| OSTALI
SEMINARSKI RADOVI IZ FILOZOFIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nikolaj Berdjajev – Novo srednjovjekovlje
„…ili ujedinjenje i bratstvo ljudi u Hristu ili ujedinjenje i drugarstvo ljudi u antihristu“
Ovim tekstom namjeravam da nakon pažljivog iščitavanja teksta „Novo srednjovekovlje“
prezentujem njegov siže, ali i da ga uporedim sa drugim koncepcijama koje
operišu na terenu politike, etike i religije. Zasigurno će biti jako teško
nositi sa moćnom analitikom i radikalnošću rješenja, ali obećavam hvatanje
u koštac.
2. Kraj nove istorije
Nova
istorija, obuhvata period od XVI do početka XX vijeka, s tim da period
do XVIII vijeka jeste humanisticki a od Francuske revolucije iz 1789.
g. humanizam ulazi u svoj kraj. Svi pravci nove istorije su završeni,
duhovna načela su istrošena, došao je kraj nove istorije i počinje mišljenje
drugog svijeta koji Berdjajev naziva novo srednjovjekovlje, odnosno epoha
noći.
Berdjajev priznaje da su humanizam i renesansa mnogo toga učinili za ljudsko
dostojanstvo, stvaralaštvo i za oslobodjenje od potčinjenosti srednjovjekovlju.,
ali humanizam je ujedno i unizio čovjeka jer ga nije priznao kao više
biće božanskog porijekla. Cijela nova istorija je proces oslobodjenja
koji se ostvaruje u ime čovjeka. A, da li se čovjek može osloboditi u
ime slobode čovjeka, može li sam sebi biti cilj? Berdjajev smatra da ovakva
sloboda nije istinska sloboda, čovjek novog doba nije slobodan duhom on
se nalazi u vlasti nekakvog Gospodara.
Industrijsko-kapitalistički sistem izmjenio je odnos čovjeka i prirode,
on je podčinio prirodu ali i čovjeka. Čovjek je izgubio svoj odnos prema
Bogu, čovjek se podčinjava umjetnoj prirodi koju je sam stvorio i koja
ga uništava. Industrijsko-kapitalistički sistem doveo je do bezbožnosti,
individualizma koji uništava ličnost, nacionalizma, nestajanja duha u
zajednici ljudi itd.
Humanizam prelazi u antihumanizam! Berdjajev smatra da Ničeova ideja nadčovjeka igra ulogu prelaza od humanizma u antihumanizam. Niče je bio veoma kritičan prema naslijedjenim vrijednostima. Hrišćanstvo je smatrao religijom dekadencije, propadanja pa čak i uništenja jer on sputava slobodno stvaralačko iskazivanje života. Niče je čovjeka smatrao bićem koje je oslonjeno samo na sebe za koje ne postoji transcedentni smisao bivstvovanja, branio je zemaljski život kao borbu, potvrdjivanje, prevladavanje što je izrazio kroz sintagmu „ Volja za moć“.
„Preklinjem vas, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i nevjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svjesni ili nesvjesno. To su oni što preziru život, to su oni što umiru i što su samootrovani, sita ih je zemlja ova: mogu stoga da nestanu! Nekoć je grijeh prema bogu bio najveći grijeh, no bog je umro, a tako su umrli i bezbožnici. Sad je ono najstrašnije griješiti prema zemlji i više cijeniti unutrašnjost onog ’neistraživog’ nego smisao zemlje!
Nesporno je da je Niče svojom tezom „Volja za moć“ uspio da razobliči sve dosadšnje vidove sociopolitičkog zajedništva. Berdjajev kao i Niče smatra da se humanizam isrtošio u hodu istorije, ali za razliku od njega koji govori o nadčovjeku kao savršenoj individui, Berdjajev govori o bratstvu ljudi u Hristu. Individulizacija u nadčovječanskom je strana ličnom karakteru ljudske egzistencije, ličnost je nužno upućena na Boga!
„Individualizam je iživeo u novoj istoriji sve svoje mogućnosti, u njemu već nema nikakve energije, on se više ne može patetično proživljavati. Kraj duha individualizma jeste kraj nove istorije. A svi pokušaji savladavanja individualizma, unutrašnji a ne spoljašni, već su prelaz preko granica nove istorije.“
Došao je kraj bezreligioznoj epohi, nastupa religiozna epoha novog srednjovjekovlja,
gdje bi trebala pobjediti religija istinitog boga Hrista.
Revolucija i potresi zahvatili su čitav svijet, nema povratka onom poretku
života i obliku mišljenja koji su vladali do svjetkog rata, došao je kraj
nove istorije.
„Tu mi izlazimo iz okvira nove istorije, iz njenog racionalnog dana
i stupamo u mističku noć srednjovekovlja.“
3. Neutralizam demokratije
Demokratija je bez cilja, ona ne zna u ime čega se izjašnjava volja naroda i ne potčinjava je nikakvom višom cilju. Narodna vlast nije usmjerena ni na kakav objekt, bezpredmetna je. Demokratija nije sposobna da ostvari organsku volju naroda, jer je to samo matematički zbir zasebnih volja, koju može ostvariti samo religiozno jedinstvo. Istinske slobode u takvom rasulu individualnih volja nema, organsko jedinstvo naroda je urušeno pozivanjem na takve punktualitete kao nosioce volje.
„Istinske slobode duha bilo je možda više u doba kada su plamtele lomače inkvizicije, nego u savremenim buržoaskim demokratskim republikama, koje poriču duh i religioznu svest. Formalno, skeptično slobodoljublje mnogo je doprinelo uništenju originalnosti čovekove individulnosti.“
Država i društvo imaju duhovni temelj, odnosno ontološku osnovu, dok demokratija poriče takve temelje jer je za nju čovjek, kao individualitet bez lica, kamen temeljac intersubjektivne sfere. Intersubjektivna sfera bi prema tome bila ili produkt odricanja od volje zarad ostvarenja volje same, samo u sublimiranom vidu, ili spoznaja, kroz oličnjenje, duhovnih temelja.
„Demokratija ostaje ravnodušna prema dobru i zlu. Ona je tolerantna zato što je indiferentna, zato što je izgubila veru u istinu i zato što nema snage da izabere istinu.“
Vezivanje za slobodu individualiteta omogućava indiferencija prema bilo čemu, pa i prema etičkom razlikovanju dobra i zla, sem ako se dobro i zlo ne tumače kao odsustvo/prisustvo zapreke za kretanje volje vezane za individualitet, čime je demokratski sistem oduzeo pravo na opstojnost i najpotencijalnijoj difernciji. Nemogućnost da se vezuje makar za Antihrista, je gora od samog vezivanja za istog. Neko bi rekao da pozivanje na slobodu pojedinca koji brine o svojim interesima i nije tako dekadentna, da ona ne vodi do punktualizacije svijeta, jer ovisnost pojedinačne volje o drugoj pojedinačnoj volji nužno čini individuu obazrivu za drugu individuu a tim se u svijetu ostavaruje princip dobra. Čak će se i govoriti o prirodnoj dobroti pojedinaca u prastaro doba, koja ja je dokinuta kada su individue počele da se saobražavaju sa onim što one nisu. To da se zauzimanje posjeda ne ostavaruje samo htjenjem za lagodnošću nego nadčovječanskom voljom za potčinjavanjem drugih, što nužno vodi u dijalektiku izmedju gospodara i roba, gdje gospodar nije individuum nego funkcija, ali funkcija po obrascu boga, je deindividualizacija individue. Božanski princip, Bog gospodar, bi se preme ovom tumačenju mogao okriviti za izlaženje individue iz same sebe. Pogledajmo susrete prirodnih zajednica ljudi sa makar i milosrdnim izdancima kulture Zapada. Dobrota individue bi ostala neupitana.
Demokratija se zasniva na pretpostavci prirodne dobrote ljudske vrste. Ruso, duhovni otac demokratije, govori o prorodnoj dobroti ljudske vrste u djelu „Rasprava o prijeklu i osnovama nejednakosti medju ljudima“. On govori o slobodi, sreći i jednakosti ljudi u prirodnom stanju jer je uticaj nejednakosti bio gotovo ravan nuli. Vladao je zakon milosrdja, a ne „rata svih protiv sviju“ kako misli Hobs.
„Sasvim je, dakle, sigurno da je milosrdje prirodno osjećanje koje, ublažujući u svakom pojedincu djelovanje ljubavi prema samome sebi, pridonosi uzajamnom održavanju ljudske vrste. Ono nas nagoni da bez razmišljanja priteknemo u pomoć svakome koga vidimo da pati, ono u prirodnom stanju zauzima mjesto zakona, običaja, i vrline sa takvim uspjehom da nitko i ne pokušava da se ogluši o njegov slatki glas, ono odvraća svakog snažnog divljaka da od nejakog djeteta ili bolesnog starca otme s mukom stečenu hranu, ako se on sam nada da će je moći naći za sebe negdje drugdje, ono umjesto one uzvišene izreke razumne pravde:Učini drugome ono što bi htio da on tebi učini nadahnjuje onom drugom izrekom prirodne dobrote, manje savršenom ali možda korisnijom od predhodne:ostvari svoje dobro a da pri tom učiniš što je moguće manje zla drugome.“
Rusoovo tumačenje ljudske prirode prenijeto je na demokratske ideologije.
Demokratija ne želi da zna za zlo ljudske prirode i da volja naroda može
biti usmjerena na zlo, na uništenje slobode.
Berdjajev smatra da volja naroda koja potvrdjuje samu sebe i nije potčinjena
nekom višem cilju je zla, ona uništava slobodu duha. Demokratija je već
duže vrijeme u krizi, prve naznake krize počele su sa razočarenjem koje
je donijela Francuska revolucija jer nije ispunila svoja obećanja.
„Revolucionarna demokratija u Francuskoj revoluciji, koja 1789. godine počela sa proglašenjem prava i sloboda čoveka, u 1793. godini više nije ostavila nikakvih sloboda, uništila je slobodu bez ostatka.“
4. Socijalizam kao drugarstvo ljudi u antihristu
Za razliku od besciljne demokratije, socijalizam ima cilj, i nije ravnodušan prema vjeri nego nastoji da bude nova vjera čovječanstva. On ima mesijanski karakter, ulogu izabranog naroda božijeg zauzima proletarijat, koja ima zadatak da oslobodi čovječanstvo. U demokratiji svako ima pravo na izražavanje svoje volje, dok u socijalizmu samo izabrana klasa ima pravo na slobodno izražavanje volje i upravljanje društvenim životom. To je ključna razlika izmedju demokratije i socijalizma.
Marksistički socijalizam svoju idealističku koncepciju ne nameće bez predhodnog raščišćavanja terena. Ova ideologija, prvotno, svodi ljudsku egzistenciju na goli život koji je upleten u mrežu odnosa sa istovrsnim. Takva medjuzavisnost golih života kao kontrapunkt svakom božanskom porijeklu egzistencije je uzdigla bezlični kolektivitet na mjesto gdje prebiva istina. Ovakvim poduhvatom raskinute su veze sa transcedentnim bogom a čovjeku je oduzeto lice, on više nije ličnost, tačnije on nije mogao postati ličnost. Iako marksizam zahtjeva prevladavanje otudjenosti čovjeka od sebe, čovjeka od čovjeka, on samo koketira sa golim životom koji potrebuje plodove “zemlje“ da bi opstao. Pojam plodovi „zemlje“ obuhvata ono što se misli u bukvalnom smislu, ali i sredstva pomoću kojih se ovladava tim plodovima. Sredstva za proizvodnju kao medijum izmedju golog života i prirode i golog života i golog života postali su temeljni pojam za analizu prošlosti, sadašnjosti i proekcije budućnosti. Nužna implikacija akcentiranja sredstava za rad kao mjesta ukrštanja volja za životom jeste kolektivitet.
„Tehnologija otkriva aktivni stav čovjekov prema prirodi, neposredni
proces proizvodnje njegovog života, a s time i društvenih prilika u kojima
živi...“
U socijalizmu sredstva za život postaju cilj života.
„Ideja proleterijata u ime koje se lije toliko krvi, koja izaziva takvu fanatičnu predanost pokazuje se kao ideja bez ikakvog sadržaja. Ona govori o sredstvima za život, ali ništa ne govori o samom životu. Na taj način socijalizam ni ne dospjeva do ciljeva života.“1
Socijalizam pretenduje da ostvari svoju lažnu ideju prisilnog jedinstva u antihristu i da vlada čovjekom u cjelini; za razliku od demokratije koja je formulisala humanizam, socijalizam kao fakt krize humanizma je kraj nove istorije, odnosno povratak na srednjovjekovlje.
„Socijalizam označava krizu humanizma, čovjekovog samopotvrdjivanja koje je formulisano u demokratiji. Socijalizam već prelazi na nekakav neljudski sadržaj na neljudsku kolektivnost kojoj se sve što je ljudsko prinosi na žrtvu. Marks je antihumanista, kod njega je čovjekovo samopotvrdjivanje prelazi u negaciju čovjeka. Demokratija je još uvijek humanistička. Socijalizam je već sa one strane humanizma. Socijalizam je reakcija protiv nove istorije i povrataka na srednjovjekovlje, ali u ime drugog boga. Novo srednjovjekovlje biće slično starom, u njemu će postojati specifična, obrnuta teokratija. Ali kada se završava carstvo humanističko, carstvo sekularne humanosti, tada se raskrivaju suprotni bezdani. Socijalistička država naliči na teokratiju i ima teokratske pretenzije zato što je satanokratija.“
Socijalizam koketira sa onim najnižim u čovjeku. Čovjekom ovladati je jako lako ako je on gladan, izrabljivan, ponižen. Da bi prevladao sve ovo on treba preusmjeriti energiju u drugom smjeru. On treba da otpočne borbu pod crvenom zastavom za ostvarenje blagostanja na zemlji. Manipulacija ovih razmjera sa najnižim u čovjeku dosad je nevidjena. Mobilizatorska moć tolikih masa za jedan ideal socijalizam je učinilo pravom prijetnjom oličnjenju čovjeka. Sa tom prijetnjom treba se ozbilnjo pozabaviti.
5. Novo srednjovjekovlje
Novo srednjovjekovlje je nova kolektivno-religiozna epoha koju karakteriše kraj humanizma, individualizma, formalnog liberalizma i religiozna borba boga i djavola. Novo srednjovjekovlje nije puko ostvarenje srednjovjekovlja u savremenosti, niti je to skok unatrag. Bilo bi pogrešno reći da je svjest o ulozi relacije sa bogom za čovječnost čovjeka gotovo hiljadu godina bila prekinuta.
Problem je bio u tome što je individualizam, kao strano tjelo religioznosti, uticao na to da religioznost poprimi individualni karakter, te da se okupljanje u zajednici pred bogom smatralo suvišnim.
Srednji vjek je vjek istinskih ličnih poduhvata pojedinaca okrenutih Bogu, ali u kontekstu ostvarenja Hristove crkve na zemlji došlo je do stvaranja samo simboličih zajednica. Papinstvo i istočno imperatorstvo su samo himer istinske crkve, one su bile samo ljušture koje su imale samo formalne ingerencije nad kolektivitetom. Još gore održavanje takvog kolektiviteta je počivalo na nasilju prema ličnim slobodama hrišćana. Iako individualizam jeste stran hrišćanstvu, sloboda pojedinca u odnosu sa bogom je nužan element za ostvarenje Hristove crkve na zemlji. Nesloboda koja je gurnula ljude srednjeg vijeka u borbu za oslobodjenje od jarma praznih institucija proizvela je najprazniju zajednicu koja nema nimalo životnosti.
„A kako da se izgradi istinska hrišćanska država, istinski hrišćanski društveni poredak? Za to je nužno duhovno prosvjetljenje i preobraženje. Možda će do njega dovesti katastrofe i velika iskušenja. Ali istinska hrišćanska država više neće biti država. Više se ne može sve ospoljavati, obeležavati, ne može se samo simulirati untarnji život...“
Pravo veliko iskušenje donio nam je svjetski rat kao početak kraja nove istorije. Zahtjevi zakašnjelih evropskih nacija za preraspodjelu vanevropskih posjeda, pretvorilo evropski rat u svjetski a slijedstveno tome došlo je do sudara Istoka i Zapada koji su do tada prilično udaljeni. Ovaj sudar izbacio je na površinu jednu naciju koja je na najvlastitiji način spoj ta dva pola. To je Rusija. Pri prelasku na novo srednjovjekovlje ključnu ulogu će odigrati ona, jer Rusija nije nikada u potpunosti izašla iz srednjovjekovlja odnosno religiozne epohe, pa njen prelaz izgleda kao skok iz jedne u drugu.
„Ruski narod ne može da izgradi srednje humanističko carstvo, on neće pravnu državu u evropskom smislu te riječi. To je- apolitički narod po ustrojstvu svoga duha, on upire pogled prema kraju istorije, na ostvarenje carstva Božjeg. On hoće ili carstvo Božje, bratstvo u Hristu ili drugarstvo u antihristu, carstvo Kneza ovoga sveta. U ruskom narodu je svagda postojala iznimna, narodima zapada nepoznata ravnodušnost, on nije osećao posvemašnju prikovanost i privezanost za zemaljske stvari za vlasništvo, fameliju, državu, za svoja prava, svoje pokućstvo, za spoljašnji životni poredak“
Ruska revolucija zadala je teške udarce ruskom narodu, doprinjela je materijalizaciji ruskog života. Boljševizam, vlast koju je porodila revolucija je duhovna bolest ruskog naroda. Specifičan položaj ruske socijalističke revolucije koji je izdvaja iz niske revolucija zapadnog tipa, iako je ona sama idejni podsticaj dobila sa zapada, usko je vezan sa specifičnošću Rusije koja nikad nije imala izgradjenu humanističku kulturu.
Ulazak u novo srednjovjekovlje se zbio i na zapadu sa pojavom fašizma. Fašizam kao i komunizam ima veliki mobilizatorski potencijala .Mobilizacija se i u jednom i u drugo sprovodi na ravni podsvjesnog. Ali duga tradicija humanizma i demokratskog ravnodušja uspjeva da amortizuje uticaj fašističke mobilizacije.
Dakle, ruski socijalizam izrasta na najpogodnijem tlu za vlastito ostvarenje.
Mobilizacija koju on provodi stvara novi kolektivitet usmjeren ka antihristu.
Takav kolektiv unižava čovjeka i čini ga robom svog vegetativnog djela.
Kuda bi trebao hoditi ruski narod u ovom prelomnom trenutku? Spas za Rusiju
je u duhovnom preporodu, njen glavni zadatak je da usmjeri svoju volju
na
ostvarivanje hrišćanstva, odnosno da krene istinskim putem ka religioznom
jedinstvu. Ovaj nacionalni zadatak mora postati i zadatak cjelog čovječanstva
koje je nakon svjetskog rata konačno okupljeno, Istok i Zapad zure jedan
drugom u lice.
„I poziv ruskog naroda mora biti delo svetskog ujedinjenja, obrazovanje jedinstvenog hrišćanskog duhovnog kosmosa. Ali za to naravno ruski narod mora biti snažna nacionalna individualnost. Ruski narod se na svojim putevima podvrgava najvećim sablaznima, i to sablaznima najsuprotnijeg karaktera-isključivom internacionalizmu, koji uništava Rusiju, i ne manje isključivom nacionalizmu koji odvaja Rusiju od Evrope. Procese koji su usmereni na prevladavanje nacionalne zatvorenosti i na obrazovanje univerzalnog jedinstva, ja nazivam krajem nove istorije i njenog individualističkog duha, i početkom novog srednjovekovlja. U tom smislu, komunistički internacionalizam je već pojava novog srednjovekovlja a ne stare-nove istorije: a na novo srednjovekovlje se takodje odnosi svaka volja za religioznim ujedinjenjem, za spajanjem razbijenih delova hrišćanskog sveta, volja za univerzalnom duhovnom kulturom, kako se ona već objavljuje u najvišem duhovnom sloju savremenog čovječanstva. To ne znači da će novo srednjovekovlje biti isključivo pacifističko, da neće znati za ratove. Može biti da predstoji velika borba i za nju treba biti spreman. Ali ratovi neće biti toliko nacionalno-politički koliko duhovno religiozni“
Zaključak
Uvidi Nikolaja Berdjajeva u njegovu savremenost i u našu relativno blisku prošlost su sa visokim stepenom analitičke prodornosti, što mu omogućava da do najsitnijh detalja predstavi njene patologije kao i njenu životnost. On, sa sebi svojstvenom radikalnošću, zahtjeva religiozno povezivanje individue, ali kao člana kolektiviteta, sa transcedencijom. Potrebna je preobrazba individualizovanog, u ruskom slučaju rastrojenog, humaniteta, ali slobodnom odlukom, da bi dospio u crkvu Hristovu na zemlji.
Radikalnost Berdjajeva je možda uslovljena vremenom u kom je živio, ali govor o obavezi povišenja u bratstvo ulazi u mnoge nama savremene koncepcije koje plediraju za jedinstvo čovječanstva. Možda je i najreprezentativnija koncepcija H.G. Gadamera.
„Ali da jezik nije samo kuća bitka, nego i kuća čovjeka u kojoj on
živi, koju za sebe uredjuje, u kojoj se sreće, sreće u drugome, te da
je jedan od najugodnijih prostora u toj kući prostor pjesništva, umjetnosti,
to mi se još uvijek čini istinitim.
Slušati sve što nam netko govori te dopustiti da nam se to kaže, u tome
je sadržan visok zahtjev koji se postavlja svakom čovjeku. Podsjetiti
se na to za sebe samog, to je za svakoga nešto sasvim vlastito. Učiniti
to za sve i to za sve uvjerljivo to je zadaća filozofije.“
Literatura:
- Berdjajev, Nikolaj- Novo srednjovekovlje, iz Smisao istorije, Nikšić, 1989. g.
- Kerović, Radivoje- Istorija filozofije (tom 2), Banja Luka, 2006.g.
- Marks, Karl- Kapital(tom 1), Beograd,1947. g.
- Niče, Fridrih- Tako je govorio Zaratustra, Beograd, 2005. g.
- Ruso, Žan-Žak- Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti medju ljudima,
- Zagreb, 1978. g.
- Vranicki, Predrag- Filozofija povijesti (tom 2), Zagreb, 2001.g.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi