem u školi. A stavovi koji potiču od navikavanja na polushvaćeno i loše svareno gradivo i njegovo prihvatanje slabe snagu i efikasnost mišljenja.
Geografija i historija pružaju gradivo koje stvara zaleđe i otvara vidik, intelektualnu perspektivu onome što bi inače moglo ostati usko lična radnja ili samo oblik tehničke vještine. Ako se geografija i historija predaju kao gotovi predmeti koje čovjek uči prosto i zato što je poslan u školu, lako se može desiti da se nauči niz iskaza o stvarima koje su daleke i tuđe svakodnevnom iskustvu.
Rad se razdvaja, podižu se dva različita svijeta koji zaokupljuju djelatnost u raznim vremenskim značenjima. Historija i geografija se uzajamno dopunjuju.
Riječi geografija i historija prosto označavaju predanjem osviješteno školsko gradivo.
Obinost i raznovrsnost ovog gradiva obeshrabljuje svaki pokušaj da se sagleda šta ono zapravo predstavlja, i kako može da se predaje na takav način da ispuni svoju ulogu u iskustvu učenika. One moraju da imaju jednu opštu ulogu u razvijanju iskustva stvarno prožetog društvenim i intelektualnim duhom.

Otkrivanje ove uloge mora da se upotrijebi kao mjerilo za ispitivanje i odabiranje činjenica koje se prenose učenicima i metoda koji se tome primjenjuju. Uloga nastavnog gradiva historije i geografije već je izložena; ona se sastoji u tome da obagati i oslobodi neposrednije i lične životne dodire obezbjeđujuči im sklop, pozadinu i vidike. Ako geografija ističe fizičku stranu a istorija društvenu, ipak je to isticanje zajedničkog predmeta, tj. Zajedničkog života ljudi. Jer ovaj udruženi život sa svojim ogledima, metodima, i sredstvima, svojim uspjesima i neuspjesima ne odvija se na nebu, ili čak u nekom potpuno praznom prostotu. On se odigrava na zemlji.

ZAKLJUČAK

Filozofija Djuija i njene ključne antiesencijalističke metafore - rekonstrukcija, iskustvo, inteligencija, demokratija i druge, njihova misaona aktuelnost i provokativnost zaista čine ovog autora savremenim misliocem.

Djui je zaokupljen traženjem balansa između "moralnog poboljšanja individuuma i objektivne reforme ekonomskih i političkih uslova". Individuum i društvo su neodvojivi dijelovi jedne cjeline.

On je htio da prvo pitanje i politike i filozofije bude ne to šta je legitimno?, ili šta je autoritativno?, već šta možemo postići zajedno i oko čega se možemo složiti?

Djui je obrazovanje predstavio kao životnu potrebu. Život je proces obnavljanja samog sebe djelovanjem na okolinu.
Prije svega bio je svestrani filozof koji je razvio svoje filozofske misli kroz sve važnije filozofske discipline etika, obrazovanje, politička filozofija i bavio se problemima svakodnevnice sa međunarodnim utjecajem u oblastima politike i obrazovanja.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD